Pogled izvana

02.01.2015., petak

Aljaska i Yukon

Kolovoz 2014.
.
Skagway i Yukon
U pola sedam Ivek nas je probudio vikom: „Brod je pristao, brod je pristao!“. Pristali smo u Skagway-u (Aljaska, SAD), nikud nam se ne žuri, naša kopnena tura počinje tek u 10:30. Mogli bismo mirno spavati još barem sat vremena, no Ivan je toliko uzbuđen da je našem spavanju kraj.
Nakon doručka vratismo se u kabinu da se spremimo za izlet. Iz Skagway-a ćemo autobusom preko planina otići u Kanadu, najprije zakratko u Britansku Kolumbiju, a zatim dalje na Yukon. Nemamo pojma kakvo nas vrijeme očekuje tamo, pa smo ponijeli nešto tople odjeće, uključivši kape i rukavice. Marina protestira, „pa vani je cijelih 16 C“, no mi smatramo da „tko nosi, ne prosi“.
Skagway se izvorno pisao Skagua, što na jeziku lokalnih Tlingit Indijanaca znači „veliki vjetar“. Da je ime dobro odabrano shvatili smo čim smo sišli s broda - u jednom je času kroz kanjon s brda puhnuo na nas oštar i hladan vjetar. Čak je i Marina morala priznati da je dobro da se malo bolje obukla, mada teenageri nerado priznaju da su roditelji bili u pravu.
Gradić Skagway je smješten na kraju dubokog fjorda i najbliža je luka odakle su mogli krenuti tragači za zlatom koji su navrli ovamo kad je 1896. pukla vijest da je na Klondike-u (preko velikih brda, u Yukonu, Kanada) pronađeno obilje zlata. Gradić, koji je danas širok dva bloka kuća, a dugačak šest blokova, te ima oko 900 stanovnika (na vrhuncu slave bilo ih je 10 tisuća!), i danas živi od te zlatne groznice. Ne doduše od iskopanog zlata, nego od nostalgije i romantike priče o zlatu koja privuče godišnje gotovo milijun turista.


Dok su mnogi iskoristili zlatnu groznicu da se obogate, bilo izravno pronađenim zlatom bilo trgujući opremom i uslugama koje su tragači trebali, bilo je i ljudi koji su iz čistog čovjekoljublja sagradili postaje za okrepu i odmor koje su spasile bezbrojne izgladnjele i smrznute tragače zlata.
Naravno da je pojava tih na brzinu stečenih bogatstava dovela u Skagway i brojne kriminalce, kockare i prostitutke, te su mnogi novopečeni bogataši potrošili svoje blago još brže nego su ga stekli. Skagway je bio jedan od najzloglasnijih gradova Divljeg Zapada, bande kockara i prevaranata počistile su sve što su mogle od jadnika koji su odnekuda došli s par dolara u džepu, u nadi da će i oni naći zlato. Jedan je prevarant otvorio telegrafski ured i naplaćivao 5 dolara (tada jako velik novac!) za slanje telegrama bilo gdje u svijetu. Ti telegrami nisu išli nikuda – jer telegrafska linija do Skagway-a uopće nije postojala!

Pročelja zgrada restaurirana su danas da izgledaju kao u doba zlatne groznice. Svaki drugi dućan prodaje dijamante ili suvenire, barovi imaju vrata kao u western filmovima, a kraj vrata napis zahtijeva „da gospoda pri ulasku predaju svoje pištolje“.


U vrijeme zlatne groznice ubrzano je građena uskotračna željeznica koja je preko prijevoja White Pass vozila na Yukon. Gradnja te pruge bila je pothvat za sebe, kad se uzme u obzir težak planinski teren i okrutna klima. Pruga je dovršena 1900-te, kad je zlatna groznica već prošla. Danas diesel lokomotive vuku tom prugom radoznale turiste, dok su stare parne lokomotive parkirane kraj željezničke stanice zajedno s nekoliko vagona i velikom rotacionom čistilicom snijega.


Cijeli se gradić Skagway može obići za pola sata, što smo i učinili. Mala kišica podsjetila nas je da je ovdje uz ocean vrijeme nestabilno čak i usred ljeta.
Karte za našu turu u unutrašnjost kupili smo dosta unaprijed preko Interneta, jer je to puno jeftinije nego kad se ture uplaćuju na Disney brodu. Mali autobus pojavio se na vrijeme, i u njega se ukrcalo šaroliko društvo turista iz Australije, Japana, SAD i Kanade, sve u svemu petnaestak ljudi.
Naša vozačica/vodičica Brenda je povjesničarka ovog kraja, te piše knjige o događajima i ljudima iz doba kad je zbog zlatne groznice ime Skagway bilo poznato po cijelom svijetu. Cijelim nam je putem pričala o raznim ličnostima koje su ušle u legende ovog kraja.
Bezbrojne su priče o patnjama ljudi koji su se uputili na križni put preko zasnježenih planina Dalekog Sjevera. Mnogi su odustali, a mnogi nisu preživjeli borbu s okrutnom hladnoćom o kojoj nisu imali pojma, a bili su bez znanja, vještine i opreme da joj se suprotstave. Kad su konačno došli visoko na prijevoje Chilkoot ili White Pass, dočekalo ih je na granici Kanadsko konjičko redarstvo, i ne bi ih pustili u Kanadu ako nisu imali barem 900 kg opreme po osobi (!), što se smatralo kao minimum da se preživi zima na Yukonu. Ti zahtjevi za količinom hrane i opreme koju je svaki tragač morao ponijeti ako je želio prijeći na Yukon stvorili su velike poslovne mogućnosti trgovcima u Skagway-u, kao i raznim iznajmljvačima konja i prijevoznih usluga.


Skagway je u to vrijeme bio pravi grad bezakonja Divljeg Zapada, i svi su tragači bili naoružani, no pri prijelazu u Kanadu morali su predati svoje pištolje. Puška može, jer služi za lov, ali pištolj služi za pucanje na ljude, i to nije bilo dozvoljeno u Kanadi.
Te razlike u odnosu prema oružju u SAD i Kanadi postoje i danas – u SAD može svatko legalno pribaviti oružje (postoje neke razlike među saveznim državama), dok je u Kanadi pištolj dozvoljen samo onima koji ga nose po službenoj dužnosti – vojska, policija i neke sigurnosne organizacije.
Kraljevsko konjičko redarstvo (danas RCMP – Royal Canadian Mounted Police, u doba zlatne groznice zvalo se NWMP – North West Mounted Police) je bilo i ostalo poznato po izreci „they always get their man“ („oni uvijek ulove onoga koga traže“). Ako je netko počinio zločin i pobjegao u bespuće u nadi da će se izgubiti u tim milijunima kvadratnih kilometara, NWMP je učinio sve da ga ulovi. Redarstvo ga je po potrebi mjesecima slijedilo jureći za njim na psećim zapregama, sve dok zločincu nije ponestalo zaliha ili snage, te su ga uhvatili „živog ili mrtvog“.






Kako se naš autobus penjao cestom prema prijevoju White Pass, tako se mijenjao okoliš oko nas. Iz priobalne bujne vegetacije prešli smo u područje sjevernih šuma s niskim drvećem, i konačno u planinsku tundru u kojoj rastu samo lišaji i ponešto grmlja.


Nije teško shvatiti odakle ime graničnom prijevoju White Pass (Bijeli Prijevoj). SAD i Kanada su svoje granične postaje postavili puno niže, a ne na samoj granici gdje zimi orkanski vjetrovi razdiru te snijegom zasipane kanjone.
Dok smo prolazili kroz pustoš tundre, stalno mi je u mislima bila priča Jack Londona „Snaga žudnje za životom“, o dvojici tragača koji su našli zlato ali su za to morali otići predaleko na sjever. Na povratku, počela ih je pristizati zima, i na kraju su se još izgubili u tim bezbrojnim planinskim lancima. Gledajući to bespuće proživljavao sam očaj ljudi izgubljenih u beskraju, poput oceana s divovskim planinama umjesto valova.
Nakon što je prošla histerija Zlatne groznice, otkrivene su na Yukonu naslage srebra te su otvoreni rudnici u kojima su radile tisuće rudara. Conrad, jedan od magnata srebra, sagradio je Conrad City u kojem je živjelo 3000 ljudi. Grad je trajao desetak godina, otprilike 1902-1912, a onda je potražnja za srebrom pala, rudnik je propao a Conrad City je bio napušten. Danas nema ni jedne preživjele zgrade, tek se ponegdje može naslutiti da su tu bile ulice. To je nešto gotovo nepoznato u Europi a tako često u Sjevernoj Americi gdje su čitave regije doživjele nagle uspone i još naglije padove (n.pr. Rust Belt u sjeveroistočnim državama SAD-a).


Svuda oko nas su bezimene rijeke, planine i vrhunci prekriveni vječnim snijegom (sredina je ljeta!). U tim beskonačnim prostranstvima ima previše vrhunaca, kanjona, potoka, rijeka i vodopada, a premalo ljudi koji bi imali razloga imenovati te prirodne tvorevine.
Naša nam je vozačica skrenula pažnju na bezimeni potok koji se pjeni preko kamenja a zatim se podijeli u dvije struje – jednu koja se ulijeva u Skagway River i kroz nju u Tihi ocean, i drugu koja se kroz razne pritoke ulijeva u rijeku Yukon i kroz nju u tisućama kilometara udaljeni Arktički ocean.


Makar je bilo ljeto, svratili smo u „mushing camp“ gdje se pripremaju psi za zimske utrke pasa i njihovih goniča. Budući da nije bilo snijega, psi su nas za demonstraciju vukli – u kolima! Devet pasa je priličnom brzinom vuklo poteža kola i u njima petero odraslih i troje djece. U tih dvadesetak minuta vožnje stali smo dva puta da se psi osvježe u kadicama s vodom, jer im je na +14C – užasno prevruće. Njihova idealna temperatura za vuču saonica je minus 16C, mada sasvim normalno funkcioniraju na -40 C.


Žena koja nam je pokazala opremu i pričala o trkama nastupala je jedanaest puta na čuvenoj Iditarod trci od 1000 milja (preko 1600 km) kroz divljinu Aljaske, a najbolji rezultat joj je bio 16. mjesto. Za vrijeme trke svaki pas mora dobiti u prehrani 16000 kalorija dnevno, da bi izdržao napore! (Nije nam rekla koliko kalorija potroši gonič … ) Upitah tu ženu zašto su joj psi tako mršavi u usporedbi s Husky psima koje viđam u gradu. Ona mi reče da su tome dva razloga – husky psi s Aljaske su mršaviji od sibirskih husky-ja koje viđamo u gradovima, a osim toga – tko je vidio debelog trkača dugoprugaša?


Najbolji rezultati trke su oko 9 dana i nekoliko sati, ali se cijeni svatko tko je u bilo kojem vremenu uspješno završio trku. John Shulz je 1973. trebao 32 dana i 9 sati da završi trku – ali ju je završio!
Pobjeda na toj trci ne donosi neku osobitu zaradu, ali pobjednik dobiva mitski status na Aljasci gdje se još uvijek njeguje poštovanje prema ljudima koji imaju volje, snage i sposobnosti za herojske pothvate u okrutnom zimskom okolišu Aljaske. Trka se ove godine održala u ožujku, no to je na Aljasci još uvijek – zimski mjesec!

Najdalja točka našeg putovanja bio je Carcross (kratica od Caribou Crossing - "prijelaz za sobove"). Izvorno, tuda je vodio put gdje su sobovi u svojim migracijama mogli na plićini lagano pregaziti veliko jezero, a Indijanci su ih lakoćom mogli naloviti u dovoljnoj količini. Danas pak željeznica koristi tu pličinu da bi s lakoćom "pregazila" jezero, a sobovi su našli nove puteve koji izbjegavaju naselje koje je nastalo oko njihovog prethodnog gaza. Stanovnici žive dobrim dijelom od turizma, ali uz to se svi bave lovom i ribolovom. Još su žive legende o nekolicini njihovih predaka koji su se fantastično obogatili u doba zlatne groznice, sagradili nevjerojatne palače tu usred ničega - i onda to sve potratili, tako da od tih palača nije ništa ostalo.


Još jedna zanimljivost Carcross-a je - pješčana pustinja! Snažan vjetar radi pješčane dine na kojima biljke teško mogu uhvatiti korijenje. Pustinja nije baš po veličini nalik na Saharu, ali ipak - tu je.




Samo ukratko – Juneau i Ketchikan
Drago mi je da sam vidio ta mjesta, ali me nisu ničime posebno oduševila.
Juneau, glavni grad Aljaske, je jedan više-manje bezličan gradić, i tu nam se uglavnom dopao izlet autobusom do obližnjeg ledenjaka.


Bilo je zanimljivo vidjeti kako je vila u kojoj živi guverner savezne države Aljaske okružena vrlo skromnim kućicama radničke klase. Pogled na rezidenciju guvernera nije mogao proći bez spominjanja Sarah Palin, guvernerke Aljaske koja se na izborima (neuspješno) kandidirala za dopredsjednicu SAD-a. Dok se dobar dio svijeta ismijavao njezinim prilično neupućenim i neobrazovanim izjavama, Aljaščanima je ona ostala u dobroj uspomeni, i oni smatraju da je ona puno učinila za njihovu saveznu državu.


Ketchikan je dao sve od sebe da potvrdi svoju reputaciju najkišnijeg grada na svijetu. Prognoza je bila da će tokom tog vikenda pasti 5 inča (120 mm) kiše! Zvuči skoro nemoguće, ali pogled kroz prozor nam je rekao da bi se ta prognoza mogla i ostvariti. Kad se tome doda 35 km/h vjetra, nije se činilo da je baš neko vrijeme za šetnju. Mi smo već prije uplatili turu turističkim brodićem, ali čujemo da su mnoge ture otkazane zbog jakog vjetra. Morali smo sići s broda već i stoga da bismo ubacili razglednice u poštanski ormarić, jer je Ketchikan bio posljednja luka u SAD u kojoj pristajemo, poslije plovimo u komadu do Vancouvera.
Naša tura nije bila otkazana, organizator nas je kombijem prebacio do dosta udaljene lučice u kojoj smo se ukrcali na brodić. Cilj ture je bio da se obiđu gnijezda bjeloglavih orlova (američki simbol i Ivanov fetiš!), da se obiđe nekoliko mjesta na kojima su čuveni totemi Indijanaca Zapadne obale i da se pogleda istureni svjetionik. Zanimljivo je da na totemima, koji su izrezbareni niz životinjskih i mitskih likova koji "sjede" jedni navrh drugih najvažniji lik je onaj koji je najdonji, a ne onaj na vrhu! Zašto? Jer na njemu sve počiva. (Tako se malo svjetla probijalo kroz oblake, a brodić se ljuljao, tako da je slika dosta jadna).


Kiša je padala između jako i još jače, no Ivan je morao izaći na palubu da bolje vidi orlove, mada se od kiše nije puno vidjelo. Dalekozor preliven kišom isto nije bio od velike pomoći, ali nismo mogli ni milom ni silom Iveka uvući u kabinu.

A kako je bilo opasno da dijete samo bude na palubi brodića koji se prilično ljulja, i ja sam morao kisnuti s njime. Kad smo prišli bliže otvorenom moru, brodić se baš neugodno ljuljao i Vesni je bilo mučno. Nije povraćala, ali jedva smo čekali da se tura završi. Bili smo zahvalni kad je objavljeno da se zbog lošeg vremena ne će ići na obilazak svjetionika.
Već u minibusu na povratku bilo je bolje, kiša ne pada a grijanje radi. Pravi luksuz! Povratak na brod doživjeli smo kao povratak kući, fino se presvukli u suhe stvari i otišli na večeru. Brod je u to vrijeme nečujno isplovio i krenuo na dugačak put povratka prema Vancouveru.
Vidio sam kasnije na Internetu neke slike iz Ketchikana, snimljene za lijepog vremena. Ne mogu uopće prepoznati mjesto u kojem sam bio samo dok su niski oblaci neprestano lijevali po nama tešku kišu! Opis uz jednu sliku kaže otprilike „snimljeno s vidikovca na brdu kraj grada“. Vidikovac? Brdo? Zar tamo ima brdo? I to skoro u samom gradu? Mi nismo ništa vidjeli ispod sive oblačne kape koja nas je prekrivala.
Kasnije, kad su klinci već legli, odoh prošetati po šetnoj palubi. Noć, kiša, vjetar, ali zrak je bio iznenađujuće topao u usporedbi s Ketchikanom od prije par sati. Šetna paluba se proteže oko cijelog broda, da se može po njoj šetati i trčati. Ovako napuštena u kišnoj noći činila se paluba još duljom nego što jest. Fantastičan je taj ljudskom rukom stvoren osvjetljeni grad koji juri noću kroz uske prolaze Unutarnjeg Prolaza („Inner Passage“). Tamne sjene šumovitih otoka i šumovite obale protežu se u nedogled. Na jednom mjestu vidim malo podalje zaustavljen osvjetljen manji brod, čini se da izvlače mrežu. U dalekoj daljini, valjda na nekom vanjskom otoku, žmirka jedan svjetionik. Ovakvi važni i uski prolazi bili bi na Jadranu označeni nizom svjetionika (bar je tako bilo prije 30 g kad sam tamo plovio). Netko reče da su svjetionici postali nepotrebni u ovo doba GPS-a, ali ne znam da li je to stvaran razlog da tu nema svjetionika.
Drugi dan smo često zalazili u maglu, i brodska je sirena davala drugim plovilima na znanje da im prilazi veliki monstrum. Hvala, Zvonimire iz Rijeke, za iskusnu ruku koja nas je sigurno provela kroz te maglovite delikatne tjesnace! Ne ću uopće misliti kako je izgledala plovidba ovim krajevima u doba prije radara i GPS-a …



Kao neki zaključak
Glavni utisak s tog izleta na kopno Aljaske i Yukona je osjećaj da ovdje još uvijek ima u izobilju prostora i netaknute zemlje na koju još nije stupila ljudska noga. Reče nam naša vozačica da se na Yukonu još uvijek može označiti komad zemlje, sagraditi kuća i samo obavijestiti vlasti da je to sad tvoje vlasništvo.


Za razliku od Europe gdje je već davno svaki komadić zemlje unesen u katastar i pripada nekome. Duh osvajanja „Novog svijeta“ još uvijek živi ovdje. Beskraj tih prostora u kojima nadaleko nema traga ljudskog boravka je u jednu ruku izazovan jer se čini da su tu baš sve mogućnosti još uvijek otvorene, a iz istog je razloga i zastrašujući. Lako je shvatiti kako je taj nedostatak bilo kakvih okvira bio dobra podloga za bezakonje Divljeg Zapada. Teže je shvatiti kako je Engleska, a kasnije Kanada, uspjela u tom bespuću ipak nametnuti svoje zakone.

Oznake: Yukon, aljaska, Ljetovanje.., Kanada


- 19:24 - Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< siječanj, 2015 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Srpanj 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (2)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (1)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (2)
Prosinac 2012 (1)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (3)

Odakle su posjetioci?

Linkovi

Motto