Pogled izvana

Još prije onog drugog, svjetskog rata Josip i Jelica Šipurić bili su vlasnici žute jednokatnice u bezličnoj prašnjavoj uličici kakve su u to doba bile gotovo sve ulice na zagrebačkoj Trešnjevci, predgrađu u kojem je većinom živjela radnička klasa. izgledali su kao ljudi koji nikad nisu bili mladi, i bilo je nemoguće zamisliti kako su napravili svoje troje djece.

Komunisti su im poslije rata oduzeli kuću, ostavivši im samo tijesan prizemni dvosobni stan, a u dvije sobe na katu i u kućicu u dvorištu naselili su stanare po svome izboru. Šipurići im to nisu nikad oprostili, i uvijek bi siktali protiv "ovih". "Ste vidli kaj ovi delaju?", prosiktala bi Šipurićka preko plota, prije toga pažljivo provjerivši da netko ne prisluškuje njezin razgovor sa susjedom.

Jelica Šipurić je bila prava vražja baba, koja je uživala svojim otrovnim jezikom ošinuti svakoga tko bi joj se našao na dohvatu. Nisu toga bile pošteđene ni njezine tri kćeri, ali najviše je uživala kinjiti svoga muža. Nikad se nisu svađali, bila je to uvijek samo jednostrana paljba, koju je Šipurić podnosio pognute glave, bez riječi. Očito se već davno predao, shvativši da nema šanse protiv tako nadmoćnog protivnika.

Josip Šipurić je bio sitan, tih, neugledan čovjek, malo poguren od godina provedenih zguren nad cipelama koje je vječno popravljao. Iz kuta usana uvijek mu se klatio opušak najjeftinije cigarete, valjda jedinog užitka kojeg mu baba nije uspjela oteti.

Šipurićka je srijedom odlazila na sajmište, kupovala razne stare cipele i donosila kući, gdje ih je Šipurić popravaljao, stavljao nove potplate, dobro ih osjajio i onda bi ih Šipurićka slijedeće srijede odnosila na sajmište i prodavala u takvoj "osvježenoj" verziji.

Danonoćno se iz njihovog vlažnog podruma čulo kuckanje postolarskog čekića. Za posebno lijepih dana Šipurić bi iznio svoj posao u dvorište i tu uz rad udahnuo bar malo čistog zraka. No Šipurićka bi uvijek iskoristila priliku da baš tu saspe na njega silne grdnje i kletve, uživajući da ga ponižava tu pred susjedima koji su mogli nadaleko čuti njezin razjareni glas.

Nedjeljom su odlazili u crkvu, uvijek u crnini kao da idu na pogreb. Mora da je stvarno beskonačna milost Božja, kad je u svoj hram primao takvog vraga od žene, ne pustivši ni munje ni kuge na nju ...

Zli su jezici govorili da su im se kćeri rano poudavale samo da se spase od stare vještice.

Kao su godine prolazile, Šipurićev je čekić sve sporije udarao, i onda sasvim utihnuo. Primijećeno je da Šipurićka sama nedjeljom odlazi u crkvu. Susjedi su zaključili da je stari Šipurić toliko bolestan da ne može više pješice do crkve.

A onda se na uglu ulice na električnom stupu pojavila osmrtnica, objavljujući smrt Josipa Šipurića. No umjesto "misa zadušnica služiti će se u crkvi Sv. Josipa" pisalo je da će se posmrtni obred služiti u hramu Jehovinih svjedoka. Susjedi su bili iznenađeni, neki čak zaprepašteni. Šipurićka se nije više uopće pojavljivala na ulici, da ne mora nikome objašnjavati ovakav neobičan preokret.

Saznalo se kasnije da je Šipurić tri mjeseca prije smrti prešao u Jehovine svjedoke, i pismeno zatražio da se tamo održi njegov posmrtni obred. Bila je to njegova osveta iz groba, zadnji i jedini udarac kojim je uzvratio svojoj ženi za sve godine poniženja.