Pogled izvana

Pogledah danas na Youtube izvatke meča Murray - Đoković iz Šangaja. Strašan tenis, napetije nego bilo koji krimić, stalno si na rubu stolice i ne znaš što će se dogoditi u slijedećem trenutku. Publika je zaista dobila vrhunsku predstavu za svoj novac.

Zanimljivo je ipak bilo vidjeti kako obojica trgaju rekete kad im ne ide. Moram reći da mi se to nikako ne sviđa, oni se obojica predstavljaju kao uzori mladim ljudima, a pokazuju da nisu u stanju kontrolirati frustraciju, njihov trening očito ima "pobjeda pod svaku cijenu" komponentu. Ponašaju se kao razmažene operne dive.
Nema više u tenisu kravata i lijepo ispeglanih hlača kao u davna vremena, ali nema baš ni čestitanja protivniku na dobrom udarcu, čega je znalo biti još ne tako davno. Ako čestitaš protivniku, time sebi priznaješ da je protivnik dobar, a tvoj fokus nije na bilo čijoj dobroj igri nego na tvojoj pobjedi. Ako pohvališ protivnika, izgubiš tu onda jedno 0.01% svoga fokusa na pobjedu, i možda te baš to košta onog jednog kritičnog poena ...

Ne sjećam se više koji je to boksač bio, pričao je kako je na zid pokraj svog kreveta zalijepio sliku svoga slijedećeg protivnika, da ga može mrziti svaki put čim se probudi ...

Uopće, nakon doping afere Lance Armstronga, sedmerostrukog pobjednika Tour de France, razmišljam puno o toj idolatriji sportskih uspjeha, naročito uspjeha pod svaku cijenu. Da li je to pozitivno za omladinu (tu mislim u prvom redu na svoju djecu), ili je to samo lukav dugotrajni marketing koji ih pretvara u potrošače sportske opreme, i otvara ih prema TV marketingu koji im ispire mozak u prekidima igre? Prodavanje toga da NETKO DRUGI živi život za tebe. Novak Đoković velemajstorski lupa lopticu dok mi gledamo TV i pijuckamo pivicu. Ivica Kostelić velemajstorski šiša niz snježnu padinu dok mi gledamo TV i grickamo kokice. Meni se sve više čini da je pravi sport jedino ono kad klinci igraju nogomet na livadi, sa dvije cigle koje označuju gol, ili kad skočiš u more i otplivaš do obližnje stijene i natrag. Da ne govorimo o usponu na neku običnu planinu (ne MtEverest), svojim ne-šampionskim tempom, i kako se dobro čovjek poslije toga osjeća.

A možda su to samo lamentacije čovjeka (=mene) koji nikad nije bio prvak ničega u nijednom sportu? Priča o lisici i kiselom grožđu?

Oznake: SPORT, tenis