Pogled izvana

Što mislite što znači:
blwch llwch
Ne biste pogodili, taman da vam djetetu život o tome ovisi. Mislite da sam nešto krivo otipkao, ili možda popio previše viskija pa mi negdje ispali vokali ...
Upišite u translate.google.com, i zamolite da sam detektira i prevede na hrvatski.
Neću vam dati rješenje, ako trebate pomoć, napominjem da smo danas bili u gradu Cardiff-u, Wales, Velika Britanija, i tamo na jednoj kutiji pročitali taj lijepo urezani natpis.

Oznake: drugi jezici, putovanje

Kolovoz 2014.
.
Skagway i Yukon
U pola sedam Ivek nas je probudio vikom: „Brod je pristao, brod je pristao!“. Pristali smo u Skagway-u (Aljaska, SAD), nikud nam se ne žuri, naša kopnena tura počinje tek u 10:30. Mogli bismo mirno spavati još barem sat vremena, no Ivan je toliko uzbuđen da je našem spavanju kraj.
Nakon doručka vratismo se u kabinu da se spremimo za izlet. Iz Skagway-a ćemo autobusom preko planina otići u Kanadu, najprije zakratko u Britansku Kolumbiju, a zatim dalje na Yukon. Nemamo pojma kakvo nas vrijeme očekuje tamo, pa smo ponijeli nešto tople odjeće, uključivši kape i rukavice. Marina protestira, „pa vani je cijelih 16 C“, no mi smatramo da „tko nosi, ne prosi“.
Skagway se izvorno pisao Skagua, što na jeziku lokalnih Tlingit Indijanaca znači „veliki vjetar“. Da je ime dobro odabrano shvatili smo čim smo sišli s broda - u jednom je času kroz kanjon s brda puhnuo na nas oštar i hladan vjetar. Čak je i Marina morala priznati da je dobro da se malo bolje obukla, mada teenageri nerado priznaju da su roditelji bili u pravu.
Gradić Skagway je smješten na kraju dubokog fjorda i najbliža je luka odakle su mogli krenuti tragači za zlatom koji su navrli ovamo kad je 1896. pukla vijest da je na Klondike-u (preko velikih brda, u Yukonu, Kanada) pronađeno obilje zlata. Gradić, koji je danas širok dva bloka kuća, a dugačak šest blokova, te ima oko 900 stanovnika (na vrhuncu slave bilo ih je 10 tisuća!), i danas živi od te zlatne groznice. Ne doduše od iskopanog zlata, nego od nostalgije i romantike priče o zlatu koja privuče godišnje gotovo milijun turista.


Dok su mnogi iskoristili zlatnu groznicu da se obogate, bilo izravno pronađenim zlatom bilo trgujući opremom i uslugama koje su tragači trebali, bilo je i ljudi koji su iz čistog čovjekoljublja sagradili postaje za okrepu i odmor koje su spasile bezbrojne izgladnjele i smrznute tragače zlata.
Naravno da je pojava tih na brzinu stečenih bogatstava dovela u Skagway i brojne kriminalce, kockare i prostitutke, te su mnogi novopečeni bogataši potrošili svoje blago još brže nego su ga stekli. Skagway je bio jedan od najzloglasnijih gradova Divljeg Zapada, bande kockara i prevaranata počistile su sve što su mogle od jadnika koji su odnekuda došli s par dolara u džepu, u nadi da će i oni naći zlato. Jedan je prevarant otvorio telegrafski ured i naplaćivao 5 dolara (tada jako velik novac!) za slanje telegrama bilo gdje u svijetu. Ti telegrami nisu išli nikuda – jer telegrafska linija do Skagway-a uopće nije postojala!

Pročelja zgrada restaurirana su danas da izgledaju kao u doba zlatne groznice. Svaki drugi dućan prodaje dijamante ili suvenire, barovi imaju vrata kao u western filmovima, a kraj vrata napis zahtijeva „da gospoda pri ulasku predaju svoje pištolje“.


U vrijeme zlatne groznice ubrzano je građena uskotračna željeznica koja je preko prijevoja White Pass vozila na Yukon. Gradnja te pruge bila je pothvat za sebe, kad se uzme u obzir težak planinski teren i okrutna klima. Pruga je dovršena 1900-te, kad je zlatna groznica već prošla. Danas diesel lokomotive vuku tom prugom radoznale turiste, dok su stare parne lokomotive parkirane kraj željezničke stanice zajedno s nekoliko vagona i velikom rotacionom čistilicom snijega.


Cijeli se gradić Skagway može obići za pola sata, što smo i učinili. Mala kišica podsjetila nas je da je ovdje uz ocean vrijeme nestabilno čak i usred ljeta.
Karte za našu turu u unutrašnjost kupili smo dosta unaprijed preko Interneta, jer je to puno jeftinije nego kad se ture uplaćuju na Disney brodu. Mali autobus pojavio se na vrijeme, i u njega se ukrcalo šaroliko društvo turista iz Australije, Japana, SAD i Kanade, sve u svemu petnaestak ljudi.
Naša vozačica/vodičica Brenda je povjesničarka ovog kraja, te piše knjige o događajima i ljudima iz doba kad je zbog zlatne groznice ime Skagway bilo poznato po cijelom svijetu. Cijelim nam je putem pričala o raznim ličnostima koje su ušle u legende ovog kraja.
Bezbrojne su priče o patnjama ljudi koji su se uputili na križni put preko zasnježenih planina Dalekog Sjevera. Mnogi su odustali, a mnogi nisu preživjeli borbu s okrutnom hladnoćom o kojoj nisu imali pojma, a bili su bez znanja, vještine i opreme da joj se suprotstave. Kad su konačno došli visoko na prijevoje Chilkoot ili White Pass, dočekalo ih je na granici Kanadsko konjičko redarstvo, i ne bi ih pustili u Kanadu ako nisu imali barem 900 kg opreme po osobi (!), što se smatralo kao minimum da se preživi zima na Yukonu. Ti zahtjevi za količinom hrane i opreme koju je svaki tragač morao ponijeti ako je želio prijeći na Yukon stvorili su velike poslovne mogućnosti trgovcima u Skagway-u, kao i raznim iznajmljvačima konja i prijevoznih usluga.


Skagway je u to vrijeme bio pravi grad bezakonja Divljeg Zapada, i svi su tragači bili naoružani, no pri prijelazu u Kanadu morali su predati svoje pištolje. Puška može, jer služi za lov, ali pištolj služi za pucanje na ljude, i to nije bilo dozvoljeno u Kanadi.
Te razlike u odnosu prema oružju u SAD i Kanadi postoje i danas – u SAD može svatko legalno pribaviti oružje (postoje neke razlike među saveznim državama), dok je u Kanadi pištolj dozvoljen samo onima koji ga nose po službenoj dužnosti – vojska, policija i neke sigurnosne organizacije.
Kraljevsko konjičko redarstvo (danas RCMP – Royal Canadian Mounted Police, u doba zlatne groznice zvalo se NWMP – North West Mounted Police) je bilo i ostalo poznato po izreci „they always get their man“ („oni uvijek ulove onoga koga traže“). Ako je netko počinio zločin i pobjegao u bespuće u nadi da će se izgubiti u tim milijunima kvadratnih kilometara, NWMP je učinio sve da ga ulovi. Redarstvo ga je po potrebi mjesecima slijedilo jureći za njim na psećim zapregama, sve dok zločincu nije ponestalo zaliha ili snage, te su ga uhvatili „živog ili mrtvog“.






Kako se naš autobus penjao cestom prema prijevoju White Pass, tako se mijenjao okoliš oko nas. Iz priobalne bujne vegetacije prešli smo u područje sjevernih šuma s niskim drvećem, i konačno u planinsku tundru u kojoj rastu samo lišaji i ponešto grmlja.


Nije teško shvatiti odakle ime graničnom prijevoju White Pass (Bijeli Prijevoj). SAD i Kanada su svoje granične postaje postavili puno niže, a ne na samoj granici gdje zimi orkanski vjetrovi razdiru te snijegom zasipane kanjone.
Dok smo prolazili kroz pustoš tundre, stalno mi je u mislima bila priča Jack Londona „Snaga žudnje za životom“, o dvojici tragača koji su našli zlato ali su za to morali otići predaleko na sjever. Na povratku, počela ih je pristizati zima, i na kraju su se još izgubili u tim bezbrojnim planinskim lancima. Gledajući to bespuće proživljavao sam očaj ljudi izgubljenih u beskraju, poput oceana s divovskim planinama umjesto valova.
Nakon što je prošla histerija Zlatne groznice, otkrivene su na Yukonu naslage srebra te su otvoreni rudnici u kojima su radile tisuće rudara. Conrad, jedan od magnata srebra, sagradio je Conrad City u kojem je živjelo 3000 ljudi. Grad je trajao desetak godina, otprilike 1902-1912, a onda je potražnja za srebrom pala, rudnik je propao a Conrad City je bio napušten. Danas nema ni jedne preživjele zgrade, tek se ponegdje može naslutiti da su tu bile ulice. To je nešto gotovo nepoznato u Europi a tako često u Sjevernoj Americi gdje su čitave regije doživjele nagle uspone i još naglije padove (n.pr. Rust Belt u sjeveroistočnim državama SAD-a).


Svuda oko nas su bezimene rijeke, planine i vrhunci prekriveni vječnim snijegom (sredina je ljeta!). U tim beskonačnim prostranstvima ima previše vrhunaca, kanjona, potoka, rijeka i vodopada, a premalo ljudi koji bi imali razloga imenovati te prirodne tvorevine.
Naša nam je vozačica skrenula pažnju na bezimeni potok koji se pjeni preko kamenja a zatim se podijeli u dvije struje – jednu koja se ulijeva u Skagway River i kroz nju u Tihi ocean, i drugu koja se kroz razne pritoke ulijeva u rijeku Yukon i kroz nju u tisućama kilometara udaljeni Arktički ocean.


Makar je bilo ljeto, svratili smo u „mushing camp“ gdje se pripremaju psi za zimske utrke pasa i njihovih goniča. Budući da nije bilo snijega, psi su nas za demonstraciju vukli – u kolima! Devet pasa je priličnom brzinom vuklo poteža kola i u njima petero odraslih i troje djece. U tih dvadesetak minuta vožnje stali smo dva puta da se psi osvježe u kadicama s vodom, jer im je na +14C – užasno prevruće. Njihova idealna temperatura za vuču saonica je minus 16C, mada sasvim normalno funkcioniraju na -40 C.


Žena koja nam je pokazala opremu i pričala o trkama nastupala je jedanaest puta na čuvenoj Iditarod trci od 1000 milja (preko 1600 km) kroz divljinu Aljaske, a najbolji rezultat joj je bio 16. mjesto. Za vrijeme trke svaki pas mora dobiti u prehrani 16000 kalorija dnevno, da bi izdržao napore! (Nije nam rekla koliko kalorija potroši gonič … ) Upitah tu ženu zašto su joj psi tako mršavi u usporedbi s Husky psima koje viđam u gradu. Ona mi reče da su tome dva razloga – husky psi s Aljaske su mršaviji od sibirskih husky-ja koje viđamo u gradovima, a osim toga – tko je vidio debelog trkača dugoprugaša?


Najbolji rezultati trke su oko 9 dana i nekoliko sati, ali se cijeni svatko tko je u bilo kojem vremenu uspješno završio trku. John Shulz je 1973. trebao 32 dana i 9 sati da završi trku – ali ju je završio!
Pobjeda na toj trci ne donosi neku osobitu zaradu, ali pobjednik dobiva mitski status na Aljasci gdje se još uvijek njeguje poštovanje prema ljudima koji imaju volje, snage i sposobnosti za herojske pothvate u okrutnom zimskom okolišu Aljaske. Trka se ove godine održala u ožujku, no to je na Aljasci još uvijek – zimski mjesec!

Najdalja točka našeg putovanja bio je Carcross (kratica od Caribou Crossing - "prijelaz za sobove"). Izvorno, tuda je vodio put gdje su sobovi u svojim migracijama mogli na plićini lagano pregaziti veliko jezero, a Indijanci su ih lakoćom mogli naloviti u dovoljnoj količini. Danas pak željeznica koristi tu pličinu da bi s lakoćom "pregazila" jezero, a sobovi su našli nove puteve koji izbjegavaju naselje koje je nastalo oko njihovog prethodnog gaza. Stanovnici žive dobrim dijelom od turizma, ali uz to se svi bave lovom i ribolovom. Još su žive legende o nekolicini njihovih predaka koji su se fantastično obogatili u doba zlatne groznice, sagradili nevjerojatne palače tu usred ničega - i onda to sve potratili, tako da od tih palača nije ništa ostalo.


Još jedna zanimljivost Carcross-a je - pješčana pustinja! Snažan vjetar radi pješčane dine na kojima biljke teško mogu uhvatiti korijenje. Pustinja nije baš po veličini nalik na Saharu, ali ipak - tu je.




Samo ukratko – Juneau i Ketchikan
Drago mi je da sam vidio ta mjesta, ali me nisu ničime posebno oduševila.
Juneau, glavni grad Aljaske, je jedan više-manje bezličan gradić, i tu nam se uglavnom dopao izlet autobusom do obližnjeg ledenjaka.


Bilo je zanimljivo vidjeti kako je vila u kojoj živi guverner savezne države Aljaske okružena vrlo skromnim kućicama radničke klase. Pogled na rezidenciju guvernera nije mogao proći bez spominjanja Sarah Palin, guvernerke Aljaske koja se na izborima (neuspješno) kandidirala za dopredsjednicu SAD-a. Dok se dobar dio svijeta ismijavao njezinim prilično neupućenim i neobrazovanim izjavama, Aljaščanima je ona ostala u dobroj uspomeni, i oni smatraju da je ona puno učinila za njihovu saveznu državu.


Ketchikan je dao sve od sebe da potvrdi svoju reputaciju najkišnijeg grada na svijetu. Prognoza je bila da će tokom tog vikenda pasti 5 inča (120 mm) kiše! Zvuči skoro nemoguće, ali pogled kroz prozor nam je rekao da bi se ta prognoza mogla i ostvariti. Kad se tome doda 35 km/h vjetra, nije se činilo da je baš neko vrijeme za šetnju. Mi smo već prije uplatili turu turističkim brodićem, ali čujemo da su mnoge ture otkazane zbog jakog vjetra. Morali smo sići s broda već i stoga da bismo ubacili razglednice u poštanski ormarić, jer je Ketchikan bio posljednja luka u SAD u kojoj pristajemo, poslije plovimo u komadu do Vancouvera.
Naša tura nije bila otkazana, organizator nas je kombijem prebacio do dosta udaljene lučice u kojoj smo se ukrcali na brodić. Cilj ture je bio da se obiđu gnijezda bjeloglavih orlova (američki simbol i Ivanov fetiš!), da se obiđe nekoliko mjesta na kojima su čuveni totemi Indijanaca Zapadne obale i da se pogleda istureni svjetionik. Zanimljivo je da na totemima, koji su izrezbareni niz životinjskih i mitskih likova koji "sjede" jedni navrh drugih najvažniji lik je onaj koji je najdonji, a ne onaj na vrhu! Zašto? Jer na njemu sve počiva. (Tako se malo svjetla probijalo kroz oblake, a brodić se ljuljao, tako da je slika dosta jadna).


Kiša je padala između jako i još jače, no Ivan je morao izaći na palubu da bolje vidi orlove, mada se od kiše nije puno vidjelo. Dalekozor preliven kišom isto nije bio od velike pomoći, ali nismo mogli ni milom ni silom Iveka uvući u kabinu.

A kako je bilo opasno da dijete samo bude na palubi brodića koji se prilično ljulja, i ja sam morao kisnuti s njime. Kad smo prišli bliže otvorenom moru, brodić se baš neugodno ljuljao i Vesni je bilo mučno. Nije povraćala, ali jedva smo čekali da se tura završi. Bili smo zahvalni kad je objavljeno da se zbog lošeg vremena ne će ići na obilazak svjetionika.
Već u minibusu na povratku bilo je bolje, kiša ne pada a grijanje radi. Pravi luksuz! Povratak na brod doživjeli smo kao povratak kući, fino se presvukli u suhe stvari i otišli na večeru. Brod je u to vrijeme nečujno isplovio i krenuo na dugačak put povratka prema Vancouveru.
Vidio sam kasnije na Internetu neke slike iz Ketchikana, snimljene za lijepog vremena. Ne mogu uopće prepoznati mjesto u kojem sam bio samo dok su niski oblaci neprestano lijevali po nama tešku kišu! Opis uz jednu sliku kaže otprilike „snimljeno s vidikovca na brdu kraj grada“. Vidikovac? Brdo? Zar tamo ima brdo? I to skoro u samom gradu? Mi nismo ništa vidjeli ispod sive oblačne kape koja nas je prekrivala.
Kasnije, kad su klinci već legli, odoh prošetati po šetnoj palubi. Noć, kiša, vjetar, ali zrak je bio iznenađujuće topao u usporedbi s Ketchikanom od prije par sati. Šetna paluba se proteže oko cijelog broda, da se može po njoj šetati i trčati. Ovako napuštena u kišnoj noći činila se paluba još duljom nego što jest. Fantastičan je taj ljudskom rukom stvoren osvjetljeni grad koji juri noću kroz uske prolaze Unutarnjeg Prolaza („Inner Passage“). Tamne sjene šumovitih otoka i šumovite obale protežu se u nedogled. Na jednom mjestu vidim malo podalje zaustavljen osvjetljen manji brod, čini se da izvlače mrežu. U dalekoj daljini, valjda na nekom vanjskom otoku, žmirka jedan svjetionik. Ovakvi važni i uski prolazi bili bi na Jadranu označeni nizom svjetionika (bar je tako bilo prije 30 g kad sam tamo plovio). Netko reče da su svjetionici postali nepotrebni u ovo doba GPS-a, ali ne znam da li je to stvaran razlog da tu nema svjetionika.
Drugi dan smo često zalazili u maglu, i brodska je sirena davala drugim plovilima na znanje da im prilazi veliki monstrum. Hvala, Zvonimire iz Rijeke, za iskusnu ruku koja nas je sigurno provela kroz te maglovite delikatne tjesnace! Ne ću uopće misliti kako je izgledala plovidba ovim krajevima u doba prije radara i GPS-a …



Kao neki zaključak
Glavni utisak s tog izleta na kopno Aljaske i Yukona je osjećaj da ovdje još uvijek ima u izobilju prostora i netaknute zemlje na koju još nije stupila ljudska noga. Reče nam naša vozačica da se na Yukonu još uvijek može označiti komad zemlje, sagraditi kuća i samo obavijestiti vlasti da je to sad tvoje vlasništvo.


Za razliku od Europe gdje je već davno svaki komadić zemlje unesen u katastar i pripada nekome. Duh osvajanja „Novog svijeta“ još uvijek živi ovdje. Beskraj tih prostora u kojima nadaleko nema traga ljudskog boravka je u jednu ruku izazovan jer se čini da su tu baš sve mogućnosti još uvijek otvorene, a iz istog je razloga i zastrašujući. Lako je shvatiti kako je taj nedostatak bilo kakvih okvira bio dobra podloga za bezakonje Divljeg Zapada. Teže je shvatiti kako je Engleska, a kasnije Kanada, uspjela u tom bespuću ipak nametnuti svoje zakone.

Oznake: Yukon, aljaska, Ljetovanje.., Kanada

Kolovoz 2014. Vancouver – Aljaska - Vancouver
(Ovaj post opisuje uglavnom putovanje brodom, a u slijedećem ću postu pisati o Aljasci i Yukonu)

Valja reći da je moj stav o provođenju slobodnog vremena oduvijek bio „sve – samo ne Disney“. Bijah sretan da smo uspjeli preživjeti razdoblje princeza i gusara naših klinaca bez odlaska na hodočašće u Disneyland, koji je prema svemu što sam čuo koncentracija američkog kiča koju nadmašuje jedino Las Vegas.
Na ovo putovanje – Disney krstarenje – pristah jer se činilo da je odredište – Aljaska – dovoljno zanimljivo, a programi na brodu su obećavali da ne ćemo tri dana slušati uvijek isto klinačko pitanje „kad ćemo stići“.

Na kraju smo morali priznati da je Disney krstarenje gotovo savršeno organiziran stroj, u kojem ništa nije prepušteno slučaju – čak ni napojnica osoblju, koja se bez pitanja dodaje na sve što se naručuje, kao i napojnice za osoblje koje posprema sobe. To mi je najviše zasmetalo, mrzim kad se moje diskreciono pravo da – ako želim – nagradim one koji me poslužuju pretvori u obično povećanje cijene za 15%.

Kad smo se taksijem dovezli do brodskog terminala u Vancouveru (koji u mnogo čemu sliči na velike aerodromske terminale), predali smo odmah naše kofere nosačima, te će nam koferi biti kasnije dostavljeni u našu kabinu. Dočekala nas je beskrajna zmija putnika koji su čekali na sređivanje formalnosti za ulazak na brod, no dvadesetak šaltera čini da se sve odvija prilično brzo.

Brod (Disney Wonder) se smatra američkim teritorijem a i putovanje nas vodi u Aljasku koja je jedna od američkih saveznih država, tako da je na terminalu granični prijelaz, uz obavezan pregled putovnica i/ili viza za ljude iz nekih država. (Tokom plovidbe vidjeli smo da su gotovo svi putnici američki državljani). Sigurnosne mjere vrlo su nalik na one na aerodromima, s pregledom stvari koje se unose, itd. Na šalteru su nas slikali, a dobili smo i „brodske kartice“ koje će nam služiti za ulaz u našu kabinu, kao i za plaćanje svega što naručimo ili kupimo na brodu. Magnetska traka na kartici spremi i sliku vlasnika kartice, tako da pri svakom korištenju kartice službenik može na svom ekranu provjeriti da li karticu koristi njen pravi vlasnik.




Kad smo preko natkrivenog mosta ušli na brod prvo smo stupili u „Veliku dvoranu“ koji se vertikalno prostire kroz tri kata (ili tri palube, ako želite radije koristiti brodski jezik). Tu je i obavezno „Veliko stubište“ ("grand staircase", ako ste gledali „Titanic“), jedino što ovdje još nekoliko prozirnih liftova juri gore – dolje.
Pri ulazu nas je dočekao špalir osoblja. Najavljivač poimence najavi ulazak „XY family“, a osoblje plješće i osmjehuje se. Nisam se zbog toga osjetio VIP, nego mi je to bilo smiješno, pompozno i nepotrebno.

Na brodu se ništa ne zove „kabina“, nego se sve kabine za putnike zovu „staterooms“, što je originalno bio naziv samo za posebno luksuzne kabine prve klase. No u marketinškom slangu se „stateroom“ zove kabina koja poput hotelskog apartmana osim spavaće sobe ima privatni salon i terasu, isto kao i naš „stateroom“ koji je okrenut prema unutarnjem hodniku broda i nema prozora. Smatrali smo da je besmisleno platiti nekoliko tisuća dolara više zato da bi kabina imala brodska okna, ili dodati na to još nekoliko tisuća dolara više da bismo imali svoj balkon. Namjera nam je ionako bila da u kabini provodimo vrijeme samo kad spavamo.

Naša kabina nije bila velika, ali je bila savršeno organizirana i s puno prostora za odlaganje stvari, tako da smo uspjeli raspakirati i smjestiti četiri kofera puna naših stvari, što nije bio slučaj u puno većoj hotelskoj sobi. Zahod i kada s tušem bili su mali ali potpuno funkcionalni.

Vrijedi reći da na brodu ne postoje odvojeni prostori za prvu, drugu, ili treću klasu (čak nema ni tih naziva), kao što je običavalo biti nekad na preko-oceanskim brodovima: restorani i svi sadržaji i zajednički prostori otvoreni su svima, jedino oni koji su platili više imaju prostornije i luksuznije kabine.
Prehrana je bila a la carte, a izbor odličan. Kvaliteta najbolja što se može očekivati na mjestu gdje se za svaki obrok treba nahraniti 3,500 ljudi (oko 2,500 putnika i gotovo 1,000 članova posade). Strahovita se pažnja posvećuje tome da li je gost na nešto alergičan – kako smo pri kupnji karata za krstarenje naveli da naš sin ima alergiju na koštunjavo voće (orasi, kikiriki i slično), i sve plodove mora, svaki put su nas za obrokom ponovo pitali da to provjere i uzmu u obzir pri donošenju hrane.



Doručak i ručak se mogu jesti u restoranu po izboru, a večera se poslužuje u restoranu u kojeg te oni rasporede – s tim da se rotiraju sva tri „redovna“ restorana (postoji i poseban luksuzniji restoran „samo za odrasle“ u kojem se ne služe redovni obroci, nego se kuha – i plaća – posebno).
Za one koji žele nešto pojesti između obroka, uvijek je na brodu otvorena neka pizzeria ili restoran sa samoposluživanjem. Ti obroci su uračunati u cijenu, isto tako i sladoled iz automata i gazirana pića iz automata koji su postavljeni na raznim mjestima.

Alkohol nikada nije uključen u cijenu, nego se naplaćuje posebno i to po prilično visokim cijenama. Isto vrijedi i za „kavu po specijalnoj narudžbi“, u što spada i – cappuccino! Još jedna stvar koja nije uračunata u cijenu je – korištenje Intereta. Mada je Wi-Fi svugdje po brodu, korištenje se plaća po vrlo visokim cijenama. Naš je zaključak bio da nam na odmoru Internet ne treba, tako da smo u toku putovanja samo par puta na kopnu u nekom kafiću pregledali imamo li kakvih važnih vijesti (na našu sreću, nije bilo nikakvih dramatskih poruka).
Servis za klince na brodu je vrlo dobro promišljen. Postoje jaslice/vrtić za najmanje klince (nismo ih vidjeli jer su naši klinci prošli tu dob), te posebni klubovi prema uzrastu – za djecu mlađe školske dobi (6 – 10), onda za 11-13, pa 13 -18 i konačno 18 – 21.



Na gornjoj palubi su igrališta za košarku i mali nogomet, kao i stolovi za ping-pong i stolni nogomet. Tu su također 3 bazena (od kojih je jedan samo a odrasle, plus četvrti koji je samo za posadu), nekoliko hot-tubs, i veliki vodeni tobogan. Šetna paluba ide skroz oko broda, tako da mnogi joggiraju po njoj.
Našeg dječaka smo smjestili u grupu 6-10, koja ima naziv „Oceaneering Club“, dok je kćer išla u „Vibe“, klub za teenagere.
Djecu iz "Oceaneering club-a" mora uvijek predati u klub roditelj, i klinac može izaći samo kad ga preuzme roditelj ili druga osoba koju je roditelj ovlastio pri upisu djeteta u klub. Svaki put se osoba mora identificirati svojom brodskom karticom, a voditelji kluba imaju na ekranu slike osoba koje smiju preuzeti dijete. Čak ni to nije dovoljno, nego treba osoba znati i lozinku koja je određena prilikom upisa djeteta u klub. Klinci dobiju narukvicu s GPS-om, tako da ih se može u svakom trenutku pronaći ako se izgube na brodu. Rekoše nam da je prosječno vrijeme za koje se pronađe izgubljeno dijete – 6 minuta!
Neki su zbog takvih mjera sigurnosti nazvali Ocaneering Club „zatvor za klince“, ali princip je „better safe than sorry“. Najvažnije je ipak bilo da se našem sinu boravak u klubu jako sviđao – pored raznih ekrana s igricama tu je niz „živih“ aktivnosti, od predavanja o životu u moru do pravljenja kolača. Klub je otvoren do ponoći, ali naš dečko nakon uzbudljivog dana padne u nesvijest već u 9, tako da nije nikad ostao do kraja.

Disney bazira svoj business model na tri glavne postavke: sigurnost, čistoća, zabava. Najgora stvar za njihov business bi bila vijest tipa „Dijete, 8 g, nestalo za vrijeme krstarenja na Disney brodu. Da li je dijete oteto ili je palo s broda?“ Na gornjim otvorenim palubama postoje vrlo diskretno postavljeni čuvari koji paze da se ne bi kakav klinac popeo na ogradu i pao u more.
Čistoća svega je uzorna – od kabine do zajedničkih prostora, sve se neprestano čisti i teško je bilo gdje naći neku mrvicu ili papirić na podu ili palubi. Disney Wonder je jedan od najstarijih brodova u Disneyevoj floti (mislim oko 15 g), ali nigdje se ne može vidjeti nikakav trag hrđe. Za vrijeme plovidbe i u lukama ekipe za održavanje su stalno u akciji. Mada se nama činilo da je brod (dugačak gotovo 300 m) prekrasan i ogroman, rekoše nam neki putnici da to nije ništa u usporedbi s novijim brodovima, kao n.pr. Disney Fantasy.

Naša teenagerica je bila zadovoljna sa svojim „Vibe“ klubom, mada u toj dobi sama činjenica da ne moraš biti stalno sa starcima već izaziva veliku radost. Našla je i neke prijatelje, pa se s njima šetala po brodu i provodila vrijeme dok nismo bili u lukama. Svi putnici mlađi od 18 godina mogu u luci sići s broda samo u pratnji roditelja ili drugih odraslih osoba koje su na popisu uz njihovo ime.
Dok su tako klinci bili u svome svijetu, mi smo bili slobodni birati svoje zanimacije. Ovisno o vremenu, čovjek može naći mirno mjesto u nekom od kafića, ili na otvorenoj palubi, ili na otvorenoj-ali-od-vjetra-zaštićenoj palubi i tu se ugodno smjestiti sa svojom knjigom. Na raznim mjestima u zajedničkim prostorima su postavljene udobne fotelje i sofe na kojima se čovjek može ugodno smjestiti dok čeka da počne neka od predstava, ili jednostavno želi kroz prozor promatrati more, otoke i oblake (i maglu, ponekad …).


Dani koje brod provodi u plovidbi su tako ispunjeni raznovrsnim programima, da ne samo da se nije lako dosađivati, nego ustvari nije moguće ni iskoristiti sve programe koji se nude. Mi smo pogledali nekoliko musicala u brodskom ogromnom kazalištu, nekoliko filmova, predavanja o kitovima, a nismo uopće stigli do gyma ili yoge, koji su isto bili na raspolaganju. Valja reći da su sve te aktivnosti uključene u cijenu. Pogledali smo i nekoliko nastupa raznih zabavljača i žonglera.

Nakon što bismo spremili klince u krevet, otišli bismo mi roditeljčići ponekad pogledati neki program „za odrasle“ u cabaret (otprilike) ili piano bar.
U razna doba dana pojavljivali bi se u „grand hall“ razni likovi iz Disneyjevih filmova. Tu su bili veliki redovi za slikanje s Mikijem, Snjeguljicom, kapetanom Kukom (kao Captain Hook, a ne Cook … :) i drugim likovima. Male curice su se pripremile i ponijele princezaste haljinice da bi se u njima slikale sa Snjeguljicom, bilo je dirljivo gledati s koliko sreće grle te svoje filmske idole u blještavim dugačkim haljinama i odgovarajućim perikama. Mada je glavno doba klinaca za takve stvari tamo od 4 – 7 godina, naš se dečko ipak slikao s Captain Jack Sparrow-om iz Karipskih gusara …







Put nas je velikim dijelom vodio kroz tjesnace između kopna i Vancouver Islanda, kanadskog otoka u Tihom oceanu koji je površinom velik kao 2/3 Hrvatske, a dugačak otprilike kao cijela hrvatska jadranska obala. Neki od tih tjesnaca su zaista tijesni, da se čovjek zapita može li takav ogroman brod uopće proći kroz njih. Ne, nismo nigdje zapeli, čak ni kad je gusta magla ponekad pala na tjesnace … Pri odlasku iz Vancouvera imali smo pravo ljetno vrijeme, bazeni na brodu su bili prepunu kupača, a palube prepune šetača. Drugi dan ujutro, bili smo okruženi laganom, na časove i gustom, maglom, a temperatura je pala na nekih 15 C, što je uz vjetar bilo prilično hladno. Samo su se rijetki kupači pojavili na bazenu …



Treći dan ujutro ušli smo u Tracy Arm, vrlo duboki fjord (dugačak gotovo 50 km) na čijem je kraju ledenjak koji se pomalo lomi i pada u more. S obje strane fjorda dižu se visoke i gotovo okomite litice. Na hrptovima planina koji se uzdižu iza njih vidi se vječni snijeg. Hladan vjetar s ledenjaka je puhao niz fjord i obukli smo svu našu opremu, jakne, kape, jedino nisam mogao navući rukavice jer ne bih u njima mogao rukovati kamerom. (Ruke su mi se stoga smrznule do kostiju). Brod je plovio vrlo polagano, da njegovi valovi što manje oštete obale tog uskog fjorda. Kako se fjord sužavao, pitao sam se kako ćemo se vratiti natrag – ne valjda vozeći natraške? Znam, naravno, da taj isti brod dolazi u taj fjord svakog tjedna, i da posada odlično zna što može a što ne može napraviti u fjordu. Promet tih krstarećih hotela je sigurno unaprijed dogovoren, jer se dva takva diva ne bi mogla mimoići u fjordu.





Najprije smo vidjeli u moru nekoliko manjih komada leda, a što smo se više približavali ledenjaku komadi leda su postajali češći i veći. Konačno smo iza zaokreta ugledali ledenjak, još uvijek daleko pred nama. Brod je sada plovio vrlo, vrlo polako, mišljah da će se zaustaviti, ali smo prilazili sve bliže i bliže ledenjaku.
Nedaleko od samog ledenjaka nalazi se područje gustog plutajućeg leda, koji se relativno nedavno otkinuo. Povremeno smo vidjeli i čuli kako se uz zvuk nalik grmljavini komadi ledenjaka odlamaju u more. (To se uglavnom uvijek dogodi onog časa kad ugasim kameru da malo ugrijem ruke … )
Odmah uz taj plutajući led stajala je jedna jedrilica, cca 12 m, pričalo se na našoj palubi da su na njoj navodno neki istraživači koji proučavaju ledenjake. Vidjeli smo usput i nekoliko manjih turističkih brodica.

Kad smo se sasvim približili ledenjaku, vidjeli smo da su male crne točkice na plutajućem ledu – tuljani. Ne znam koje vrste, čini mi se prema točkicama na krznu da bi mogli biti leopard tuljani, ali to je samo nagađanje.
Brod se konačno zaustavio, a onda se počeo na mjestu vrlo polagano okretati. Naime, brod ima na pramcu i krmi poprečne propelere koji mu omogućuju da lakše manevrira prilikom pristajanja. Kad ti propeleri rade u suprotnom smjeru, okreću polagano brod na mjestu.

Za tog okretanja došli smo zaista blizu ledenjaka. Bio sam na palubi točno iznad kapetanskog mosta, i gledao kako se na isturenom dijelu mosta časnici slikaju s ledenjakom u pozadini. Došlo mi da im viknem „Hej, momci, svaka čast slikanju ali nemojte prići preblizu ledenjaku, sjetite se Costa Concordije … „ To je okretanje i slikanje trajalo dobra dva sata, a onda smo se polako uputili prema izlazu iz fjorda. Obzirom na ograničenu brzinu kojom brod smije ploviti u tom prostoru, izlazak iz fjorda traje nekoliko sati.
U kasnijem razgovoru s dokapetanom broda saznali smo da je ovaj puta bilo u fjordu izvanredno malo leda, i da je stoga brod mogao prići tako blizu ledenjaku.

Za one koje zanima, još nešto o brodu:
Brod Disney Wonder sagrađen je u talijanskom brodogradilištu, dugačak je 294 m, i ima istisninu od 84,000 tona. Brod ima 11 paluba/katova za putnike i ispod toga još 3 u kojima se nalazi smještaj za posadu, skladišta i diesel-električni pogonski uređaji.


Posada
Na jednoj od predstava u velikom brodskom kazalištu predstavljeni su nam vodeći ljudi broda – kapetan Gustav iz Nizozemske, njegov zamjenik Zvonimir Viđak iz Rijeke, glavni šef kuhinje Goran iz Srbije, glavni električar broda iz Hrvatske … Svi članovi posade nose znak s imenom i zemljom odakle dolaze (rekoše nam – iz više od 50 zemalja!), pa smo tako pri večeri zapazili konobaricu Kristinu iz Hrvatske i upustili se s njom u razgovor. Bilo joj je jako drago da može s nekim razgovarati hrvatski, za što ima rijetko prilike na američkom brodu s pretežno američkom klijentelom. Kristina (iz Varaždina) nam je pričala da već 15 godina radi tako na brodovima – 6 mjeseci radi a dva mjeseca bude kod kuće u Varaždinu.

Sreli smo i Josipa iz Duge Rese, on je natkonobar za dio restorana. Pričao nam je kako je takav život puno teži kad imaš obitelj, i da se namjerava prebaciti na neke europske riječne ture, da može češće dolaziti kući.



Već pred kraj putovanja je kapetan Gustav imao u jednom od brodskih prostora slikanje s putnicima, pa smo ga tom prilikom zamolili ako nas može povezati s dokapetanom Zvonimirom iz Hrvatske. Kapetan ga je odmah nazvao, i Zvone se začas stvorio kraj nas. Zvone je u ranim četrdesetim godinama, i biti dokapetan na takvom brodu stvarno je veliki uspjeh u karijeri. Pitali smo ga svašta o brodu, mene su zanimali neki tehnički detalji, pričao nam je da je Disney Wonder napravljen tako da bude najvećih dimenzija koje još prolaze Panamskim kanalom. Panamski kanal se proširuje, i novi Disney brodovi su veći jer su građeni da prođu kroz takav prošireni kanal. Međutim, proširenje kanala kasni već nekoliko godina, i ti novi brodovi ne mogu proći kroz njega, što je velika nezgodacija u planiranju plovnih ruta. Pričao nam je da su nakon katastrofe Costa Concordije napravili reviziju sigurnosnih postupaka na brodu, te da sada imaju najmanje dvostruko pojaseva za spasavanje nego što je ukupni broj putnika i posade. Njegova žena je Njemica, upoznali su se na jednom putovanju, a ona i klinci žive dijelom u Rijeci a dijelom u Njemačkoj. Pričao je isto da će mu se žena i djeca pridružiti na brodu na 6 tjedana, što je jedna od privilegija vodećih ljudi na brodu. Nakon jedno pola sata Zvone se ispričao jer su počeli s pripremama za isplovljenje, i morao je natrag na kapetanski most.

Kao neki zaključak:

Valja imati na umu da je ovo bilo naše prvo krstarenje velikim brodom, i prvi susret s bilo čime u organizaciji Disney-a, dakle nemamo mogućnosti vlastite usporedbe s krstarenjima koje organiziraju druge kompanije.
Mada je Disney dosta skuplji od ostalih kompanija, naš je utisak bio da kvaliteta usluge i raznovrsnost ponude (prehrana, programi, zabava) opravdavaju tu cijenu.
Krstarenje brodom pruža komfor kojeg je teško postići u drugim kombinacijama: svako jutro se probudiš u drugom gradu, a da ne moraš pakirati i raspakirati stvari, tražiti taksije i hotele, boriti se s cestama ili vlakovima ili aerodromima.

Većina putnika na brodu bile su obitelji s djecom, vrlo često čak tri generacije zajedno. Primijetili smo, n.pr. jednu grupu koja je imala majice s natpisima „Jill & John – 50 godišnjica braka“, gdje su osim slavljenika očito bila njihova odrasla djeca i unuci, a možda i praunuci … Bilo je i odraslih putnika koji su bili bez djece, no oni bili u manjini.
Razmišljamo o slijedećem krstarenju, možda negdje u Europi. Možda Skandinavija, no rano je još o tome govoriti.

Oznake: Putovanja, krstarenja, aljaska, vancouver, Disney

Diego Marani – New Finnish Grammar
(U talijanskom originalu: Nuova grammatical finlandese)
(Koliko mi se čini, knjiga nije prevedena na hrvatski. Engleski prijevod dostupan je u elektronskoj verziji).

Ne znam kako knjiga zvuči u talijanskom originalu, no engleski prijevod kojeg sam čitao djeluje mi uvjerljivo i upečatljivo.

Ne znam gotovo ništa o životu autora, čak je i Google dosta škrt u informacijama o njemu, no imam osjećaj da je autor proveo dosta vremena na sjeveru Europe. Ne zbog toga što u knjizi često navodi imena finskih gradova i helsinških ulica – svatko to može pogledati na karti i na Google Earth, nego zato što kroz njegovu knjigu probija tipični nordijski nedramatični pesimizam kakvog srećemo i kod norveškog pisca Nobelovca Knuta Hamsuna.

Taj nordijski pesimizam nema u sebi fatalističko samosažaljenje kojem često teže slavenski pisci (i narodi), nego sadrži neku mirnu rezignaciju da je ljudski život dolina suza i da nam valja pokušati da bar preživimo ako se već ne možemo usrećiti. Privremeni bijeg iz tog pesimizma – mirnog ili ne – često se, kao i kod Slavena, traži i/ili nalazi u ispijanju žestokog alkohola.

Priznajem da ne znam puno ni o Finskoj, osim da se u originalu zove Suomi, da ima otprilike petinu više stanovnika od Hrvatske, i četiri puta veći GDP po stanovniku. Jan Sibelius je komponirao djela bazirana na finskom epu Kalevala koji se u knjizi često spominje. Bilo mi je drago pročitati nešto više o Kalevali, mada ostaje pitanje koliko je to bitno za sam tok i sadržaj knjige.

U prvih par stranica knjiga mi se učinila malo pustom ovako bez dijaloga, no zatim se priviknuh na izmjenu pasusa koje piše Sampo i pasusa koje piše doktor Friari, i koji zapravo s puno dinamike prikazuju relativno statičan život Sampa Karjalainena u potrazi za izgubljenim pamćenjem i identitetom.

Ostaje nerazjašnjeno odakle Sampo dobiva novac da može svakodnevno piti u hotelu, no nisam dao da mi takva sitnica pokvari inače dobru knjigu. Kraj je isto nastupio nekako naglo, kao da je autor došavši do klimaksa priče odlučio što prije dovršiti knjigu i predati ju izdavaču.

Zanimljiva su razmišljanja o utjecaju jezika na čovjeka, i koliko gramatika jezika kojeg govorimo određuje način na koji govorimo i mislimo. Utješilo me da Finci imaju 15 padeža (!), pa mi se naših hrvatskih 7 učinilo kao sušta jednostavnost …

Za nas iseljenike zanimljiva su razmatranja o tome da je svaki naučeni jezik samo maska, a samo je jezik na kojem smo odrasli „pravi“. Pred kraj knjige ima još jedan dio na sličnu temu:

We come into this world in one place only, and only there we do belong.
(Na svijet dolazimo samo na jednom mjestu na svijetu, i samo tamo istinski pripadamo).

When the hour of death draws near, even those who have spent their whole lives claiming they do not have a country will hear the sudden call of the place where everything began, and where they know they are awaited.
(Kad se približi smrtna ura, čak i oni koji su potrošili cijeli život tvrdeći da ne pripadaju nijednoj zemlji začuju zov mjesta gdje je sve počelo, i za koje znaju da ih očekuje).

Na kraju želim reći da mi se knjiga svidjela, da je kratka i brzo se pročita (176 stranica u engleskom prijevodu). I hvala prijateljici koja je izvukla iz čarobnog pretinca tu knjigu za koju nisam nikad prije čuo, kao ni za autora, mada je dobio nekoliko književnih nagrada u Italiji.

Danas je krasan sunčan dan kasnog ljeta. Na nebu ni oblačka, temperatura oko 22C, lagani vjetrić pirka šumom. Moj sin, naš pas Simon i ja krenuli smo na pješačenje pješačkom stazom Bruce Trail, koja se u duljini od oko 900 km proteže od Niagare do vrška poluotoka Bruce koji dijeli jezero Huron od Georgian Bay-a, u Jugozapadnom Ontariju. Ne, nije nam namjera bila da propješačimo cijelu stazu, nego odabrasmo dio do kojeg se ne moramo predaleko voziti, s namjerom da pješačimo oko dva sata, daleko od prometa i gužve.

Energično smo pješačili oko sat vremena stazom koja se najprije spuštala zajedno s potokom nabujalim od nedavnih kiša (ime potoka Silver Creek me podsjeća na tragače zlata ...), a kad smo malim mostićem prešli na drugu stranu potoka, staza se počela uspinjati na brijeg. Put je bio prošaran sunčanim i sjenovitim dijelovima, ali bilo je oko podneva i mi ljudi smo se znojili, a pas je dahtao. Tu smo zastali da se malo odmorimo prije nego krenemo natrag.
Kao pažljivi vlasnik psa, ponio sam sobom zdjelicu i bocu kupovne vode koju sam dohvatio izlazeći iz kuće. Sada sam natočio psu vodu u zdjelicu, da se napije po ovoj vrućini (Simon je 8 mjeseci stari labrador i još ne zna piti izravno iz boce). Pas je dva-tri puta liznuo vodu - i odustao!
Nakon kratkog odmora, krenuli smo natrag. Kad smo došli do parkirališta na kojem je bio naš auto, ponovo sam Simonu dao vode, no on ju je samo pomrisao, i nije htio ni liznuti. Čudno da nakon dva sata planinarenja po toplom suncu (a Simon još k tome ima krzno crnije od ugljena) pas nije žedan.
Ukrcali smo se u auto i nakon pola sata bili kod kuće. Čim je ušao u kuću, Simon je sunuo prema svojim zdjelicama i počeo halapljivo piti vodu kao da je upravo pregazio Saharu.

Dakle, pas je bio JAKO žedan ali nije htio piti vodu koju smo kupili u boci!!! Misleći o tome prisjetih se da se to već i prije dogodlo, samo nisam prvi put obraćao pažnju na to.

Zanimljivo pitanje je - što je u toj kupovnoj vodi da ju pas prepoznaje kao nepitku? Ili je Simon razmažen pijući vodu filtriranu reverznom osmozom iz našeg kućnog filtera?

Ne znam odgovor, ali za svaki slučaj ne ću piti vodu iz kupovnih flašica ako imam bilo koju drugu mogućnost. A to preporučujem i vama.

Moj prijatelj Jura (ime za ovu priliku, shvatiti ćete zašto) sa ženom je otišao u posjetu svom prijatelju Peri (za ovu priliku) i njegovoj ženi u drugi grad. U doba zbivanja ove zgode bilu su svi još vrlo mladi, negdje pred kraj svojih dvadesetih.

Predvečer su dečki rekli da idu prošetati, a žene su odlučile ostati kod kuće, sjesti na balkon te uz kavicu i pokoje piće ispričati jedna drugoj sve što se zanimljivog dogodilo od njihovog posljednjeg viđenja prije par mjeseci.

Jura i Pero su pošli na glavno šetalište, koje je u tu ljetnu večer vrvilo od domaće mladosti i brojnih turista.

Jura mi je jednom prilikom rekao "Ja znam da nisam baš zgodan, shvatio sam to vrlo rano, a htio sam se domoći cura. I zato sam razvijao špiku. Imam špiku za klinke iz gimnazije i za sveučilišne profesorice, za tvorničke radnice i za nadobudne umjetnice. Gle, stari, kad zaustaviš curu na cesti i počneš pričati, jedna stvar je sigurna - dokle god ju možeš zasmijavati, ona ne odlazi nikuda."

NIsu dugo šetali i Jura je bacio oko na dvije cure, očito turistkinje. Nabacio je spiku, cure su se cerekale, Pero je uspješno sekundirao. Nakon petnaestak minuta u kojima ih je Jura zasmijavao do suza, prešli su u obližnju gostionicu i nastavili se odlično zabavljati. Hrana i piće divno su podmazali konverzaciju, večer se razvijala u povoljnom smjeru.
Sasvim spontano i relaksirano prešlo se konverzacije na dodire i poljupce. Dosta su popili, ali nitko nije bio pijan. Sve četvoro bili su u onom divnom stanju dobrog mladenačkog raspoloženja kad se čini da je cijeli svijet stvoren samo za tvoje veselje i užitak.

Dečki su dopratili cure do kampa u kojem su bile smještene, a onda su ih cure pozvale u svoj šator na još jedno piće. Činjenica da su se morali prokrijumčariti jer gosti nisu bili dozvoljeni u kampu u te sitne sate učinila je doživljaj još zanimljivijim.
Ne znam da li su cure uopće imale neko piće u šatoru, ali znam da imate dovoljno mašte da shvatite što se poslije u šatoru zbivalo.
Kad je jutarnje sunce palo na šator, momci su se probudili i mamurni izvukli van. U glavi im je ostalo još nešto sinoćnjeg alkohola, ali nije ostalo ništa od sinoćnjeg oduševljenja. Pero, manje iskusan u tim poslovima, počeo je paničariti: "Što ćemo reći ženama?"
"Samo šuti i pusti mene da govorim", reče mu Jura.
Bio je već bijeli, bijeli dan kad su se doklatili do zgrade i popeli do Perinog stana. Pozvoniše na vrata, otvorila im je Jurina žena:
"Pa dobro gdje ste vi, dečki, mi smo bile zabrinute da vam se nije nešto dogodilo?", reče ona.
Jura ju, lagano se klimajući na nogama, zagrli oko ramena i počne pretjerano afektiranim glasom: "Gle, idemo mi sinoć po šetalištu i spazimo dvije zgodne cure. Počnemo špiku i odvedemo ih u gostionu na piće".
Peri su se noge odsjekle kad je to čuo. Razrogačio je oči, ne mogavši doći do riječi.
Jura je nastavio:"I onda su nas one pozvale da dođemo kod njih u kamp i onda smo prespavali kod njih u šatoru".
Peri je srce stalo kad je čuo da Jura priča ženama sve što su sinoć radili.
Jurina žena ga je lagano odgurnula, i s izrazom negodovanja više nego ljutnje rekla: "Ah, molim te ne seri i ne glumataj, smrdite obojica po alkoholu i cigaretama ko tvorovi, tko bi vas ovakve htio. Odite se istuširati i presvući i malo odspavajte."

Oznake: la, ISTINA, brak

Priča 1 - Lima, Peru, prosinac 2013.

Nakon što smo se iscjenkali da za vožnju od aerodroma do našeg hotela u Limi platimo 25 umjesto traženih 50 američkih dolara, jedva smo se ugurali u maleni taksi. Ovdje očito nikome ne smeta što moj sin sjedi meni na koljenima jer smo na suvozačko mjesto nagurali kofere koji nisu stali u prtljažnik.

Mislili smo sinoć da smo u taksiju od Manhattana do aerodroma John F. Kennedy u New Yorku dosegli granice mogućih taksi akrobacija, no čekala su nas velika iznenađenja.

U Limi su semafori i oznake voznih traka samo zanemariva orijentacija. Svaki trenutak vožnje je borba za osvajanje svog mjesta pod Suncem. Gužva i naguravanje u New Yorku izgledaju u usporedbi s gužvom u Limi kao civilizirana akademska diskusija.
Kad se dvije ceste slijevaju u jednu nastaje situacija u kojoj se čini da će se svi posudarati. To se uglavnom ne dogodi, ali svi trube, gestikuliraju, trake se mijenjaju bez ikakvih odavanja svojih namjera.

U jednoj od tih gužvi auto ispred nas se naglo zaustavio, ljutiti vozač je izašao i stao prijetiti našem vozaču. Ne znamo, naravno, što je bio razlog jer su prijetnje bile na španjolskom, no gestikulacija je bila očit poziv na tučnjavu. Napadač je izgledao kao zločesti Meksikanac iz starih kaubojskih filmova, krupan, s tankim brčićima i pažljivo počešljanom već prorijeđenom kosom. U jednom času je naglo uvukao ruku kroz prozor, "našeg" taksija, izvukao ključeve i otišao u svoj auto. Mi smo u čudu gledali sva ta zbivanja. Naš vozač je sve to primio vrlo mirno, izvukao rezervni ključ i nastavio vožnju!

No to još nije bio kraj priče, «zločesti Meksikanac» nas je još jednom zaustavio, izvukao video kameru i slikao naš auto i vozača, naš vozač je isto izašao i počeo slikati svojim mobitelom, pri čemu su obojica žestoko gestikulirali pokazujući nešto na oba auta. Očito je «Meksikanac» tvrdio da je naš vozač udario u njegov auto, međutim mi u autu nismo baš ništa osjetili, tako da mislimo da se nije zapravo ništa dogodilo.

Konačno su obojica ušla u svoje aute, i nastavismo vožnju put hotela. Kad stigosmo do hotela, naš nam se taksi vozač – mlad, pristojan, uredno obučen čovjek – iskreno ispričavao zbog incidenta s «Meksikancem».

Priča 2 - Mississauga, Ontario, Kanada, studeni 2013.

Vozim po Lakeshore-u, vrlo prometnoj cesti s po dvije trake u svakom smjeru. Prilazim semaforu na kojem stoji zaustavljen autobus u desnoj traci, i nekoliko automobila u lijevoj (sve u istom smjeru). U suprotnom smjeru stoji zaustavljeno na semaforu nekoliko automobila u obje trake.

Neobično je što je svjetlo za nas zeleno, ali se nitko ne miče! Nije mi isprva jasno što se zbiva, nije valjda da vozač autobusa i svi ostali tekstaju na svojim Blackberry-jima i iPhone-ima? Onda ugledam dvoje ljudi, na uglu dijagonalno od autobusa, mašu vozaču da ih pričeka. Automobili u oba smjera su se bez puno drame zaustavili na svoje zeleno svjetlo i čekaju da propuste pješake, koji pretrčavaju preko svojeg crvenog svjetla do autobusa ... Kad su pretrčali i ušli u autobus, promet dalje normalno krene ...

Drago mi je da živim u zemlji gdje ljudi gledaju oko sebe i spremni su žrtvovati malo svog prava ("meni je zeleno") za nepoznate ljude koji će izgubiti pola sata ako im ovaj autobus pobjegne.

Ne, nije promet ovdje vječna idila, i ovdje ima budala i luđaka, ali dojmio me se ovaj spontani dogovor među ljudima.

Oznake: vozači, Putovanja

Dok šećemo po parku, moj sin A (10 g) i njegov prijatelj B (8 g) razgovaraju o curama. Tema: kakve im se cure sviđaju, što oni najviše cijene kod cura? (Razgovor se vodio na engleskom, pa ga tako i prenosim).
A: B, what is the most important thing you like in girls?
B: They have to be calm. And then beautiful and smart.
A: You're right. I think the same.

Priznajem da sam pao na dupe od iznenađenja. Na prvom mjestu - "calm". Smirene. Prije toliko razvikane ljepote!

Oznake: klinci, muškarci, žene

Još prije onog drugog, svjetskog rata Josip i Jelica Šipurić bili su vlasnici žute jednokatnice u bezličnoj prašnjavoj uličici kakve su u to doba bile gotovo sve ulice na zagrebačkoj Trešnjevci, predgrađu u kojem je većinom živjela radnička klasa. izgledali su kao ljudi koji nikad nisu bili mladi, i bilo je nemoguće zamisliti kako su napravili svoje troje djece.

Komunisti su im poslije rata oduzeli kuću, ostavivši im samo tijesan prizemni dvosobni stan, a u dvije sobe na katu i u kućicu u dvorištu naselili su stanare po svome izboru. Šipurići im to nisu nikad oprostili, i uvijek bi siktali protiv "ovih". "Ste vidli kaj ovi delaju?", prosiktala bi Šipurićka preko plota, prije toga pažljivo provjerivši da netko ne prisluškuje njezin razgovor sa susjedom.

Jelica Šipurić je bila prava vražja baba, koja je uživala svojim otrovnim jezikom ošinuti svakoga tko bi joj se našao na dohvatu. Nisu toga bile pošteđene ni njezine tri kćeri, ali najviše je uživala kinjiti svoga muža. Nikad se nisu svađali, bila je to uvijek samo jednostrana paljba, koju je Šipurić podnosio pognute glave, bez riječi. Očito se već davno predao, shvativši da nema šanse protiv tako nadmoćnog protivnika.

Josip Šipurić je bio sitan, tih, neugledan čovjek, malo poguren od godina provedenih zguren nad cipelama koje je vječno popravljao. Iz kuta usana uvijek mu se klatio opušak najjeftinije cigarete, valjda jedinog užitka kojeg mu baba nije uspjela oteti.

Šipurićka je srijedom odlazila na sajmište, kupovala razne stare cipele i donosila kući, gdje ih je Šipurić popravaljao, stavljao nove potplate, dobro ih osjajio i onda bi ih Šipurićka slijedeće srijede odnosila na sajmište i prodavala u takvoj "osvježenoj" verziji.

Danonoćno se iz njihovog vlažnog podruma čulo kuckanje postolarskog čekića. Za posebno lijepih dana Šipurić bi iznio svoj posao u dvorište i tu uz rad udahnuo bar malo čistog zraka. No Šipurićka bi uvijek iskoristila priliku da baš tu saspe na njega silne grdnje i kletve, uživajući da ga ponižava tu pred susjedima koji su mogli nadaleko čuti njezin razjareni glas.

Nedjeljom su odlazili u crkvu, uvijek u crnini kao da idu na pogreb. Mora da je stvarno beskonačna milost Božja, kad je u svoj hram primao takvog vraga od žene, ne pustivši ni munje ni kuge na nju ...

Zli su jezici govorili da su im se kćeri rano poudavale samo da se spase od stare vještice.

Kao su godine prolazile, Šipurićev je čekić sve sporije udarao, i onda sasvim utihnuo. Primijećeno je da Šipurićka sama nedjeljom odlazi u crkvu. Susjedi su zaključili da je stari Šipurić toliko bolestan da ne može više pješice do crkve.

A onda se na uglu ulice na električnom stupu pojavila osmrtnica, objavljujući smrt Josipa Šipurića. No umjesto "misa zadušnica služiti će se u crkvi Sv. Josipa" pisalo je da će se posmrtni obred služiti u hramu Jehovinih svjedoka. Susjedi su bili iznenađeni, neki čak zaprepašteni. Šipurićka se nije više uopće pojavljivala na ulici, da ne mora nikome objašnjavati ovakav neobičan preokret.

Saznalo se kasnije da je Šipurić tri mjeseca prije smrti prešao u Jehovine svjedoke, i pismeno zatražio da se tamo održi njegov posmrtni obred. Bila je to njegova osveta iz groba, zadnji i jedini udarac kojim je uzvratio svojoj ženi za sve godine poniženja.

Slučajno nabasah na staru video snimku snimljenu negdje oko 2000. možda 2001., još su mi roditelji bili živi. Na snimci nema ništa posebno, obiteljsko muvanje, djedovi i bake ovamo, unuci onamo ... Bilo je ljeto, svi prozori i balkonska vrata bili su širom otvoreni, i kroz njih dopire stalna cika i dovikivanje djece koja se igraju u parkiću kraj kuće, tek poneki odrasli glas koji doziva dijete.

Taj zvuk, ta cika, povici koji se odbijaju između kuća i ne prestaju, to me vratilo u Hrvatsku, u Zagreb, u djetinjstvo. Taj zvuk nisam čuo već puno godina, toga u Kanadi nema ni u gradi ni u predgrađu gdje živim. (Riječ "predgrađe" je doslovni prijevod riječi "suburb", mada je to ustvari nešto sasvim drugo, da ne ulazim u detalje).

I mišljah o tome kako ovdje djeca žive i rastu u velikom komforu i velikoj osami. Iza moje kuće je zeleni pojas, u mom se dvorištu mogu vidjeti srne i srndaći, zečevi, lisice i rakuni, vjevericama i svakojakim pticama nema broja, ali ako se klinci žele s igrati s drugom djecom, treba dignuti telefon, dogovoriti playdate, dovesti i odvesti dijete u ugovoreno vrijeme ... Mi bismo kao klinci došli iz škole, zgrabili komad kruha s pekmezom i odjurili van na cestu igrati nogomet, igrati se rata ili krasti susjedove trešnje. U mojoj je obitelji bio zakon da se brat i ja moramo vratiti kući kad se upale svjetiljke na ulici, ali bilo je djece koja su smjela ostati vani i dulje.

I ovdje se ponegdje u pustim ulicama, naročito onima sa slijepim krajem jer nisu prolazne, još ponekad igra hokej, na rolkama ili pješice, ali toga ima sve manje. Gustoća naseljenosti je puno manja nego u Europi i nje lako u nekom pješice dohvatnom radiusu naći kompanjone za igru. Postoje bezbrojne organizirane sportske (i druge) aktivnosti, ali to uvijek znači dovoz i odvoz djece autom na mjesto aktivnosti. I takve aktivnosti su dobre, ali element spontane igre i inspiracije je potpuno izbačen iz načina života.

Pa onda nije čudno da djeca, naročito dječaci, provode veći dio slobodnog vremena pred ekranima sviju vrsta.

Oznake: djeca, cika, djetinjstvo

Rawi Hage – De Nirova igra
(Čitao na engleskom, "DeNiro's Game")

Moj prvi utisak je bio – ne, ne mogu to čitati, to je kao Schwarzenegger film u kojem stalno netko pada mrtav, sve eksplodira u bogatoj pirotehnici, samo glavni junak čudesno (neozlijeđen, samo malo zapackan) prolazi kroz vatru i hoda po vodi.

No kako su se stvari pomalo zavrtile, knjiga me zarobila, uhvatila u svoje ralje i nije me više puštala. Pred kraj mišljah – Bassam, čovječe, kad si s malo spretnosti i puno sreće kroz brojne prepreke došao živ do Pariza, molim te o'ladi malo, sakrij se u mišju rupu i čekaj svoj avion za Kanadu, ne pleti se u tuđe živote. No, ako nema napetosti onda nema ni priče, i autor spretno gradi nove napetosti čim glavni junak preskoči, zaobiđe ili nadmudri stare.

Zanimljiva je to priča o dva mladića, prijatelja iz djetinstva, koji su krenuli s iste točke u životu da bi kasnije odabrali različite puteve preživljavanja u kaosu rata u Libanonu. Da bi preživio, George se priklanja kršćanskoj miliciji, dok Bassam pokušava – uz pomoć obitelji i prijatelja - preživjeti držeći se što manje vidljim, što bi ovdje rekli «low key».

Zorno su prikazani užasi rata – ništa nije sveto, ljudski život je bezvrijedan. Nema u toj priči «good boys», jer u paklu rata «good boys» nastradaju u prvom naletu. Nijedna strana u libanonskom sukobu nije prikazana u nekom pozitivnom svjetlu. Zaraćene strane ratuju i istovremeno mirno trguju, alkohol stiže iz kršćanskih na muslimanske položaje, za ne previše novca može se kupiti svako oružje. Bassam i George isto su spremni ubiti kad je to u njihovom interesu, ili da spase svoje živote. To je realnost života u takvoj situaciji.

Sličnost sa zbivanjima u ex-Yu više je nego očita i znatno pojačava naš doživljaj knjige.

Zanimljivo je da su žene u tom ratu prikazane kao gotovo jedina pozitivna sila – kuhaju ručkove iz ničega, stvaraju odnekuda vodu koje nema, tješe, liječe i spašavaju. Muškarci ubijaju, ili očajavaju opijajući se do besvijesti, uzimajući drogu i samoubilački kockajući, dok čekaju da smrt prozove njihov broj. Jer ta cijela igra je samo jedan veliki ruski rulet.

Jedino što je zajedničko muškarcima i ženama u toj knjizi je da svi bjesomučno puše, u svim situacijama. Dim cigareta povija se kroz cijelu knjigu, puše krvnici i žrtve, puše bogati i siromašni, puše ushićeni (kojih je u ovoj knjizi malo) i puše očajni. Kad dovrših čitanje, moradoh objesiti košulju na zrak da se prozrači od tolikog dima ... :)

Premda mislim da je knjiga dobro napisana, preintenzivna je za moj ukus i mislim da ne ću čitati «Žohara» (The Cockroach) od istog autora.

Oznake: rat, prijateljstvo

Žena kojoj sam čitao - Bernhard Schlink
(Čitao u engleskom prijevodu: The Reader)

Vidio sam film davno prije nego što sam pročitao knjigu. I knjiga i film vješto i s puno takta obrađuju vrlo delikatne moralne teme.

Kad kažem «delikatne moralne teme» ne smatram pod tim razmatranje seksualnih odnosa Michaela i Hanne. Ne vidim ništa amoralno u njihovom odnosu, mada je ona više nego dvostruko starija. Pitanja poput «da li je ona njega 'iskoristila' za svoj užitak» su besmislena, jer je on uživao sasvim jednako kao i ona. Kao što kaže Istvan Vizinczey u svojoj knjizi «U pohvalu zrelim ženama», «Plivanju vas treba učiti netko tko je dobar i iskusan plivač, a ne drugi neplivač», i siguran sam da bi mnogome mladiću dobro došla takva poduka od strane iskusne partnerice.

Da se vratim na knjigu. Sviđa mi se što je sažeta, što balansira osobne i šire društvene dileme, kao što ih i mi pokušavamo balansirati u našim životima. Pisac nam većinom ostavlja da sami stvorimo svoj stav, postavljajući pitanja ali ne namećući nam gotova rješenja.

Da li Michael nešto «duguje» Hanni zbog toga što su prije mnogo godina imali ljubavnu aferu, koju je uostalom ona bez objašnjenja prekinula?
Da li imamo pravo nekoga spašavati, ako on ne želi biti spašen? Da li je Michael trebao reći sucu – ta žena je nepismena, dakle nije mogla napisati izvještaj o zarobljenicama koje su izgorjele u crkvi, kad je bilo očito da Hanna to ne želi sama učiniti?
Da li je «poseban tretman» koji su pojedine zatvorenice dobile mjesec dana prije povratka u Auschwitz bio Hannin čin milosti ili čin cinične okrutnosti?
Koji je njegov motiv da Hanni godinama šalje trake na kojima snima čitanje cijelih knjiga?
Zašto se Hanna objesila kad je Michael priredio sve da joj izlaz iz zatvora bude što bezbolniji?

Uvjerljivo je prikazan jaz između njih kad se njihove životne priče nakon puno godina ponovo približe. Lišen dječačke naivnosti i tajanstvenog ljubavnog vela, Michael promatra Hannu sasvim racionalnim pogledom i vidi jednu staru, životom izmučenu ženu. U času drugog susreta oni pripadaju potpuno različitim društvenim slojevima, različitim generacijama, različitim budućnostima, dakle kompletno različitim svjetovima. Pa čak i u tome racionalnom času osjeća se daleki trag nečega što je davno bilo među njima, nečega što je sigurno obilježilo njegov život više nego njezin. «The first cut is the deepest», kako pjeva Rod Stewart.

Piscu je u više navrata zamjereno da nas je pokušao dovesti u situaciju da suosjećamo sa zločinkom, da joj oprostimo mnogo toga zbog njene neukosti i jadnog porijekla, da žalimo njezin prazan život i tužan kraj.
Bilo je također kritika u kojima se pokušava objasniti da se iza ljubavne priče krije simbolika u kojoj Hanna predstavlja onu neuku sirovu bazu na kojoj je nacizam sagradio svoju vlast, a Michael novu poratnu obrazovanu srednju klasu koja pokušava – s vrlo promjeljivim uspjehom – nekako shvatiti kako se sve to moglo dogoditi u zemlji Beethovena, Kanta i Goethea. Ta nova srednja klasa koja se ne sjeća rata i živi u jednoj drukčijoj Njemačkoj koja je sva okrenuta prosperitetu i budućnosti, ta klasa ne želi preuzeti odgovornost i krivnju za nešto u čemu nisu osobno sudjelovali.

Bez obzira na odobravanja i osporavanja, to je knjiga vrijedna čitanja.

Per Petterson
I Curse the River of Time (čitao u engleskom prijevodu, hrvatski prijevod: Proklinjem rijeku vremena)

Zanimljivo je čitati o Norveškoj iz nekog vremena kad još nije bila jedna od zemalja s najvećim per capita prihodom na svijetu. Opisi radničkih života, tvornica I stanova, podsjećaju vrlo blisko na takve okoliše u našoj domovini.

Nama koji smo odrasli u komuniznu čini se suludo da bi netko iz razvijene zemlje obožavao komunizam i maoizam, no možemo im to oprostiti zato što su obožavali svoju iluziju komunizma, nemajući pojma o njegovoj stvarnosti.

Stil me u svojoj skandinavskoj jednostavnosti I dobro promišljenoj naivnosti često podsjeća na dječju knjigu «Pale sam na svijetu», što u mojem svijetu nije uvreda nego pohvala piscu jer je «Pale ...» jedna od najdražih knjiga mog djetinjstva. Nema tu naše mediteranske poze i prštave rječitosti u kojoj svaka rečenica liči na vatromet. Dirljivi lirski opisi uglavnom su kod Pettersona rezervirani za prirodu, a ne za ljude.

U jednoj kritici čitam: «Per Petterson is a master at writing the spaces between people.” (Per Petterson majstorski opisuje prazan prostor među ljudima). Strašno dobro opisuje tu mučnu nemogućnost komunikacije između ljudi koji bi – kao n.pr. majka I sin – ipak trebali biti u stanju nekako savladati taj zid koji ih dijeli.

Glavna rečenica knjige odnosi se na njegovu ljubavnu priču isto kao i na njegov život u cjelini:
“How impossible it was to grasp that in the end something as fine as this could be ground into dust”(Bilo je nemoguće tada pomisliti da se nešto tako divno može raspasti u prašinu).
[Govori li on to o mojem prvom braku? … :))]

Vjerujem da bi mnogi od nas mogli naći u svom životu takvu točku u kojoj se činilo da ništa, baš ništa ne može srušiti tu ljubav i ljepotu, a ono što se poslije desilo ispalo je nesretno, ako ne i tragično.

Ova se priča zbila davno, davno, u doba dok su skijaške žičare bile rijetke, skije su bile drvene a vezovi samo dugački remeni koji su kožnatu pancericu neodvojivo vezali za skiju, i u slučaju pada bilo je samo pitanje da li će puknuti skija ili zglob.

Na Poštarskom domu na Vršiču, u Sloveniji, zatekla se na skijanju grupa zagrebačkih mladića. Dom je vrvio od nestašne, razdragane i donekle razularene mladosti. Kad su se navečer svi nagurali u blagovaonicu, činilo se da će se dom raspuknuti od silne energije svježim gorskim kisikom natopljenih mladih tijela. Bila je tu i grupa djevojaka iz ljubljanske Srednje ekonomske škole, sve mlade, zdrave, sportske cure, samouvjerene i prirodne u isti čas, kako to već Slovenke znaju biti. Mladost je znala da svijet postoji samo zbog njih, i da će tako biti dovijeka - pa zašto onda brinuti o bilo čemu? Pogledi i dobacivanja prštali su na sve strane, no sve je bilo samo prpošni flert.

Kućni red je zahtijevao da se navečer u 9:30 svi povuku na spavanje, no ni nakon ponovljenih domarevih upozorenja da je već 10 sati, omladina nije htjela prestati sa zabavom. Razljućeni domar otišao je konačno u podrum i isključio glavnu sklopku, tako da se cijeli dom našao u potpunom mraku.

Protestirajući, gosti su se digli i pipajući krenuli prema svojim sobama. Stolice i klupe su se rušile kad su u potpunom mraku nalijetali na njih tražeći izlaz iz blagovaonice. Glasna rijeka negodovanja izlila se u hodnik, pa se pomalo stanjivala u potoke i potočiće mrmljanja kako su gosti pronalazili svoje sobe, i na kraju se pretvorila u tihi žamor kako su se umorni skijaši smještali u svoje krevete za počinak. Nije prošlo dugo, i domom je zavladala potpuna tišina.

On (ne ću mu napisati ime, živ je i mnogi bi ga prepoznali) je čekao u mraku blagovaonice da se stampedo istroši prije nego što i sam krene prema sobi u kojoj je spavala njegova grupa skijaša. Kad su se svjetla ugasila, činilo se da je sve utonulo u mrak kao u čađavom dimnjaku, no kad su se oči priviknule, mogli su se naslutiti obrisi prozora i kroz njih snijeg kojeg je osvjetljavala samo svjetlost zvijezda, jer nadaleko nije bilo nikakvog umjetnog izvora svjetlosti. Načas je, nakon one silne gužve i buke, uživao u tišini i mraku prostorije. A onda je osjetio - da nije sam! Osjetio, kažem, jer tkogod da je bio, bio je isto tako savršeno miran i nečujan kao i on sam. On se polako okretao da raspozna tu osobu, i onda je, na pozadini jedva vidljivog prozora, razaznao prijevoj struka i boka koji može pripadati samo ženi. Nevjerojatno kako je malo informacija muškarcu potrebno da prepozna žensko biće!
Očito je i Ona (ne, ne znam joj ime) nekako prepoznala muškarca u toj drugoj sjeni, i njih su se dvoje počeli oprezno približavati, da ne padnu u mraku preko porušenih stolica i ne udare u oštre uglove neuredno razbacanih stolova. Konačno su stajali sasvim blizu, i zrak je bio nabijen iščekivanjem.

On je mirno i čvrsto najprije jednu, a zatim drugu ruku stavio na njezin struk. Bio je to tanak ali čvrst struk mlade sportašice, koja više nije dijete ali još ima krhko mlado tijelo. Ona je časak oklijevala, i onda stavila ruke na njegova ramena, uz njegov vrat. Bila su to čvrsta ramena i vrat mladoga sportaša. Premda vrlo snažan, imao je lagano tijelo desetobojca, koji mora baciti kuglu ali isto tako biti u stanju istrčati 1500 metarsku trku.

U nedostatku svjetla, preostalo im je da se osjete preko opipa, mirisa, aure. On ju je privukao bliže, tišina je bila takva da se činilo da lupanje njihovih srdaca odjekuje po cijelom planinarskom domu. Posegoše jedno za drugim, i nije trebalo dugo da se dva mlada tijela stope u ritmu života. Vrijeme nije postojalo, jer nije bilo ni prošlosti ni nikakvih obećanja među njima, samo sadašnjost kroz koju su se pretakali radost života, besmrtna snaga mladosti, dani bezbrižnog skijanja, ljepote planinskog krajolika, misterij zvjezdanog neba koje lebdi negdje vani u ledenoj planinskoj noći, tajne života i smrti ...

Kad je kasnije mislio o tome, nije se sjećao da li su vodili ljubav na stolu, na klupi, na podu, sjećao se samo da su u jednom času pali u ponor i uzletjeli u nebo, spojili se s prošlošću, sadašnjošću i budućnošću. Ona je u tom času ispustila kratki jecaj, bio je to jedini zvuk koji se čuo otkako su se spojili. Umiriše se, još uvijek spojeni, a njihova srca su prešla u neki sporiji ali čvrsti ritam, kao da njima sada upravlja neki drugi dio mozga.

Polako se u tišini razdvojiše, ovlaš središe svoju odjeću, i krenuše pipajući u mraku prema svojim sobama, najprije ona, a malo zatim i on.

Legavši u svoj ledeni krevet, još je dugo razmišljao o događaju. On nije nikada sebe smatrao "ženskarom" (staromodna riječ iz doba ove priče), jer je to podrazumijevalo aktivno djelovanje na "osvajanju" žena, što je bila jedina aktivnost kojom su se bavili neki njegovi prijatelji. Provodio je puno vremena po planinarskim i skijaškim domovima, i tu je uvijek bilo dovoljno skijašica, konobarica, raznih mladih žena koje su mu ili same prilazile ili bez puno prenemaganja pristajale na njegove prijedloge. Tako mu nije bilo strano da provede noć s nekom ženskom koju je tek upoznao, ali ovo je bilo zaista bizarno - odnos sa curom s kojom nije progovorio nijednu riječ, ne zna joj ni ime, pa čak ju nikad nije ni vidio!

Na skijanju je običavao ujutro dulje spavati, izaći tek oko 10 ujutro i skijati bez stanke do zatvaranja žičara. No ovaj put je ustao rano i izašao pred vrata Poštarskog doma, stao malo sa strane i promatrao omladinu koja je, glasna, razdragana i apsorbirana sama sobom, kuljala van iz doma i kretala prema skijalištu. Hoće li neka cura isto tako stati sa strane i gledati mladiće koji izlaze, pokušavajući prepoznati svog tajanstvenog sinoćnjeg ljubavnika? Ili se bar, usred svoje grupe, malo osvrtati naokolo pokušavajući naći odgovor na pitanje: tko je to bio? Protutnjala je, uz ciku i hihotanje, cijela ljubljanska Ekonomska škola, one cure što su sinoć sjedile ne predaleko od njega, ali nijedna se nije ni osvrnula oko sebe. Vrijeme je prolazilo, rijeka skijaša koja je tekla iz doma se smanjila, i konačno nestala. Svi su već bili vani, a među njima svakako i njegova sinoćnja družica (u nedostatku boljeg naziva).

Zanimljivo je pomisliti da danas negdje, vjerojatno u Sloveniji, živi jedna bakica koja u sebi nosi sjećanje na takvu bizarnu ljubavnu priču. Osim ako ju je, uz pomoć ljudima tako bliskog selektivnog pamćenja, potpuno izbrisala iz svoje memorije. Jer ona je već odavno stara i poštena žena ...

Oznake: seks, skijanje, ljubav, slovenija, misterij

I kod nas je (konačno) pao pravi snijeg. Počeo u četvrtak navečer i nastavio cijeli dan u petak. U petak ujutro sam marljivim radom počistio snijeg s našeg parkirališta, a kad smo poslijepodne kretali na skijanje, već je snijega bilo za novo čišćenje.

Putovanje na skijanje bilo je vrlo zanimljivo. Najprije je bilo odlučivanje krećemo - ne krećemo, onda smo nazvali naše prijatelje Terry-ja i Donnu, oni su već bili na pola puta na chalet i rekli da je promet polaganiji, ali bez zastoja. Tako smo se odlučili i mi na kretanje, krenuli još za dana i išli nešto duljom rutom, ali koja više vodi po glavnim cestama, umjesto nekim malih "cestica - kratica" putevima koji se prvi zatvore kad padne neki ludi snijeg. Krenuli nekim cestama da zaobiđemo kritične točke gužve, no i tu nije bilo lako jer je puno automobila zapelo u snijegu ili se našlo u nekim manjim sudarima.

Konačno došli na autoput broj 400 koji vodi ravno na sjever, promet ide "ko bog", šišamo ko veliki, kad li se javio Ivan "moram hitno na zahod". "Jako ili malo hitno", pitamo. "Jako". I tako siđemo s autoputa, snijeg pada, stakla se magle, brisači samo razmazuju kašu po staklu, na pokrajnjoj smo cesti u kvartu kojeg totalno ne poznajemo. Konačno ugledamo Tim Hortons kafić, i nađemo se na njihovom nepočišćenom parkiralištu. Obavili Ivekov mega-piš, moj medium-piš, kupili još neke prigriske za put, i eto nas natrag u autu. Eh, tu smo se sad stali batrgati, jer je auto "sjedio" na snijegu, i kotači baš nisu bog-zna-što mogli dohvatiti. Drž-nedaj, izvukosmo se nekako s tog čuda (hvala budi dobrim zimskim gumama) i vratismo na autoput. Ali u tih 20-tak minuta situacija se sasvim promijenila. Umjesto 80 km/h, promet je plazio sa 30 km/h. Dok smo mi pišali, prošle su ralice autoputom, i iza njih se odmah stvorio ogroman red. Ralice se postave kao kosci na livadi - prva ide sasvim lijevo i dodaje snijeg slijedećoj koja je malo iza nje i malo udesno, a ova dodaje trećoj koja je malo iza nje i konačno gura snijeg sa ceste ... Ukratko, neprobojan, sporo odmičući zid. I tako smo se slijedećih 70 - 80 km vozili 35 - 40 km/h, dakle dobra dva sata za ono što se normalno prođe za 40 min ...
Kad smo s autoputa skrenuli na male ceste, dan se počeo polako gasiti, kako to već biva kad je nebo pokriveno sivim oblacima iz kojih pada snijeg. Promet je tekao bez zastoja, 80 km/h na lokalnoj snijegom prekrivenoj cesti je stvarno solidna brzina.

Chalet nas je dočekao kao u zimskoj priči - borovi koji se povijaju pod snijegom, auti klize kroz utabani snijeg tiho kako to može biti samo po friškom snijegu. Klinci su se odmah ubacili u igru, a mi odrasli smo rashlađenom votkom i raznim grickalicama neutralizirali stresove vožnje kroz snježnu oluju ...

Taj upravo prošli vikend bio je nakrcan najrazličitijim doživljajima. Najprije, Marina je povela gošću, Oksanu, s kojom je išla u staru školu. Kasnije se Oksana preselila kad je njezina mama rodila trojke, pa su morali prijeći u veću kuću, i Oksana u drugu školu, no Marina i ona su ostale u kontaktu. Oksana je Ukrajinka, najplavijih očiju i (prirodno) najplavije kose, uvijek nasmiješena i prirodno ljubazna. Marina joj je nadjenula nadimak Kraljica Pristojnosti, kojeg to dijete zaista zavređuje. Ovdje, u svijetu razmažene američke djece (u što spadaju i naša vlastita, da se razumijemo) odučili smo se pomalo od europske pristojnosti. Oksana se bavi pisanjem (na svom blogu), svira harfu, skija na dasci za skijanje i na običnim skijama, dakle stvarno univerzalna cura. Oksana tečno govori ukrajinski, pa je na chaletu imala prilike razgovarati s našim domaćinima koji su porijeklom Ukrajinci.

Znali smo da Marina mora više-manje cijeli dan trenirati sa svojom momčadi, pa smo Vesna i ja preuzeli da veći dio dana skijamo s Oksanom.
U subotu je poslije treninga na chaletu Marina priredila party za cure iz svog skijaškog tima, došle su na kupanje na "naš" bazen, bile u sauni, jurile po snijegu. Dečki još ovaj puta nisu bili pozvani, ali to će se uskoro promijeniti, već se razgovara o tome tko se kome sviđa u skijaškom klubu, itd. (Naravno da ne ćemo nikad čuti od Marine tko se NJOJ sviđa, ona tvrdi "nitko" ... ). Mlade skijašice su doveli njihovi roditelji, koji su isto bili pozvani da se pridruže kupanju i / ili iću i piću, tako da je društveni život bio zaista na visini.

Navečer su još cure (Marina i Oksana) išle same "u selo" malo prošuškati, dobile par dolara da si kupe neke đinđe i slatkiše, a ponajviše je cilj izlaska bio da se osjećaju velike i samostalne.

U nedjelju je pak Marina imala trku, ovaj puta na domaćem terenu. Malo smo skijali a malo gledali trku, Marina je bila negdje oko sredine, i s time smo zadovoljni i ona i mi. Ona više ne "grize" da bi postigla neke vrhunske rezultate, i pitanje je da li će se slijedeće godine uopće više natjecati. Ne mora, već je naučila dovoljno skijati da može cijeli život u tome uživati.

Skijaški uvjeti su bili najbolji što smo ih doživjeli ove sezone - silan snijeg je pao prošlih dana, sve je to uredno preko noći strojevima poravnano i nabijeno. Preko dana sijalo je sunce, temperatura oko -5 C. Naravno da su i ljudi osim nas prokužili da su uvjeti fantastični, i gužva je bila prilična.

Povratak kući u nedjelju navečer je bio laganica u usporedbi s odlaskom. Vratili smo se našom uobičajenom rutom po malim cestama, no sve je bilo očišćeno i već dobrim dijelom suho, tek na jednom dijelu je vjetar nosio malo snijega na cestu. Na tom dijelu male lokalne ceste ima nekoliko kilometara na kojima uvijek, baš uvijek, vjetar luđački puše, nije mi jasno zašto se tu ne natrpa tisuće vjetrenjača, mogle bi proizvesti struje za cijeli Ontario i ostatak svijeta.

Došavši kući naš garažni prilaz smo našli "zazidan" ledenim zidom. Kako je snijeg padao, ralice su ga marljivo gurale u stranu, i naš je ulaz bio zakrčen jedno 60 cm visokim zidom dobro nabijenog vlažnog snijega. Preko toga ne bismo prošli ni s pogonom na 4 kotača, samo bi tenk mogao proći kroz tu zaleđenu hrpetinu. (Jeste li pred par godina dobili pismo o radostima Kanade, u kojem se spominje "grtalica" koja svaki put kad očistiš snijeg zatrpa ulaz na tvoj garažni prilaz?).

Parkirali smo kod susjeda (Vesninih zemljaka, Iračana) i samo prenijeli nužne stvari iz auta u kuću da se klinci mogu spremiti na spavanje, a ja se prihvatih čišćenja snijega. U jednom času mi se činilo da se osjeća neki smrad izgorijevanja iz mojeg električnog beba-bacača snijega, ali je preživio do kraja. Snijeg je bio težak i vlažan, i stvarno ga je bilo teško pročistiti. A nema odustajanja, jer kad se to sve kasnije po noći dobro zaledi, čišćenje će postati nemoguće.

I tako jedan sat marljivog rada da se očisti naše parkiralište, a onda je trebalo lopatom navaliti na "zid" uz cestu ... Slijedi još jedan sat još marljivijeg rada, pri čemu sam snijeg dijelom bacao na cestu da ga auti razgaze da se lakše topi, a dijelom na strane da ne stvorim na cesti takvu hrpu koja će izazvati da se netko unesreći.

Bilo je prošlo 11 sati kad sam dovršio snježne avanture, prebacio auto sa susjedovog prilaza u našu garažu i iskrcao ostatak stvari iz njega. Vesna mi je izmasirala križa koja su prebacila tone snijega, i padosmo u krpe. Da, bilo bi se zgodno prije otuširati, no moje su snage bile potrošene. Spavati, spavati, a možda i sanjati ... (reče striček Shakespeare). Sutra je radni dan i treba ga biti u stanju preživjeti ...

Oznake: Zima, snijeg, skijanje

Pričati o gužvi prije kretanja na put je kao pričati o vremenu – uvijek jedno te isto, a opet neizbježno jer je stvarno. I svaki put se čini da je gužva sve veća, da je ostalo sve manje vremena za spremanje, i tako dalje ... Da li smo mi sve stariji i sporije procesiramo život oko nas pa nam se stoga čini da se ubrzao, ili smo zaista u sve većem vremenskom škripcu, ostaje otvoreno za diskusiju (poželjno da se ista diskusija vodi uz čašu dobrog crnog vina, koje dobro podmazuje više – manje svaku diskusiju).

Na put smo trebali krenuti u nedjelju, 23. prosinca, rano ujutro. Idealno bi bilo krenuti još po mraku, dani su kratki a put je dug, oko 900 km, i bolje bi bilo voziti još po mraku po osvjetljenim ulicama Toronta nego pri kraju dana na neosvjetljenoj otvorenoj cesti na području koje puno slabije poznajemo.

No, lista zadataka bila je nevjerojatno dugačka. Treba ponijeti skijašku i životnu opremu za 10 dana. Quebec je poznat po okrutnim hladnoćama, i valja biti spreman za to. Kasno je plakati kad dobijemo ozebline. Pored toga, mi ćemo biti na skijanju za Božić i treba (potajno) ponijeti i poklone za djecu, koje smo mogli zamotati tek nakon što su oni čvrsto zaspali. Da ne duljim sa svim detaljima, na spavanje smo išli u sat poslije ponoći, a u idealnom svijetu bismo se trebali probuditi u 5 da krenemo u 6.

Život, naravno, nije idealan. Bubnjanje teške kiše probudilo nas je u 7, a bilo je skoro 9 dok smo konačno napunili benzin i kupili Vesninu kavicu u Tim Hortonsu, te se otputili na autoput. Kiša je padala kao da je kraj svijeta. Bijah zahvalan sebi što sam dan prije stavio nove brisače.

I sada slijedi priča od 900 km, s prekidima za piše i kake (kake ostvarene i neostvarene), i s kišom koja je mijenjala tempo od luđačke do obične i natrag, ali nikad nije prestajala. Bili smo savršeno opremljeni sendvičima, sokovima, vodom, ali povremeno je ipak trebalo stati radi prirodnih potreba. Mijenjamo autopute i petljamo petlje, imamo detaljan itinerer puta, sve radi savršeno, ali vrijeme sporo odmiče. Sve do Montreala promet je relativno slab, prosječna brzina nam je iznad 100 km/h. Prolazimo Montreal, 600 km je za nama, na putu za Quebec City spušta se noć, kiša pada bez prestanka. Promet je puno gušći ovdje, automobili (a tek kamioni!) dižu zavjese vodene prašine kroz koje se nije lako probiti. Ne znam zašto su američke ceste tako loše opremljene za noćnu vožnju. Distance su ovdje ogromne i putuje se danju i noću, ali na cestama uopće nema stupića s mačjim očima koje bi pokazivale vozaču kuda cesta skreće u slijedećih parsto metara. Europa, pa i Hrvatska, u tome su sto puta bolji od Amerike i Kanade.

Sišli smo s autoputa da se izmijenimo u vožnji, nije da mi se spava ali nakon toliko sati vožnje padam u hipnozu i moram malo maknuti oči s ceste. Trebali smo se zamijeniti puno ranije, još za dana, jer Vesna nije naučena na moj auto i teško joj je voziti u toj slaboj vidljivosti. No pola sata koje je ona vozila bilo mi je dovoljno da se osvježim, i opet silazimo s autoputa da bismo se promijenili za volanom. Dolazimo u Quebec City, najljepši grad Sjeverne Amerike (za nas, jer najviše sliči na Europu), vozimo preko mostova i petlji, nismo više sigurni da li smo na pravom putu, ali kao ćorava koka ipak nalazimo svoje zrno i vozimo prema Brdu Svete Ane bez spomena vrijednih grešaka u navigaciji, te stižemo na cilj. Kiša i dalje luđački pada, ne želimo misliti što će ostati od snijega na spustovima, zanima nas samo da prebacimo što prije našu čergu u sobu, večeramo i utrpamo se u krevet.

Soba nije velika ali ima malu kuhinjicu s frižiderom, štednjakom s 3 kuhala, i nužnim priborom za kuhanje i jelo. Vesna i ja ćemo spavati na duplom krevetu, Marina na jednostrukom, a Ivanu ćemo prirediti ležaj na podu između nas. Prostor za stvari je jako malen, neke ćemo stvari ostaviti u torbama. Hotel se prodaje kao da ima četiri zvjezdice, ali to je pretjerano, tri bi bile više nego dovoljne. Klizna vrata na ormaru ne funkcioniraju, to je nezgodacija ali mi smo tu radi skijanja i sve ostalo nam je sporedno.

Kao i uvijek kad idemo u hotel u Sjevernoj Americi, ponijeli smo svoje crijevo s tušem koje montiramo na mjesto fiksnog tuša, jedinog kakvog možeš naći u sjeverno-američkim hotelima. Ne znam da li drugi ljudi u Sjevernoj Americi znaju nešto što mi ne znamo, ali mi nismo u stanju pošteno se oprati (a naročito isprati) pod tom špricalicom fiksiranom navrh glave. To je naročito nespretno kad trebaš oprati djecu a ne želiš pritom i sam biti okupan.
Valja napomenuti da hotel ima i praonicu u kojoj možeš za par dolara oprati i osušiti svoju odjeću. To je posebice korisno kad se ima klince koji mogu dnevno proći kroz nekoliko kompleta odjeće. Tu su i pegla i stol za peglanje, ali mi nismo išli u takve detalje, bilo bi to zaista pretjerivanje.

Odlazimo na večeru u 'sports bar' u hotelu. Hrana je u redu, ali ne puno više od toga, no točena pivica je melem na ranu poslije cijelog dana vožnje. (Dva melema su bolja od jednog, to je valjda jasno).

Ujutro krećemo žustro u život, doručkujemo u hotelu (doručak nije uračunat u cijenu sobe, ali se može dobiti popust kad se uzmu kuponi za par dana) i opremamo naše male miševe za snijeg. Ivan ide u kombinaciju vrtić + škola skijanja, od 9 do 4. Uključen je ručak, te jedan sat skijaške škole (s privatnim učiteljem) ujutro i jedan sat popodne. Marina ide u školu skijanja od 10:30 do 3:30, i isto ima uključen ručak. To sve košta hrpu love, ali s time smo računali i nema druge varijante ako se i mi mislimo skijati. Ivana smo upisali samo na jedan dan, da vidimo kako će to štimati, jer je nepredvidljivo kako će to sve on prihvatiti. Molimo Bogeka da sve bude u redu i da mu se sviđa, i ne će nam onda biti žao nijednog utrošenog dolara.

Otpremivši klince u njihove školice, Vesna i ja krećemo na uzbudljiv zadatak nabave hrane, jer se mislimo pretažno hraniti u vlastitom aranžmanu. Za cijenu jednog obroka u restoranu možemo se hraniti 3 cijela dana u svojoj kuhinji.

Nakon što smo to obavili, krećemo rano poslijepodne i mi na skijanje. Što da kažem, razočarani smo našom slabom kondicijom i tehnikom, a ugodno iznenađeni kako su staze dobro uređene nakon jučerašnje kiše. Srećom, prije te nesretne kiše ovdje su pale tone snijega, tako da su radnici uspjeli super urediti staze.

Žičare se zatvaraju u 15:30, dani su kratki i management očito ne želi riskirati da se ljudi skijaju u sumrak kad su ozljede najčešće. Na kraju dana kupimo Ivana iz školice, on je super raspoložen, bilo mu je dobro, olakšanje obuzima naša srca. Kupimo Marinu, ona nije presretna, imala je jaki sudar s nekim odraslim na skijalištu, učiteljica nam na škrbavom engleskom objašnjava što se dogodilo. Izgleda da je krivnja na Marini samoj. Premda je imala šljem, čini se da je licem i nosom jako udarila u čovjeka. Ne, nije povraćala poslije toga, nadamo se da to znači da nije dobila potres mozga. Ne mora se uvijek povraćati, ali ako se povraća poslije udarca glavom, potres mozga je sigurna dijagnoza.

Odlazimo u sobu, Marina je nemoguća, sve pripisujemo umoru i uzbuđenjima prvog dana skijanja, a u pozadini nas muči da li je to ipak povezano s potresom mozga. Ne može jesti, šizi na sve. Konačno ustanovismo da gori, ima 38.7. Novi akordi vu stubičke drami, rekel bi Krleža. No, mi smo opremljeni lijekovima za temperaturu, dajemo joj lijek, temperatura nakon sat vremena pada, ona uspijeva zaspati, nadamo se da je to kraj priče. Badnjak je, vadimo iz skrovišta darove i postavljamo ih u sobi da ih klinci sutra nađu. Po noći ustajem, Marinino je čelo poput rešoa, uguravam u nju još jednu rundu lijeka.

Sutradan ujutro temperature je još uvijek tu, dajemo joj čepić, no sve stvari djeluju samo privremeno. Sretan Božić, klinci odmotavaju darove i sretni su s njima. Ivana otpremamo u njegov vrtić-školicu, a mi se smjenjujemo doma s Marinom. Ivanov dan broj dva u skijaškoj školi je i dalje uspješan, fala ti dragi Bože, presveta Divice Marijo i striček Gilles, beskrajno strpljiv Ivanov skijaški učitelj.

Kad se situacija s Marinom ni do večeri nije smirila, svi se trpamo u auto i odlazimo u bolnicu na hitnu. Ima li što originalnije i romantičnije nego provesti božićnu večer na hitnoj, dok je vani sve pod bijelim pokrivačem i izgleda kao da si u nekoj bajci?

Mjesto u kojem je skijalište je malecko (zove se Beaupre), ali ima svoju bolnicu. U čekaonici nema velike gužve, nekoliko ljudi i nekoliko djece. Hitna pomoć dovozi nekoga baš prije nas, i to je nešto (neznamo što) što ima prednost i produljuje čekanje. Ivek se poslije skijanja ponaša kao da su mu stavili nove baterije, juri posvuda po bolnici, i dok ja pokušavam slijediti njegov trag i spriječiti ga da ne poruši baš cijelu bolnicu, Vesna ispunjava tone formulara jer mi nismo iz Quebeca. Svaka provincija ima svoj zdravstveni sistem, ali on vrijedi i kad si izvan provincije. Naše ontarijsko socijalno osiguranje će sve platiti, samo moramo ispuniti hrpu formulara. Marinu najprije pregleda bolničar, onda (puno kasnije) doktorica, svi se trude ali se prilično popikavaju s engleskim (da, čak i doktori ...), no ljubazni su i spremni sve objasniti. Doktorica je sve pregledala i prepipala (da nije možda slijepo crijevo?, da li se vrat koči?), onda su Marini uzeli krv i čekamo sat vremena na brze rezultate. Zaključak – sve je to samo virus i treba držati temperaturu pod kontrolom i čekati da priroda riješi stvar. Doktorica smatra da to nema veze s njezinim udarcem glave, i kroz kristalno hladnu noć vraćamo se natrag u naš hotel. (Ivan: 'Jel mi tu živimo? Je to naša kuća?').

Sutradan (Štefanje) Marina još uvijek ima temperaturu, ali nešto manje i vidi se da se život vraća u nju. Ipak, ostaje domeka i mi ju zabavljamo koliko najbolje možemo. Ja se skijam ujutro, Vesna popodne. Ivan je jako sretan u školi skijanja, njegov učitelj striček Gilles je stariji gospon koji ima strpljenja s klincima, veli da će sutra ići na pravu žičaru na vrh brda i onda se polako spuštati. Izgleda da će Ivan stvarno naučiti skijati, to bi mu tak pomoglo za njegovu samosvijest i sigurnost. Osim blagog autizma, muči ga to da je najmanji u svojoj redovnoj školi, vjerojatno ga neki klinci zbog toga zafrkavaju, jer nam dolazi s pričom da on ne može rasti, i da bi se htio vratiti u trbuh.

Odgađamo Marinine već uplaćene skijaške dane, stvari se ne popravljaju kako smo očekivali, odgađamo njezino skijanje za još jedan dan. Prema papirima otkazati se mora najmanje 24 sata unaprijed, ali nam škola ne pravi nikakve probleme da prebacimo dane. Općenito su ljudi ovdje možda malo šlampaviji nego u Ontariju, ali su puno manje formalni i na kraju se sve može srediti.
Kad je Marina konačno krenula na skijanje, te večeri zove nas bolnica i javlja da je završen drugi test (kojem treba više vremena) i da su u krvi nađeni streptokoki. Nek dođemo u bolnicu po recept za penicilin. Slijedi još jedan večernji put do bolnice, podigli smo recept, kupili lijek. Apoteka je prihvatila karticu Vesninog osiguranja, tak da nas to sve skupa ništa ne košta.

Skijanje mi ide vrlo slabo, i zaključujem da mi valja penzonirati stare skije na kojima skijam vec petnaestak godina, i kupiti nove, kraće i drukčije oblikovanje ('parabolične'). Tako i učinih. Kupih Solomon skije, lanjski model na rasprodaji. Zgodno je navesti da su moje stare skije bile duge 185 cm, a nove samo 160! Kraj moje visine od 172 cm, to znači da su stare bile otprilike isto toliko dulje od mene, koliko su nove kraće!

Te noći je pao veliki snijeg. Ja sam mislio da će sve staze biti 'ispeglane' do jutra, ali nisu bile ni taknute, na moje veliko iznenađenje. Digoh se žičarom na vrh brda i stadoh se spuštati. Bilo je dobro tamo gdje je snijeg bio sasvim netaknut, spuštao sam se u pozi i s osjećajem kao da skijam na vodi. No takvih je predjela bilo malo, a na ostalima su skijaši počeli nabacivati snijeg na hrpe pri svakom okretaju, a moja tehnika vožnje je nedovoljna za sudare s takvim hrpetinama. Jedva siđoh dole, to je bila muka, a ne uživanje. Onda odlučih uzeti jedan sat privatne poduke, čemu da otkrivam tehniku vožnje na drukčijim skijama ako mi to netko može pokazati. Pierre me natjerao u šumu na vožnju između drveća, pa onda kroz razne druge izazove, po sistemu 'malo biča, malo zobi'. Sutradan sam uzeo još jedan sat poduke. Pierre je bio zauzet pa sam išao sa Sylvainom. Naš smo sat završili spustivši se uspješno na 'crnom' spustu.
Da li zahvaljujući satovima poduke, privikavanju na nove skije ili činjenici da su do drugog dana radnici ispeglali spustove (a najvjerojatnije zahvaljujući kombinaciji tih triju komponenata), počeo sam skijati manje grčevito, upotrebljavati puno manje snage nego prvih dana, i skijanje je opet počelo biti 'kao nekad' – čista uživancija.

Teško je opisati oduševljenje kad te probudi sunce, i znaš da te čeka dan sunčanog skijanja. Pogled na vanjski termometar nas je doduše malo ohladio – minus 17 C, i to na osunčanom termometru ... No bili smo dobro opremljeni i izvadili smo iz naših torbetina deblju opremu, rukavice 'bez prstiju', potkape ... Oko podneva je bilo samo –5, što se činilo kao prava vrućina. Pred kraj dana Marina se ipak žalila da joj je hladno. Kad sjediš na žičari koja dođe u sjenu zalazećeg sunca, a još ti malo puhne vjetar, hladnoća postaje neugodna, osjećaš kako temperatura pada iz minute u minutu. Zanimljivo kako imamo nerealno topliji osjećaj kad je sunčano, pa makar i po najvećoj hladnoći.

U okviru hotela je i salon za masažu, i Vesna i ja smo ga obilno koristili prvih nekoliko dana. S jedne strane, to nam je trebalo jer nas je sve boljelo (natkoljenice nam htjedoše puknuti), a s druge strane imali smo još 'prostora' na Vesninom osiguranju tako da će nam ti troškovi biti refundirani.
Skijali bismo ujutro dva sata, onda se vratili u sobu, otuširali se i u 13 sati pošli na sat masaže. Oko 14:30 bismo bili opet na spustovima i spustili se u 15:30 pokupiti dječicu u njihovim skijaškim školicama.

U skladu s tendencijom (barem u engleskom jeziku) da se nijedna stvar ne zove pravim imenom, ne kaže se 'maser' ili 'maserka' nego 'masažni terapist', jer to zvuči puno uzvišenije. Više ne postoje 'sekretarice', nego su one 'administrativni asistenti'. Ne upotrebljava se riječ 'prostitute' nego 'sex trade worker' (radnica seksualnog zanata ...). To me malo podsjeća na NDH rječnik: bicikl = međunožno guralo, kravata = okovratni dopupnik, itd.
Još jedna stvar u vezi s maserima – svi muškarci u tom poslu su pederi. Nabildani, pažljivo obučeni, izafektirani. No mi smo došli tu radi masaže i dokle god to korektno obavljaju, briga nas za njihove osobne afinitete.

Predzadnji dan boravka odlučili smo pauzirati od skijanja i poći na 'sanjkanje s psima' – ne znam da li na hrvatskom postoji neki neopisni izraz za to. Ja sam mislil da te utrpaju u sanjke i vodič tjera pese, ali je ispalo da ti oni objasne kak buš komandiral s pesima i sanjkama, i onda ti sam voziš. Na početku i kraju kolone od 8 sanjki bili su vodiči da ti priskoče ak se nekaj dogodi (ak se pesi počapaju, zapetljaju ili se prevrneš sa sanjkama i katapultiraš klince u duboki snijeg). Bilo je super, vozili smo prek šumica i livada, gore-dole po brežuljcima daleko od hotela, auta i žičara, temperatura oko -10, snijeg sitno i polagano sipi, totalna zimska idila. Pesi jedva čekaju da otpustiš bremzu i podvikneš na njih, njima je to tegljenje sanjki očito u krvi. Ja znam da je to daleko od nekakvih Jack Londonovskih putovanja kroz pravu divljinu i da je to neka vrsta fisch-fantastisch ribolova na Jadranu za njemačke turiste (gdje je najvažniji dio avanture bio da ih se na povratku napije nekim jeftinim vinom), ali svejedno nam je bilo super, oko tebe tišina kakvu stvara samo snijeg, psi dahću, oprema zvecka, moraš paziti da se na nizbrdici ne zabušiš u svoje pse, jer onda nastaje kaos. Kad sanjke ispred tebe stanu, onda tvoji psi odmah hoće u prestizanje, ali im ne smiješ dozvoliti jer bi se u prolazu počopali s psima drugih sanjki koji ne vole pustiti da ih netko pretekne. Sve je proteklo u najboljem redu, Ivek je čak uspio malo odrijemati za vrijeme vožnje, nismo se nigdje prevrnuli, samo se Marina pred kraj žalila da joj je hladno za ruke.

Novu Godinu smo dočekali u hotelu, klinci su jurili naokolo, mi smo nadoknađivali eventualne kalorijske gubitke koje smo postigli ovih zadnjih dana. Nova Godina je fora kad si teenager i pitanje je tko će čvaknuti kojeg komada, ovak je to više-manje koma jer klinci su najprije preuzbuđeni a onda najednom padnu u komu i komplicirano ih je tak uspavane nositi u sobu i utrpavati u krevete.

Dok u Ontariju moraš ići u jedan dućan po hranu, drugi po vino a treći po pivo, francuska tradicija Quebeca vidi se i po tome da se to sve ovdje može kupiti na istom mjestu. Taj detalj može izgledati nevažan, ali kad u obilazak tri dućana ubaciš utrpavanje i izvlačenje zabundane djece iz auta (plus navlačenje popadalih kapa i rukavica), onda taj detalj jako dobiva na praktičnosti i važnosti.

Izbor hrane je odličan. Quebečani su iz Francuske osim jezika donijeli i ljubav za dobru hranu, naročito raznovrsne sireve kojima se Quebec jako ponosi. Na vinskim stelažama francuska vina su puno zastupljenija nego u Ontariju. Osim njihove emotivne povezanosti s majkom-Francuskom, razlog tome je vjerojatno i to što je klima Quebeca dosta hladnija i tu nema domaćih vina ni vinograda, za razliku od Ontarija koji ima nekoliko područja u kojima vina dobro uspijevaju, te su police vinskih dućana u Ontariju postavljene tako da se u prvom redu promoviraju domaća ontarijska vina.
Još jedan detalj – u Quebecu postoji prvi kat! U engleskom dijelu Sjeverne Amerike nigdje nema prvog kata, jer se prizemlje zove 'prvi kat', tako da na liftu postoji 'G', 'L', 'M' (Ground, Lobby, Mezzanine), a onda odmah 2, 3, 4 i tako dalje. U Quebecu postoji prvi kat iznad tog prizemlja, kao u Europi.

Zadnji dan skijanja (1. siječnja 2008.) je bio idiličan, čak smo razmišljali da produžimo još za koji dan. Na kraju ipak nismo produžili, čekalo nas je (posebice Vesnu) kod kuće puno stvari koje je trebalo obaviti prije nego možemo nastaviti 'normalan' život rada i škole za cijelu obitelj.

Taj zadnji dan sam otišao na stranu brda na kojoj su teži 'crni' spustevi i došao do južnog završetka hrpta planine, gdje nisam prije nikad bio. Malo me to podjsetilo na Kamene Svatove na Medvednici, osjećaj da si na kraju planine koja se odatle ruši strmo dolje, i daje ti neometan pogled na tri strane svijeta. Pogled je fantastičan, pod nogama se vidi Rijeka Sv. Lovrijenca s mnoštvom velikih i malih otoka. Zaleđeni ili poluzaleđeni kanali između otoka blješte na suncu, nezaleđeni dijelovi su tamniji zbog valova koje tjera umjereni vjetar. Šteta da nisam imao kameru sa sobom. Naša kamera je srednje veličine ali još uvijek prevelika i preteška da se nosi u džepu na skijanje.

Quebec je puno ljepši od Ontarija, u prvom redu krajolik je zanimljiviji zbog planina. Mada su najviše planine Quebeca tek oko 1200 m (Mt. Svete Ane na kojem smo mi skijali je visok 800 m) ipak djeluju visoko jer se spuštaju do morske razine. S druge strane, klima je ovdje puno oštrija, more je blizu ali je to more koje je uvijek hladno. Na Mt. Svete Ane je ove godine palo preko 3 metra snijega do sada. Puno ga se i otopilo, ali količina palog snijega nam kazuje koliko je ovdje hladnije nego u Torontu. Tko ovdje živi zaista treba imati snažan bacač snijega, a i auto s pogonom na sva četiri kotača bi dobro došao.

Čini se da bi spremanje za povratak trebalo biti jednostavno i brzo – nemaš što birati, sve što je u sobi treba samo utrpati u torbe i ukrcati u auto. Stvarnost je, kao i uvijek, puno složenija. Skije treba pažljivo umotati u plastične vreće da se na krovu ne napune blata i soli, treba paziti da se prljave i čiste stvari ne pomiješaju da se ne bi moralo sve bacati u pranje po povratku. I tako, umjesto da krenemo u 9 krenuli smo u 11. Onda smo još u Quebec City-ju napravili grešku u navigaciji i ušli u sam centar grada, umjesto da projurimo po obilaznici. Sreća da Quebec City nije prevelik (oko 250,000), pa smo se za dvadesetak minuta iskobeljali natrag na autoput za Montreal.

Nešto prije Montreala stali smo na benzinskoj pumpi da obavimo piš i da napunimo benzin. Temperatura je bila oko –17, a niz ravnicu vjetar je puhao ravno sa Sjevernog Pola. Skinuo sam rukavicu da ubacim kreditnu karticu u pumpu, i to je bilo dovoljno da mi se ruka smrzne. Kad sam natočio benzin i uskočio u topli auto, činilo mi se da sam u raju i da ništa ljepše ne postoji na svijetu.

Još prije odlaska na skijanje najavili smo se kod obitelji Bartulović u Montrealu da ćemo ih posjetiti pri povratku. Tako smo i učinili. Nakon tri i po sata vožnje taman nam je trebao odmor. Izvorno smo namjeravali doći kod njih oko 11 – 12, ostati sat vremena i odjuriti u Toronto. No umjesto u 11 došli smo u pola 3. Oni su iznesli na stol čuda, od sarme do lososa, sira, friško pečene sirnice, raznih kolača, da ne nabrajam dalje. A mi već umirali od gladi, i nije nas trebalo moliti da se prihvatimo jela.

Bilo bi sasvim krivo misliti da smo se dugo zadržali samo zbog dobrog jela. Bartulovići, Vuk, Mirjana i njihovo četvero djece od 15 – 22 su zanimljivi ljudi, pa su takvi bili i razgovori s njima. Njihove cure Ana i Dora (otprilike 18 i 15 godina) su se super skompale s Marinom, igrale su neke društvene igre i Marina bi najradije ostala kod njih do daljnjega. (Moš mislit, takve velike cure a hoće se igrati s njom koja ima 7 godina ...). Ivan je pronašao neke modele brodova i aranžirao s njima oluje i gusarske napade.

Bartulovići su nekako drukčiji od većine ljudi koje poznajemo. Nemaju televizor, imaju samo jedan auto, kuća u kojoj stanuju je na lijepom mjestu ali je dosta skromna i održavana na razini samo nužnih popravaka. Čini se da su oni novac najviše ulagali u školovanje svoje djece koja govore pušlek jezika, puno se bave sportovima a usto još sviraju klavir. Klinci normalno govore engleski, francuski, talijanski, a odlično govore i hrvatski, što nije slučaj kod mnogih ljudi koje poznajemo.
Bartulovići i mi se viđamo relativno rijetko, možda jednom u 2 – 3 godine, ali imam osjećaj da imamo puno zajedničkih interesa te bi razgovori mogli teći do u beskonačnost.

Bilo je već 18 sati i pala je mrkla noć kad smo se pozdravili s Bartulovićima i krenuli put naše kuće. Ubrzo smo izašli na autoput, i slijede beskonačni sati i beskonačni kilometri. Do naše kuće je oko 600 km, otprilike koliko od Zagreba do Munchena. Sve do područja pred Torontom na cesti ima više kamiona nego osobnih automobila. Već se dugo, dugo voziš, a onda na ploči pročitaš 'Toronto 258 km'. Stalno smo na brzini od oko 120 km/h, a čini se kao da imamo olovne kotače i da se jedva mičemo.
Da ne opisujem sve piš-stanice i benzine, došli smo kući oko 23 sata, kuća nas je dočekala topla i savršeno uredna, naša Monika je bila danas ovdje, sredila kuću i upalila grijanje. Klince smo uspavane prenesli u krevete, izvadili iz auta samo hranu koja bi se pokvarila preko noći, te nešto poslije ponoći pali u krevet.

Ako bi se radio neki zaključak putovanja, bilo je ugodno i uspješno. Šteta da nam je Marinina bolest pokvarila par dana skijanja, ali činjenica da je Ivan proskijao ostala nam je najsvjetlija točka cijelog pothvata. Bili smo 11 dana u drukčijem okolišu, i dok su tijela skupljala kondiciju, mozgovi su nam se odmorili od svih toronćanskih misli i problema. Vrativši se kući činilo nam se da smo bili odsutni jako, jako dugo, više nego samo tih 11 dana. To je znak da smo se dobro odmorili.


Zapis dovršen 10. siječnja 2008.

Oznake: putovanje, Quebec, skijanje, putopis

Moja draga prijateljica je pozvala poveće društvo na svoj 60-ti rođendan, i svima unaprijed najavila: Ne želim nikakve poklone, osim da mi napišete - jednu stranicu ili više - o sebi. Želim usporediti ono što vi mislite o sebi s onim što ja mislim o vama, reče ona.
Moje je pitanje odmah bilo: da li su ti tekstovi predviđeni da se čitaju pred svima na rođendanu? Ne, reče prijateljica, to je samo za mene, ni moj muž ne će to vidjeti osim ako vi to izričito dopustite.
I sad smo se našli na neobičnom zadatku - jer tko od nas ikad sjedne da razmisli i napiše esej na pitanje "tko sam ja"? Što me pokreće? Koji su ljudi presudno utjecali na moj život? Gdje sam gadno pogriješio u svom životu? Što sam naučio u ovih xx godina? Što planiram i čemu se nadam u preostalih xx godina?
Napisah dvije stranice svog sažetog mentalnog i fizičkog životopisa. Ništa nisam lagao, ali sam neke stvari ipak preskočio. Na primjer - zašto se rastah od moje prve žene? Hm, to je toliko osobno da ne bih ni skime htio o tome raspravljati. A možda ni ja ne znam neki jednostavan odgovor na to pitanje.
Na rođendanu se zaista nisu čitali ti eseji, i u prošlih par godina prijateljica nije nikad samnom komentirala nijedan od životopisa koje je primila, mada smo vrlo bliski i tokom tih godina smo "pročešljali" mnoge teme,

Pogledah danas na Youtube izvatke meča Murray - Đoković iz Šangaja. Strašan tenis, napetije nego bilo koji krimić, stalno si na rubu stolice i ne znaš što će se dogoditi u slijedećem trenutku. Publika je zaista dobila vrhunsku predstavu za svoj novac.

Zanimljivo je ipak bilo vidjeti kako obojica trgaju rekete kad im ne ide. Moram reći da mi se to nikako ne sviđa, oni se obojica predstavljaju kao uzori mladim ljudima, a pokazuju da nisu u stanju kontrolirati frustraciju, njihov trening očito ima "pobjeda pod svaku cijenu" komponentu. Ponašaju se kao razmažene operne dive.
Nema više u tenisu kravata i lijepo ispeglanih hlača kao u davna vremena, ali nema baš ni čestitanja protivniku na dobrom udarcu, čega je znalo biti još ne tako davno. Ako čestitaš protivniku, time sebi priznaješ da je protivnik dobar, a tvoj fokus nije na bilo čijoj dobroj igri nego na tvojoj pobjedi. Ako pohvališ protivnika, izgubiš tu onda jedno 0.01% svoga fokusa na pobjedu, i možda te baš to košta onog jednog kritičnog poena ...

Ne sjećam se više koji je to boksač bio, pričao je kako je na zid pokraj svog kreveta zalijepio sliku svoga slijedećeg protivnika, da ga može mrziti svaki put čim se probudi ...

Uopće, nakon doping afere Lance Armstronga, sedmerostrukog pobjednika Tour de France, razmišljam puno o toj idolatriji sportskih uspjeha, naročito uspjeha pod svaku cijenu. Da li je to pozitivno za omladinu (tu mislim u prvom redu na svoju djecu), ili je to samo lukav dugotrajni marketing koji ih pretvara u potrošače sportske opreme, i otvara ih prema TV marketingu koji im ispire mozak u prekidima igre? Prodavanje toga da NETKO DRUGI živi život za tebe. Novak Đoković velemajstorski lupa lopticu dok mi gledamo TV i pijuckamo pivicu. Ivica Kostelić velemajstorski šiša niz snježnu padinu dok mi gledamo TV i grickamo kokice. Meni se sve više čini da je pravi sport jedino ono kad klinci igraju nogomet na livadi, sa dvije cigle koje označuju gol, ili kad skočiš u more i otplivaš do obližnje stijene i natrag. Da ne govorimo o usponu na neku običnu planinu (ne MtEverest), svojim ne-šampionskim tempom, i kako se dobro čovjek poslije toga osjeća.

A možda su to samo lamentacije čovjeka (=mene) koji nikad nije bio prvak ničega u nijednom sportu? Priča o lisici i kiselom grožđu?

Oznake: SPORT, tenis

Kako nas je vjetar na ovom putovanju iznevjerio, na zastanku u Sobri (Mljet) postali smo svjesni da smo potrošili mnogo više goriva nego je bilo planirano. U Sobri se može nabaviti gorivo, ali samo od 3 – 6 poslije podne (nikad "sad", i nikad "ovdje"). Nama se nije dalo čekati do poslije podne, pa pogledasmo u Nautički vodič Jadrana i nađosmo da u Stonu postoji crpka za gorivo i mogućnost "opskrbe manjim količinama hrane". Ionako smo namjeravali prošvrljati po Elafitskom otočju, i malo skretanje u podulji Stonski zaljev činilo nam se sasvim zgodnim izletom (a tu bi se možda mogao naći i kakav restorančić s poznatim stonskim školjkama ...)

Prođosmo kroz slikoviti prolaz između Olipe (jedan od Elafitskih otoka) i Pelješca, pa drn-drn motorom nastavili prema prilično udaljenom Stonu. More je bilo sve mutnije i sve pliće, na dnu zaljeva trebalo je strogo slijediti plutačama označen plovni put koji se održava jaružanjem. Pred sam kraj čini se da to više i nije more, sve je puno trske i travuljage, na kopnu i u moru. U pravi čas, kad smo pristajali, odniotkuda se pojavio snažan reful vjetra, i nastade pravi drž-nedaj, kao da smo taj dan ujutro rentali brod i da pristajemo prvi put u životu. Zaplesmo se u konopce usidrenog ribarskog broda, bum-tamo, kres-vamo, jedva preživjesmo (pogledaj post o "griži").

Ston je mrtav grad - fantom. Većina kuća je toliko oštećeno nedavnim potresom, da je zabranjeno njihovo korištenje. Dućana (" ... opskrba manjim količinama hrane ... ") nema. Restorana nema. Otvorena su samo dva kafića "ž" klase. Na upit o benzinskoj pumpi ljudi nas gledaju kao da pitamo za atomsko sklonište. Prodavačica novina kaže da ona živi u Stonu već 30 godina i da tu nikad nije bilo benzinske pumpe. Raspitasmo se kod par ljudi koji su pušili i ćakulali u hladu, i oni nas uputiše da ima pumpa "kilometar dalje po cesti, pa lijevo".

Ha, pomislismo, kilometar i nije tako štrašno daleko, ta pumpa je valjda preko u Malom Stonu, nekako ćemo prenijeti tih par kanistera goriva. Kapetan Čičituk (KČ) i ja uzimamo kanistere, on veliki a ja mali, i dajemo se na put po uskoj asfaltiranoj cesti, bacajući se u grmlje da spasimo goli život svaki put kad smo se susreli s autima koji – sudeći po brzini i načinu kojm voze – sudjeluju u nekoj rally utrci u kojoj se posljednji pristigli vozač spaljuje zajedno sa svojim automobilom. Po putu ovakve širine bio bi u Kanadi dozvoljen samo jednosmjerni biciklistički promet.

Vrućina je tropska, nesmiljena. KČ ima neki tajni sistem koji toplotnu energiju Sunca pretvara u gibanje nogu, i juri pomamno kao da mu život o tome ovisi. Meni je takva brzina prespora za trčanje a prebrza za hodanje pa kaskam zbunjeno za njim. (Objašnjenje: KČ nam je pričao kako je jedan dan u Munchenu napravio pješice 120 km obavljajući razne poslove, i ova "šetnja" je imala možda za cilj da dokaže da je to, ipak, moguće).

Dolazimo u Mali Ston, koji je isto grad – fantom. Tu i tamo se nešto popravlja i gradi, ali sve skupa izgleda beznadno. Teško je uopće naći nekoga koga bi čovjek pitao za benzinsku pumpu. Na kraju raspitivanja se ipak morasmo suočiti s istinom da je benzinska pumpa još 6 km dalje, na priključku pelješke ceste na Jadransku magistralu. Do tamo ćemo još nekako doći, ali natrag, s kanisterom od 20 litara diesela ...

Ja pokušavam smisliti neko alternativno rješenje kojim bi se izbjegao križni put, ali KČ je odlučan u svom pokušaju da pokaže da je 120 km u jednom danu za njega sitnica. Pokušavamo autostopirati, ali po toj žegi na cesti više nema ni muhe, a kamoli auta. Krećemo pješice, KČ opet uključuje prije opisani sistem za pretvaranje sunčevog žara u brzo hodanje, i što je sunce jače, on brže hoda. Ja klipšem i lipšem za njim, cupkajući s malim kanisterom u ruci. Najradije bih se okrenuo i pošao natrag, ali znam da bi nezaustavljivi KČ nastavio svoj put. Ne mogu ga ostaviti da sam vuče natrag puni kanister. Sudjelujem u akciji koju ne odobravam, i to mi put čini još duljim. Kilometri se nižu, ali sunce neumoljivo stoji na nebu i žari kao da nas želi utisnuti u rastopljeni asfalt.

Ova uska prevlaka kojom je Pelješac vezan s kopnom je oduvijek bila strateški važna pozicija. Još stoje zidovi i utvrde davno građeni da bi se lakše branio pristup na poluotok. Tu su bile velike bitke u II svjetskom ratu, a sada vidimo i tragove hrvatskih postrojbi koje su ovdje nastupale u nedavnom domovinskom ratu. Na puno mjesta su vojnici napisali na samoj cesti svoja imena i imena svojih jedinica, i da ne bi bilo nikakve dvojbe odakle su, dodali velike hrvatske grbove. Na više mjesta uz cestu vidim ispucane puščane čahure. Vjerujem da bi se u gustoj makiji kraj ceste našlo još i dosta mina (ned’o mi bog da mi se prisere, vidi prijašnji post o "griži").

Ne znam koliko je vremena tako prošlo, ali konačno smo se ipak našli na toj čuvenoj benzinskoj pumpi. Osjećah se kao da smo osvojili Mt. Everest. Natočili smo diesel gorivo u kanistere, i prije nego sam dospio popiti sok KČ je već počeo cukljati veliki kanister u smjeru kilometrima udaljene jedrilice. Doteglili smo se do odvojka pelješke ceste od Jadranske magistrale, strateški se postavili na autobusnu stanicu i počeli autostopirati. Dva uznojena bradonje oboružana kanisterima smrdljivog i uvijek negdje kapljućeg diesel goriva – ima li inspirativnije kombinacije za naše potencijalne dobročinitelje? I vi ste sigurno oduvijek sanjali da primite takve kreature u svoj osobni auto, zar ne, i čeznuli za tim da vam ostave u vječno sjećanje neizbrisive flekove od diesela barem u paket-tregeru, ako već ne na tapecirungu u kabini.

Jedini hlad na autobusnoj stanici bila je minijaturna sjena mecima izrešetane plave ploče na kojoj je nacrtan autobus. Ta se sjena polako pomicala (a i mi s njom) dok smo dizali prst i usput s osjećajem krivnje spominjali u kakvim sve situacijama nismo uzeli u auto jadne autostopiste, a trebali smo to učiniti. To nam se više nikad ne će dogoditi, odsada ćemo ne samo stati svakom autostopistu, nego ćemo još i moliti ljude po cesti ne bismo li ih možda mogli nekamo prevesti. Mi smo bili spremni sve te svoje grijehe okajati, a možda bismo se pristali i ispovijediti i pričestiti samo kad bismo smo znali da bi to dovelo do toga da nas netko ipak poveze.

Nismo zamjerali onima što su prolazili u osobnim automobilima, ali nekoliko malih praznih kamiončića, kao stvorenih za naš slučaj, prohujalo je ni ne osvrnuvsi se na nas. Sram ih i stid bilo.

Prošlo je već nekoliko vječnosti, i – bum, veliki kombi zabremza ko lud i stane, mi trčimo šepajući pod neravnomjernim teretom kanistera kao invalidi, samo da se čovo ne predomisli, i eto nas u kabini. Znoj curi s nas u potocima. (Pogled na sat kaže da su te dvije – tri vječnosti čekanja trajale zapravo samo pola sata). Čovo, mlađi Šiptar, ima pekarnicu u Stonu i vraća se kombijem odnekud. KČ se malo raspituje što čovo misli o tekućim događajima na Kosovu, ali odgovori su dosta neodređeni. Siguran sam da čovo itekako ima svoje mišljenje o tome, ali iz njega govori iskustvo preživljenog rata: tko zna tko su zapravo ova dvojica bradonja, bez obzira kako smušeno i bezazleno izgledali.

Iako mu nije bilo sasvim usput, odvezao nas je do samog broda (Bog neka udijeli sreću njemu, ženi mu i sitnoj dječici). Tako da nismo sreli one simpatične domaće ljude koji su nas uputili na pumpnu stanicu koja je tu "kilometar po ovoj cesti, pa na lijevo", da im zahvalimo na ljubaznosti i pomoći (samo Bog može spasiti hrvatski turizam uz takve ljude). A što se Nautičkog vodiča tiče, složio bih se da pisac Nautičkog vodiča nije mogao predvidjeti veliki potres koji je ispraznio Ston i zatvorio dućan s hranom, ali otkud mu ideja o postojanju benzinske pumpe koju nitko nikad nije vidio? Licentia poetica?

Bilo nam je dosta Stona i Stonjana, pretočili smo gorivo i odmah isplovili iz ovih voda punih trave, šaša i trske. Nek Stonjani pojedu sami svoje oštrige!

Kasniji razvoj vjetrovite situacije (= totalna bonaca) pokazao je da je KČ bio u pravu forsirajući da se gorivo nabavi pod svaku cijenu, i da nam je to mukom dotegljeno gorivo itekako dobro došlo.

Oznake: jedrenje

Da li ste čuli za grižu? Da, naravno, to je ona strašna i misteriozna bolest koja se dobije kad se jede voće i nakon toga pije voda, a najteži oblici griže (smrtonosni?) mogu se dobiti kad se jede ZELENO voće i iza toga pije PIVO. Ako je pivo koje se pije TOPLO, onda je smrt u mukama neizbježna.

Da li ste ikada dobili grižu? Ne. Da li poznajete direktno nekoga koji ju je dobio? Ne, ali svi znaju da je to strašna bolest, pitajte svoju mamu i baku ako ne vjerujete.

A sada, možete se hvaliti da poznajete osobno čovjeka koji je dobio (i preživio) grižu! To sam ja.

Evo sada cijele priče, sa svim detaljima (onima koji se smiju otkriti javnosti):

Dok smo drndali motorom ploveći prema Stonu (jer nije bilo ni daška vjetra), vrućina je bila strahobolna, i čak ni sjena od tende koju smo razapeli na jedrilici nije puno pomagala. Već smo bili dugo na putu, ogladnjeli smo, ali jeli smo samo grožđe i pljuckali koštice u more, u nadi da ćemo u Stonu, pošto natočimo gorivo, naći neki restoran i u njemu ozbiljnu hranu. Ja sam uz to pijuckao pivicu (toplu, brodski frižider ne radi već godinama), da ne umrem od dehidracije po toj stravičnoj vrućini koja je ubijala razgovor i pretvarala očne kapke u olovne pločice. Nezaustavljivi kapetan Čičituk (kČ u daljem tekstu) je neustrašivo i nepogrešivo vodio naš brod, i ja sam se lijepo izvalio na kabinu i pridrijemao.

Teško je reći koliko sam spavao, tek odjednom me probudiše zvuči čudnih aktivnosti u mojem trbuhu. Zvučalo je to kao motet Albana Berga pjevan dok zboru po glavama padaju Nijagarini slapovi. To se ne bu dobro zvršilo, pomislih. Pogledah oko sebe i vidjeh da smo doplovili do samog kraja Stonskog zaljeva, i kČ je počeo manevrirati da se ugura uz mol između dva ribarska broda, u prostor ne puno dulji od jedrilice. Dok je moja svijest govorila "pripremi konopce za pristajanje", moja podsvijest je govorila "kreni čim prije prema zahodu, jer bi uskoro moglo biti kasno". Sreća da nije trebalo postavljati odbojnike, jer ih za vrijeme cijelog putovanja nismo ni skidali - bili smo desničarski nastrojeni i u obzir je dolazilo samo pristajanje na "starboard side" (desna strana broda, za vas nenavikle na prave mornarske izraze). Iako je raspoloživi prostor za manevriranje bio relativno malen, mirno vrijeme bez valova i vjetra ostavljalo kapetanu mogućnost delikatnog ali uspješnog manevriranja. Polako smo se okretali, dok je moja utroba urlala "Na zahod, na zahod, ovo nije običan proljev, ovo je GRIŽA". Ipak, osjećaj dužnosti bio je jači i ja sam stojeći na pramcu čvrsto stiskao konopac u nadi da privezivanje neće trajati još dulje od minute.

No tu se upleo bog Eol i preko mirnog mora do nas je doletio nagli reful vjetra, pritisnuo bok jedrilice koja je ovako polako se šuljajući skoro bez manevarskih sposobnosti, i gurnuo nas pod pramac obližnjeg privezanog ribarskog broda. Nastala je panika, svi su hitno pozvani na palubu (za one manje upućene u brodske prilike, ženska posada se uvijek izgubi s palube kad su najpotrebnije, a to je pri pristajanju. Djevojke se odu malo urediti prije izlaska u grad).

Bubnuli smo bokom u ribarski brod, borimo se da nam izbočina njegovog pramca ne slomi stupiće ograde. Ja jurim između odguravanja od ribarskog broda i pokušaja da skočim s konopcem na obalu i pomognem izvući brod iz stupice. Reful još uvijek pritišće jedrilicu na ribaricu, ali uz najveći napor idemo centimetar po centimetar sve bliže željenoj poziciji. Konačno, ja iskačem na obalu, i kao burlak s Volge polako vučem jedrilicu protiv snažnog vjetra, dok griža grize po mojem trbuhu. Živ, mrtav ili posran, nek bude što bude, ali ne mogu sada do zahoda. Stup za vezanje je užasno daleko, predaleko, iskače i kČ, produžujemo konopac i vežemo kritični konop koji osigurava da nas vjetar vise ne može baciti pod pramac ribarice.

A onda, u letu se bacam na brod, u jednom skoku sam na stepenicama ulaza u kabinu, odguravajući svakoga tko mi se ispriječio u pobjedonosnom putu prema brodskom zahodu. Aaaaaaaaah, ipak sam bio brži od griže!

U ovom epskom opisu vidi se kako je griža opasna bolest koja napada uvijek u kritičnom trenutku. I onda, kad je čovjek tako potpuno iscrpljen od griže, još ga dohvati poznati gonič robova kČ, i potjera po saharskoj žegi da nosi kanistere s gorivom (biti će opisano u jednom od slijedećih postova).

Oznake: putopis, humor, jadran