Pogled izvana

Kolovoz 2014. Vancouver – Aljaska - Vancouver
(Ovaj post opisuje uglavnom putovanje brodom, a u slijedećem ću postu pisati o Aljasci i Yukonu)

Valja reći da je moj stav o provođenju slobodnog vremena oduvijek bio „sve – samo ne Disney“. Bijah sretan da smo uspjeli preživjeti razdoblje princeza i gusara naših klinaca bez odlaska na hodočašće u Disneyland, koji je prema svemu što sam čuo koncentracija američkog kiča koju nadmašuje jedino Las Vegas.
Na ovo putovanje – Disney krstarenje – pristah jer se činilo da je odredište – Aljaska – dovoljno zanimljivo, a programi na brodu su obećavali da ne ćemo tri dana slušati uvijek isto klinačko pitanje „kad ćemo stići“.

Na kraju smo morali priznati da je Disney krstarenje gotovo savršeno organiziran stroj, u kojem ništa nije prepušteno slučaju – čak ni napojnica osoblju, koja se bez pitanja dodaje na sve što se naručuje, kao i napojnice za osoblje koje posprema sobe. To mi je najviše zasmetalo, mrzim kad se moje diskreciono pravo da – ako želim – nagradim one koji me poslužuju pretvori u obično povećanje cijene za 15%.

Kad smo se taksijem dovezli do brodskog terminala u Vancouveru (koji u mnogo čemu sliči na velike aerodromske terminale), predali smo odmah naše kofere nosačima, te će nam koferi biti kasnije dostavljeni u našu kabinu. Dočekala nas je beskrajna zmija putnika koji su čekali na sređivanje formalnosti za ulazak na brod, no dvadesetak šaltera čini da se sve odvija prilično brzo.

Brod (Disney Wonder) se smatra američkim teritorijem a i putovanje nas vodi u Aljasku koja je jedna od američkih saveznih država, tako da je na terminalu granični prijelaz, uz obavezan pregled putovnica i/ili viza za ljude iz nekih država. (Tokom plovidbe vidjeli smo da su gotovo svi putnici američki državljani). Sigurnosne mjere vrlo su nalik na one na aerodromima, s pregledom stvari koje se unose, itd. Na šalteru su nas slikali, a dobili smo i „brodske kartice“ koje će nam služiti za ulaz u našu kabinu, kao i za plaćanje svega što naručimo ili kupimo na brodu. Magnetska traka na kartici spremi i sliku vlasnika kartice, tako da pri svakom korištenju kartice službenik može na svom ekranu provjeriti da li karticu koristi njen pravi vlasnik.




Kad smo preko natkrivenog mosta ušli na brod prvo smo stupili u „Veliku dvoranu“ koji se vertikalno prostire kroz tri kata (ili tri palube, ako želite radije koristiti brodski jezik). Tu je i obavezno „Veliko stubište“ ("grand staircase", ako ste gledali „Titanic“), jedino što ovdje još nekoliko prozirnih liftova juri gore – dolje.
Pri ulazu nas je dočekao špalir osoblja. Najavljivač poimence najavi ulazak „XY family“, a osoblje plješće i osmjehuje se. Nisam se zbog toga osjetio VIP, nego mi je to bilo smiješno, pompozno i nepotrebno.

Na brodu se ništa ne zove „kabina“, nego se sve kabine za putnike zovu „staterooms“, što je originalno bio naziv samo za posebno luksuzne kabine prve klase. No u marketinškom slangu se „stateroom“ zove kabina koja poput hotelskog apartmana osim spavaće sobe ima privatni salon i terasu, isto kao i naš „stateroom“ koji je okrenut prema unutarnjem hodniku broda i nema prozora. Smatrali smo da je besmisleno platiti nekoliko tisuća dolara više zato da bi kabina imala brodska okna, ili dodati na to još nekoliko tisuća dolara više da bismo imali svoj balkon. Namjera nam je ionako bila da u kabini provodimo vrijeme samo kad spavamo.

Naša kabina nije bila velika, ali je bila savršeno organizirana i s puno prostora za odlaganje stvari, tako da smo uspjeli raspakirati i smjestiti četiri kofera puna naših stvari, što nije bio slučaj u puno većoj hotelskoj sobi. Zahod i kada s tušem bili su mali ali potpuno funkcionalni.

Vrijedi reći da na brodu ne postoje odvojeni prostori za prvu, drugu, ili treću klasu (čak nema ni tih naziva), kao što je običavalo biti nekad na preko-oceanskim brodovima: restorani i svi sadržaji i zajednički prostori otvoreni su svima, jedino oni koji su platili više imaju prostornije i luksuznije kabine.
Prehrana je bila a la carte, a izbor odličan. Kvaliteta najbolja što se može očekivati na mjestu gdje se za svaki obrok treba nahraniti 3,500 ljudi (oko 2,500 putnika i gotovo 1,000 članova posade). Strahovita se pažnja posvećuje tome da li je gost na nešto alergičan – kako smo pri kupnji karata za krstarenje naveli da naš sin ima alergiju na koštunjavo voće (orasi, kikiriki i slično), i sve plodove mora, svaki put su nas za obrokom ponovo pitali da to provjere i uzmu u obzir pri donošenju hrane.



Doručak i ručak se mogu jesti u restoranu po izboru, a večera se poslužuje u restoranu u kojeg te oni rasporede – s tim da se rotiraju sva tri „redovna“ restorana (postoji i poseban luksuzniji restoran „samo za odrasle“ u kojem se ne služe redovni obroci, nego se kuha – i plaća – posebno).
Za one koji žele nešto pojesti između obroka, uvijek je na brodu otvorena neka pizzeria ili restoran sa samoposluživanjem. Ti obroci su uračunati u cijenu, isto tako i sladoled iz automata i gazirana pića iz automata koji su postavljeni na raznim mjestima.

Alkohol nikada nije uključen u cijenu, nego se naplaćuje posebno i to po prilično visokim cijenama. Isto vrijedi i za „kavu po specijalnoj narudžbi“, u što spada i – cappuccino! Još jedna stvar koja nije uračunata u cijenu je – korištenje Intereta. Mada je Wi-Fi svugdje po brodu, korištenje se plaća po vrlo visokim cijenama. Naš je zaključak bio da nam na odmoru Internet ne treba, tako da smo u toku putovanja samo par puta na kopnu u nekom kafiću pregledali imamo li kakvih važnih vijesti (na našu sreću, nije bilo nikakvih dramatskih poruka).
Servis za klince na brodu je vrlo dobro promišljen. Postoje jaslice/vrtić za najmanje klince (nismo ih vidjeli jer su naši klinci prošli tu dob), te posebni klubovi prema uzrastu – za djecu mlađe školske dobi (6 – 10), onda za 11-13, pa 13 -18 i konačno 18 – 21.



Na gornjoj palubi su igrališta za košarku i mali nogomet, kao i stolovi za ping-pong i stolni nogomet. Tu su također 3 bazena (od kojih je jedan samo a odrasle, plus četvrti koji je samo za posadu), nekoliko hot-tubs, i veliki vodeni tobogan. Šetna paluba ide skroz oko broda, tako da mnogi joggiraju po njoj.
Našeg dječaka smo smjestili u grupu 6-10, koja ima naziv „Oceaneering Club“, dok je kćer išla u „Vibe“, klub za teenagere.
Djecu iz "Oceaneering club-a" mora uvijek predati u klub roditelj, i klinac može izaći samo kad ga preuzme roditelj ili druga osoba koju je roditelj ovlastio pri upisu djeteta u klub. Svaki put se osoba mora identificirati svojom brodskom karticom, a voditelji kluba imaju na ekranu slike osoba koje smiju preuzeti dijete. Čak ni to nije dovoljno, nego treba osoba znati i lozinku koja je određena prilikom upisa djeteta u klub. Klinci dobiju narukvicu s GPS-om, tako da ih se može u svakom trenutku pronaći ako se izgube na brodu. Rekoše nam da je prosječno vrijeme za koje se pronađe izgubljeno dijete – 6 minuta!
Neki su zbog takvih mjera sigurnosti nazvali Ocaneering Club „zatvor za klince“, ali princip je „better safe than sorry“. Najvažnije je ipak bilo da se našem sinu boravak u klubu jako sviđao – pored raznih ekrana s igricama tu je niz „živih“ aktivnosti, od predavanja o životu u moru do pravljenja kolača. Klub je otvoren do ponoći, ali naš dečko nakon uzbudljivog dana padne u nesvijest već u 9, tako da nije nikad ostao do kraja.

Disney bazira svoj business model na tri glavne postavke: sigurnost, čistoća, zabava. Najgora stvar za njihov business bi bila vijest tipa „Dijete, 8 g, nestalo za vrijeme krstarenja na Disney brodu. Da li je dijete oteto ili je palo s broda?“ Na gornjim otvorenim palubama postoje vrlo diskretno postavljeni čuvari koji paze da se ne bi kakav klinac popeo na ogradu i pao u more.
Čistoća svega je uzorna – od kabine do zajedničkih prostora, sve se neprestano čisti i teško je bilo gdje naći neku mrvicu ili papirić na podu ili palubi. Disney Wonder je jedan od najstarijih brodova u Disneyevoj floti (mislim oko 15 g), ali nigdje se ne može vidjeti nikakav trag hrđe. Za vrijeme plovidbe i u lukama ekipe za održavanje su stalno u akciji. Mada se nama činilo da je brod (dugačak gotovo 300 m) prekrasan i ogroman, rekoše nam neki putnici da to nije ništa u usporedbi s novijim brodovima, kao n.pr. Disney Fantasy.

Naša teenagerica je bila zadovoljna sa svojim „Vibe“ klubom, mada u toj dobi sama činjenica da ne moraš biti stalno sa starcima već izaziva veliku radost. Našla je i neke prijatelje, pa se s njima šetala po brodu i provodila vrijeme dok nismo bili u lukama. Svi putnici mlađi od 18 godina mogu u luci sići s broda samo u pratnji roditelja ili drugih odraslih osoba koje su na popisu uz njihovo ime.
Dok su tako klinci bili u svome svijetu, mi smo bili slobodni birati svoje zanimacije. Ovisno o vremenu, čovjek može naći mirno mjesto u nekom od kafića, ili na otvorenoj palubi, ili na otvorenoj-ali-od-vjetra-zaštićenoj palubi i tu se ugodno smjestiti sa svojom knjigom. Na raznim mjestima u zajedničkim prostorima su postavljene udobne fotelje i sofe na kojima se čovjek može ugodno smjestiti dok čeka da počne neka od predstava, ili jednostavno želi kroz prozor promatrati more, otoke i oblake (i maglu, ponekad …).


Dani koje brod provodi u plovidbi su tako ispunjeni raznovrsnim programima, da ne samo da se nije lako dosađivati, nego ustvari nije moguće ni iskoristiti sve programe koji se nude. Mi smo pogledali nekoliko musicala u brodskom ogromnom kazalištu, nekoliko filmova, predavanja o kitovima, a nismo uopće stigli do gyma ili yoge, koji su isto bili na raspolaganju. Valja reći da su sve te aktivnosti uključene u cijenu. Pogledali smo i nekoliko nastupa raznih zabavljača i žonglera.

Nakon što bismo spremili klince u krevet, otišli bismo mi roditeljčići ponekad pogledati neki program „za odrasle“ u cabaret (otprilike) ili piano bar.
U razna doba dana pojavljivali bi se u „grand hall“ razni likovi iz Disneyjevih filmova. Tu su bili veliki redovi za slikanje s Mikijem, Snjeguljicom, kapetanom Kukom (kao Captain Hook, a ne Cook … :) i drugim likovima. Male curice su se pripremile i ponijele princezaste haljinice da bi se u njima slikale sa Snjeguljicom, bilo je dirljivo gledati s koliko sreće grle te svoje filmske idole u blještavim dugačkim haljinama i odgovarajućim perikama. Mada je glavno doba klinaca za takve stvari tamo od 4 – 7 godina, naš se dečko ipak slikao s Captain Jack Sparrow-om iz Karipskih gusara …







Put nas je velikim dijelom vodio kroz tjesnace između kopna i Vancouver Islanda, kanadskog otoka u Tihom oceanu koji je površinom velik kao 2/3 Hrvatske, a dugačak otprilike kao cijela hrvatska jadranska obala. Neki od tih tjesnaca su zaista tijesni, da se čovjek zapita može li takav ogroman brod uopće proći kroz njih. Ne, nismo nigdje zapeli, čak ni kad je gusta magla ponekad pala na tjesnace … Pri odlasku iz Vancouvera imali smo pravo ljetno vrijeme, bazeni na brodu su bili prepunu kupača, a palube prepune šetača. Drugi dan ujutro, bili smo okruženi laganom, na časove i gustom, maglom, a temperatura je pala na nekih 15 C, što je uz vjetar bilo prilično hladno. Samo su se rijetki kupači pojavili na bazenu …



Treći dan ujutro ušli smo u Tracy Arm, vrlo duboki fjord (dugačak gotovo 50 km) na čijem je kraju ledenjak koji se pomalo lomi i pada u more. S obje strane fjorda dižu se visoke i gotovo okomite litice. Na hrptovima planina koji se uzdižu iza njih vidi se vječni snijeg. Hladan vjetar s ledenjaka je puhao niz fjord i obukli smo svu našu opremu, jakne, kape, jedino nisam mogao navući rukavice jer ne bih u njima mogao rukovati kamerom. (Ruke su mi se stoga smrznule do kostiju). Brod je plovio vrlo polagano, da njegovi valovi što manje oštete obale tog uskog fjorda. Kako se fjord sužavao, pitao sam se kako ćemo se vratiti natrag – ne valjda vozeći natraške? Znam, naravno, da taj isti brod dolazi u taj fjord svakog tjedna, i da posada odlično zna što može a što ne može napraviti u fjordu. Promet tih krstarećih hotela je sigurno unaprijed dogovoren, jer se dva takva diva ne bi mogla mimoići u fjordu.





Najprije smo vidjeli u moru nekoliko manjih komada leda, a što smo se više približavali ledenjaku komadi leda su postajali češći i veći. Konačno smo iza zaokreta ugledali ledenjak, još uvijek daleko pred nama. Brod je sada plovio vrlo, vrlo polako, mišljah da će se zaustaviti, ali smo prilazili sve bliže i bliže ledenjaku.
Nedaleko od samog ledenjaka nalazi se područje gustog plutajućeg leda, koji se relativno nedavno otkinuo. Povremeno smo vidjeli i čuli kako se uz zvuk nalik grmljavini komadi ledenjaka odlamaju u more. (To se uglavnom uvijek dogodi onog časa kad ugasim kameru da malo ugrijem ruke … )
Odmah uz taj plutajući led stajala je jedna jedrilica, cca 12 m, pričalo se na našoj palubi da su na njoj navodno neki istraživači koji proučavaju ledenjake. Vidjeli smo usput i nekoliko manjih turističkih brodica.

Kad smo se sasvim približili ledenjaku, vidjeli smo da su male crne točkice na plutajućem ledu – tuljani. Ne znam koje vrste, čini mi se prema točkicama na krznu da bi mogli biti leopard tuljani, ali to je samo nagađanje.
Brod se konačno zaustavio, a onda se počeo na mjestu vrlo polagano okretati. Naime, brod ima na pramcu i krmi poprečne propelere koji mu omogućuju da lakše manevrira prilikom pristajanja. Kad ti propeleri rade u suprotnom smjeru, okreću polagano brod na mjestu.

Za tog okretanja došli smo zaista blizu ledenjaka. Bio sam na palubi točno iznad kapetanskog mosta, i gledao kako se na isturenom dijelu mosta časnici slikaju s ledenjakom u pozadini. Došlo mi da im viknem „Hej, momci, svaka čast slikanju ali nemojte prići preblizu ledenjaku, sjetite se Costa Concordije … „ To je okretanje i slikanje trajalo dobra dva sata, a onda smo se polako uputili prema izlazu iz fjorda. Obzirom na ograničenu brzinu kojom brod smije ploviti u tom prostoru, izlazak iz fjorda traje nekoliko sati.
U kasnijem razgovoru s dokapetanom broda saznali smo da je ovaj puta bilo u fjordu izvanredno malo leda, i da je stoga brod mogao prići tako blizu ledenjaku.

Za one koje zanima, još nešto o brodu:
Brod Disney Wonder sagrađen je u talijanskom brodogradilištu, dugačak je 294 m, i ima istisninu od 84,000 tona. Brod ima 11 paluba/katova za putnike i ispod toga još 3 u kojima se nalazi smještaj za posadu, skladišta i diesel-električni pogonski uređaji.


Posada
Na jednoj od predstava u velikom brodskom kazalištu predstavljeni su nam vodeći ljudi broda – kapetan Gustav iz Nizozemske, njegov zamjenik Zvonimir Viđak iz Rijeke, glavni šef kuhinje Goran iz Srbije, glavni električar broda iz Hrvatske … Svi članovi posade nose znak s imenom i zemljom odakle dolaze (rekoše nam – iz više od 50 zemalja!), pa smo tako pri večeri zapazili konobaricu Kristinu iz Hrvatske i upustili se s njom u razgovor. Bilo joj je jako drago da može s nekim razgovarati hrvatski, za što ima rijetko prilike na američkom brodu s pretežno američkom klijentelom. Kristina (iz Varaždina) nam je pričala da već 15 godina radi tako na brodovima – 6 mjeseci radi a dva mjeseca bude kod kuće u Varaždinu.

Sreli smo i Josipa iz Duge Rese, on je natkonobar za dio restorana. Pričao nam je kako je takav život puno teži kad imaš obitelj, i da se namjerava prebaciti na neke europske riječne ture, da može češće dolaziti kući.



Već pred kraj putovanja je kapetan Gustav imao u jednom od brodskih prostora slikanje s putnicima, pa smo ga tom prilikom zamolili ako nas može povezati s dokapetanom Zvonimirom iz Hrvatske. Kapetan ga je odmah nazvao, i Zvone se začas stvorio kraj nas. Zvone je u ranim četrdesetim godinama, i biti dokapetan na takvom brodu stvarno je veliki uspjeh u karijeri. Pitali smo ga svašta o brodu, mene su zanimali neki tehnički detalji, pričao nam je da je Disney Wonder napravljen tako da bude najvećih dimenzija koje još prolaze Panamskim kanalom. Panamski kanal se proširuje, i novi Disney brodovi su veći jer su građeni da prođu kroz takav prošireni kanal. Međutim, proširenje kanala kasni već nekoliko godina, i ti novi brodovi ne mogu proći kroz njega, što je velika nezgodacija u planiranju plovnih ruta. Pričao nam je da su nakon katastrofe Costa Concordije napravili reviziju sigurnosnih postupaka na brodu, te da sada imaju najmanje dvostruko pojaseva za spasavanje nego što je ukupni broj putnika i posade. Njegova žena je Njemica, upoznali su se na jednom putovanju, a ona i klinci žive dijelom u Rijeci a dijelom u Njemačkoj. Pričao je isto da će mu se žena i djeca pridružiti na brodu na 6 tjedana, što je jedna od privilegija vodećih ljudi na brodu. Nakon jedno pola sata Zvone se ispričao jer su počeli s pripremama za isplovljenje, i morao je natrag na kapetanski most.

Kao neki zaključak:

Valja imati na umu da je ovo bilo naše prvo krstarenje velikim brodom, i prvi susret s bilo čime u organizaciji Disney-a, dakle nemamo mogućnosti vlastite usporedbe s krstarenjima koje organiziraju druge kompanije.
Mada je Disney dosta skuplji od ostalih kompanija, naš je utisak bio da kvaliteta usluge i raznovrsnost ponude (prehrana, programi, zabava) opravdavaju tu cijenu.
Krstarenje brodom pruža komfor kojeg je teško postići u drugim kombinacijama: svako jutro se probudiš u drugom gradu, a da ne moraš pakirati i raspakirati stvari, tražiti taksije i hotele, boriti se s cestama ili vlakovima ili aerodromima.

Većina putnika na brodu bile su obitelji s djecom, vrlo često čak tri generacije zajedno. Primijetili smo, n.pr. jednu grupu koja je imala majice s natpisima „Jill & John – 50 godišnjica braka“, gdje su osim slavljenika očito bila njihova odrasla djeca i unuci, a možda i praunuci … Bilo je i odraslih putnika koji su bili bez djece, no oni bili u manjini.
Razmišljamo o slijedećem krstarenju, možda negdje u Europi. Možda Skandinavija, no rano je još o tome govoriti.

Oznake: Putovanja, krstarenja, aljaska, vancouver, Disney

Priča 1 - Lima, Peru, prosinac 2013.

Nakon što smo se iscjenkali da za vožnju od aerodroma do našeg hotela u Limi platimo 25 umjesto traženih 50 američkih dolara, jedva smo se ugurali u maleni taksi. Ovdje očito nikome ne smeta što moj sin sjedi meni na koljenima jer smo na suvozačko mjesto nagurali kofere koji nisu stali u prtljažnik.

Mislili smo sinoć da smo u taksiju od Manhattana do aerodroma John F. Kennedy u New Yorku dosegli granice mogućih taksi akrobacija, no čekala su nas velika iznenađenja.

U Limi su semafori i oznake voznih traka samo zanemariva orijentacija. Svaki trenutak vožnje je borba za osvajanje svog mjesta pod Suncem. Gužva i naguravanje u New Yorku izgledaju u usporedbi s gužvom u Limi kao civilizirana akademska diskusija.
Kad se dvije ceste slijevaju u jednu nastaje situacija u kojoj se čini da će se svi posudarati. To se uglavnom ne dogodi, ali svi trube, gestikuliraju, trake se mijenjaju bez ikakvih odavanja svojih namjera.

U jednoj od tih gužvi auto ispred nas se naglo zaustavio, ljutiti vozač je izašao i stao prijetiti našem vozaču. Ne znamo, naravno, što je bio razlog jer su prijetnje bile na španjolskom, no gestikulacija je bila očit poziv na tučnjavu. Napadač je izgledao kao zločesti Meksikanac iz starih kaubojskih filmova, krupan, s tankim brčićima i pažljivo počešljanom već prorijeđenom kosom. U jednom času je naglo uvukao ruku kroz prozor, "našeg" taksija, izvukao ključeve i otišao u svoj auto. Mi smo u čudu gledali sva ta zbivanja. Naš vozač je sve to primio vrlo mirno, izvukao rezervni ključ i nastavio vožnju!

No to još nije bio kraj priče, «zločesti Meksikanac» nas je još jednom zaustavio, izvukao video kameru i slikao naš auto i vozača, naš vozač je isto izašao i počeo slikati svojim mobitelom, pri čemu su obojica žestoko gestikulirali pokazujući nešto na oba auta. Očito je «Meksikanac» tvrdio da je naš vozač udario u njegov auto, međutim mi u autu nismo baš ništa osjetili, tako da mislimo da se nije zapravo ništa dogodilo.

Konačno su obojica ušla u svoje aute, i nastavismo vožnju put hotela. Kad stigosmo do hotela, naš nam se taksi vozač – mlad, pristojan, uredno obučen čovjek – iskreno ispričavao zbog incidenta s «Meksikancem».

Priča 2 - Mississauga, Ontario, Kanada, studeni 2013.

Vozim po Lakeshore-u, vrlo prometnoj cesti s po dvije trake u svakom smjeru. Prilazim semaforu na kojem stoji zaustavljen autobus u desnoj traci, i nekoliko automobila u lijevoj (sve u istom smjeru). U suprotnom smjeru stoji zaustavljeno na semaforu nekoliko automobila u obje trake.

Neobično je što je svjetlo za nas zeleno, ali se nitko ne miče! Nije mi isprva jasno što se zbiva, nije valjda da vozač autobusa i svi ostali tekstaju na svojim Blackberry-jima i iPhone-ima? Onda ugledam dvoje ljudi, na uglu dijagonalno od autobusa, mašu vozaču da ih pričeka. Automobili u oba smjera su se bez puno drame zaustavili na svoje zeleno svjetlo i čekaju da propuste pješake, koji pretrčavaju preko svojeg crvenog svjetla do autobusa ... Kad su pretrčali i ušli u autobus, promet dalje normalno krene ...

Drago mi je da živim u zemlji gdje ljudi gledaju oko sebe i spremni su žrtvovati malo svog prava ("meni je zeleno") za nepoznate ljude koji će izgubiti pola sata ako im ovaj autobus pobjegne.

Ne, nije promet ovdje vječna idila, i ovdje ima budala i luđaka, ali dojmio me se ovaj spontani dogovor među ljudima.

Oznake: vozači, Putovanja