Rawi Hage – De Nirova igra
(Čitao na engleskom, "DeNiro's Game")
Moj prvi utisak je bio – ne, ne mogu to čitati, to je kao Schwarzenegger film u kojem stalno netko pada mrtav, sve eksplodira u bogatoj pirotehnici, samo glavni junak čudesno (neozlijeđen, samo malo zapackan) prolazi kroz vatru i hoda po vodi.
No kako su se stvari pomalo zavrtile, knjiga me zarobila, uhvatila u svoje ralje i nije me više puštala. Pred kraj mišljah – Bassam, čovječe, kad si s malo spretnosti i puno sreće kroz brojne prepreke došao živ do Pariza, molim te o'ladi malo, sakrij se u mišju rupu i čekaj svoj avion za Kanadu, ne pleti se u tuđe živote. No, ako nema napetosti onda nema ni priče, i autor spretno gradi nove napetosti čim glavni junak preskoči, zaobiđe ili nadmudri stare.
Zanimljiva je to priča o dva mladića, prijatelja iz djetinstva, koji su krenuli s iste točke u životu da bi kasnije odabrali različite puteve preživljavanja u kaosu rata u Libanonu. Da bi preživio, George se priklanja kršćanskoj miliciji, dok Bassam pokušava – uz pomoć obitelji i prijatelja - preživjeti držeći se što manje vidljim, što bi ovdje rekli «low key».
Zorno su prikazani užasi rata – ništa nije sveto, ljudski život je bezvrijedan. Nema u toj priči «good boys», jer u paklu rata «good boys» nastradaju u prvom naletu. Nijedna strana u libanonskom sukobu nije prikazana u nekom pozitivnom svjetlu. Zaraćene strane ratuju i istovremeno mirno trguju, alkohol stiže iz kršćanskih na muslimanske položaje, za ne previše novca može se kupiti svako oružje. Bassam i George isto su spremni ubiti kad je to u njihovom interesu, ili da spase svoje živote. To je realnost života u takvoj situaciji.
Sličnost sa zbivanjima u ex-Yu više je nego očita i znatno pojačava naš doživljaj knjige.
Zanimljivo je da su žene u tom ratu prikazane kao gotovo jedina pozitivna sila – kuhaju ručkove iz ničega, stvaraju odnekuda vodu koje nema, tješe, liječe i spašavaju. Muškarci ubijaju, ili očajavaju opijajući se do besvijesti, uzimajući drogu i samoubilački kockajući, dok čekaju da smrt prozove njihov broj. Jer ta cijela igra je samo jedan veliki ruski rulet.
Jedino što je zajedničko muškarcima i ženama u toj knjizi je da svi bjesomučno puše, u svim situacijama. Dim cigareta povija se kroz cijelu knjigu, puše krvnici i žrtve, puše bogati i siromašni, puše ushićeni (kojih je u ovoj knjizi malo) i puše očajni. Kad dovrših čitanje, moradoh objesiti košulju na zrak da se prozrači od tolikog dima ... :)
Premda mislim da je knjiga dobro napisana, preintenzivna je za moj ukus i mislim da ne ću čitati «Žohara» (The Cockroach) od istog autora.
Post je objavljen 16.05.2013. u 03:52 sati.