Pogled izvana

I kod nas je (konačno) pao pravi snijeg. Počeo u četvrtak navečer i nastavio cijeli dan u petak. U petak ujutro sam marljivim radom počistio snijeg s našeg parkirališta, a kad smo poslijepodne kretali na skijanje, već je snijega bilo za novo čišćenje.

Putovanje na skijanje bilo je vrlo zanimljivo. Najprije je bilo odlučivanje krećemo - ne krećemo, onda smo nazvali naše prijatelje Terry-ja i Donnu, oni su već bili na pola puta na chalet i rekli da je promet polaganiji, ali bez zastoja. Tako smo se odlučili i mi na kretanje, krenuli još za dana i išli nešto duljom rutom, ali koja više vodi po glavnim cestama, umjesto nekim malih "cestica - kratica" putevima koji se prvi zatvore kad padne neki ludi snijeg. Krenuli nekim cestama da zaobiđemo kritične točke gužve, no i tu nije bilo lako jer je puno automobila zapelo u snijegu ili se našlo u nekim manjim sudarima.

Konačno došli na autoput broj 400 koji vodi ravno na sjever, promet ide "ko bog", šišamo ko veliki, kad li se javio Ivan "moram hitno na zahod". "Jako ili malo hitno", pitamo. "Jako". I tako siđemo s autoputa, snijeg pada, stakla se magle, brisači samo razmazuju kašu po staklu, na pokrajnjoj smo cesti u kvartu kojeg totalno ne poznajemo. Konačno ugledamo Tim Hortons kafić, i nađemo se na njihovom nepočišćenom parkiralištu. Obavili Ivekov mega-piš, moj medium-piš, kupili još neke prigriske za put, i eto nas natrag u autu. Eh, tu smo se sad stali batrgati, jer je auto "sjedio" na snijegu, i kotači baš nisu bog-zna-što mogli dohvatiti. Drž-nedaj, izvukosmo se nekako s tog čuda (hvala budi dobrim zimskim gumama) i vratismo na autoput. Ali u tih 20-tak minuta situacija se sasvim promijenila. Umjesto 80 km/h, promet je plazio sa 30 km/h. Dok smo mi pišali, prošle su ralice autoputom, i iza njih se odmah stvorio ogroman red. Ralice se postave kao kosci na livadi - prva ide sasvim lijevo i dodaje snijeg slijedećoj koja je malo iza nje i malo udesno, a ova dodaje trećoj koja je malo iza nje i konačno gura snijeg sa ceste ... Ukratko, neprobojan, sporo odmičući zid. I tako smo se slijedećih 70 - 80 km vozili 35 - 40 km/h, dakle dobra dva sata za ono što se normalno prođe za 40 min ...
Kad smo s autoputa skrenuli na male ceste, dan se počeo polako gasiti, kako to već biva kad je nebo pokriveno sivim oblacima iz kojih pada snijeg. Promet je tekao bez zastoja, 80 km/h na lokalnoj snijegom prekrivenoj cesti je stvarno solidna brzina.

Chalet nas je dočekao kao u zimskoj priči - borovi koji se povijaju pod snijegom, auti klize kroz utabani snijeg tiho kako to može biti samo po friškom snijegu. Klinci su se odmah ubacili u igru, a mi odrasli smo rashlađenom votkom i raznim grickalicama neutralizirali stresove vožnje kroz snježnu oluju ...

Taj upravo prošli vikend bio je nakrcan najrazličitijim doživljajima. Najprije, Marina je povela gošću, Oksanu, s kojom je išla u staru školu. Kasnije se Oksana preselila kad je njezina mama rodila trojke, pa su morali prijeći u veću kuću, i Oksana u drugu školu, no Marina i ona su ostale u kontaktu. Oksana je Ukrajinka, najplavijih očiju i (prirodno) najplavije kose, uvijek nasmiješena i prirodno ljubazna. Marina joj je nadjenula nadimak Kraljica Pristojnosti, kojeg to dijete zaista zavređuje. Ovdje, u svijetu razmažene američke djece (u što spadaju i naša vlastita, da se razumijemo) odučili smo se pomalo od europske pristojnosti. Oksana se bavi pisanjem (na svom blogu), svira harfu, skija na dasci za skijanje i na običnim skijama, dakle stvarno univerzalna cura. Oksana tečno govori ukrajinski, pa je na chaletu imala prilike razgovarati s našim domaćinima koji su porijeklom Ukrajinci.

Znali smo da Marina mora više-manje cijeli dan trenirati sa svojom momčadi, pa smo Vesna i ja preuzeli da veći dio dana skijamo s Oksanom.
U subotu je poslije treninga na chaletu Marina priredila party za cure iz svog skijaškog tima, došle su na kupanje na "naš" bazen, bile u sauni, jurile po snijegu. Dečki još ovaj puta nisu bili pozvani, ali to će se uskoro promijeniti, već se razgovara o tome tko se kome sviđa u skijaškom klubu, itd. (Naravno da ne ćemo nikad čuti od Marine tko se NJOJ sviđa, ona tvrdi "nitko" ... ). Mlade skijašice su doveli njihovi roditelji, koji su isto bili pozvani da se pridruže kupanju i / ili iću i piću, tako da je društveni život bio zaista na visini.

Navečer su još cure (Marina i Oksana) išle same "u selo" malo prošuškati, dobile par dolara da si kupe neke đinđe i slatkiše, a ponajviše je cilj izlaska bio da se osjećaju velike i samostalne.

U nedjelju je pak Marina imala trku, ovaj puta na domaćem terenu. Malo smo skijali a malo gledali trku, Marina je bila negdje oko sredine, i s time smo zadovoljni i ona i mi. Ona više ne "grize" da bi postigla neke vrhunske rezultate, i pitanje je da li će se slijedeće godine uopće više natjecati. Ne mora, već je naučila dovoljno skijati da može cijeli život u tome uživati.

Skijaški uvjeti su bili najbolji što smo ih doživjeli ove sezone - silan snijeg je pao prošlih dana, sve je to uredno preko noći strojevima poravnano i nabijeno. Preko dana sijalo je sunce, temperatura oko -5 C. Naravno da su i ljudi osim nas prokužili da su uvjeti fantastični, i gužva je bila prilična.

Povratak kući u nedjelju navečer je bio laganica u usporedbi s odlaskom. Vratili smo se našom uobičajenom rutom po malim cestama, no sve je bilo očišćeno i već dobrim dijelom suho, tek na jednom dijelu je vjetar nosio malo snijega na cestu. Na tom dijelu male lokalne ceste ima nekoliko kilometara na kojima uvijek, baš uvijek, vjetar luđački puše, nije mi jasno zašto se tu ne natrpa tisuće vjetrenjača, mogle bi proizvesti struje za cijeli Ontario i ostatak svijeta.

Došavši kući naš garažni prilaz smo našli "zazidan" ledenim zidom. Kako je snijeg padao, ralice su ga marljivo gurale u stranu, i naš je ulaz bio zakrčen jedno 60 cm visokim zidom dobro nabijenog vlažnog snijega. Preko toga ne bismo prošli ni s pogonom na 4 kotača, samo bi tenk mogao proći kroz tu zaleđenu hrpetinu. (Jeste li pred par godina dobili pismo o radostima Kanade, u kojem se spominje "grtalica" koja svaki put kad očistiš snijeg zatrpa ulaz na tvoj garažni prilaz?).

Parkirali smo kod susjeda (Vesninih zemljaka, Iračana) i samo prenijeli nužne stvari iz auta u kuću da se klinci mogu spremiti na spavanje, a ja se prihvatih čišćenja snijega. U jednom času mi se činilo da se osjeća neki smrad izgorijevanja iz mojeg električnog beba-bacača snijega, ali je preživio do kraja. Snijeg je bio težak i vlažan, i stvarno ga je bilo teško pročistiti. A nema odustajanja, jer kad se to sve kasnije po noći dobro zaledi, čišćenje će postati nemoguće.

I tako jedan sat marljivog rada da se očisti naše parkiralište, a onda je trebalo lopatom navaliti na "zid" uz cestu ... Slijedi još jedan sat još marljivijeg rada, pri čemu sam snijeg dijelom bacao na cestu da ga auti razgaze da se lakše topi, a dijelom na strane da ne stvorim na cesti takvu hrpu koja će izazvati da se netko unesreći.

Bilo je prošlo 11 sati kad sam dovršio snježne avanture, prebacio auto sa susjedovog prilaza u našu garažu i iskrcao ostatak stvari iz njega. Vesna mi je izmasirala križa koja su prebacila tone snijega, i padosmo u krpe. Da, bilo bi se zgodno prije otuširati, no moje su snage bile potrošene. Spavati, spavati, a možda i sanjati ... (reče striček Shakespeare). Sutra je radni dan i treba ga biti u stanju preživjeti ...

Oznake: Zima, snijeg, skijanje