Samo Durica

četvrtak, 02.05.2019.

Majstor Fran

" Majstor Mate " je crtić koji Fran voli gledati, a i pjevati uvodni đingl, jer ima fora ritam.
U ponedjeljak, kad smo se vraćali iz vrtića, poštar nam je ostavil papirček na kojem piše kak je Franu došel paket.
Odmah je rekao: - mama!, to mi je teta Tea poslala iz Japana. Sigurno sam dobio ptice, jer ja jako volim ptice! -
I tako je i bilo. Zaista je dobio ptice u raznim oblicima i različitih vrsta:
Pernicu za školu s kanarincem, jednu veću papirnatu vrećicu s pingvinom, jednu manju s papagajem i tri piceka.
Kako su piceki sićušni i lako bi se pogubili, a kutiju mi je bilo žao baciti, rekla sam mu neka si od nje napravi kućicu za njih. Dala sam mu škarice, lijepilo, plastične čepove i kartonske kutijice raznih veličina i oblika. Pokazala sam mu kako se skalpelom izrežu prozori i vrata. I dalje se zabavljao sam. Toliko se udubio u taj posao, da ga nisam čula " mamakati " dobrih dva sata, iako mi se srce steglo od tuge kada mi je neku večer rekao, jer sam morala otići po maramice za nos: " mama, mene je jako strah biti sam i zato ću te pratiti. " U prvi mah niti ga nisam razumjela dobro kaj mi je htio reć, a onda sam shvatila da mi govori kako će ići zamnom ko pesek. Jučer nije htio ugasiti svjetlo u svojoj sobi prije spavanja, i morala sam uložiti jako puno vremena da mu objasnim kako neću nigdje otići, te da sam tu za njega uvijek. No, i sama znam, jednako kao i on, da je život nepredvidljiva igranka u kojoj vrijedi samo jedno jedino pravilo:
- nikad ne znaš kaj te čeka slijedeće sekunde života, i jedino što je neizbježno sigurno jest smrt. -
Svjesni toga, nas dva provodimo što više vremena zajedno uživajuću u svakom darovanom trenutku: pjevamo, plešemo, igramo se, kuhamo, šetamo, smijemo se.
Smijeh je lijek koji svima preporučam.
Sreća moja što mi on svaki dan preko nekoliko puta nacrta osmijeh na lice, što svojim pitanjima, što odgovorima, a ponajviše duhovitim dosjetkama.
Sretna sam i zahvalna nebesima što je tako skroman i kreativan, ne treba mu puno, te je iz ničega sposoban napraviti svašta.


za izradu kućice potrebno je: kartonska kutija, škarice, lijepilo, skalpel, plastični čepovi, kartonske kutije različitih veličina, figurice iz kinder jaja, zvonca, drvene perlice i ostalo po želji




pomagao sam mami uređivati drveni namještaj, mama je preuredila stolić, a ja stolac




prugaste su nove šlapice za vrtić, a zelene starke za dvorište. mama mi je dopustila da sam odaberem. stavit će mi žnirance, jer moram naučiti vezati prije škole.

volim pomagati mami, pa smo skupa pospremili verandu na kojoj mama pije kavu.

- 08:09 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 28.04.2019.

Život ide dalje

Nakon svega kaj smo doživjeli, moje dijete i ja, a dijete je jedino što mi još daje snage za život, odlučila sam maksimalno se posvetiti samo njemu i uživati u njegovoj čistoj, nevinoj i nepatvorenoj energiji koja me iz sekundu u sekundu vraća na pravi kolosijek i ne dozvoljava mi potonuti.
živjeti se mora, raditi se također mora, sabrati se mora, glavu dignuti dovoljno visoko da je iznad površine, a opet dovoljno pognuti da ne zveknem čelom o neku novu bol.
Fran je moj život, moj početak i kraj.
Sada imamo jedan drugoga i crpimo snagu jedan od drugoga.
On je moj punjač. Moja vječna uspomena na čovjeka kojega sam imala sreće upoznati. Tu uspomenu mi ništa ne može izbristati iz sjećanja. Kroz Frana njegov tata živi i dalje i živjet će, a ja ću gledati kako raste, razvija se i postaje čovjek kakav je bio i njegov otac.

deda nas je odveo u Tuheljske tolplice na oporavak. To se stvarno isplatilo.



Lepe ti je



gle me mama



malo se sramim



Žgoljavac



ipak se ne sramim. Samo to predivno biće može vratiti osmijeh na lice i volju za život.



uživanje na suncu i prekrasnoj prirodi



povratak



još malo glumetanja jer nisam otišao na trampolin, bila je gužva



imam kapu istaživaća dinosaura i ruksak klokan



" mama, slikaj me još jednom s pisanicom, sad bum ovak, gle! "

" idemo u auto, umoran sam. "

Oznake: Tuhelj, Zagorje, Fran i deda

- 08:17 - Komentari (16) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.04.2019.

epitaf

U Zagrebu, 19.4.2019. godine, u 47. godini života na svom kauču zaspao je i utonuo u vječni san jedan od najtalentiranijih i najproduktivnijih gitarista, kantautora i umjetnika svog vremena na ovim prostorima.
Svirao je, skladao i stvarao svaki dan i u svakom trenutku, kada god je imao priliku držati gitaru u rukama, a dok nije mogao svirati, glazbu je stvarao u glavi.
- opet me ne čuješ? - znala sam ga špotati, samo zato što nisam mogla to razumjeti.
- oprosti, znaš da mi je muzika u glavi, slušaj ovo. -
čovjek, muž, otac, prije svega otac, koji je svaki svoj slobodni trenutak provodio sa svojim petogodišnjim sinom i na njega bio neizmjerno ponosan.
otišao je mirno kao što je i živio. bez pompe, bez riječi, u tišini smrti koja je došla po njega prerano.
bio je jedna od najranjivijih, naosjetljivijih i najprijemčivijih duša koje sam ikada poznavala. duša protkana dobrotom, empatijom i tolerancijom. imao je vremena, strpljenja i razumjevanja za sve oko sebe.
izgubili smo čovjeka. izgubili smo muža. izgubili smo oca. izgubili smo prijatelja.
Počivao U Miru Božjem. Amen.
Sada Muziciraš s Anđelima.
Dalibor Matošević Pipo 27.1.1973. - 19.4.2019.

poslušajte njegov autorski jazz album koji je radio s glazbenicima:
Luka Veselinović
Marko Matošević
Saša Nestorović
Matija Dedić
Labyrinth


tata uči Frana svirati


večera u novom stanu, hobotnica pod pekom


prvi put s Franom u Zoo vrtu


poljubac nakon koncerta


Lauba, 2017.


Fran i tatina gitara


prvi kupanac, Rovinj, 2014.


pauza na predstavi u D.V. " Trnoružica " za koju je skladao glazbu, Zagreb, 2017.

poslušajte i pogledajte

- 08:31 - Komentari (36) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.04.2019.

Slučajno upoznavanje

Krenem desno uličicom iza kuće kojom se stepenicama može spustiti pa opet popest na Horvatovac, tamo je i reciklaži dvorište, no, ima par krasnih mjestašca za sjesti na klupici i odmorit dušicu. No, bedasta, kakva jesam, a još k tomu i dekoncentrirana profulam si štenge i završim u ulici u kojoj su sve kuće iste, one interpolacije takozvane, oliti urbane vile, kajtijaznam, uglavnom, sve su iste ili vrlo slične, kao i pejzaž oko njih, krajobraz, sterilno dozlaboga dosadno, ko apoteka, kubizam na entu, trava pošišana ko libelom, jedino kaj me privuklo i zapamtila bum si, je park za klince, lepi, novouređeni, čisti i uredan, i slastičarnica: " torte i to ", u koju sam skoro ušla, al mi je pažnju odvukla malena uličica , tipa, odvojak na levo, Jagodnjak se zove, pa skrenem u tu cesticu, i drago mi je da jesam, jer me to brdašce oduševilo: samo par kućica ima i jedna stambena zgrada, al je sve tak nekak apetitlih, baš kak i samo joj ime govori.
Našla sam si u tom Jagodnjaku krasnom kućerak koji mi se jako sviđa, kak i samo to mesto, prelepo je sve, od lokacije do pogleda i same prirode, iako, zapikirala sam si već prije i zabecirala grunt na samom vrhu, voćnjak i sve, čak i kampica stoji, nugatino i mašta mogu svašta, kak veli jedna stara marketinška poruka.
No, opet skrenuh s teme, vrludam svugdi, pa i tu, takav mi je duh proljetni, svako fakin' proljeće isto me opizdi po tintari, ono, ko zletvom, Žbam!, A posle bude: Jauček!
O.K., dakle-m(mmmm), šetam tak sebe se, još sam nadobudno htela probat uć u dvorište od instituta " Ruđer Bošković " i fotkat se s prof. Baltazarom, kad me zaustavil oštri zaštitarev glas: " kaj nesmem nutra? ", Napravim se još bedastija nek kaj jesam, pa si vratim sluške u vleha, sva sreća da sam našla tu agaciju koji si želim zpeclat, ak se ti opće može pelcat, nemam pojma, raspitala bum se kod ovih svojih na šljaki kaj znaju zbiljkama, ja sam ubojica biljaka, zadnje kaj mi je krepalo je Božićna zvijezda, sam mi se zasipala jedan dan, mada sam si i šoricalicu kraj nje metla i sve, ne metla za letit, neg metnula, da, da, vještica na metli, stihovi su to one opićene braće iz susjedstva, onaj brat i sestra kaj su na euroviziji BiH predstavljali, smijala sam se ko malo dete tome, a taj lik, kak je izvan realnosti tražil je Čovječuljka da mu svira ko da nezna svirati, pa se ovaj nije mogel načuditi, jer, on to tak nemre, košto niš nemre, uostalom, meni nije to bilo čudno, al ja sam se davno prestala čuditi svemu ko picek glisti.
I tak s tim granama ljulibastim gledam di bum se spustila opet po nekim štengama natrak, kad me zaustavi ženskica zpesom, lepim, predivnim ovčarem Dojčland proizvodnje, onaj dzgustom dužom dlakom, tamni, ma, pes ko iz filma o Boško Buhi, i pita me dal' trebam pomoć, obzirom kak sam zujala nije čudno, i sad ja njoj objasnim od kud sam došla i kak bi se isto tak htela vratit, pa počnemo čatpri nas sve babice, normalno, kaj bu drugo žene nek lajale međusobno, a kad ih je više onda i oblajavale, i tak, riječ po riječ, ovo ono, ispadne kaj je ona isto sindikalna povjerenica ko i ja, žena mi je objasnila sve i svašta, jer, ja sam tek počela, puno još toga imam za naučiti, a sve mi je zanimljivo, doduše, radimo skroz različite poslove i zanimanja su nam specifična, no, fakat me uputila opako.
Kak to već i biva, razmijenile smo si kontakte i zaista se toplo nadam kak bumo popile tu kavicu skup, jer, em mi je taj njen pes fora, em mi se ona ko osoba sviđa, zanimljiva mi je, em još imam i taj bonus besplatne edukacije, ma, milina. Stvarno, čovek sam treba izaći iz kuće i krenut, nikad ne znaš kam bu te put odnesel.
Ko i život, uostalom.

- 14:15 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 13.04.2019.

Jedna obična nedjelja

Krenem na Kamenita vrata u nedjelju zapalit svećicu za Sve, upalim si muziku, natakarim sluške i počne mi padat kiša. Kak sam se napikirala prošetat se, i to prek brda na brdo, a nisam bila ni sigurna u pravi put, no, to i je bit tih mojih šetnjica, između ostalog, istraživanje novog i nepoznatog, tak ima lepih kućica gore zvrtovima i dvorištima, procvalo je drveće, magnolije se šepure ukrašene biserima kapljica kiše koje se cakle na škrtim zrakama sunčeka koje sramežljivo škilji kroz zagrebačko sivilo.
Zbog kiše na sebi imam čušpajz, primjeren travanjskoj hirovitosti:
Pamučni šos, pamučnu majicu, traper košulju, kožnu jaknu i kožne tenisice. Kišobran mi se ne otvara. Ne volim kišobrane. Sputavaju me i ograničavaju. Sudaram se s drugim, tuđim kišobranima, a to mi stvara probleme u glavi
Želim si, tako žarko i žestoko si želim isprazniti glavu, provjetriti mozak od svega kaj me gricka ko mišeki maleni, njih stotinu miljona, iznutra, a ja samo želim zagipsat si te pukotine duše kroz koje mi curi sve, pa i likvor moždani.
Hodanje mi paše. Smiruje me. Promatram prirodu i to me veseli. Razgledavam raznovrsnost ove naše gradske arhitekture. Zanimljivo mi je to sve skupa. Odvraća mi pažnju od vlastitog bitka trenutnog.
Spuštam se štengama po Glogovcu, pa prek Medveščaka opet se popnem di kapelice i spustim na Gliptoteku, no, tamo te štenge su u nekim radovima žešćim, zabranjene za pješake. Niš, ima druge malo niže dole.
Ispred Kaptol centra prelijepi američki ogromni auto sparkirani. Lepo je, limuzina neka.
Okrenem se i na podu kraj kanta za česme stoji papirnata vrećica puna plastičnih flaša. Odojativno nabrzinu ptetvorim flaše u kune i uzmem si tu vrećicu sa sobom. Fali mi za tubice. Sve mogu, bez svega mogu, al prestat pušiti još uvijek mi neda.
Spuštajući se na Kamenita upadne mi u oko bačen Ikein list zeleni, baldahin, odložen na kontejnerima. Provučem se između parkiranih vozila, pregledam ga, zdrav je i cijeli, ko novi. Odlučim uzeti si ga. Ima već gdi bum ga iskoristila. Samo ga treba dobro oprati.
Na Ksmenitima su svijećice zaključane. Nema mi to smisla. Smatram kako bi trebale biti uvijek dostupne. No, valda i tomu je uzrok neka ljudska zloća. Il' kaj već. Još uvijek ne kužim.
Obavim svoje zbog čega sam i došla, bez svijeće isto mi se vrijedi.
Grad je već pun turista. Drago mi je. Zaustavlja me neka mlada curka i pita za smijer. Odlazim u špar zamijenit flaše za nofčeke.
List ide na pranje i kupanje.
Bio je to jedan od ljepših dana.

Oznake: list

- 14:06 - Komentari (9) - Isprintaj - #

subota, 06.04.2019.

Nije plaža, a nije ni ljeto

Kako je vražje teško u ovom gradu kapitalnom i državi nam izborenom doći do nekog običnog papira sleš potvrde za neki jarac bilo kakve vrste koji ti je potreban baš baš i upravo te sekunde ili barem što je prije moguće, jer, naime, odvažio si se nekaj pomaknut s mjesta mrtve točke na kojoj bi sve i svi, valda, trebali biti i čekati, ni slučajno se ne usuditi poželjeti promijeniti na bolje, na ljepše, na pametnije i sretnije. Ne! Lakše je ne stiskati potrebne gumbe, tako je prosto jednostavnije ne dizati ni valove ni prašine, kamoli ih brisati, lomiti, plivati protiv struje u kanalu smrada u kojem sve teče svojim unaprijed određenim tijekom, slijepo slijediti tok događaja i na kraju, ono najvažnije biti siv, što sivlji, stopiti se sa sivilom bezličnosti tih trupla koja plutaju na trupcima i kada otvaraju usta riječi koje im izlaze iz njih ne nemaju značenje, samo su jeka nekih već prije nsučeno stečenih ponašanja, genetski predodređenih da budu i bivaju samo isključivo ono što im omogućuje njihov skučeni okvir uma.

Oznake: Potvrde izdajemo samo radnim danom od 8h do 15h

- 11:43 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 23.03.2019.

Djevojčica, Div i Titan

usamljena u Svemiru
jedna se Zvjezdica
odlučila postati crna rupa
padajući u taj ponor
sudarila sa Sunčanim Divom
umjesto da kao Ikar izgori
utopila se u Ambisu
traćka samo jednog jedinog
njegovog prodornog pogleda
koji joj je skenirao dušu
svojim šarenim očima
izliječio joj krila svojim
spretnim predivnim rukama
darovao joj vjeru kako
je sposobna postati
baš sve što poželi
pruživši joj spokoj na ramenu
pretvorio ju je u ptičicu
kako bi sama mogla letjeti
na svoju osunčanu obalu
njihovog egzotičnog otoka
gdje će saviti čisto gnijezdo
strpljivo čekajući svoje sidro






Oznake: DDT

- 22:48 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 19.03.2019.

Mom Dragom Tati

dragi moj tata,
bez tebe tvoje dijete
teško korak hvata
dragi tata,
zbog tvoje dijete
više se ne boji mraka
nogomet mu je najdraža igra
od mene, tata,
napravio si malog tigra
koji se više ničega ne boji
jer znam da uz mene
moj hrabar tata stoji
dragi moj tata
naučio si me
kako se alatom barata
tvoje se dijete ničega ne boji
jer zna da ga čuvaju
sigurnih ruku prsti tvoji
dragi tata, kao i mama,
znam da za mene ti uvijek si tu
sad mogu i sam prebroditi prepreku svaku
i nisam ti, tata,
jer sam još mali
nabrojao što ti možeš sve
ali i ovo, stvarno, već puno je
zato, dragi moj tata
hvala ti za sve!

Sretan Dan Očeva Svim Tatama
i onima koji se tako osjećaju

Oznake: Dan očeva

- 18:47 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 26.07.2018.

želje i obaveze

- mama! došla si! -
- jesam, jedva. - pušem
- vruća si. - stavlja mi glavu među ruke
- vani je jako toplo. -
- kako si, mama? -
- umorno. -
- kak ti je bilo u vrtiću? -
- ok. - teško mi je i pričat
- jesi imala puno beba? -
- dvajstjednu. -
- uuuuu, to je jako puno. jesu svi kakali? -
- nisu. -
- nisu kakali u gaće? -
- imaju pelene. -
- i mi ćemo imati pelene kad dobimo bebu, jelda mama? -
- budeš ti prematao bebu? -
- da, da, ja ću ti sve pomagati. -
- a jesi nahranio kornjaču danas? -
- nisam još. čekao sam tebe, pa da zajedno. -
- a ko je htio kornjaču, ti ili ja? tako ne možemo s bebom, o bebi se moraš stalno brinuti. -
- pa, mama, kornjača nije samo moja, ona je i od tate i mene i od tebe, tako će i beba biti naša. -

- 02:39 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.07.2018.

Milić i Dalić

dok smo čekali naše zboraše da slete iz južne afrike praktički istovremeno slijetao je avion hrvatske nogometne reprezentacije zbog čijeg dočeka je sve više ljudi dolazilo prema novom aerodromu. prije toga Fran me, ugledavši zgradu starog pitao da li je to neka farma.
čekajući tako s dedom i Franom na nekom zabačenom parkingu, jer se ispred aerodroma ne smije zadržavati, i dok je Fran pokušavao vidjeti zrikavca čije glasanje je čuo iz polja, razmišljala sam si tako kolika je sličnost između dirigenta i voditelja zbora " Čarobne frule ", i izbornika repke Dalića.
jedan i drugi su izuzetno uporni u provođenju svojih nauma, no, isto tako točno znaju zašto nešto rade, jer su si dali truda proučiti sve do u detalje, no, zbog toga smatraju nepotrebnim objašnjavati se drugima, te ih čak, ili sam barem ja stekla takav dojam, pomalo i nervira kada ih netko propitkuje samo zbog nekog senzacionalizma, jednostavno, oni sami znaju što, kako i zašto rade, i nemaju potrebu to lamentirati pred svima, dok sami, vjerujem, ulažu mnogo vremena propitkujući različite mogućnosti.
isto tako, samozatajni su jedan i drugi, te ne trče pred rudo nikakvim ekskluzivama, nemaju potrebu samopromovirati se, pogotovo ne riječima, već strpljivo čekaju da rezultatom opravdaju svoj rad.
ne razumijem se puno u nogometnu strategiju, ali isto tako sam stekla dojam kako izbornik ima više od jednog plana, točno zna tko će koga zamijeniti, u stanju je predvidjeti neke nepredviđene situacije, te za njih ima već spremno riješenje prije nego se i sama situacija dogodi.
isto tako funkcionira i naš dirigent koji svojim višegodišnjim iskustvom ima sposobnost snalaženja u mnogim novim, nepoznatim i drugačijim okolnostima koje ponekad mora rješavati na licu mjesta i uvijek ih odradi smireno, bez nervoze i panike.
obojica su svoji u svakom pogledu značenja te riječi, ne dozvoljavaju si uplitanje u posao, ne sviđaju im se nepotrebne priče o njima koje nemaju veze s trenutnim poslom, ne zanima ih što bi i kako bi netko drugi, kao što se ne zamaraju komentarima, pogotovo ne onim zlobnim provokatorima.
posao kojim se bave imaju u malom prstu, iskustvo im je neprocjenjivo, no, malo su i škrti dijeliti ga baš sa svima, kao da smatraju kako samo oni koji to zaslužuju zalaganjem i ulaganjem sebe mogu imati pristup njihovom znanju.
mišljenja sam kako je osobina koja ih posebno veže upravo ta sposobnost motiviranja i okupljanja različite ljude u povezanu grupu koja je spremna dati sve od sebe za isti cilj.
znaju kako je to moguće pozitivnim poticajima, sposobni su procijeniti kada će i kako nekome u datom trenutku pružiti priliku da se dokaže, ali isto tako ne vole riskirati onda kada je trenutak izuzetno važan.
cijene osobine kao što su zalaganje, trud, inicijativa, upornost i radišnost, dok im se ne sviđaju osobnosti koje se vole isticati u grupi bez pokrića, te uživati neopravdani zvjezdani status, jer, znaju da takvi karakteri mogu unutar grupe stvoriti nepoželjne i nepotrebne ljubomorne osjećaje, kao i osjećaje manje vrijednosti, već cijene one koji mogu i znaju stavljati se u poziciju pokretača i svojom energijom okupiti ljude i pokrenuti skupinu
jednostavno, poznaju psihologiju skupine, imaju izrazito razvijenu socio-emocionalnu inteligenciju, kao i snalaženje i novim i nepoznatim situacijama.
iako se bave potpuno različitim poslovima, jedan i drugi rade ga iznimno profesionalno, predano, čak i požrtvovno, ističući uspjeh koji su postigli kao rezultat zajedničkog rada i zalaganja svakog pojedinog člana, a nikada njih samih, ne želeći ništa više od virenja iz sjene.
jedina je razlika što će jedan ostati u povijesti zabilježen kao velikan u povijesti hrvatskog sporta, dok će drugi uvijek, samo stoga što se bavi manje popularnim aktivnostima, biti na margini, uostalom, kao i ta aktivnost kojom se bavi, jer, ruku na srce, pjevanje u zboru nikada se neće približiti jednoj od najpopularnije sporedne stvari na svijetu, i ostat će samo aktivnost za onu nekolicinu entuzijasta u društvu koja uživa u spoju pjevanja, nastupanja, putovanja, i druženja, te se bavi time amaterski, no, jedan i drugi, da su odabrali bilo koji drugi posao, opet bi ga radili na isti, pedantan način i što je nesporno s istim rezultatima.
za mene je naš dirigent profesor Marijan Milić, osim što mi je i mentor i uzor, u vođenju zbora ono što je Zlatko Dalić u vođenju nacionalne reprezentacije , iako sam, iskreno za njega čula tek kada su počele priče nakon što je preuzeo posao izbornika, jer, nogomet nije aktivnost koju pratim niti uopće ne uživam gledati kako se drugi igraju loptom u vođenju nacionalne reprezentacije, no, zaintrigirao me upravo taj fenomen koji se odjednom stvorio u društvu oko njega i njegove osobnosti.
jedan i drugi predstavljaju naše boje u svijetu, svaki na svoj nevjerojatno sličan, a opet različit način, i veselit će nas svojim rezultatima sve dok se budu tako lavovski, a opet istovremeno skromno i ponizno bavili poslom koji vole i za kojeg su spremni dati cijelog sebe.
možda je upravo to taj faktor: ono koliko daješ i način na koji to radiš takav i rezultat ti se vrati.
kao i odnos prema ljudima, pronalaženje prave mjere vlastitog položaja za ostvarivanje zajedničkog cilja.
jer, napredak je moguć jedino onda kada svi zajedno idemo prema onome što želimo ostvariti.
moje viđenje je kako nije nogomet taj koji je povezao sve te ljude, već energija koja se stvorila zbog niza povezanih faktora, a ako je tomu tako moguće je ostvariti i mnoge druge lijepe i pozitivne, predivne stvari, samo je potrebno okupiti ljude koji teže istoj ideji, a ponekad i sam proces pruža jednako, ako ne i više zadovoljstva i ispunjenja od maksimalnog rezultata, kao i reakcija publike čija energija je i poticaj i motivacija.



" Čarobna Frula "

tata i sin





- 09:58 - Komentari (5) - Isprintaj - #