Pogled izvana

06.02.2013., srijeda

Skijanje na Mt. Ste Anne, Quebec – 23. prosinca 2007. do 2. siječnja 2008.

Pričati o gužvi prije kretanja na put je kao pričati o vremenu – uvijek jedno te isto, a opet neizbježno jer je stvarno. I svaki put se čini da je gužva sve veća, da je ostalo sve manje vremena za spremanje, i tako dalje ... Da li smo mi sve stariji i sporije procesiramo život oko nas pa nam se stoga čini da se ubrzao, ili smo zaista u sve većem vremenskom škripcu, ostaje otvoreno za diskusiju (poželjno da se ista diskusija vodi uz čašu dobrog crnog vina, koje dobro podmazuje više – manje svaku diskusiju).

Na put smo trebali krenuti u nedjelju, 23. prosinca, rano ujutro. Idealno bi bilo krenuti još po mraku, dani su kratki a put je dug, oko 900 km, i bolje bi bilo voziti još po mraku po osvjetljenim ulicama Toronta nego pri kraju dana na neosvjetljenoj otvorenoj cesti na području koje puno slabije poznajemo.

No, lista zadataka bila je nevjerojatno dugačka. Treba ponijeti skijašku i životnu opremu za 10 dana. Quebec je poznat po okrutnim hladnoćama, i valja biti spreman za to. Kasno je plakati kad dobijemo ozebline. Pored toga, mi ćemo biti na skijanju za Božić i treba (potajno) ponijeti i poklone za djecu, koje smo mogli zamotati tek nakon što su oni čvrsto zaspali. Da ne duljim sa svim detaljima, na spavanje smo išli u sat poslije ponoći, a u idealnom svijetu bismo se trebali probuditi u 5 da krenemo u 6.

Život, naravno, nije idealan. Bubnjanje teške kiše probudilo nas je u 7, a bilo je skoro 9 dok smo konačno napunili benzin i kupili Vesninu kavicu u Tim Hortonsu, te se otputili na autoput. Kiša je padala kao da je kraj svijeta. Bijah zahvalan sebi što sam dan prije stavio nove brisače.

I sada slijedi priča od 900 km, s prekidima za piše i kake (kake ostvarene i neostvarene), i s kišom koja je mijenjala tempo od luđačke do obične i natrag, ali nikad nije prestajala. Bili smo savršeno opremljeni sendvičima, sokovima, vodom, ali povremeno je ipak trebalo stati radi prirodnih potreba. Mijenjamo autopute i petljamo petlje, imamo detaljan itinerer puta, sve radi savršeno, ali vrijeme sporo odmiče. Sve do Montreala promet je relativno slab, prosječna brzina nam je iznad 100 km/h. Prolazimo Montreal, 600 km je za nama, na putu za Quebec City spušta se noć, kiša pada bez prestanka. Promet je puno gušći ovdje, automobili (a tek kamioni!) dižu zavjese vodene prašine kroz koje se nije lako probiti. Ne znam zašto su američke ceste tako loše opremljene za noćnu vožnju. Distance su ovdje ogromne i putuje se danju i noću, ali na cestama uopće nema stupića s mačjim očima koje bi pokazivale vozaču kuda cesta skreće u slijedećih parsto metara. Europa, pa i Hrvatska, u tome su sto puta bolji od Amerike i Kanade.

Sišli smo s autoputa da se izmijenimo u vožnji, nije da mi se spava ali nakon toliko sati vožnje padam u hipnozu i moram malo maknuti oči s ceste. Trebali smo se zamijeniti puno ranije, još za dana, jer Vesna nije naučena na moj auto i teško joj je voziti u toj slaboj vidljivosti. No pola sata koje je ona vozila bilo mi je dovoljno da se osvježim, i opet silazimo s autoputa da bismo se promijenili za volanom. Dolazimo u Quebec City, najljepši grad Sjeverne Amerike (za nas, jer najviše sliči na Europu), vozimo preko mostova i petlji, nismo više sigurni da li smo na pravom putu, ali kao ćorava koka ipak nalazimo svoje zrno i vozimo prema Brdu Svete Ane bez spomena vrijednih grešaka u navigaciji, te stižemo na cilj. Kiša i dalje luđački pada, ne želimo misliti što će ostati od snijega na spustovima, zanima nas samo da prebacimo što prije našu čergu u sobu, večeramo i utrpamo se u krevet.

Soba nije velika ali ima malu kuhinjicu s frižiderom, štednjakom s 3 kuhala, i nužnim priborom za kuhanje i jelo. Vesna i ja ćemo spavati na duplom krevetu, Marina na jednostrukom, a Ivanu ćemo prirediti ležaj na podu između nas. Prostor za stvari je jako malen, neke ćemo stvari ostaviti u torbama. Hotel se prodaje kao da ima četiri zvjezdice, ali to je pretjerano, tri bi bile više nego dovoljne. Klizna vrata na ormaru ne funkcioniraju, to je nezgodacija ali mi smo tu radi skijanja i sve ostalo nam je sporedno.

Kao i uvijek kad idemo u hotel u Sjevernoj Americi, ponijeli smo svoje crijevo s tušem koje montiramo na mjesto fiksnog tuša, jedinog kakvog možeš naći u sjeverno-američkim hotelima. Ne znam da li drugi ljudi u Sjevernoj Americi znaju nešto što mi ne znamo, ali mi nismo u stanju pošteno se oprati (a naročito isprati) pod tom špricalicom fiksiranom navrh glave. To je naročito nespretno kad trebaš oprati djecu a ne želiš pritom i sam biti okupan.
Valja napomenuti da hotel ima i praonicu u kojoj možeš za par dolara oprati i osušiti svoju odjeću. To je posebice korisno kad se ima klince koji mogu dnevno proći kroz nekoliko kompleta odjeće. Tu su i pegla i stol za peglanje, ali mi nismo išli u takve detalje, bilo bi to zaista pretjerivanje.

Odlazimo na večeru u 'sports bar' u hotelu. Hrana je u redu, ali ne puno više od toga, no točena pivica je melem na ranu poslije cijelog dana vožnje. (Dva melema su bolja od jednog, to je valjda jasno).

Ujutro krećemo žustro u život, doručkujemo u hotelu (doručak nije uračunat u cijenu sobe, ali se može dobiti popust kad se uzmu kuponi za par dana) i opremamo naše male miševe za snijeg. Ivan ide u kombinaciju vrtić + škola skijanja, od 9 do 4. Uključen je ručak, te jedan sat skijaške škole (s privatnim učiteljem) ujutro i jedan sat popodne. Marina ide u školu skijanja od 10:30 do 3:30, i isto ima uključen ručak. To sve košta hrpu love, ali s time smo računali i nema druge varijante ako se i mi mislimo skijati. Ivana smo upisali samo na jedan dan, da vidimo kako će to štimati, jer je nepredvidljivo kako će to sve on prihvatiti. Molimo Bogeka da sve bude u redu i da mu se sviđa, i ne će nam onda biti žao nijednog utrošenog dolara.

Otpremivši klince u njihove školice, Vesna i ja krećemo na uzbudljiv zadatak nabave hrane, jer se mislimo pretažno hraniti u vlastitom aranžmanu. Za cijenu jednog obroka u restoranu možemo se hraniti 3 cijela dana u svojoj kuhinji.

Nakon što smo to obavili, krećemo rano poslijepodne i mi na skijanje. Što da kažem, razočarani smo našom slabom kondicijom i tehnikom, a ugodno iznenađeni kako su staze dobro uređene nakon jučerašnje kiše. Srećom, prije te nesretne kiše ovdje su pale tone snijega, tako da su radnici uspjeli super urediti staze.

Žičare se zatvaraju u 15:30, dani su kratki i management očito ne želi riskirati da se ljudi skijaju u sumrak kad su ozljede najčešće. Na kraju dana kupimo Ivana iz školice, on je super raspoložen, bilo mu je dobro, olakšanje obuzima naša srca. Kupimo Marinu, ona nije presretna, imala je jaki sudar s nekim odraslim na skijalištu, učiteljica nam na škrbavom engleskom objašnjava što se dogodilo. Izgleda da je krivnja na Marini samoj. Premda je imala šljem, čini se da je licem i nosom jako udarila u čovjeka. Ne, nije povraćala poslije toga, nadamo se da to znači da nije dobila potres mozga. Ne mora se uvijek povraćati, ali ako se povraća poslije udarca glavom, potres mozga je sigurna dijagnoza.

Odlazimo u sobu, Marina je nemoguća, sve pripisujemo umoru i uzbuđenjima prvog dana skijanja, a u pozadini nas muči da li je to ipak povezano s potresom mozga. Ne može jesti, šizi na sve. Konačno ustanovismo da gori, ima 38.7. Novi akordi vu stubičke drami, rekel bi Krleža. No, mi smo opremljeni lijekovima za temperaturu, dajemo joj lijek, temperatura nakon sat vremena pada, ona uspijeva zaspati, nadamo se da je to kraj priče. Badnjak je, vadimo iz skrovišta darove i postavljamo ih u sobi da ih klinci sutra nađu. Po noći ustajem, Marinino je čelo poput rešoa, uguravam u nju još jednu rundu lijeka.

Sutradan ujutro temperature je još uvijek tu, dajemo joj čepić, no sve stvari djeluju samo privremeno. Sretan Božić, klinci odmotavaju darove i sretni su s njima. Ivana otpremamo u njegov vrtić-školicu, a mi se smjenjujemo doma s Marinom. Ivanov dan broj dva u skijaškoj školi je i dalje uspješan, fala ti dragi Bože, presveta Divice Marijo i striček Gilles, beskrajno strpljiv Ivanov skijaški učitelj.

Kad se situacija s Marinom ni do večeri nije smirila, svi se trpamo u auto i odlazimo u bolnicu na hitnu. Ima li što originalnije i romantičnije nego provesti božićnu večer na hitnoj, dok je vani sve pod bijelim pokrivačem i izgleda kao da si u nekoj bajci?

Mjesto u kojem je skijalište je malecko (zove se Beaupre), ali ima svoju bolnicu. U čekaonici nema velike gužve, nekoliko ljudi i nekoliko djece. Hitna pomoć dovozi nekoga baš prije nas, i to je nešto (neznamo što) što ima prednost i produljuje čekanje. Ivek se poslije skijanja ponaša kao da su mu stavili nove baterije, juri posvuda po bolnici, i dok ja pokušavam slijediti njegov trag i spriječiti ga da ne poruši baš cijelu bolnicu, Vesna ispunjava tone formulara jer mi nismo iz Quebeca. Svaka provincija ima svoj zdravstveni sistem, ali on vrijedi i kad si izvan provincije. Naše ontarijsko socijalno osiguranje će sve platiti, samo moramo ispuniti hrpu formulara. Marinu najprije pregleda bolničar, onda (puno kasnije) doktorica, svi se trude ali se prilično popikavaju s engleskim (da, čak i doktori ...), no ljubazni su i spremni sve objasniti. Doktorica je sve pregledala i prepipala (da nije možda slijepo crijevo?, da li se vrat koči?), onda su Marini uzeli krv i čekamo sat vremena na brze rezultate. Zaključak – sve je to samo virus i treba držati temperaturu pod kontrolom i čekati da priroda riješi stvar. Doktorica smatra da to nema veze s njezinim udarcem glave, i kroz kristalno hladnu noć vraćamo se natrag u naš hotel. (Ivan: 'Jel mi tu živimo? Je to naša kuća?').

Sutradan (Štefanje) Marina još uvijek ima temperaturu, ali nešto manje i vidi se da se život vraća u nju. Ipak, ostaje domeka i mi ju zabavljamo koliko najbolje možemo. Ja se skijam ujutro, Vesna popodne. Ivan je jako sretan u školi skijanja, njegov učitelj striček Gilles je stariji gospon koji ima strpljenja s klincima, veli da će sutra ići na pravu žičaru na vrh brda i onda se polako spuštati. Izgleda da će Ivan stvarno naučiti skijati, to bi mu tak pomoglo za njegovu samosvijest i sigurnost. Osim blagog autizma, muči ga to da je najmanji u svojoj redovnoj školi, vjerojatno ga neki klinci zbog toga zafrkavaju, jer nam dolazi s pričom da on ne može rasti, i da bi se htio vratiti u trbuh.

Odgađamo Marinine već uplaćene skijaške dane, stvari se ne popravljaju kako smo očekivali, odgađamo njezino skijanje za još jedan dan. Prema papirima otkazati se mora najmanje 24 sata unaprijed, ali nam škola ne pravi nikakve probleme da prebacimo dane. Općenito su ljudi ovdje možda malo šlampaviji nego u Ontariju, ali su puno manje formalni i na kraju se sve može srediti.
Kad je Marina konačno krenula na skijanje, te večeri zove nas bolnica i javlja da je završen drugi test (kojem treba više vremena) i da su u krvi nađeni streptokoki. Nek dođemo u bolnicu po recept za penicilin. Slijedi još jedan večernji put do bolnice, podigli smo recept, kupili lijek. Apoteka je prihvatila karticu Vesninog osiguranja, tak da nas to sve skupa ništa ne košta.

Skijanje mi ide vrlo slabo, i zaključujem da mi valja penzonirati stare skije na kojima skijam vec petnaestak godina, i kupiti nove, kraće i drukčije oblikovanje ('parabolične'). Tako i učinih. Kupih Solomon skije, lanjski model na rasprodaji. Zgodno je navesti da su moje stare skije bile duge 185 cm, a nove samo 160! Kraj moje visine od 172 cm, to znači da su stare bile otprilike isto toliko dulje od mene, koliko su nove kraće!

Te noći je pao veliki snijeg. Ja sam mislio da će sve staze biti 'ispeglane' do jutra, ali nisu bile ni taknute, na moje veliko iznenađenje. Digoh se žičarom na vrh brda i stadoh se spuštati. Bilo je dobro tamo gdje je snijeg bio sasvim netaknut, spuštao sam se u pozi i s osjećajem kao da skijam na vodi. No takvih je predjela bilo malo, a na ostalima su skijaši počeli nabacivati snijeg na hrpe pri svakom okretaju, a moja tehnika vožnje je nedovoljna za sudare s takvim hrpetinama. Jedva siđoh dole, to je bila muka, a ne uživanje. Onda odlučih uzeti jedan sat privatne poduke, čemu da otkrivam tehniku vožnje na drukčijim skijama ako mi to netko može pokazati. Pierre me natjerao u šumu na vožnju između drveća, pa onda kroz razne druge izazove, po sistemu 'malo biča, malo zobi'. Sutradan sam uzeo još jedan sat poduke. Pierre je bio zauzet pa sam išao sa Sylvainom. Naš smo sat završili spustivši se uspješno na 'crnom' spustu.
Da li zahvaljujući satovima poduke, privikavanju na nove skije ili činjenici da su do drugog dana radnici ispeglali spustove (a najvjerojatnije zahvaljujući kombinaciji tih triju komponenata), počeo sam skijati manje grčevito, upotrebljavati puno manje snage nego prvih dana, i skijanje je opet počelo biti 'kao nekad' – čista uživancija.

Teško je opisati oduševljenje kad te probudi sunce, i znaš da te čeka dan sunčanog skijanja. Pogled na vanjski termometar nas je doduše malo ohladio – minus 17 C, i to na osunčanom termometru ... No bili smo dobro opremljeni i izvadili smo iz naših torbetina deblju opremu, rukavice 'bez prstiju', potkape ... Oko podneva je bilo samo –5, što se činilo kao prava vrućina. Pred kraj dana Marina se ipak žalila da joj je hladno. Kad sjediš na žičari koja dođe u sjenu zalazećeg sunca, a još ti malo puhne vjetar, hladnoća postaje neugodna, osjećaš kako temperatura pada iz minute u minutu. Zanimljivo kako imamo nerealno topliji osjećaj kad je sunčano, pa makar i po najvećoj hladnoći.

U okviru hotela je i salon za masažu, i Vesna i ja smo ga obilno koristili prvih nekoliko dana. S jedne strane, to nam je trebalo jer nas je sve boljelo (natkoljenice nam htjedoše puknuti), a s druge strane imali smo još 'prostora' na Vesninom osiguranju tako da će nam ti troškovi biti refundirani.
Skijali bismo ujutro dva sata, onda se vratili u sobu, otuširali se i u 13 sati pošli na sat masaže. Oko 14:30 bismo bili opet na spustovima i spustili se u 15:30 pokupiti dječicu u njihovim skijaškim školicama.

U skladu s tendencijom (barem u engleskom jeziku) da se nijedna stvar ne zove pravim imenom, ne kaže se 'maser' ili 'maserka' nego 'masažni terapist', jer to zvuči puno uzvišenije. Više ne postoje 'sekretarice', nego su one 'administrativni asistenti'. Ne upotrebljava se riječ 'prostitute' nego 'sex trade worker' (radnica seksualnog zanata ...). To me malo podsjeća na NDH rječnik: bicikl = međunožno guralo, kravata = okovratni dopupnik, itd.
Još jedna stvar u vezi s maserima – svi muškarci u tom poslu su pederi. Nabildani, pažljivo obučeni, izafektirani. No mi smo došli tu radi masaže i dokle god to korektno obavljaju, briga nas za njihove osobne afinitete.

Predzadnji dan boravka odlučili smo pauzirati od skijanja i poći na 'sanjkanje s psima' – ne znam da li na hrvatskom postoji neki neopisni izraz za to. Ja sam mislil da te utrpaju u sanjke i vodič tjera pese, ali je ispalo da ti oni objasne kak buš komandiral s pesima i sanjkama, i onda ti sam voziš. Na početku i kraju kolone od 8 sanjki bili su vodiči da ti priskoče ak se nekaj dogodi (ak se pesi počapaju, zapetljaju ili se prevrneš sa sanjkama i katapultiraš klince u duboki snijeg). Bilo je super, vozili smo prek šumica i livada, gore-dole po brežuljcima daleko od hotela, auta i žičara, temperatura oko -10, snijeg sitno i polagano sipi, totalna zimska idila. Pesi jedva čekaju da otpustiš bremzu i podvikneš na njih, njima je to tegljenje sanjki očito u krvi. Ja znam da je to daleko od nekakvih Jack Londonovskih putovanja kroz pravu divljinu i da je to neka vrsta fisch-fantastisch ribolova na Jadranu za njemačke turiste (gdje je najvažniji dio avanture bio da ih se na povratku napije nekim jeftinim vinom), ali svejedno nam je bilo super, oko tebe tišina kakvu stvara samo snijeg, psi dahću, oprema zvecka, moraš paziti da se na nizbrdici ne zabušiš u svoje pse, jer onda nastaje kaos. Kad sanjke ispred tebe stanu, onda tvoji psi odmah hoće u prestizanje, ali im ne smiješ dozvoliti jer bi se u prolazu počopali s psima drugih sanjki koji ne vole pustiti da ih netko pretekne. Sve je proteklo u najboljem redu, Ivek je čak uspio malo odrijemati za vrijeme vožnje, nismo se nigdje prevrnuli, samo se Marina pred kraj žalila da joj je hladno za ruke.

Novu Godinu smo dočekali u hotelu, klinci su jurili naokolo, mi smo nadoknađivali eventualne kalorijske gubitke koje smo postigli ovih zadnjih dana. Nova Godina je fora kad si teenager i pitanje je tko će čvaknuti kojeg komada, ovak je to više-manje koma jer klinci su najprije preuzbuđeni a onda najednom padnu u komu i komplicirano ih je tak uspavane nositi u sobu i utrpavati u krevete.

Dok u Ontariju moraš ići u jedan dućan po hranu, drugi po vino a treći po pivo, francuska tradicija Quebeca vidi se i po tome da se to sve ovdje može kupiti na istom mjestu. Taj detalj može izgledati nevažan, ali kad u obilazak tri dućana ubaciš utrpavanje i izvlačenje zabundane djece iz auta (plus navlačenje popadalih kapa i rukavica), onda taj detalj jako dobiva na praktičnosti i važnosti.

Izbor hrane je odličan. Quebečani su iz Francuske osim jezika donijeli i ljubav za dobru hranu, naročito raznovrsne sireve kojima se Quebec jako ponosi. Na vinskim stelažama francuska vina su puno zastupljenija nego u Ontariju. Osim njihove emotivne povezanosti s majkom-Francuskom, razlog tome je vjerojatno i to što je klima Quebeca dosta hladnija i tu nema domaćih vina ni vinograda, za razliku od Ontarija koji ima nekoliko područja u kojima vina dobro uspijevaju, te su police vinskih dućana u Ontariju postavljene tako da se u prvom redu promoviraju domaća ontarijska vina.
Još jedan detalj – u Quebecu postoji prvi kat! U engleskom dijelu Sjeverne Amerike nigdje nema prvog kata, jer se prizemlje zove 'prvi kat', tako da na liftu postoji 'G', 'L', 'M' (Ground, Lobby, Mezzanine), a onda odmah 2, 3, 4 i tako dalje. U Quebecu postoji prvi kat iznad tog prizemlja, kao u Europi.

Zadnji dan skijanja (1. siječnja 2008.) je bio idiličan, čak smo razmišljali da produžimo još za koji dan. Na kraju ipak nismo produžili, čekalo nas je (posebice Vesnu) kod kuće puno stvari koje je trebalo obaviti prije nego možemo nastaviti 'normalan' život rada i škole za cijelu obitelj.

Taj zadnji dan sam otišao na stranu brda na kojoj su teži 'crni' spustevi i došao do južnog završetka hrpta planine, gdje nisam prije nikad bio. Malo me to podjsetilo na Kamene Svatove na Medvednici, osjećaj da si na kraju planine koja se odatle ruši strmo dolje, i daje ti neometan pogled na tri strane svijeta. Pogled je fantastičan, pod nogama se vidi Rijeka Sv. Lovrijenca s mnoštvom velikih i malih otoka. Zaleđeni ili poluzaleđeni kanali između otoka blješte na suncu, nezaleđeni dijelovi su tamniji zbog valova koje tjera umjereni vjetar. Šteta da nisam imao kameru sa sobom. Naša kamera je srednje veličine ali još uvijek prevelika i preteška da se nosi u džepu na skijanje.

Quebec je puno ljepši od Ontarija, u prvom redu krajolik je zanimljiviji zbog planina. Mada su najviše planine Quebeca tek oko 1200 m (Mt. Svete Ane na kojem smo mi skijali je visok 800 m) ipak djeluju visoko jer se spuštaju do morske razine. S druge strane, klima je ovdje puno oštrija, more je blizu ali je to more koje je uvijek hladno. Na Mt. Svete Ane je ove godine palo preko 3 metra snijega do sada. Puno ga se i otopilo, ali količina palog snijega nam kazuje koliko je ovdje hladnije nego u Torontu. Tko ovdje živi zaista treba imati snažan bacač snijega, a i auto s pogonom na sva četiri kotača bi dobro došao.

Čini se da bi spremanje za povratak trebalo biti jednostavno i brzo – nemaš što birati, sve što je u sobi treba samo utrpati u torbe i ukrcati u auto. Stvarnost je, kao i uvijek, puno složenija. Skije treba pažljivo umotati u plastične vreće da se na krovu ne napune blata i soli, treba paziti da se prljave i čiste stvari ne pomiješaju da se ne bi moralo sve bacati u pranje po povratku. I tako, umjesto da krenemo u 9 krenuli smo u 11. Onda smo još u Quebec City-ju napravili grešku u navigaciji i ušli u sam centar grada, umjesto da projurimo po obilaznici. Sreća da Quebec City nije prevelik (oko 250,000), pa smo se za dvadesetak minuta iskobeljali natrag na autoput za Montreal.

Nešto prije Montreala stali smo na benzinskoj pumpi da obavimo piš i da napunimo benzin. Temperatura je bila oko –17, a niz ravnicu vjetar je puhao ravno sa Sjevernog Pola. Skinuo sam rukavicu da ubacim kreditnu karticu u pumpu, i to je bilo dovoljno da mi se ruka smrzne. Kad sam natočio benzin i uskočio u topli auto, činilo mi se da sam u raju i da ništa ljepše ne postoji na svijetu.

Još prije odlaska na skijanje najavili smo se kod obitelji Bartulović u Montrealu da ćemo ih posjetiti pri povratku. Tako smo i učinili. Nakon tri i po sata vožnje taman nam je trebao odmor. Izvorno smo namjeravali doći kod njih oko 11 – 12, ostati sat vremena i odjuriti u Toronto. No umjesto u 11 došli smo u pola 3. Oni su iznesli na stol čuda, od sarme do lososa, sira, friško pečene sirnice, raznih kolača, da ne nabrajam dalje. A mi već umirali od gladi, i nije nas trebalo moliti da se prihvatimo jela.

Bilo bi sasvim krivo misliti da smo se dugo zadržali samo zbog dobrog jela. Bartulovići, Vuk, Mirjana i njihovo četvero djece od 15 – 22 su zanimljivi ljudi, pa su takvi bili i razgovori s njima. Njihove cure Ana i Dora (otprilike 18 i 15 godina) su se super skompale s Marinom, igrale su neke društvene igre i Marina bi najradije ostala kod njih do daljnjega. (Moš mislit, takve velike cure a hoće se igrati s njom koja ima 7 godina ...). Ivan je pronašao neke modele brodova i aranžirao s njima oluje i gusarske napade.

Bartulovići su nekako drukčiji od većine ljudi koje poznajemo. Nemaju televizor, imaju samo jedan auto, kuća u kojoj stanuju je na lijepom mjestu ali je dosta skromna i održavana na razini samo nužnih popravaka. Čini se da su oni novac najviše ulagali u školovanje svoje djece koja govore pušlek jezika, puno se bave sportovima a usto još sviraju klavir. Klinci normalno govore engleski, francuski, talijanski, a odlično govore i hrvatski, što nije slučaj kod mnogih ljudi koje poznajemo.
Bartulovići i mi se viđamo relativno rijetko, možda jednom u 2 – 3 godine, ali imam osjećaj da imamo puno zajedničkih interesa te bi razgovori mogli teći do u beskonačnost.

Bilo je već 18 sati i pala je mrkla noć kad smo se pozdravili s Bartulovićima i krenuli put naše kuće. Ubrzo smo izašli na autoput, i slijede beskonačni sati i beskonačni kilometri. Do naše kuće je oko 600 km, otprilike koliko od Zagreba do Munchena. Sve do područja pred Torontom na cesti ima više kamiona nego osobnih automobila. Već se dugo, dugo voziš, a onda na ploči pročitaš 'Toronto 258 km'. Stalno smo na brzini od oko 120 km/h, a čini se kao da imamo olovne kotače i da se jedva mičemo.
Da ne opisujem sve piš-stanice i benzine, došli smo kući oko 23 sata, kuća nas je dočekala topla i savršeno uredna, naša Monika je bila danas ovdje, sredila kuću i upalila grijanje. Klince smo uspavane prenesli u krevete, izvadili iz auta samo hranu koja bi se pokvarila preko noći, te nešto poslije ponoći pali u krevet.

Ako bi se radio neki zaključak putovanja, bilo je ugodno i uspješno. Šteta da nam je Marinina bolest pokvarila par dana skijanja, ali činjenica da je Ivan proskijao ostala nam je najsvjetlija točka cijelog pothvata. Bili smo 11 dana u drukčijem okolišu, i dok su tijela skupljala kondiciju, mozgovi su nam se odmorili od svih toronćanskih misli i problema. Vrativši se kući činilo nam se da smo bili odsutni jako, jako dugo, više nego samo tih 11 dana. To je znak da smo se dobro odmorili.


Zapis dovršen 10. siječnja 2008.


Oznake: putovanje, Quebec, skijanje, putopis


- 04:42 - Komentari (1) - Isprintaj - #

17.09.2012., ponedjeljak

Griža, i kako ju preživjeti


Da li ste čuli za grižu? Da, naravno, to je ona strašna i misteriozna bolest koja se dobije kad se jede voće i nakon toga pije voda, a najteži oblici griže (smrtonosni?) mogu se dobiti kad se jede ZELENO voće i iza toga pije PIVO. Ako je pivo koje se pije TOPLO, onda je smrt u mukama neizbježna.

Da li ste ikada dobili grižu? Ne. Da li poznajete direktno nekoga koji ju je dobio? Ne, ali svi znaju da je to strašna bolest, pitajte svoju mamu i baku ako ne vjerujete.

A sada, možete se hvaliti da poznajete osobno čovjeka koji je dobio (i preživio) grižu! To sam ja.

Evo sada cijele priče, sa svim detaljima (onima koji se smiju otkriti javnosti):

Dok smo drndali motorom ploveći prema Stonu (jer nije bilo ni daška vjetra), vrućina je bila strahobolna, i čak ni sjena od tende koju smo razapeli na jedrilici nije puno pomagala. Već smo bili dugo na putu, ogladnjeli smo, ali jeli smo samo grožđe i pljuckali koštice u more, u nadi da ćemo u Stonu, pošto natočimo gorivo, naći neki restoran i u njemu ozbiljnu hranu. Ja sam uz to pijuckao pivicu (toplu, brodski frižider ne radi već godinama), da ne umrem od dehidracije po toj stravičnoj vrućini koja je ubijala razgovor i pretvarala očne kapke u olovne pločice. Nezaustavljivi kapetan Čičituk (kČ u daljem tekstu) je neustrašivo i nepogrešivo vodio naš brod, i ja sam se lijepo izvalio na kabinu i pridrijemao.

Teško je reći koliko sam spavao, tek odjednom me probudiše zvuči čudnih aktivnosti u mojem trbuhu. Zvučalo je to kao motet Albana Berga pjevan dok zboru po glavama padaju Nijagarini slapovi. To se ne bu dobro zvršilo, pomislih. Pogledah oko sebe i vidjeh da smo doplovili do samog kraja Stonskog zaljeva, i kČ je počeo manevrirati da se ugura uz mol između dva ribarska broda, u prostor ne puno dulji od jedrilice. Dok je moja svijest govorila "pripremi konopce za pristajanje", moja podsvijest je govorila "kreni čim prije prema zahodu, jer bi uskoro moglo biti kasno". Sreća da nije trebalo postavljati odbojnike, jer ih za vrijeme cijelog putovanja nismo ni skidali - bili smo desničarski nastrojeni i u obzir je dolazilo samo pristajanje na "starboard side" (desna strana broda, za vas nenavikle na prave mornarske izraze). Iako je raspoloživi prostor za manevriranje bio relativno malen, mirno vrijeme bez valova i vjetra ostavljalo kapetanu mogućnost delikatnog ali uspješnog manevriranja. Polako smo se okretali, dok je moja utroba urlala "Na zahod, na zahod, ovo nije običan proljev, ovo je GRIŽA". Ipak, osjećaj dužnosti bio je jači i ja sam stojeći na pramcu čvrsto stiskao konopac u nadi da privezivanje neće trajati još dulje od minute.

No tu se upleo bog Eol i preko mirnog mora do nas je doletio nagli reful vjetra, pritisnuo bok jedrilice koja je ovako polako se šuljajući skoro bez manevarskih sposobnosti, i gurnuo nas pod pramac obližnjeg privezanog ribarskog broda. Nastala je panika, svi su hitno pozvani na palubu (za one manje upućene u brodske prilike, ženska posada se uvijek izgubi s palube kad su najpotrebnije, a to je pri pristajanju. Djevojke se odu malo urediti prije izlaska u grad).

Bubnuli smo bokom u ribarski brod, borimo se da nam izbočina njegovog pramca ne slomi stupiće ograde. Ja jurim između odguravanja od ribarskog broda i pokušaja da skočim s konopcem na obalu i pomognem izvući brod iz stupice. Reful još uvijek pritišće jedrilicu na ribaricu, ali uz najveći napor idemo centimetar po centimetar sve bliže željenoj poziciji. Konačno, ja iskačem na obalu, i kao burlak s Volge polako vučem jedrilicu protiv snažnog vjetra, dok griža grize po mojem trbuhu. Živ, mrtav ili posran, nek bude što bude, ali ne mogu sada do zahoda. Stup za vezanje je užasno daleko, predaleko, iskače i kČ, produžujemo konopac i vežemo kritični konop koji osigurava da nas vjetar vise ne može baciti pod pramac ribarice.

A onda, u letu se bacam na brod, u jednom skoku sam na stepenicama ulaza u kabinu, odguravajući svakoga tko mi se ispriječio u pobjedonosnom putu prema brodskom zahodu. Aaaaaaaaah, ipak sam bio brži od griže!

U ovom epskom opisu vidi se kako je griža opasna bolest koja napada uvijek u kritičnom trenutku. I onda, kad je čovjek tako potpuno iscrpljen od griže, još ga dohvati poznati gonič robova kČ, i potjera po saharskoj žegi da nosi kanistere s gorivom (biti će opisano u jednom od slijedećih postova).

Oznake: putopis, humor, jadran


- 06:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< srpanj, 2015  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Srpanj 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (2)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (1)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (2)
Prosinac 2012 (1)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (3)

Odakle su posjetioci?

Linkovi

Motto