Pogled izvana

17.04.2013., srijeda

Žena kojoj sam čitao - Bernhard Schlink

Žena kojoj sam čitao - Bernhard Schlink
(Čitao u engleskom prijevodu: The Reader)

Vidio sam film davno prije nego što sam pročitao knjigu. I knjiga i film vješto i s puno takta obrađuju vrlo delikatne moralne teme.

Kad kažem «delikatne moralne teme» ne smatram pod tim razmatranje seksualnih odnosa Michaela i Hanne. Ne vidim ništa amoralno u njihovom odnosu, mada je ona više nego dvostruko starija. Pitanja poput «da li je ona njega 'iskoristila' za svoj užitak» su besmislena, jer je on uživao sasvim jednako kao i ona. Kao što kaže Istvan Vizinczey u svojoj knjizi «U pohvalu zrelim ženama», «Plivanju vas treba učiti netko tko je dobar i iskusan plivač, a ne drugi neplivač», i siguran sam da bi mnogome mladiću dobro došla takva poduka od strane iskusne partnerice.

Da se vratim na knjigu. Sviđa mi se što je sažeta, što balansira osobne i šire društvene dileme, kao što ih i mi pokušavamo balansirati u našim životima. Pisac nam većinom ostavlja da sami stvorimo svoj stav, postavljajući pitanja ali ne namećući nam gotova rješenja.

Da li Michael nešto «duguje» Hanni zbog toga što su prije mnogo godina imali ljubavnu aferu, koju je uostalom ona bez objašnjenja prekinula?
Da li imamo pravo nekoga spašavati, ako on ne želi biti spašen? Da li je Michael trebao reći sucu – ta žena je nepismena, dakle nije mogla napisati izvještaj o zarobljenicama koje su izgorjele u crkvi, kad je bilo očito da Hanna to ne želi sama učiniti?
Da li je «poseban tretman» koji su pojedine zatvorenice dobile mjesec dana prije povratka u Auschwitz bio Hannin čin milosti ili čin cinične okrutnosti?
Koji je njegov motiv da Hanni godinama šalje trake na kojima snima čitanje cijelih knjiga?
Zašto se Hanna objesila kad je Michael priredio sve da joj izlaz iz zatvora bude što bezbolniji?

Uvjerljivo je prikazan jaz između njih kad se njihove životne priče nakon puno godina ponovo približe. Lišen dječačke naivnosti i tajanstvenog ljubavnog vela, Michael promatra Hannu sasvim racionalnim pogledom i vidi jednu staru, životom izmučenu ženu. U času drugog susreta oni pripadaju potpuno različitim društvenim slojevima, različitim generacijama, različitim budućnostima, dakle kompletno različitim svjetovima. Pa čak i u tome racionalnom času osjeća se daleki trag nečega što je davno bilo među njima, nečega što je sigurno obilježilo njegov život više nego njezin. «The first cut is the deepest», kako pjeva Rod Stewart.

Piscu je u više navrata zamjereno da nas je pokušao dovesti u situaciju da suosjećamo sa zločinkom, da joj oprostimo mnogo toga zbog njene neukosti i jadnog porijekla, da žalimo njezin prazan život i tužan kraj.
Bilo je također kritika u kojima se pokušava objasniti da se iza ljubavne priče krije simbolika u kojoj Hanna predstavlja onu neuku sirovu bazu na kojoj je nacizam sagradio svoju vlast, a Michael novu poratnu obrazovanu srednju klasu koja pokušava – s vrlo promjeljivim uspjehom – nekako shvatiti kako se sve to moglo dogoditi u zemlji Beethovena, Kanta i Goethea. Ta nova srednja klasa koja se ne sjeća rata i živi u jednoj drukčijoj Njemačkoj koja je sva okrenuta prosperitetu i budućnosti, ta klasa ne želi preuzeti odgovornost i krivnju za nešto u čemu nisu osobno sudjelovali.

Bez obzira na odobravanja i osporavanja, to je knjiga vrijedna čitanja.
- 03:52 - Komentari (5) - Isprintaj - #

15.04.2013., ponedjeljak

Proklinjem rijeku vremena - Per Petterson

Per Petterson
I Curse the River of Time (čitao u engleskom prijevodu, hrvatski prijevod: Proklinjem rijeku vremena)

Zanimljivo je čitati o Norveškoj iz nekog vremena kad još nije bila jedna od zemalja s najvećim per capita prihodom na svijetu. Opisi radničkih života, tvornica I stanova, podsjećaju vrlo blisko na takve okoliše u našoj domovini.

Nama koji smo odrasli u komuniznu čini se suludo da bi netko iz razvijene zemlje obožavao komunizam i maoizam, no možemo im to oprostiti zato što su obožavali svoju iluziju komunizma, nemajući pojma o njegovoj stvarnosti.

Stil me u svojoj skandinavskoj jednostavnosti I dobro promišljenoj naivnosti često podsjeća na dječju knjigu «Pale sam na svijetu», što u mojem svijetu nije uvreda nego pohvala piscu jer je «Pale ...» jedna od najdražih knjiga mog djetinjstva. Nema tu naše mediteranske poze i prštave rječitosti u kojoj svaka rečenica liči na vatromet. Dirljivi lirski opisi uglavnom su kod Pettersona rezervirani za prirodu, a ne za ljude.

U jednoj kritici čitam: «Per Petterson is a master at writing the spaces between people.” (Per Petterson majstorski opisuje prazan prostor među ljudima). Strašno dobro opisuje tu mučnu nemogućnost komunikacije između ljudi koji bi – kao n.pr. majka I sin – ipak trebali biti u stanju nekako savladati taj zid koji ih dijeli.

Glavna rečenica knjige odnosi se na njegovu ljubavnu priču isto kao i na njegov život u cjelini:
“How impossible it was to grasp that in the end something as fine as this could be ground into dust”(Bilo je nemoguće tada pomisliti da se nešto tako divno može raspasti u prašinu).
[Govori li on to o mojem prvom braku? … :))]

Vjerujem da bi mnogi od nas mogli naći u svom životu takvu točku u kojoj se činilo da ništa, baš ništa ne može srušiti tu ljubav i ljepotu, a ono što se poslije desilo ispalo je nesretno, ako ne i tragično.

- 05:32 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< travanj, 2013 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Srpanj 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (2)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (1)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (2)
Prosinac 2012 (1)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (3)

Odakle su posjetioci?

Linkovi

Motto