Samo Durica

srijeda, 27.12.2017.

njihov prvi dom

prvi puta od kada su su oženili bila posjetila sam sestru i njenog muža u novouređenom prostoru koji su si sami uredili u njegovoj obiteljskoj kući i moram priznati kako su me oduševili svojim idejama, kreativnošću, ali ono čime su me totalno kupili je jednostavnost i skromnost utkana u njihov svakodnevni način života koji potpuno suprotan od svega što sam do sada vidjela. pogotovo kod ljudi njihove generacije.
naime, imaju jedan prilično malen i skučeni prostor od kojega su uspjeli potpuno samostalno napraviti ugodan topli dom za sebe i njegovu već velku kćer tinejžericu, zbog koje su jedan velki prostor pregradili osigurajući joj tako opremljenu sobicu kako bi se ugodnije osjećala ono vrijeme koje boravi kod tate.
prvi dio prostora sastoji se od nešto veće kuhinje ispred koje je prostran zimski vrt koji još, nažalost, nije dobio svoju funkciju, obzirom da su za to potrebna velika ulaganja, u kojoj je centralni dio velika peć na drva koja ne služi samo za grijanje, nego i za kuhanje većine obroka. osim toga on sam izrađuje kuhala od limenka koja gore na alkohol čime žive prema svojim načelima očuvanja energije i što manjeg zagađivanja okoliša, ali i pokušavaju biti što je moguće više samoodrživi.
kako su i kamperi koji svako ljeto posjećuju neki drugi kamp resurse koje uspiju uštedjeti preko zime ulože u taj način provođenja godišnjeg odmora.
on je po zanimanju fotograf stalno zaposlen, a ona je nedavno dobila novi posao u struci kao informatičarka u Plivi.
sve dok nije njega upoznala jako se bojala voziti auto, iako je položila vozački ispit čim je postala punoljetna, uvijek joj je sjedanje za volan predstavljalo ogroman stres kojeg ga je upravo on uspio otarasiti na način da ju je nježno poticao, bez panike, vike i galame, tako da je sada uz njega počela i voziti.
vidim da se u mnogim aspektima svog života potpuno oslobodila i dobila onaj neki pozitivni " udarac " samopouzdanja koji joj je, iz meni nekog nepoznatog razloga nedostajao.
njihovo vjenčanje također je bilo potpuno drugačije od ostalih na kojima sam bila.
slično kao i oni sami, jednostavno, čisto, moderno, ali nenametljivo, bez puno pompe, kiča nepotrebnih parada.
taj njihov maleni dom potpuni je odraz njih samih, njihovih osobnosti, kreativnosti i navika.
pokraj peči iznad koje su izloženi crteži nećakinja imaju dvije stare fotelje jednu pokraj druge na kojima odmaraju poslije napornih radnih dana.
nemaju televizor, jer im nije potreban. kada požele gledati filmove ili serije koriste laptop.
njihova je životna filozofija kako je čovjek sretniji što manje stvari posjeduje, a time utječe i na budućnost zemlje pokušavajući je što manje zagađivati svime i svačime.
sami peku svoj kruh, koji je izvrstan i čiji miris se već uvukao u tu malenu kuhinjicu pomiješan s mirisom začina blagdanskih kolača koje ona s takvim veseljem spravlja za čitavu našu obitelj.
upravo u ovo vrijeme kada slavimo rođendan onoga koji nam je i sugerirao sličan način života, pravo je osvježenje prisustvovati uživo jednoj takvoj obitelji koja svojim načinom života pokazuje kako zajedništvo nije neki arhaični pojam opisan samo u bajkama. nedostaje samo još jedna malena kolijevka između te dvije fotelje u kojoj bi se ljuljala nova dušica kako bi ta slika bila potpuna. iako su samo željeli pokazati mi kako su uredili prostor ono što sam ja vidjela slika je budućnosti koja mi se, napokon jako sviđa pružajući mi dokaz kako i za ovaj svijet ima još nade.
sve dok postoje takve i slične obitelji koje žele njegovati vlastite vrijednosti bez narušavanja tuđih.
oduševili su me, jer su toliko svoji, a opet potpuno jednostavni u toj vlastitoj jedinstvenosti.
čak nisu niti svjesni koliko su posebni, jer njima je to sasvim prirodno, taj njihov prvi dom odraz je njih samih, ugodan, topal, nježan, skroman, kreativan, jedinstven i prije svega njihov.

- 08:25 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 22.12.2017.

vrijeme darivanja

prošli vikend Fran i ja u dućanu biramo špeceraj, on, naravno, vuče onu košaricu na kotače, ja tražim srebrnu girlandu koja mi treba kao ukras za na glavu povodom nastupa na Adventu u Zagrebu, on me prati u stopu sve dok mu pažnju ne odvuče nešto šareno, baš kao u onoj pjesmi TBF-a, " karton i plastika, nisam ti potreban, al sam povoljna prilika ", iako, nas dva imamo ovakav dogovor: samo jednu stvar si smije izabrati i to ak se lijepo i pristojno ponaša, jer, one fore s brlaćenjem roditelja po trgovinama kod mene jednostavno ne prolaze, dok, veli mi simpatična prodavačica, kak tatu uvijek uspije nagovoriti da mu kupi sve kaj se zmisli, pa se onda nas dva kefamo oko toga, pri čemu ja ispadam škrta zla maćeha koja svom djetetu ne želi ništ priuštit, sam zato kaj on ne kuži da samo pokušavam slijediti zajedničku ideju kako sreća ne izlazi iz automata za igračke iznenađenja u kojem se uvijek razočaraš, jer nikad iz njega ne ispadne ona kojoj si se nadal, kao što ni sadržaj vrećice puc puc nije tak fin kako ga zabavna pjesmica u crtanoj reklami opisuje.
i kad ono veli meni dijete:
- mama, nemam više cipelu, joooj, kaj bum sad? -
fakat, ono, čitav prvi dio gojzerice se odvojil, pa zjapi, tak da bi ga jedino široka samolijepiva traka spasila, čak mi je to i palo na pamet, kupit super lijepilo, il tak nekaj, čisto da stignemo do doma, jer, i bez vrećica pretežak mi je za nosit ga, al, na svu sreću, otpal se samo onaj gumeni dio, a džon je ostal, tak da smo uspijeli stić do doma.
al, sad, umjesto nekog lijepog poklona pod borom, a, kaj je najgore od svega on si želi tako zgodnu igračku: pilića koji se izliježe iz jajeta, al taj pilić je tako jako skup, i ta cijena zaista nije u skladu niti s veličinom, nit s kvalitetom te igračke,
i baš smo o tome razgovarale prijateljica i ja povodom darivanja za Sv. Nikolu, kak naša djeca uvijek dobivaju ono nešto kaj mi smatramo prikladnim, tako je Fran dobio društvenu igru: " Čovječe ne ljuti se! ", i još mu je tata rekao kak je čuo da samo jako dobra djeca dobiju u čizmicu lijepu igru koju može igrati zajedno s prijateljima, a tak i ona, uvijek daruje nešto korisno, edukativno, i naravno, to nikad nije ono kaj dijete želi.
sad su popularni ti neki zvrkovi, Nado se zovu, iz nekog crtića. to je tako bedasta, da ne velim neku grublju riječ, beskorisna i prije svega opasna ogračka s kojom se djeca ozboljno mogu ozlijediti, dok je poanta igre borba, što mene osobno užasava i sasvim sam protiv takvih igračaka. već je ionako dovoljno agresivnosti prisutno među ljudima, da još i djecu potićemo na agresivne aktivnosti. najgore od svega mi je to kaj ta igra nema nikakav smisao, ne razvija baš ništa, ničemu ne uči, ama baš ništa pozitivno ne vidim u njoj, čak nema ni element natjecanja, već samo besmislena borba dva zvrka koji se vrte. glupo do boli. doslovno, jer taj zvrk često zleti nekom u bradu il oko.
moje dijete niti nezna kaj je to, jer njemu je taj crtić " ružan jer su to čudovišta ", ali svijesna sam ja kak bu i on došo u dob kada budu ga privlačile i takve stvari, a onda nemam pojma kak bum to riješavala.
naravno, opet nas je spasila tetica, jer ja sam lovu potrošila na čizmice i kapu, e, da, a priča s kapom je još bolja.
dakle, kad smo bili u gradu jedna jedina kapa koja ga ne pika, jer, jako je osjetljiv na materijale, vjerojatno zbog alergije, jer samo nosi pamuk, no, pamučne kape postoje samo za male bebe i eventualno curice, pa sam jedva našla tu kapu, al mu stalno pada na oči, jer mu nešto veća. i reko, ništ, sad smo u gradu, kupila bum ti kapu koju god želiš, samo mi je bitno da je nosiš, dakle, ovak bumo se dogovorili: ti si sam izabereš kapu, ja ti je kupim, al onda je nosiš bez rasprave, može? može!, okej,
i uđemo u onaj H&M misleći kak tam ima svega i svačega, pa i ima, da, al sve za curice, e, da ja imam curicu, hm, al nemam, na kraju me sestra jedva odvukla s tog odijela gledat kape za dečke, po kaj smo i došli, a tam, ono, tri i pol kape, plava, siva i plavo - siva, ajd, bar pašu uz sve, al kak sam mu ja rekla da si može sam birati, on si je zbral:
šiltericu
i to neku repersku plastičnu šiltericu, nemam pojma zakaj su je opće stavili u prodaju sad po zimi, pa sam ga jedva uvjerila da mu to netreba, već topla kapa koja mu grije uši, a tu je tetica odigrala važnu ulogu, naravno da teta sve bolje zna od mame, pa je na kraju pala dinosaur kapa s nekakvim našivenim trokutima i očima zbog kojih je cijena osam banki ( 80 kn ), da, da, za to sam prošle godine kupila dva para cipela i još mi je ostalo za pizzu, vražja kapa, i taj šminkerski dućan i njegov dizajnerski tim koji surađuje s marketinškim stručnjacima koji pak točno znaju ciljati upravo tam kam treba kad je u pitanju izbijanje love roditeljima iz džepa.
mi smo samo ušli i vrlo brzo izašli, no, i u to kratko vrijeme vidjela sam kak jako male curice biraju bundice s leopard uzorkom, haljine borove s pripadajućim rajfom ( nešto gromoroznije nisam već dugo vidla ), pa šljokaste roza haljine u stilu Rozge i nešto najmorbidnije od svega: pripadajuće cipelice na petu.
mislim da bi moja kćerka vrlo brzo morala naučiti šivati i plesti,
pa mi sad ovaj pilić koji izlazi iz jajeta i nije tako jako mrzak.
a i teta mi je jako draga, jer kupila mu je za pod bor magične tračnice koje svijetle u mraku.
bilo bu to jedno jako velko iznenaženje nakon mojih toplih čizmica,
jer, sjećam se sebe kad sam otvorila toliko dugo isčekivani poklon, pa u njemu našla čarape, gaće i piđamu. jeeeah!
sad se i ja veselim igranjem s tim tračnicama.
meni je dar njegovo veselje.
- 21:50 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.12.2017.

dani kao sni

nakon niza nekih događaja koji su na obavijali u crno i bacali u rupe bez dna, samo jedan poziv da sudjelujemo u djetetovom vrtiću kao odraz suradnje roditelja i odgajatelja bio je dan koji mi je uljepšao čitav ovaj mjesec.
naime, Franove odgajateljice zamolile su nas da im održimo aktivnost s instrumentima i uz glazbenu pratnju pjevamo s njima nekoliko prigodnih blagdanskih pjesama.
predložile su " Blistaj, blistaj zvijezdo mala ", jer je to himna njihove grupe, " Djetešce nam se rodilo " i " Zvončiće ", a mi smo još dodali: " Sunašce tone ", za što su nas tražile i note, jer im se jako svidjela, " Tihu noć " i za rasplesani kraj " Sretan Božić svakome " koju je teta zamolila da Franov tata svira na električnoj gitari, koja ih se, naravno, najviše dojmila.
prvo smo im sve instrumente pokazali, objasnili kako funkcioniraju, od čega se sastoje, koji dijelovi čemu služe i slično.
kad je Č uključio električnu gitaru i pokazao im različite efekte zaista su ostali pod dojmom.
bojala sam se kako bu Fran reagiral u toj nesvakidašnjoj situaciji, pa sam čitav tjedan razgovarala s njim o tome i objašnjavala mu kako i zašto će se sve odvijati.
vježbali smo doma svi skup, skidali pjesme, što nam je odvuklo misli od nekih drugačijih problema kojima smo primorani baviti se. taj petak ujutro svo troje bili smo uzbuđeni i pod nekom čudnom, ali pozitivnom tremom.
Fran je uzeo svoju malu gitaru, a kako je teta svima rekla da se " moraju " i svečano obući, jer imaju koncert, njega sam jedva nagovorila da si stavi bijeli prsluk, jer košulje ne podnosi. samo je za svadbu od moje sestre želio staviti kravatu na košulju, jer ta ljubav prema njoj je neupitna za njega.
tak je onda s tom gitaricom ponosno hodal oko nas i pravil se važan, al kad ga je teta zamolila da pusti i drugoj djeci neka uzmu njegovu gitaru koja je kružila od ruke do ruke, iako mu nije bilo baš pravo, pristal je bez riječi i cendranja ( čega sam se najviše plašila ). djeca su bila mirna i slušala u tišini, što mi je jako olakšalo provesti čitavu aktivnost baš onak kak sam si zamislila.
pjevali su s nama pjesmice koje su im poznate, a na kraju su se svi digli i plesali.
za kraj smo još svi zajedno zapjevali: " Kad si sretan ", pa me Fran pital:
" mama, smijem se ja sad ići igrati? "
otišli smo ispunjeni nekim sasvim novim osjećajima pod čijim dojmom sam još uvijek.
u nedjelju smo imali nastup na " Adventu u Zagrebu " na velkoj pozornici na Trgu. došla je moja sestra koja je za vrijeme nastupa čuvala Frana, pa smo poslije ostali malo šetati po gradu, vozili smo se u vlakiću, otišli pogledati maketu vlakova koja je impresivna i gdje je Fran vozio i sam vlak pomoću tableta.
kad nas je čovjek pital kako nam se sviđa maketa, fran mu je odgovoril:
" ej! puno ti fala, bilo je jako super! ".
tolko je bil pod dojmom da me u petak cijelu večer ispitival:
" mama, jel danas sutra? "
tetičin novi muž napravil mu je pizzu, njegovo omiljeno jelo koju mu je sam pomagal valjati i sam si je stavljal gore ono kaj voli,
pa je na putu do doma u tramvaju zaspal s balonom u ruci.
takvi dani dođu mi sada kao terapija.
- 09:05 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 09.12.2017.

slika je tisuću laži

naivnosti mojoj nema kraja,
vjera u ljude nije put do raja,
samo još jedna u nizu mana,
nož u srcu nasoljena rana,
ponovo sam krivac sama,
preostaje mi šutke pravit se dama,
pustit neka se sama plete fama,
otrest zloću poput prašine s dlana,
uzdignut glavu i čistog obraza
veseliti se nevinim obrisima odraza
onom jedinom iskrenom osmijehu
iz kojeg znam crpit frišku snagu,
iskra za kojom dušom žudim
i svakim novim danom sretna budim.
- 19:54 - Komentari (12) - Isprintaj - #