Pogled izvana

Kolovoz 2014.
.
Skagway i Yukon
U pola sedam Ivek nas je probudio vikom: „Brod je pristao, brod je pristao!“. Pristali smo u Skagway-u (Aljaska, SAD), nikud nam se ne žuri, naša kopnena tura počinje tek u 10:30. Mogli bismo mirno spavati još barem sat vremena, no Ivan je toliko uzbuđen da je našem spavanju kraj.
Nakon doručka vratismo se u kabinu da se spremimo za izlet. Iz Skagway-a ćemo autobusom preko planina otići u Kanadu, najprije zakratko u Britansku Kolumbiju, a zatim dalje na Yukon. Nemamo pojma kakvo nas vrijeme očekuje tamo, pa smo ponijeli nešto tople odjeće, uključivši kape i rukavice. Marina protestira, „pa vani je cijelih 16 C“, no mi smatramo da „tko nosi, ne prosi“.
Skagway se izvorno pisao Skagua, što na jeziku lokalnih Tlingit Indijanaca znači „veliki vjetar“. Da je ime dobro odabrano shvatili smo čim smo sišli s broda - u jednom je času kroz kanjon s brda puhnuo na nas oštar i hladan vjetar. Čak je i Marina morala priznati da je dobro da se malo bolje obukla, mada teenageri nerado priznaju da su roditelji bili u pravu.
Gradić Skagway je smješten na kraju dubokog fjorda i najbliža je luka odakle su mogli krenuti tragači za zlatom koji su navrli ovamo kad je 1896. pukla vijest da je na Klondike-u (preko velikih brda, u Yukonu, Kanada) pronađeno obilje zlata. Gradić, koji je danas širok dva bloka kuća, a dugačak šest blokova, te ima oko 900 stanovnika (na vrhuncu slave bilo ih je 10 tisuća!), i danas živi od te zlatne groznice. Ne doduše od iskopanog zlata, nego od nostalgije i romantike priče o zlatu koja privuče godišnje gotovo milijun turista.


Dok su mnogi iskoristili zlatnu groznicu da se obogate, bilo izravno pronađenim zlatom bilo trgujući opremom i uslugama koje su tragači trebali, bilo je i ljudi koji su iz čistog čovjekoljublja sagradili postaje za okrepu i odmor koje su spasile bezbrojne izgladnjele i smrznute tragače zlata.
Naravno da je pojava tih na brzinu stečenih bogatstava dovela u Skagway i brojne kriminalce, kockare i prostitutke, te su mnogi novopečeni bogataši potrošili svoje blago još brže nego su ga stekli. Skagway je bio jedan od najzloglasnijih gradova Divljeg Zapada, bande kockara i prevaranata počistile su sve što su mogle od jadnika koji su odnekuda došli s par dolara u džepu, u nadi da će i oni naći zlato. Jedan je prevarant otvorio telegrafski ured i naplaćivao 5 dolara (tada jako velik novac!) za slanje telegrama bilo gdje u svijetu. Ti telegrami nisu išli nikuda – jer telegrafska linija do Skagway-a uopće nije postojala!

Pročelja zgrada restaurirana su danas da izgledaju kao u doba zlatne groznice. Svaki drugi dućan prodaje dijamante ili suvenire, barovi imaju vrata kao u western filmovima, a kraj vrata napis zahtijeva „da gospoda pri ulasku predaju svoje pištolje“.


U vrijeme zlatne groznice ubrzano je građena uskotračna željeznica koja je preko prijevoja White Pass vozila na Yukon. Gradnja te pruge bila je pothvat za sebe, kad se uzme u obzir težak planinski teren i okrutna klima. Pruga je dovršena 1900-te, kad je zlatna groznica već prošla. Danas diesel lokomotive vuku tom prugom radoznale turiste, dok su stare parne lokomotive parkirane kraj željezničke stanice zajedno s nekoliko vagona i velikom rotacionom čistilicom snijega.


Cijeli se gradić Skagway može obići za pola sata, što smo i učinili. Mala kišica podsjetila nas je da je ovdje uz ocean vrijeme nestabilno čak i usred ljeta.
Karte za našu turu u unutrašnjost kupili smo dosta unaprijed preko Interneta, jer je to puno jeftinije nego kad se ture uplaćuju na Disney brodu. Mali autobus pojavio se na vrijeme, i u njega se ukrcalo šaroliko društvo turista iz Australije, Japana, SAD i Kanade, sve u svemu petnaestak ljudi.
Naša vozačica/vodičica Brenda je povjesničarka ovog kraja, te piše knjige o događajima i ljudima iz doba kad je zbog zlatne groznice ime Skagway bilo poznato po cijelom svijetu. Cijelim nam je putem pričala o raznim ličnostima koje su ušle u legende ovog kraja.
Bezbrojne su priče o patnjama ljudi koji su se uputili na križni put preko zasnježenih planina Dalekog Sjevera. Mnogi su odustali, a mnogi nisu preživjeli borbu s okrutnom hladnoćom o kojoj nisu imali pojma, a bili su bez znanja, vještine i opreme da joj se suprotstave. Kad su konačno došli visoko na prijevoje Chilkoot ili White Pass, dočekalo ih je na granici Kanadsko konjičko redarstvo, i ne bi ih pustili u Kanadu ako nisu imali barem 900 kg opreme po osobi (!), što se smatralo kao minimum da se preživi zima na Yukonu. Ti zahtjevi za količinom hrane i opreme koju je svaki tragač morao ponijeti ako je želio prijeći na Yukon stvorili su velike poslovne mogućnosti trgovcima u Skagway-u, kao i raznim iznajmljvačima konja i prijevoznih usluga.


Skagway je u to vrijeme bio pravi grad bezakonja Divljeg Zapada, i svi su tragači bili naoružani, no pri prijelazu u Kanadu morali su predati svoje pištolje. Puška može, jer služi za lov, ali pištolj služi za pucanje na ljude, i to nije bilo dozvoljeno u Kanadi.
Te razlike u odnosu prema oružju u SAD i Kanadi postoje i danas – u SAD može svatko legalno pribaviti oružje (postoje neke razlike među saveznim državama), dok je u Kanadi pištolj dozvoljen samo onima koji ga nose po službenoj dužnosti – vojska, policija i neke sigurnosne organizacije.
Kraljevsko konjičko redarstvo (danas RCMP – Royal Canadian Mounted Police, u doba zlatne groznice zvalo se NWMP – North West Mounted Police) je bilo i ostalo poznato po izreci „they always get their man“ („oni uvijek ulove onoga koga traže“). Ako je netko počinio zločin i pobjegao u bespuće u nadi da će se izgubiti u tim milijunima kvadratnih kilometara, NWMP je učinio sve da ga ulovi. Redarstvo ga je po potrebi mjesecima slijedilo jureći za njim na psećim zapregama, sve dok zločincu nije ponestalo zaliha ili snage, te su ga uhvatili „živog ili mrtvog“.






Kako se naš autobus penjao cestom prema prijevoju White Pass, tako se mijenjao okoliš oko nas. Iz priobalne bujne vegetacije prešli smo u područje sjevernih šuma s niskim drvećem, i konačno u planinsku tundru u kojoj rastu samo lišaji i ponešto grmlja.


Nije teško shvatiti odakle ime graničnom prijevoju White Pass (Bijeli Prijevoj). SAD i Kanada su svoje granične postaje postavili puno niže, a ne na samoj granici gdje zimi orkanski vjetrovi razdiru te snijegom zasipane kanjone.
Dok smo prolazili kroz pustoš tundre, stalno mi je u mislima bila priča Jack Londona „Snaga žudnje za životom“, o dvojici tragača koji su našli zlato ali su za to morali otići predaleko na sjever. Na povratku, počela ih je pristizati zima, i na kraju su se još izgubili u tim bezbrojnim planinskim lancima. Gledajući to bespuće proživljavao sam očaj ljudi izgubljenih u beskraju, poput oceana s divovskim planinama umjesto valova.
Nakon što je prošla histerija Zlatne groznice, otkrivene su na Yukonu naslage srebra te su otvoreni rudnici u kojima su radile tisuće rudara. Conrad, jedan od magnata srebra, sagradio je Conrad City u kojem je živjelo 3000 ljudi. Grad je trajao desetak godina, otprilike 1902-1912, a onda je potražnja za srebrom pala, rudnik je propao a Conrad City je bio napušten. Danas nema ni jedne preživjele zgrade, tek se ponegdje može naslutiti da su tu bile ulice. To je nešto gotovo nepoznato u Europi a tako često u Sjevernoj Americi gdje su čitave regije doživjele nagle uspone i još naglije padove (n.pr. Rust Belt u sjeveroistočnim državama SAD-a).


Svuda oko nas su bezimene rijeke, planine i vrhunci prekriveni vječnim snijegom (sredina je ljeta!). U tim beskonačnim prostranstvima ima previše vrhunaca, kanjona, potoka, rijeka i vodopada, a premalo ljudi koji bi imali razloga imenovati te prirodne tvorevine.
Naša nam je vozačica skrenula pažnju na bezimeni potok koji se pjeni preko kamenja a zatim se podijeli u dvije struje – jednu koja se ulijeva u Skagway River i kroz nju u Tihi ocean, i drugu koja se kroz razne pritoke ulijeva u rijeku Yukon i kroz nju u tisućama kilometara udaljeni Arktički ocean.


Makar je bilo ljeto, svratili smo u „mushing camp“ gdje se pripremaju psi za zimske utrke pasa i njihovih goniča. Budući da nije bilo snijega, psi su nas za demonstraciju vukli – u kolima! Devet pasa je priličnom brzinom vuklo poteža kola i u njima petero odraslih i troje djece. U tih dvadesetak minuta vožnje stali smo dva puta da se psi osvježe u kadicama s vodom, jer im je na +14C – užasno prevruće. Njihova idealna temperatura za vuču saonica je minus 16C, mada sasvim normalno funkcioniraju na -40 C.


Žena koja nam je pokazala opremu i pričala o trkama nastupala je jedanaest puta na čuvenoj Iditarod trci od 1000 milja (preko 1600 km) kroz divljinu Aljaske, a najbolji rezultat joj je bio 16. mjesto. Za vrijeme trke svaki pas mora dobiti u prehrani 16000 kalorija dnevno, da bi izdržao napore! (Nije nam rekla koliko kalorija potroši gonič … ) Upitah tu ženu zašto su joj psi tako mršavi u usporedbi s Husky psima koje viđam u gradu. Ona mi reče da su tome dva razloga – husky psi s Aljaske su mršaviji od sibirskih husky-ja koje viđamo u gradovima, a osim toga – tko je vidio debelog trkača dugoprugaša?


Najbolji rezultati trke su oko 9 dana i nekoliko sati, ali se cijeni svatko tko je u bilo kojem vremenu uspješno završio trku. John Shulz je 1973. trebao 32 dana i 9 sati da završi trku – ali ju je završio!
Pobjeda na toj trci ne donosi neku osobitu zaradu, ali pobjednik dobiva mitski status na Aljasci gdje se još uvijek njeguje poštovanje prema ljudima koji imaju volje, snage i sposobnosti za herojske pothvate u okrutnom zimskom okolišu Aljaske. Trka se ove godine održala u ožujku, no to je na Aljasci još uvijek – zimski mjesec!

Najdalja točka našeg putovanja bio je Carcross (kratica od Caribou Crossing - "prijelaz za sobove"). Izvorno, tuda je vodio put gdje su sobovi u svojim migracijama mogli na plićini lagano pregaziti veliko jezero, a Indijanci su ih lakoćom mogli naloviti u dovoljnoj količini. Danas pak željeznica koristi tu pličinu da bi s lakoćom "pregazila" jezero, a sobovi su našli nove puteve koji izbjegavaju naselje koje je nastalo oko njihovog prethodnog gaza. Stanovnici žive dobrim dijelom od turizma, ali uz to se svi bave lovom i ribolovom. Još su žive legende o nekolicini njihovih predaka koji su se fantastično obogatili u doba zlatne groznice, sagradili nevjerojatne palače tu usred ničega - i onda to sve potratili, tako da od tih palača nije ništa ostalo.


Još jedna zanimljivost Carcross-a je - pješčana pustinja! Snažan vjetar radi pješčane dine na kojima biljke teško mogu uhvatiti korijenje. Pustinja nije baš po veličini nalik na Saharu, ali ipak - tu je.




Samo ukratko – Juneau i Ketchikan
Drago mi je da sam vidio ta mjesta, ali me nisu ničime posebno oduševila.
Juneau, glavni grad Aljaske, je jedan više-manje bezličan gradić, i tu nam se uglavnom dopao izlet autobusom do obližnjeg ledenjaka.


Bilo je zanimljivo vidjeti kako je vila u kojoj živi guverner savezne države Aljaske okružena vrlo skromnim kućicama radničke klase. Pogled na rezidenciju guvernera nije mogao proći bez spominjanja Sarah Palin, guvernerke Aljaske koja se na izborima (neuspješno) kandidirala za dopredsjednicu SAD-a. Dok se dobar dio svijeta ismijavao njezinim prilično neupućenim i neobrazovanim izjavama, Aljaščanima je ona ostala u dobroj uspomeni, i oni smatraju da je ona puno učinila za njihovu saveznu državu.


Ketchikan je dao sve od sebe da potvrdi svoju reputaciju najkišnijeg grada na svijetu. Prognoza je bila da će tokom tog vikenda pasti 5 inča (120 mm) kiše! Zvuči skoro nemoguće, ali pogled kroz prozor nam je rekao da bi se ta prognoza mogla i ostvariti. Kad se tome doda 35 km/h vjetra, nije se činilo da je baš neko vrijeme za šetnju. Mi smo već prije uplatili turu turističkim brodićem, ali čujemo da su mnoge ture otkazane zbog jakog vjetra. Morali smo sići s broda već i stoga da bismo ubacili razglednice u poštanski ormarić, jer je Ketchikan bio posljednja luka u SAD u kojoj pristajemo, poslije plovimo u komadu do Vancouvera.
Naša tura nije bila otkazana, organizator nas je kombijem prebacio do dosta udaljene lučice u kojoj smo se ukrcali na brodić. Cilj ture je bio da se obiđu gnijezda bjeloglavih orlova (američki simbol i Ivanov fetiš!), da se obiđe nekoliko mjesta na kojima su čuveni totemi Indijanaca Zapadne obale i da se pogleda istureni svjetionik. Zanimljivo je da na totemima, koji su izrezbareni niz životinjskih i mitskih likova koji "sjede" jedni navrh drugih najvažniji lik je onaj koji je najdonji, a ne onaj na vrhu! Zašto? Jer na njemu sve počiva. (Tako se malo svjetla probijalo kroz oblake, a brodić se ljuljao, tako da je slika dosta jadna).


Kiša je padala između jako i još jače, no Ivan je morao izaći na palubu da bolje vidi orlove, mada se od kiše nije puno vidjelo. Dalekozor preliven kišom isto nije bio od velike pomoći, ali nismo mogli ni milom ni silom Iveka uvući u kabinu.

A kako je bilo opasno da dijete samo bude na palubi brodića koji se prilično ljulja, i ja sam morao kisnuti s njime. Kad smo prišli bliže otvorenom moru, brodić se baš neugodno ljuljao i Vesni je bilo mučno. Nije povraćala, ali jedva smo čekali da se tura završi. Bili smo zahvalni kad je objavljeno da se zbog lošeg vremena ne će ići na obilazak svjetionika.
Već u minibusu na povratku bilo je bolje, kiša ne pada a grijanje radi. Pravi luksuz! Povratak na brod doživjeli smo kao povratak kući, fino se presvukli u suhe stvari i otišli na večeru. Brod je u to vrijeme nečujno isplovio i krenuo na dugačak put povratka prema Vancouveru.
Vidio sam kasnije na Internetu neke slike iz Ketchikana, snimljene za lijepog vremena. Ne mogu uopće prepoznati mjesto u kojem sam bio samo dok su niski oblaci neprestano lijevali po nama tešku kišu! Opis uz jednu sliku kaže otprilike „snimljeno s vidikovca na brdu kraj grada“. Vidikovac? Brdo? Zar tamo ima brdo? I to skoro u samom gradu? Mi nismo ništa vidjeli ispod sive oblačne kape koja nas je prekrivala.
Kasnije, kad su klinci već legli, odoh prošetati po šetnoj palubi. Noć, kiša, vjetar, ali zrak je bio iznenađujuće topao u usporedbi s Ketchikanom od prije par sati. Šetna paluba se proteže oko cijelog broda, da se može po njoj šetati i trčati. Ovako napuštena u kišnoj noći činila se paluba još duljom nego što jest. Fantastičan je taj ljudskom rukom stvoren osvjetljeni grad koji juri noću kroz uske prolaze Unutarnjeg Prolaza („Inner Passage“). Tamne sjene šumovitih otoka i šumovite obale protežu se u nedogled. Na jednom mjestu vidim malo podalje zaustavljen osvjetljen manji brod, čini se da izvlače mrežu. U dalekoj daljini, valjda na nekom vanjskom otoku, žmirka jedan svjetionik. Ovakvi važni i uski prolazi bili bi na Jadranu označeni nizom svjetionika (bar je tako bilo prije 30 g kad sam tamo plovio). Netko reče da su svjetionici postali nepotrebni u ovo doba GPS-a, ali ne znam da li je to stvaran razlog da tu nema svjetionika.
Drugi dan smo često zalazili u maglu, i brodska je sirena davala drugim plovilima na znanje da im prilazi veliki monstrum. Hvala, Zvonimire iz Rijeke, za iskusnu ruku koja nas je sigurno provela kroz te maglovite delikatne tjesnace! Ne ću uopće misliti kako je izgledala plovidba ovim krajevima u doba prije radara i GPS-a …



Kao neki zaključak
Glavni utisak s tog izleta na kopno Aljaske i Yukona je osjećaj da ovdje još uvijek ima u izobilju prostora i netaknute zemlje na koju još nije stupila ljudska noga. Reče nam naša vozačica da se na Yukonu još uvijek može označiti komad zemlje, sagraditi kuća i samo obavijestiti vlasti da je to sad tvoje vlasništvo.


Za razliku od Europe gdje je već davno svaki komadić zemlje unesen u katastar i pripada nekome. Duh osvajanja „Novog svijeta“ još uvijek živi ovdje. Beskraj tih prostora u kojima nadaleko nema traga ljudskog boravka je u jednu ruku izazovan jer se čini da su tu baš sve mogućnosti još uvijek otvorene, a iz istog je razloga i zastrašujući. Lako je shvatiti kako je taj nedostatak bilo kakvih okvira bio dobra podloga za bezakonje Divljeg Zapada. Teže je shvatiti kako je Engleska, a kasnije Kanada, uspjela u tom bespuću ipak nametnuti svoje zakone.

Oznake: Yukon, aljaska, Ljetovanje.., Kanada

Kolovoz 2014. Vancouver – Aljaska - Vancouver
(Ovaj post opisuje uglavnom putovanje brodom, a u slijedećem ću postu pisati o Aljasci i Yukonu)

Valja reći da je moj stav o provođenju slobodnog vremena oduvijek bio „sve – samo ne Disney“. Bijah sretan da smo uspjeli preživjeti razdoblje princeza i gusara naših klinaca bez odlaska na hodočašće u Disneyland, koji je prema svemu što sam čuo koncentracija američkog kiča koju nadmašuje jedino Las Vegas.
Na ovo putovanje – Disney krstarenje – pristah jer se činilo da je odredište – Aljaska – dovoljno zanimljivo, a programi na brodu su obećavali da ne ćemo tri dana slušati uvijek isto klinačko pitanje „kad ćemo stići“.

Na kraju smo morali priznati da je Disney krstarenje gotovo savršeno organiziran stroj, u kojem ništa nije prepušteno slučaju – čak ni napojnica osoblju, koja se bez pitanja dodaje na sve što se naručuje, kao i napojnice za osoblje koje posprema sobe. To mi je najviše zasmetalo, mrzim kad se moje diskreciono pravo da – ako želim – nagradim one koji me poslužuju pretvori u obično povećanje cijene za 15%.

Kad smo se taksijem dovezli do brodskog terminala u Vancouveru (koji u mnogo čemu sliči na velike aerodromske terminale), predali smo odmah naše kofere nosačima, te će nam koferi biti kasnije dostavljeni u našu kabinu. Dočekala nas je beskrajna zmija putnika koji su čekali na sređivanje formalnosti za ulazak na brod, no dvadesetak šaltera čini da se sve odvija prilično brzo.

Brod (Disney Wonder) se smatra američkim teritorijem a i putovanje nas vodi u Aljasku koja je jedna od američkih saveznih država, tako da je na terminalu granični prijelaz, uz obavezan pregled putovnica i/ili viza za ljude iz nekih država. (Tokom plovidbe vidjeli smo da su gotovo svi putnici američki državljani). Sigurnosne mjere vrlo su nalik na one na aerodromima, s pregledom stvari koje se unose, itd. Na šalteru su nas slikali, a dobili smo i „brodske kartice“ koje će nam služiti za ulaz u našu kabinu, kao i za plaćanje svega što naručimo ili kupimo na brodu. Magnetska traka na kartici spremi i sliku vlasnika kartice, tako da pri svakom korištenju kartice službenik može na svom ekranu provjeriti da li karticu koristi njen pravi vlasnik.




Kad smo preko natkrivenog mosta ušli na brod prvo smo stupili u „Veliku dvoranu“ koji se vertikalno prostire kroz tri kata (ili tri palube, ako želite radije koristiti brodski jezik). Tu je i obavezno „Veliko stubište“ ("grand staircase", ako ste gledali „Titanic“), jedino što ovdje još nekoliko prozirnih liftova juri gore – dolje.
Pri ulazu nas je dočekao špalir osoblja. Najavljivač poimence najavi ulazak „XY family“, a osoblje plješće i osmjehuje se. Nisam se zbog toga osjetio VIP, nego mi je to bilo smiješno, pompozno i nepotrebno.

Na brodu se ništa ne zove „kabina“, nego se sve kabine za putnike zovu „staterooms“, što je originalno bio naziv samo za posebno luksuzne kabine prve klase. No u marketinškom slangu se „stateroom“ zove kabina koja poput hotelskog apartmana osim spavaće sobe ima privatni salon i terasu, isto kao i naš „stateroom“ koji je okrenut prema unutarnjem hodniku broda i nema prozora. Smatrali smo da je besmisleno platiti nekoliko tisuća dolara više zato da bi kabina imala brodska okna, ili dodati na to još nekoliko tisuća dolara više da bismo imali svoj balkon. Namjera nam je ionako bila da u kabini provodimo vrijeme samo kad spavamo.

Naša kabina nije bila velika, ali je bila savršeno organizirana i s puno prostora za odlaganje stvari, tako da smo uspjeli raspakirati i smjestiti četiri kofera puna naših stvari, što nije bio slučaj u puno većoj hotelskoj sobi. Zahod i kada s tušem bili su mali ali potpuno funkcionalni.

Vrijedi reći da na brodu ne postoje odvojeni prostori za prvu, drugu, ili treću klasu (čak nema ni tih naziva), kao što je običavalo biti nekad na preko-oceanskim brodovima: restorani i svi sadržaji i zajednički prostori otvoreni su svima, jedino oni koji su platili više imaju prostornije i luksuznije kabine.
Prehrana je bila a la carte, a izbor odličan. Kvaliteta najbolja što se može očekivati na mjestu gdje se za svaki obrok treba nahraniti 3,500 ljudi (oko 2,500 putnika i gotovo 1,000 članova posade). Strahovita se pažnja posvećuje tome da li je gost na nešto alergičan – kako smo pri kupnji karata za krstarenje naveli da naš sin ima alergiju na koštunjavo voće (orasi, kikiriki i slično), i sve plodove mora, svaki put su nas za obrokom ponovo pitali da to provjere i uzmu u obzir pri donošenju hrane.



Doručak i ručak se mogu jesti u restoranu po izboru, a večera se poslužuje u restoranu u kojeg te oni rasporede – s tim da se rotiraju sva tri „redovna“ restorana (postoji i poseban luksuzniji restoran „samo za odrasle“ u kojem se ne služe redovni obroci, nego se kuha – i plaća – posebno).
Za one koji žele nešto pojesti između obroka, uvijek je na brodu otvorena neka pizzeria ili restoran sa samoposluživanjem. Ti obroci su uračunati u cijenu, isto tako i sladoled iz automata i gazirana pića iz automata koji su postavljeni na raznim mjestima.

Alkohol nikada nije uključen u cijenu, nego se naplaćuje posebno i to po prilično visokim cijenama. Isto vrijedi i za „kavu po specijalnoj narudžbi“, u što spada i – cappuccino! Još jedna stvar koja nije uračunata u cijenu je – korištenje Intereta. Mada je Wi-Fi svugdje po brodu, korištenje se plaća po vrlo visokim cijenama. Naš je zaključak bio da nam na odmoru Internet ne treba, tako da smo u toku putovanja samo par puta na kopnu u nekom kafiću pregledali imamo li kakvih važnih vijesti (na našu sreću, nije bilo nikakvih dramatskih poruka).
Servis za klince na brodu je vrlo dobro promišljen. Postoje jaslice/vrtić za najmanje klince (nismo ih vidjeli jer su naši klinci prošli tu dob), te posebni klubovi prema uzrastu – za djecu mlađe školske dobi (6 – 10), onda za 11-13, pa 13 -18 i konačno 18 – 21.



Na gornjoj palubi su igrališta za košarku i mali nogomet, kao i stolovi za ping-pong i stolni nogomet. Tu su također 3 bazena (od kojih je jedan samo a odrasle, plus četvrti koji je samo za posadu), nekoliko hot-tubs, i veliki vodeni tobogan. Šetna paluba ide skroz oko broda, tako da mnogi joggiraju po njoj.
Našeg dječaka smo smjestili u grupu 6-10, koja ima naziv „Oceaneering Club“, dok je kćer išla u „Vibe“, klub za teenagere.
Djecu iz "Oceaneering club-a" mora uvijek predati u klub roditelj, i klinac može izaći samo kad ga preuzme roditelj ili druga osoba koju je roditelj ovlastio pri upisu djeteta u klub. Svaki put se osoba mora identificirati svojom brodskom karticom, a voditelji kluba imaju na ekranu slike osoba koje smiju preuzeti dijete. Čak ni to nije dovoljno, nego treba osoba znati i lozinku koja je određena prilikom upisa djeteta u klub. Klinci dobiju narukvicu s GPS-om, tako da ih se može u svakom trenutku pronaći ako se izgube na brodu. Rekoše nam da je prosječno vrijeme za koje se pronađe izgubljeno dijete – 6 minuta!
Neki su zbog takvih mjera sigurnosti nazvali Ocaneering Club „zatvor za klince“, ali princip je „better safe than sorry“. Najvažnije je ipak bilo da se našem sinu boravak u klubu jako sviđao – pored raznih ekrana s igricama tu je niz „živih“ aktivnosti, od predavanja o životu u moru do pravljenja kolača. Klub je otvoren do ponoći, ali naš dečko nakon uzbudljivog dana padne u nesvijest već u 9, tako da nije nikad ostao do kraja.

Disney bazira svoj business model na tri glavne postavke: sigurnost, čistoća, zabava. Najgora stvar za njihov business bi bila vijest tipa „Dijete, 8 g, nestalo za vrijeme krstarenja na Disney brodu. Da li je dijete oteto ili je palo s broda?“ Na gornjim otvorenim palubama postoje vrlo diskretno postavljeni čuvari koji paze da se ne bi kakav klinac popeo na ogradu i pao u more.
Čistoća svega je uzorna – od kabine do zajedničkih prostora, sve se neprestano čisti i teško je bilo gdje naći neku mrvicu ili papirić na podu ili palubi. Disney Wonder je jedan od najstarijih brodova u Disneyevoj floti (mislim oko 15 g), ali nigdje se ne može vidjeti nikakav trag hrđe. Za vrijeme plovidbe i u lukama ekipe za održavanje su stalno u akciji. Mada se nama činilo da je brod (dugačak gotovo 300 m) prekrasan i ogroman, rekoše nam neki putnici da to nije ništa u usporedbi s novijim brodovima, kao n.pr. Disney Fantasy.

Naša teenagerica je bila zadovoljna sa svojim „Vibe“ klubom, mada u toj dobi sama činjenica da ne moraš biti stalno sa starcima već izaziva veliku radost. Našla je i neke prijatelje, pa se s njima šetala po brodu i provodila vrijeme dok nismo bili u lukama. Svi putnici mlađi od 18 godina mogu u luci sići s broda samo u pratnji roditelja ili drugih odraslih osoba koje su na popisu uz njihovo ime.
Dok su tako klinci bili u svome svijetu, mi smo bili slobodni birati svoje zanimacije. Ovisno o vremenu, čovjek može naći mirno mjesto u nekom od kafića, ili na otvorenoj palubi, ili na otvorenoj-ali-od-vjetra-zaštićenoj palubi i tu se ugodno smjestiti sa svojom knjigom. Na raznim mjestima u zajedničkim prostorima su postavljene udobne fotelje i sofe na kojima se čovjek može ugodno smjestiti dok čeka da počne neka od predstava, ili jednostavno želi kroz prozor promatrati more, otoke i oblake (i maglu, ponekad …).


Dani koje brod provodi u plovidbi su tako ispunjeni raznovrsnim programima, da ne samo da se nije lako dosađivati, nego ustvari nije moguće ni iskoristiti sve programe koji se nude. Mi smo pogledali nekoliko musicala u brodskom ogromnom kazalištu, nekoliko filmova, predavanja o kitovima, a nismo uopće stigli do gyma ili yoge, koji su isto bili na raspolaganju. Valja reći da su sve te aktivnosti uključene u cijenu. Pogledali smo i nekoliko nastupa raznih zabavljača i žonglera.

Nakon što bismo spremili klince u krevet, otišli bismo mi roditeljčići ponekad pogledati neki program „za odrasle“ u cabaret (otprilike) ili piano bar.
U razna doba dana pojavljivali bi se u „grand hall“ razni likovi iz Disneyjevih filmova. Tu su bili veliki redovi za slikanje s Mikijem, Snjeguljicom, kapetanom Kukom (kao Captain Hook, a ne Cook … :) i drugim likovima. Male curice su se pripremile i ponijele princezaste haljinice da bi se u njima slikale sa Snjeguljicom, bilo je dirljivo gledati s koliko sreće grle te svoje filmske idole u blještavim dugačkim haljinama i odgovarajućim perikama. Mada je glavno doba klinaca za takve stvari tamo od 4 – 7 godina, naš se dečko ipak slikao s Captain Jack Sparrow-om iz Karipskih gusara …







Put nas je velikim dijelom vodio kroz tjesnace između kopna i Vancouver Islanda, kanadskog otoka u Tihom oceanu koji je površinom velik kao 2/3 Hrvatske, a dugačak otprilike kao cijela hrvatska jadranska obala. Neki od tih tjesnaca su zaista tijesni, da se čovjek zapita može li takav ogroman brod uopće proći kroz njih. Ne, nismo nigdje zapeli, čak ni kad je gusta magla ponekad pala na tjesnace … Pri odlasku iz Vancouvera imali smo pravo ljetno vrijeme, bazeni na brodu su bili prepunu kupača, a palube prepune šetača. Drugi dan ujutro, bili smo okruženi laganom, na časove i gustom, maglom, a temperatura je pala na nekih 15 C, što je uz vjetar bilo prilično hladno. Samo su se rijetki kupači pojavili na bazenu …



Treći dan ujutro ušli smo u Tracy Arm, vrlo duboki fjord (dugačak gotovo 50 km) na čijem je kraju ledenjak koji se pomalo lomi i pada u more. S obje strane fjorda dižu se visoke i gotovo okomite litice. Na hrptovima planina koji se uzdižu iza njih vidi se vječni snijeg. Hladan vjetar s ledenjaka je puhao niz fjord i obukli smo svu našu opremu, jakne, kape, jedino nisam mogao navući rukavice jer ne bih u njima mogao rukovati kamerom. (Ruke su mi se stoga smrznule do kostiju). Brod je plovio vrlo polagano, da njegovi valovi što manje oštete obale tog uskog fjorda. Kako se fjord sužavao, pitao sam se kako ćemo se vratiti natrag – ne valjda vozeći natraške? Znam, naravno, da taj isti brod dolazi u taj fjord svakog tjedna, i da posada odlično zna što može a što ne može napraviti u fjordu. Promet tih krstarećih hotela je sigurno unaprijed dogovoren, jer se dva takva diva ne bi mogla mimoići u fjordu.





Najprije smo vidjeli u moru nekoliko manjih komada leda, a što smo se više približavali ledenjaku komadi leda su postajali češći i veći. Konačno smo iza zaokreta ugledali ledenjak, još uvijek daleko pred nama. Brod je sada plovio vrlo, vrlo polako, mišljah da će se zaustaviti, ali smo prilazili sve bliže i bliže ledenjaku.
Nedaleko od samog ledenjaka nalazi se područje gustog plutajućeg leda, koji se relativno nedavno otkinuo. Povremeno smo vidjeli i čuli kako se uz zvuk nalik grmljavini komadi ledenjaka odlamaju u more. (To se uglavnom uvijek dogodi onog časa kad ugasim kameru da malo ugrijem ruke … )
Odmah uz taj plutajući led stajala je jedna jedrilica, cca 12 m, pričalo se na našoj palubi da su na njoj navodno neki istraživači koji proučavaju ledenjake. Vidjeli smo usput i nekoliko manjih turističkih brodica.

Kad smo se sasvim približili ledenjaku, vidjeli smo da su male crne točkice na plutajućem ledu – tuljani. Ne znam koje vrste, čini mi se prema točkicama na krznu da bi mogli biti leopard tuljani, ali to je samo nagađanje.
Brod se konačno zaustavio, a onda se počeo na mjestu vrlo polagano okretati. Naime, brod ima na pramcu i krmi poprečne propelere koji mu omogućuju da lakše manevrira prilikom pristajanja. Kad ti propeleri rade u suprotnom smjeru, okreću polagano brod na mjestu.

Za tog okretanja došli smo zaista blizu ledenjaka. Bio sam na palubi točno iznad kapetanskog mosta, i gledao kako se na isturenom dijelu mosta časnici slikaju s ledenjakom u pozadini. Došlo mi da im viknem „Hej, momci, svaka čast slikanju ali nemojte prići preblizu ledenjaku, sjetite se Costa Concordije … „ To je okretanje i slikanje trajalo dobra dva sata, a onda smo se polako uputili prema izlazu iz fjorda. Obzirom na ograničenu brzinu kojom brod smije ploviti u tom prostoru, izlazak iz fjorda traje nekoliko sati.
U kasnijem razgovoru s dokapetanom broda saznali smo da je ovaj puta bilo u fjordu izvanredno malo leda, i da je stoga brod mogao prići tako blizu ledenjaku.

Za one koje zanima, još nešto o brodu:
Brod Disney Wonder sagrađen je u talijanskom brodogradilištu, dugačak je 294 m, i ima istisninu od 84,000 tona. Brod ima 11 paluba/katova za putnike i ispod toga još 3 u kojima se nalazi smještaj za posadu, skladišta i diesel-električni pogonski uređaji.


Posada
Na jednoj od predstava u velikom brodskom kazalištu predstavljeni su nam vodeći ljudi broda – kapetan Gustav iz Nizozemske, njegov zamjenik Zvonimir Viđak iz Rijeke, glavni šef kuhinje Goran iz Srbije, glavni električar broda iz Hrvatske … Svi članovi posade nose znak s imenom i zemljom odakle dolaze (rekoše nam – iz više od 50 zemalja!), pa smo tako pri večeri zapazili konobaricu Kristinu iz Hrvatske i upustili se s njom u razgovor. Bilo joj je jako drago da može s nekim razgovarati hrvatski, za što ima rijetko prilike na američkom brodu s pretežno američkom klijentelom. Kristina (iz Varaždina) nam je pričala da već 15 godina radi tako na brodovima – 6 mjeseci radi a dva mjeseca bude kod kuće u Varaždinu.

Sreli smo i Josipa iz Duge Rese, on je natkonobar za dio restorana. Pričao nam je kako je takav život puno teži kad imaš obitelj, i da se namjerava prebaciti na neke europske riječne ture, da može češće dolaziti kući.



Već pred kraj putovanja je kapetan Gustav imao u jednom od brodskih prostora slikanje s putnicima, pa smo ga tom prilikom zamolili ako nas može povezati s dokapetanom Zvonimirom iz Hrvatske. Kapetan ga je odmah nazvao, i Zvone se začas stvorio kraj nas. Zvone je u ranim četrdesetim godinama, i biti dokapetan na takvom brodu stvarno je veliki uspjeh u karijeri. Pitali smo ga svašta o brodu, mene su zanimali neki tehnički detalji, pričao nam je da je Disney Wonder napravljen tako da bude najvećih dimenzija koje još prolaze Panamskim kanalom. Panamski kanal se proširuje, i novi Disney brodovi su veći jer su građeni da prođu kroz takav prošireni kanal. Međutim, proširenje kanala kasni već nekoliko godina, i ti novi brodovi ne mogu proći kroz njega, što je velika nezgodacija u planiranju plovnih ruta. Pričao nam je da su nakon katastrofe Costa Concordije napravili reviziju sigurnosnih postupaka na brodu, te da sada imaju najmanje dvostruko pojaseva za spasavanje nego što je ukupni broj putnika i posade. Njegova žena je Njemica, upoznali su se na jednom putovanju, a ona i klinci žive dijelom u Rijeci a dijelom u Njemačkoj. Pričao je isto da će mu se žena i djeca pridružiti na brodu na 6 tjedana, što je jedna od privilegija vodećih ljudi na brodu. Nakon jedno pola sata Zvone se ispričao jer su počeli s pripremama za isplovljenje, i morao je natrag na kapetanski most.

Kao neki zaključak:

Valja imati na umu da je ovo bilo naše prvo krstarenje velikim brodom, i prvi susret s bilo čime u organizaciji Disney-a, dakle nemamo mogućnosti vlastite usporedbe s krstarenjima koje organiziraju druge kompanije.
Mada je Disney dosta skuplji od ostalih kompanija, naš je utisak bio da kvaliteta usluge i raznovrsnost ponude (prehrana, programi, zabava) opravdavaju tu cijenu.
Krstarenje brodom pruža komfor kojeg je teško postići u drugim kombinacijama: svako jutro se probudiš u drugom gradu, a da ne moraš pakirati i raspakirati stvari, tražiti taksije i hotele, boriti se s cestama ili vlakovima ili aerodromima.

Većina putnika na brodu bile su obitelji s djecom, vrlo često čak tri generacije zajedno. Primijetili smo, n.pr. jednu grupu koja je imala majice s natpisima „Jill & John – 50 godišnjica braka“, gdje su osim slavljenika očito bila njihova odrasla djeca i unuci, a možda i praunuci … Bilo je i odraslih putnika koji su bili bez djece, no oni bili u manjini.
Razmišljamo o slijedećem krstarenju, možda negdje u Europi. Možda Skandinavija, no rano je još o tome govoriti.

Oznake: Putovanja, krstarenja, aljaska, vancouver, Disney