Pogled izvana

Priča 1 - Lima, Peru, prosinac 2013.

Nakon što smo se iscjenkali da za vožnju od aerodroma do našeg hotela u Limi platimo 25 umjesto traženih 50 američkih dolara, jedva smo se ugurali u maleni taksi. Ovdje očito nikome ne smeta što moj sin sjedi meni na koljenima jer smo na suvozačko mjesto nagurali kofere koji nisu stali u prtljažnik.

Mislili smo sinoć da smo u taksiju od Manhattana do aerodroma John F. Kennedy u New Yorku dosegli granice mogućih taksi akrobacija, no čekala su nas velika iznenađenja.

U Limi su semafori i oznake voznih traka samo zanemariva orijentacija. Svaki trenutak vožnje je borba za osvajanje svog mjesta pod Suncem. Gužva i naguravanje u New Yorku izgledaju u usporedbi s gužvom u Limi kao civilizirana akademska diskusija.
Kad se dvije ceste slijevaju u jednu nastaje situacija u kojoj se čini da će se svi posudarati. To se uglavnom ne dogodi, ali svi trube, gestikuliraju, trake se mijenjaju bez ikakvih odavanja svojih namjera.

U jednoj od tih gužvi auto ispred nas se naglo zaustavio, ljutiti vozač je izašao i stao prijetiti našem vozaču. Ne znamo, naravno, što je bio razlog jer su prijetnje bile na španjolskom, no gestikulacija je bila očit poziv na tučnjavu. Napadač je izgledao kao zločesti Meksikanac iz starih kaubojskih filmova, krupan, s tankim brčićima i pažljivo počešljanom već prorijeđenom kosom. U jednom času je naglo uvukao ruku kroz prozor, "našeg" taksija, izvukao ključeve i otišao u svoj auto. Mi smo u čudu gledali sva ta zbivanja. Naš vozač je sve to primio vrlo mirno, izvukao rezervni ključ i nastavio vožnju!

No to još nije bio kraj priče, «zločesti Meksikanac» nas je još jednom zaustavio, izvukao video kameru i slikao naš auto i vozača, naš vozač je isto izašao i počeo slikati svojim mobitelom, pri čemu su obojica žestoko gestikulirali pokazujući nešto na oba auta. Očito je «Meksikanac» tvrdio da je naš vozač udario u njegov auto, međutim mi u autu nismo baš ništa osjetili, tako da mislimo da se nije zapravo ništa dogodilo.

Konačno su obojica ušla u svoje aute, i nastavismo vožnju put hotela. Kad stigosmo do hotela, naš nam se taksi vozač – mlad, pristojan, uredno obučen čovjek – iskreno ispričavao zbog incidenta s «Meksikancem».

Priča 2 - Mississauga, Ontario, Kanada, studeni 2013.

Vozim po Lakeshore-u, vrlo prometnoj cesti s po dvije trake u svakom smjeru. Prilazim semaforu na kojem stoji zaustavljen autobus u desnoj traci, i nekoliko automobila u lijevoj (sve u istom smjeru). U suprotnom smjeru stoji zaustavljeno na semaforu nekoliko automobila u obje trake.

Neobično je što je svjetlo za nas zeleno, ali se nitko ne miče! Nije mi isprva jasno što se zbiva, nije valjda da vozač autobusa i svi ostali tekstaju na svojim Blackberry-jima i iPhone-ima? Onda ugledam dvoje ljudi, na uglu dijagonalno od autobusa, mašu vozaču da ih pričeka. Automobili u oba smjera su se bez puno drame zaustavili na svoje zeleno svjetlo i čekaju da propuste pješake, koji pretrčavaju preko svojeg crvenog svjetla do autobusa ... Kad su pretrčali i ušli u autobus, promet dalje normalno krene ...

Drago mi je da živim u zemlji gdje ljudi gledaju oko sebe i spremni su žrtvovati malo svog prava ("meni je zeleno") za nepoznate ljude koji će izgubiti pola sata ako im ovaj autobus pobjegne.

Ne, nije promet ovdje vječna idila, i ovdje ima budala i luđaka, ali dojmio me se ovaj spontani dogovor među ljudima.

Oznake: vozači, Putovanja