Pogled izvana

19.09.2012., srijeda

Ston, 1998.


Kako nas je vjetar na ovom putovanju iznevjerio, na zastanku u Sobri (Mljet) postali smo svjesni da smo potrošili mnogo više goriva nego je bilo planirano. U Sobri se može nabaviti gorivo, ali samo od 3 – 6 poslije podne (nikad "sad", i nikad "ovdje"). Nama se nije dalo čekati do poslije podne, pa pogledasmo u Nautički vodič Jadrana i nađosmo da u Stonu postoji crpka za gorivo i mogućnost "opskrbe manjim količinama hrane". Ionako smo namjeravali prošvrljati po Elafitskom otočju, i malo skretanje u podulji Stonski zaljev činilo nam se sasvim zgodnim izletom (a tu bi se možda mogao naći i kakav restorančić s poznatim stonskim školjkama ...)

Prođosmo kroz slikoviti prolaz između Olipe (jedan od Elafitskih otoka) i Pelješca, pa drn-drn motorom nastavili prema prilično udaljenom Stonu. More je bilo sve mutnije i sve pliće, na dnu zaljeva trebalo je strogo slijediti plutačama označen plovni put koji se održava jaružanjem. Pred sam kraj čini se da to više i nije more, sve je puno trske i travuljage, na kopnu i u moru. U pravi čas, kad smo pristajali, odniotkuda se pojavio snažan reful vjetra, i nastade pravi drž-nedaj, kao da smo taj dan ujutro rentali brod i da pristajemo prvi put u životu. Zaplesmo se u konopce usidrenog ribarskog broda, bum-tamo, kres-vamo, jedva preživjesmo (pogledaj post o "griži").

Ston je mrtav grad - fantom. Većina kuća je toliko oštećeno nedavnim potresom, da je zabranjeno njihovo korištenje. Dućana (" ... opskrba manjim količinama hrane ... ") nema. Restorana nema. Otvorena su samo dva kafića "ž" klase. Na upit o benzinskoj pumpi ljudi nas gledaju kao da pitamo za atomsko sklonište. Prodavačica novina kaže da ona živi u Stonu već 30 godina i da tu nikad nije bilo benzinske pumpe. Raspitasmo se kod par ljudi koji su pušili i ćakulali u hladu, i oni nas uputiše da ima pumpa "kilometar dalje po cesti, pa lijevo".

Ha, pomislismo, kilometar i nije tako štrašno daleko, ta pumpa je valjda preko u Malom Stonu, nekako ćemo prenijeti tih par kanistera goriva. Kapetan Čičituk (KČ) i ja uzimamo kanistere, on veliki a ja mali, i dajemo se na put po uskoj asfaltiranoj cesti, bacajući se u grmlje da spasimo goli život svaki put kad smo se susreli s autima koji – sudeći po brzini i načinu kojm voze – sudjeluju u nekoj rally utrci u kojoj se posljednji pristigli vozač spaljuje zajedno sa svojim automobilom. Po putu ovakve širine bio bi u Kanadi dozvoljen samo jednosmjerni biciklistički promet.

Vrućina je tropska, nesmiljena. KČ ima neki tajni sistem koji toplotnu energiju Sunca pretvara u gibanje nogu, i juri pomamno kao da mu život o tome ovisi. Meni je takva brzina prespora za trčanje a prebrza za hodanje pa kaskam zbunjeno za njim. (Objašnjenje: KČ nam je pričao kako je jedan dan u Munchenu napravio pješice 120 km obavljajući razne poslove, i ova "šetnja" je imala možda za cilj da dokaže da je to, ipak, moguće).

Dolazimo u Mali Ston, koji je isto grad – fantom. Tu i tamo se nešto popravlja i gradi, ali sve skupa izgleda beznadno. Teško je uopće naći nekoga koga bi čovjek pitao za benzinsku pumpu. Na kraju raspitivanja se ipak morasmo suočiti s istinom da je benzinska pumpa još 6 km dalje, na priključku pelješke ceste na Jadransku magistralu. Do tamo ćemo još nekako doći, ali natrag, s kanisterom od 20 litara diesela ...

Ja pokušavam smisliti neko alternativno rješenje kojim bi se izbjegao križni put, ali KČ je odlučan u svom pokušaju da pokaže da je 120 km u jednom danu za njega sitnica. Pokušavamo autostopirati, ali po toj žegi na cesti više nema ni muhe, a kamoli auta. Krećemo pješice, KČ opet uključuje prije opisani sistem za pretvaranje sunčevog žara u brzo hodanje, i što je sunce jače, on brže hoda. Ja klipšem i lipšem za njim, cupkajući s malim kanisterom u ruci. Najradije bih se okrenuo i pošao natrag, ali znam da bi nezaustavljivi KČ nastavio svoj put. Ne mogu ga ostaviti da sam vuče natrag puni kanister. Sudjelujem u akciji koju ne odobravam, i to mi put čini još duljim. Kilometri se nižu, ali sunce neumoljivo stoji na nebu i žari kao da nas želi utisnuti u rastopljeni asfalt.

Ova uska prevlaka kojom je Pelješac vezan s kopnom je oduvijek bila strateški važna pozicija. Još stoje zidovi i utvrde davno građeni da bi se lakše branio pristup na poluotok. Tu su bile velike bitke u II svjetskom ratu, a sada vidimo i tragove hrvatskih postrojbi koje su ovdje nastupale u nedavnom domovinskom ratu. Na puno mjesta su vojnici napisali na samoj cesti svoja imena i imena svojih jedinica, i da ne bi bilo nikakve dvojbe odakle su, dodali velike hrvatske grbove. Na više mjesta uz cestu vidim ispucane puščane čahure. Vjerujem da bi se u gustoj makiji kraj ceste našlo još i dosta mina (ned’o mi bog da mi se prisere, vidi prijašnji post o "griži").

Ne znam koliko je vremena tako prošlo, ali konačno smo se ipak našli na toj čuvenoj benzinskoj pumpi. Osjećah se kao da smo osvojili Mt. Everest. Natočili smo diesel gorivo u kanistere, i prije nego sam dospio popiti sok KČ je već počeo cukljati veliki kanister u smjeru kilometrima udaljene jedrilice. Doteglili smo se do odvojka pelješke ceste od Jadranske magistrale, strateški se postavili na autobusnu stanicu i počeli autostopirati. Dva uznojena bradonje oboružana kanisterima smrdljivog i uvijek negdje kapljućeg diesel goriva – ima li inspirativnije kombinacije za naše potencijalne dobročinitelje? I vi ste sigurno oduvijek sanjali da primite takve kreature u svoj osobni auto, zar ne, i čeznuli za tim da vam ostave u vječno sjećanje neizbrisive flekove od diesela barem u paket-tregeru, ako već ne na tapecirungu u kabini.

Jedini hlad na autobusnoj stanici bila je minijaturna sjena mecima izrešetane plave ploče na kojoj je nacrtan autobus. Ta se sjena polako pomicala (a i mi s njom) dok smo dizali prst i usput s osjećajem krivnje spominjali u kakvim sve situacijama nismo uzeli u auto jadne autostopiste, a trebali smo to učiniti. To nam se više nikad ne će dogoditi, odsada ćemo ne samo stati svakom autostopistu, nego ćemo još i moliti ljude po cesti ne bismo li ih možda mogli nekamo prevesti. Mi smo bili spremni sve te svoje grijehe okajati, a možda bismo se pristali i ispovijediti i pričestiti samo kad bismo smo znali da bi to dovelo do toga da nas netko ipak poveze.

Nismo zamjerali onima što su prolazili u osobnim automobilima, ali nekoliko malih praznih kamiončića, kao stvorenih za naš slučaj, prohujalo je ni ne osvrnuvsi se na nas. Sram ih i stid bilo.

Prošlo je već nekoliko vječnosti, i – bum, veliki kombi zabremza ko lud i stane, mi trčimo šepajući pod neravnomjernim teretom kanistera kao invalidi, samo da se čovo ne predomisli, i eto nas u kabini. Znoj curi s nas u potocima. (Pogled na sat kaže da su te dvije – tri vječnosti čekanja trajale zapravo samo pola sata). Čovo, mlađi Šiptar, ima pekarnicu u Stonu i vraća se kombijem odnekud. KČ se malo raspituje što čovo misli o tekućim događajima na Kosovu, ali odgovori su dosta neodređeni. Siguran sam da čovo itekako ima svoje mišljenje o tome, ali iz njega govori iskustvo preživljenog rata: tko zna tko su zapravo ova dvojica bradonja, bez obzira kako smušeno i bezazleno izgledali.

Iako mu nije bilo sasvim usput, odvezao nas je do samog broda (Bog neka udijeli sreću njemu, ženi mu i sitnoj dječici). Tako da nismo sreli one simpatične domaće ljude koji su nas uputili na pumpnu stanicu koja je tu "kilometar po ovoj cesti, pa na lijevo", da im zahvalimo na ljubaznosti i pomoći (samo Bog može spasiti hrvatski turizam uz takve ljude). A što se Nautičkog vodiča tiče, složio bih se da pisac Nautičkog vodiča nije mogao predvidjeti veliki potres koji je ispraznio Ston i zatvorio dućan s hranom, ali otkud mu ideja o postojanju benzinske pumpe koju nitko nikad nije vidio? Licentia poetica?

Bilo nam je dosta Stona i Stonjana, pretočili smo gorivo i odmah isplovili iz ovih voda punih trave, šaša i trske. Nek Stonjani pojedu sami svoje oštrige!

Kasniji razvoj vjetrovite situacije (= totalna bonaca) pokazao je da je KČ bio u pravu forsirajući da se gorivo nabavi pod svaku cijenu, i da nam je to mukom dotegljeno gorivo itekako dobro došlo.

Oznake: jedrenje


- 17:19 - Komentari (4) - Isprintaj - #

17.09.2012., ponedjeljak

Griža, i kako ju preživjeti


Da li ste čuli za grižu? Da, naravno, to je ona strašna i misteriozna bolest koja se dobije kad se jede voće i nakon toga pije voda, a najteži oblici griže (smrtonosni?) mogu se dobiti kad se jede ZELENO voće i iza toga pije PIVO. Ako je pivo koje se pije TOPLO, onda je smrt u mukama neizbježna.

Da li ste ikada dobili grižu? Ne. Da li poznajete direktno nekoga koji ju je dobio? Ne, ali svi znaju da je to strašna bolest, pitajte svoju mamu i baku ako ne vjerujete.

A sada, možete se hvaliti da poznajete osobno čovjeka koji je dobio (i preživio) grižu! To sam ja.

Evo sada cijele priče, sa svim detaljima (onima koji se smiju otkriti javnosti):

Dok smo drndali motorom ploveći prema Stonu (jer nije bilo ni daška vjetra), vrućina je bila strahobolna, i čak ni sjena od tende koju smo razapeli na jedrilici nije puno pomagala. Već smo bili dugo na putu, ogladnjeli smo, ali jeli smo samo grožđe i pljuckali koštice u more, u nadi da ćemo u Stonu, pošto natočimo gorivo, naći neki restoran i u njemu ozbiljnu hranu. Ja sam uz to pijuckao pivicu (toplu, brodski frižider ne radi već godinama), da ne umrem od dehidracije po toj stravičnoj vrućini koja je ubijala razgovor i pretvarala očne kapke u olovne pločice. Nezaustavljivi kapetan Čičituk (kČ u daljem tekstu) je neustrašivo i nepogrešivo vodio naš brod, i ja sam se lijepo izvalio na kabinu i pridrijemao.

Teško je reći koliko sam spavao, tek odjednom me probudiše zvuči čudnih aktivnosti u mojem trbuhu. Zvučalo je to kao motet Albana Berga pjevan dok zboru po glavama padaju Nijagarini slapovi. To se ne bu dobro zvršilo, pomislih. Pogledah oko sebe i vidjeh da smo doplovili do samog kraja Stonskog zaljeva, i kČ je počeo manevrirati da se ugura uz mol između dva ribarska broda, u prostor ne puno dulji od jedrilice. Dok je moja svijest govorila "pripremi konopce za pristajanje", moja podsvijest je govorila "kreni čim prije prema zahodu, jer bi uskoro moglo biti kasno". Sreća da nije trebalo postavljati odbojnike, jer ih za vrijeme cijelog putovanja nismo ni skidali - bili smo desničarski nastrojeni i u obzir je dolazilo samo pristajanje na "starboard side" (desna strana broda, za vas nenavikle na prave mornarske izraze). Iako je raspoloživi prostor za manevriranje bio relativno malen, mirno vrijeme bez valova i vjetra ostavljalo kapetanu mogućnost delikatnog ali uspješnog manevriranja. Polako smo se okretali, dok je moja utroba urlala "Na zahod, na zahod, ovo nije običan proljev, ovo je GRIŽA". Ipak, osjećaj dužnosti bio je jači i ja sam stojeći na pramcu čvrsto stiskao konopac u nadi da privezivanje neće trajati još dulje od minute.

No tu se upleo bog Eol i preko mirnog mora do nas je doletio nagli reful vjetra, pritisnuo bok jedrilice koja je ovako polako se šuljajući skoro bez manevarskih sposobnosti, i gurnuo nas pod pramac obližnjeg privezanog ribarskog broda. Nastala je panika, svi su hitno pozvani na palubu (za one manje upućene u brodske prilike, ženska posada se uvijek izgubi s palube kad su najpotrebnije, a to je pri pristajanju. Djevojke se odu malo urediti prije izlaska u grad).

Bubnuli smo bokom u ribarski brod, borimo se da nam izbočina njegovog pramca ne slomi stupiće ograde. Ja jurim između odguravanja od ribarskog broda i pokušaja da skočim s konopcem na obalu i pomognem izvući brod iz stupice. Reful još uvijek pritišće jedrilicu na ribaricu, ali uz najveći napor idemo centimetar po centimetar sve bliže željenoj poziciji. Konačno, ja iskačem na obalu, i kao burlak s Volge polako vučem jedrilicu protiv snažnog vjetra, dok griža grize po mojem trbuhu. Živ, mrtav ili posran, nek bude što bude, ali ne mogu sada do zahoda. Stup za vezanje je užasno daleko, predaleko, iskače i kČ, produžujemo konopac i vežemo kritični konop koji osigurava da nas vjetar vise ne može baciti pod pramac ribarice.

A onda, u letu se bacam na brod, u jednom skoku sam na stepenicama ulaza u kabinu, odguravajući svakoga tko mi se ispriječio u pobjedonosnom putu prema brodskom zahodu. Aaaaaaaaah, ipak sam bio brži od griže!

U ovom epskom opisu vidi se kako je griža opasna bolest koja napada uvijek u kritičnom trenutku. I onda, kad je čovjek tako potpuno iscrpljen od griže, još ga dohvati poznati gonič robova kČ, i potjera po saharskoj žegi da nosi kanistere s gorivom (biti će opisano u jednom od slijedećih postova).

Oznake: putopis, humor, jadran


- 06:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

14.09.2012., petak

L'ignorance

Bijah ove godine u Hrvatskoj dva puta, kad zbrojim, puna dva mjeseca.

Često se u Hrvatskoj prisjećah Kundere i knjige mu 'L'ignorance' (po meni naslov nesavršeno preveden kao 'Neznanje'). Kunderina Irena, ne mogavši zbog Željezne zavjese posjetiti Prag i Češku, stvarala je godinama o njima idealiziranu sliku koja je teško mogla preživjeti sudar sa stvarnošću, tim više što je ta slika bila obojana sjećanjima na (neponovljivu) mladost.
Za razliku od nje, ja sam u ovih 20+ godina bezbroj puta dolazio u Hrvatsku, tako da su dolasci i odlasci sasvim lišeni nekog šokantnog efekta, ako izuzmemo promjenu vremenskih zona koja se s godinama sve teže podnosi.

Zašto ne prijevod L'ignorance = Neznanje? Zato jer se ne radi samo o neznanju, nego i o nemaru, nezainteresiranosti, usredotočenosti samo na svoju sredinu. Takav je moj doživljaj te knjige. Nije mi namjera raščlanjivati hrvatski prijevod te knjige (čitao sam ju samo u engleskom prijevodu), nego ju koristim kao podlogu za ono što želim reći o odnosima iseljenika i onih koji su cijeli život proveli u Hrvatskoj.

Zašto mi Hrvati koji živimo izvan HR ulažemo tri puta više napora da bi održali veze - rodbinske, prijateljske, kulturne - s ljudima u HR, nego što se oni trude da ih održe s nama? Eto kako ja to vidim:

Moj život u HR mogao bi se oslikati nalik na Bitku kod Stubice Krste Hegedušića. Puno svakakvih likova, stotine, možda i tisuće ljudi s kojima sam imao neki dodir za života u domovini, neki su bili na mojoj strani a neki protiv mene, tu su oslikana i tako zapamćena svakojaka herojstva i poneka izdaja. I svaki od tih ljudi s moje slike imao je neku svoju verziju Bitke kod Stubice, sa svojim tisućama likova. Mojim odlaskom "preko velike bare" na njihovim slikama nestao je od tisuća samo jedan lik (a i taj nije bio ni grof ni seljački vođa). Mojim odlaskom "preko velike bare" na mojoj slici pak nastala je totalna praznina, nestale su odjednom tisuće likova, na ogromnom platnu ostala je samo jedna mala mrvica, samo jedna glava! Naravno da je taj vacuum praznog platna tražio da se nečim ispuni, i zato su - isprva pisma i telefonski pozivi, a kasnije emaili, letjeli puno češće i upornije prema Hrvatskoj nego iz nje prema meni.

Nema u tome nikakvog prigovora ili - ne daj Bože - optužbe, mi koji smo otišli svojom voljom prihvatili smo time obje strane novčića.
Ipak, dolazeći izvana, teško se oteti dojmu da Hrvati i Hrvatska žele da ih cijeli svijet čuje i razumije, a nisu spremni nikoga niti saslušati, a kamoli razumjeti. Koga zanima više o tome, nek pročita "Neznanje", tamo je to puno bolje opisano. O Česima, naravno, ali gotovo sve se može primijeniti i na HR.

P.S.: Priznajem da ne znam kako u jednoj riječi bolje prevesti L'Ignorance, samo mi Neznanje baš nekako "ne sjedi". Vjerujem da je prevoditelj / prevoditeljica sigurno puno razbijao / razbijala glavu s prijevodom naslova. Puno je lakše bilo to prevesti na engleski (koji je ionako 30% francuski ... ) . L'Ignorance = Ignorance.

Oznake: Hrvatska, emigracija, Kundera


- 03:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

  rujan, 2012 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Srpanj 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (2)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (1)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (2)
Prosinac 2012 (1)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (3)

Odakle su posjetioci?

Linkovi

Motto