|
|
utorak, 14.03.2017.
podrška kolegicama
ne znam koliko ste upoznati sa slučajem D. V. " Remetinec ", no, takva situacija, na žalost, nije usamljena i primjer je kako u ovoj zemlji i u ustanovi koja bi trebala biti humana, te svojim primjerom, radom i djelovanjem biti primjer suradnje, tolerancije i njegovanja toplih, pozitivnih i kvalitetnih međuljudskih odnosa od strane osoba za koje se očekuje kako su im i komunikacijske vještine na nekoj višoj moralnoj razini, sve više smo svjedoci kako jedna osoba može svojim autokratskim djelovanjem na radnike malo po malo razarati kolektiv i sve njegove kvalitete.
kolegice iz " Remetinca " odlučile su kako neće više šutjeti i trpiti, izašle su u javnost i očajno zavapile za zaštitu svog dostojanstva kao radnika, ali, prvenstveno kao čovjeka, koji svakednovno brine o životima tuđe djece, te taj posao vrlo teško može kvalitetno raditi ako je pod stalnim pritiskom i strahom za svoju egzistenciju.
u svakom slučaju s kolegicama suosjećam, te im na ovaj skroman način dajem određenu potporu, jer, smatram kako se, boreći za svoja prava bore i za prava te djece koja pohađaju vrtić u kojem rade.
vrijeme će pokazati kako i na koji način će se ta situacija razriješiti, jer, svoje će optužbe koje su sada tek iznijele morati i potkrijepiti, ali i dokazati nekim višim institucijama, stoga im ja želim još jako puno snage, volje i enerije, kao i način da se putem ne obeshrabre preprekama na koje će, sigurna sam, nailaziti.
bit će to sada jako težak put za njih, a jedini način da uspiju u svom naumu je zajedništvo i vjera kako se protiv svake vrste nepravde ispalti boriti, jer, pravda možda je spora, no, kad tad sve izađe na vidjelo, samo je potrebno imati mnogo strpljenja, raditi svoj posao časno i bez straha, jer strah je taj koji razara zajednicu.
pojedinca je lako gaziti, no čitav kolektiv je malo teže slomiti.
stoga im želim da njihova istina ovaj put bude primjer kako strahovladi nije mjesto nigdje, a pogotovo ne u dječjem vrtiću.
iako blage i nježnje neka pokažu kako mogu biti i srčane boreći se kako za vlastitu dobrobit, tako i za sve nas,
jer, ova njihova borba, ako urodi plodom, pomoći će svima nama koji se bavimo tim poslom.
ravnatelj bi trebao biti dobar menađer, suradnik i podrška radnicima u odgojno - obrazovnim ustanovama.
|
- 06:07 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
petak, 10.03.2017.
- znam, Fran, i ja! -
ovaj tjedan Pužek je šljakal u Gori Crnoj, MonteNegro.
počel je kukat već tri dana prije, jer, kao, ne voli tam ić, dugo se tandrka u kombiju, mora krenut dan prije, pa ostat i dan poslije, a još je puhala buretina, pa su zaobilazili Svtog Roka, niš mu nije išlo u prilog.
onda mu ja dižem moral, kao, ajde, pa moraš, zbog nas, onda bumo se veselili skup za vikend, jer si doma, pa i to je nekaj. i tak.
dijete me svako jutro kad se probudil i svako večer prije spavanja pital:
- a, di je moj TaTa? -
- u Crnoj Gori, radi, rekla sam ti. kaj se ne sjećaš. -
- Crnooooj Goriiii? - čudi se,
- a nije u Makedonija? -
- nije, bio je prošli tjedan. -
nešto je kašljal ovaj tjedan, pa ga nisam vodila u vrtić, nego ga je čuvala muževa stara teta Ana.
ona je jako dobra i brižna žena, ne brižna po istarski, kao sirota, nego puna brige za nas i dijete.
ali, izluđuje me svojim pretjeranim angažmanom oko brige o mojim stvarima, pootovo u kuhinji i kupaoni.
tak mi je odnesla u kontejner za staklo sve staklenke koje sam si skupljala, jer mi trebaju, i sve one čvrste flaše od kozjeg mlijeka, od kojih sam planirala napraviti vjetrenjače.
ne želim zvučati nezahvalno, al, rekla sam joj već kako mi to sve treba, i objasnila zašto, no, ona uporno i bez dogovora radi sve po svome, a ja sam osoba koja je jako osjetljiva na svoje stvari i privatnost.
ne volim da mi se kopa po stvarima i premjštava ih se, jer, onda ih ne mogu više pronaći, a kamoli da mi se stvari bacaju.
svaki dan je imala neki novi biser.
pa mu je kupila skupu kremu, koju sam ja već probala i nije mu baš puno pomogla, a ja sam planirala probati jednu nova koju je farmaceutska industrija izbacila kao učinkovitu. samo da me pitala, lijepo bi se dogovorile i išle po kremu zajedno, ak je već htjela pomoć.
drugi dan mi je složila svu njeovu robicu koja mu je premala, nek odnesem u karitas.
i ja joj velim kak si to čuvam za drugo dijete.
- ma, da, šta će vam drugo dijete, kad bi imali vremena za njega? - pita me, a meni ono, ne znam jel mi smiješno, il mi para počinje izlazit na uši.
jučer je išla po njega u vrtić, pa su ostali igrat se još u vrtićkom parku.
velim joj posle kak se to nesme radit.
čudi se, pa zašto.
pokušavam joj objasniti kak je vrtić odgojno - obrazovna ustanova, a ne igraonica ili park za djecu, i kak u takve ustanove imaju kućni red, osim toga mi smo odgovorni za djecu dok su u vrtiću, a kada ih preuzmu skrbnici, tada bi trebali napustiti prostor.
ali zašto?
kako je ona radila kao fizioterapeut pokušavam joj objasniti kak bi to izgledalo da svak ulazi u bolničke sobe, valja se po krevetima, tušira se u kupaonici, ili pere zube u lavabou.
ali to nije njoj isto.
opet joj pokušavam objasniti kakav bi kaos nastao kada bi svi ostajali ili dolazili s djecom u vrtićko dvorište kako bi im palo na pamet i dovodili još prijatelje sa sobom.
postane joj jasno, ali, ipak, oni su bili samo kratko i on joj je htio nešto pokazati.
kad to čujem:
" on je htio ", također dobim osip, ono, kaj on ima htjet, pikec mali, valda smo mi odrasli tu da ga usmjeravamo.
- zašto je bos? -
- jer nije htio obut šlape. - grrrrrr
- jel spaval? - nije htio leć. - brrrrr
i onda veli nekaj, kaj sad neznam točno jel neka narodna izreka, ili njen osobni doživljaj, obzirom da nije imala svoju djecu:
- ma, da ne volimo tu djecu, ne bi ih mogli ni zgojit. -
volim je, i puno mi pomaže, jer, jedina je ženska ruka koju imam na raspolaganju uvijek za pomoć, skuha mi, pa sam vidjela kako stalno nekaj mora prčkat po kući, zamolila sam je neka mi samo obriše prašinu i opere pod.
onda mi je potrgala onaj štap za brisanje poda, jer je i njega htjela oprat, pa ga je skidala.
a, dobro,
budem sama.
glavno da je dijete dobro i da su živi i zdravi.
jučer, kad se muž vratil s puta reko mi je:
- jako sam sretan da mi se tata vratil, znaš mama. -
|
- 06:25 -
Komentari (19) -
Isprintaj -
#
četvrtak, 09.03.2017.
prije svitanja
moja baka Zora, tatina mama, bila je, za razliku od mamine mame, koja je radila kao inžinjerka šumarstva, težakinja, žena rodom sa sela, točnije Gornjeg Vrapča, koje je, u ono doba, kada je bila djevojka, bilo, iako dio Zagreba, zapravo prigradsko selo sa crkvom, grobljem i osnovnom školom, točnije, četveroljetkom, kako ju je baka nazivala, a koju je pohađala i završila, dakle, samo prva četiri razreda današnjeg pojma osnovnog školovanja. nakon toga roditelji je nisu željeli dalje školovati, jer su smatrali to gubitkom, prvo, prijeko potrebne radne snage, a onda i novaca, naravno, pa ih je jedva nagovorila da je pošalju, barem na zanat za šnajdericu.
bila im je kći jedinica, mlađi brat umro je od šarlaha još dok je bio dijete, tako da je baka bila, iz perspektive i prilika onog njenog vremena, prilično privlačna udavača, obzirom da su njeni imali mnogo zemlje koju su obrađivali, i koju je, jednog dana i ona sama naslijedila. no, kao takva, odlučila se udati u grad, na trešnjevku, gdje je deda imao kućicu, ali, ono što je njoj bilo važno, jer kasnije su, kad se moj tata rodio saradili kuću na njenoj zemlji, udala se za školovanog čovjeka, gospodina, uvijek je to naglašavala kada ga je opisivala, jer, deda je umro nedugo nakon sam se ja rodila, od poslijedica rutinske operacije, dakle prerano.
osim što se zanimala za sve vrste ručnog rada, od vezenja, kukičanja, izrade goblena, tabletića, stoljnjaka, aplikacija cvijeća posebnim aparatićem na jastućnice koje je sama oslikavala, izrađivala je i poplune od pravog perja, te je znala sašiti sve uporabne predmete koji su se u to doba koristili, a i ručno je izrađivala ukrase za kićenje mladenkine frizure i kitila ih.
bila je poslijednja živuća kitničarka tog kraja kada je došla jedna gospođa intervjuirati je povodom postavljanja izložbe " Mladenka " u Etnografskom muzeju.
baka Zora svaki se dan dizala u pet ujutro kako bi zakurila peć u svojoj kuhunji gdje je kuhala na drva, iako je imala i šparet na plin.
nakon toga pristavila bi čaj, uvijek isti, crni ruski, za nju je samo taj bio pravi čaj koji je tijekom dana držala u visokom smeđem čajniku. zatim bi nama djeci napravila doručak, svaki dan nešto drugo: žgance, griz, pohani kruh, rižu na mlijeku ili kruh i namaz, obično " Zdenka " sir ili putar i pekmez.
budila nas je nježno i pažljivo, strpljivo čekajući da ustanemo, obućemo se i sjednemo za stol. nakon doručka sebi bi skuhala kavu koju je pila crnu, bez mlijeka iz male šalice. nakon što bi nas otpratila u školu, vadila je iz kuhinjskog stola dasku za mijesiti tijesto na kojoj je spravljala rezance, štrukle, luleke, njoke, noklice, tačkrle, krpice, mlince ili štrudle. sjećam se, kako bi prvo stavila hrpicu brašna na sredinu te daske, onda žlicom napravila rupu kao u malom vulkanu, pa u nju umješala jaje, a onda bi brzo iz toga nastala kugla koju je dugo gnječila, te potom valjala drvenim valjkom.
nikada u životu nije kupila gotovu tjesteninu. mislim da je nikada nije ni pojela. kao ni konzervirani paradajz. svake ga je godine kuhala sama.
vodila je brigu o meni, mojoj četiri godine mlađoj sestri, i bratiću i sestrićni, starijima od nas, kojima je tata, njen stariji sin iznenadno umro dok su još bili mala djeca. mislim da je sestrićna, najstarija od nas, tek krenula u prvi razred.
mene su roditelji prvo upisali u jaslice, no, kako su imali takvo radno vrijeme da su me morali buditi jako rano, pa me oblaćiti u polusnu, a onda ostavljati u dežurstvu s jastučekom pod glavom na strunjači, jer, ja sam oduvijek jako voljela spavati ujutro, tako im je baka predložila, ako već čuva dvoje djece, neka i mene radije ostave kod nje.
mislim da smo joj, mi djeca, nakon gubitka muža i sina, pružali određenu utjehu, kao i volju da nastavi živjeti onako kako je naučila i navikla.
uz sve to vodila je brigu o cvijeću oko kuće, s posebnom pažnjom sadila je ruže, ali i druge biljke, obrezivala voćke, uzgajala mali vrt, te jedno vrijeme, dok se to još smjelo, hranila je i piliće. i ne samo hranila, nego njima hranila i nas, a nešto je i prodala.
imala je mnoga znanja i vještine, iako, za današnje pojmove polupismena, pratila je sva događanja u svijetu vezana za svoju struku, šivanje, pomoću stranih časopisa koje su joj slali iz inozemstva, kao i kvalitetne materijale iz kojih je stvarala sve što smo mi poželjeli.
ali, sama je, sve te vještine smatrala manje važnim od školovanja.
za nju je najveće postignuće u životu značilo " imati diplomu ".
- ako imaš diplomu svoj si čovjek. -
govorila nam je često.
- jedino što očekujem od vas je da završite fakultet. da sam barem ja mogla završiti školu, sigurno bi završila i fakultet. - pričala bi sa čežnjom, ali i određenom gorčinom, osjećajući se vidno zakinuta za nešto njoj iznimno vrijedno.
iako smo mi sve tri njene unuke diplomirale, svaka prema vlastitim afinitetima i motivima, a i četvrta, najmlađa, na dobrom je putu da to uskoro ostvari, nisam sigurna kako je bila baš potpuno u pravu.
iz svoje perspektive je, jer za nju je taj gubitak mogućnosti da uopće ima pravo na stijecanje vlastite diplome značio svojevrsnu nepravdu, kao i neostvarenu daleku želju, a svaka takva želja čini nam se vrlo bitna. kao i meni moja neostvarena želja da se bavim umjetničkim klizanjem i umjesto gitare učim svirati flautu ( o tome jednom drugom prilikom ).
stvarnost je kako si mi diplomom nismo osigurale životnu sreću. nismo si osigurale ni sigurnost. diploma nas nije učinila kompletnom, a ni boljom osobom.
osigurale smo si samo mogućnost da se pokušamo zaposliti, bez garancije kako smo odabrale zanimanje koje nam zaista leži.
meni osobno, nakon što sam diplomirala osjećaj je bio vrlo neobičan. s jedne strane osjetila sam olakšanje što sam, napokon zgotovila i taj dio svog života, dok s druge, tek tada počele su nedoumice, osjećaj da ništa neznam, pa dugotrajna i prilično obeshrabrujuća potraga za poslom u struci, i posla uopće, jer, s diplomom, ili bez nje, želiš biti samostalan i neovisan. a, moj je posao tako specifičan da mi ta diploma ne znači baš ništa u ni jednom drugom zanimanju.
naravno da bez diplome ne bih ni mogla raditi posao koji sam odabrala, a birala sam dugo i pomno želeći uživati u poslu, a ne odlaziti na njega s grčem u želucu ( kako je moja mama svaki dan odlazila i dolazila s posla u kojem se nije realizirala do kraja ), no, isto tako to samo posjedovanje određene diplome nije mi garantiralo baš ništa, što sam tek naknadno osvijestila, niti mi je pomoglo da taj posao radim s voljom, u njemu uživam. tek kada sam počela raditi bila sam u stanju procijeniti jesam donijela ispravne odluke i još sam dugo dolazila kući u brigama s bezbroj pitanja i previranja.
ima jako puno ljudi s određenim diplomama koji, ili ne rade uopće posao za koji su se školovali, ili ga ne rade s guštom i žarom, a neki ga čak ne rade ni kvalitetno. isto kao što ima mnogo diplomiranih stručnjaka koji ne rade u struci, već, zbog pukog preživljavanja nešto sasvim drugo. mnogi su tek nakon nekoliko godina studiranja shvatili kako to nije ono što žele raditi, isto kao što su se neki, bez obzira na diplomu pronašli u nekom sasvim drugom profesionalnom smjeru.
tek kada započneš raditi određeni posao i uđeš malo dublje u tu sferu, tek tada shvatiš jesi li, ili nisi, tamo negdje prije četiri i više godina donio ispravnu odluku o poslu koji ćeš raditi, vjerojatno, čitav život. mišljenja sam kako bi se ta mogućnost djeci trebala pružiti puno ranije tijekom čitavog školovanja nudeći im raznovrsne aktivnosti unutar odgojno - obrazovnog sustava, ne samo iz udžbenika, već puno više i češće bavljenjem praktičnim radom kojim bi im dao precizniji uvid u vlastite sposobnosti, afinitete, želje, talente, pa i radne sposobnosti.
moja sestra koja je diplomirana informatičarka ne voli svoj posao i nedavno je sa žaljenjem izjavila kako je trebala biti učiteljica glazbe. obzirom da je već kao četverogodišnja djevojčica pokazivala izniman glazbeni talent, to i nije bilo tako nemoguće ostvariti, no, kada je donosila odluku o upisu na fakultet odabrala je sama ono što se sugeriralo kao pametan izbor, zanimanje pomoću kojega će se moći " dobro zaposliti ". i, sad je pitanje, što to točno znači. da li je to posao s obilnom plaćom, siguran, stalan posao na kojem se ne trebaš bojati kako ga možeš svaki čas izubiti, posao s manjim, ali redovitim primanjima, honoraran kreativan posao koji te ispunjuje iznutra s nestabilnim i neredovitim primanjima ( koji radi moj muž ) ili posao koji voliš i radeći ga uživaš u svakom momentu.
iako se ne bi složila samnom, baki nije bila potrebna diploma, mada je sama toliko žudila za njom. uz sva svoja znanja kojima je baratala bila joj je potrebna samo podrška, kao i njena odvažnost da napravi životni iskorak u pravi izbor i započne bilo koji posao u kojem bi uživala. zbog same sebe. bilo to ulaganje u vlastiti šnajderski salon, poklon galeriju s rukotvorinama i suvenirima, ili OPG za proizvodnju domaće tjestenine. no, ona, nažalost, nije imala takvu vrstu podrške, a način odgoja koji je u nju usadio brigu o drugima nije joj dopuštao odvažiti se i napraviti nešto za samu sebe. sigurna sam, kako bi i bez diplome bila uspiješna u bilo čemu čega bi se prihvatila samo da se odvažila.
ovako, živeći posvećena nama djeci i kući pokušala je, žrtvujući se, pretočiti svoju želju u naš odgoj, pokušavajući ispraviti tu nepravdu koja joj je nanesena, omogućila je nama svojim radom pravo na školovanje i stjecanje diplome, potpuno nesvijesna kako radi, i bez te, njoj toliko važne diplome uokvirene na zidu, najljepši mogući posao, jer to što nam je baka pružila ni jedna škola nas nije mogla naučiti.
temelj je to koji nosimo u sebi i ne zaboravljamo ga nikad. ( kao većinu naučenih činjenica u tim pustim školama koje samo pohađale ).
žao mi je samo što nije više svog znanja i vještina prenijela na nas smatrajući ih nevažnim za moderno vrijeme koje je pred nama, na neki način obezvrjeđujući i sebe ali i te seoske vrednote.
jer, ja bih tako rado sada željela znati okititi mladenkinu frizuru, ali nema mi više tko pokazati.
šteta je život potratiti na neprestano htjenje nečega što je nedostižno, ako je ono što te usrećuje upravo tu ispred tebe.
moram priznati kako sam inspiraciju za ovaj post dobila čitajući razmišljanja blogerice carpe.diem u njenom tekstu " Posao iz snova ". ovaj tekst je zapravo refleksija asocijacija koje su mi njena promišljanja sama nametnula.
hvala carpe!
odmah kada sam pročitala tvoj post sjetila sam se bake Zore koja je čitav život radila za druge, posvećena djeci, bila takozvana " nezaposlena " kućanica, zapravo prava gazdarica sa sela čiji san je bio samo diploma. iako je velika nepravda što joj nije ispunjena njena želja za školovanjem bila je sama sposobna raditi posao koji god želi, ali su je životne okolnosti primorale na posao bez posla koji je besprijekorno radila.
|
- 00:15 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
srijeda, 08.03.2017.
Ljubav
često kažu
kako su
sve žene
iste,
iako,
svaka je
od nas
posebna
na svoj
način.
no,
sve nas
spaja
ista čežnja,
nježna
bez koje
ni jedna
od nas
nije do kraja
ispunjena
i potpuna.
želja da
budemo
voljena.
All we need
|
- 09:23 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
ponedjeljak, 06.03.2017.
Poznanici
dragi Svi Vi
koji si utvarate kako me
jako dobro poznajete,
pa onda imate potrebu
dolaziti mi ovdje
na Moj Blog
ostavljajući mi bez obraza
svoje anonimne komentare
koje mene uopće ne zanimaju,
jer:
niti su istiniti,
niti argumentirani,
niti dobronamjerni,
niti ja od njih imam kakve koristi,
pokušajte shvatiti ( već jednom )
kako pišem jer mi se piše,
imam tu potrebu i poriv
pismeno se izražavati i stvarati,
moji postovi su moje autorsko djelo,
predstavljam se u njima onako kako
to želim, mogu i znam,
ne ugrožavajući njima ničije slobode,
prava, dostojanstvo, reputaciju i ugled,
jer pišem o sebi, svom djetetu, mužu,
sestrama, ujacima, prijateljima i obitelji,
opisujuću svoju svakodnevicu,
osjećaje, brige, pitanja, nedoumice
djeleći ih ovdje s ljudima koji iz nekog
razloga imaju volju i želju čitati ih i komentirati.
svi koji malo duže prate ovaj bolog znaju
kako nikada nisam brisala komentare,
niti sam ih zabranjivala nikome,
sve dok se nisu našli neki koji su počeli
otvoreno prijetiti i neprimjereno vrijeđati,
a to je jedino što ne dozvoljavam nikome,
pogotovo ne nekome tko dođe ovdje k meni
pričajući o tome kako me " jako dobro poznaje ",
dok, s druge strane nema ni dvije, a kamoli tri čiste,
pogledat me kao čovjek u oči, pa mi jasno reći što ima,
kao što ja to radim svakodnevno,
stoga, ne srameći se
niti svog pisanja, niti bilo čega drugoga što u životu radim,
jer, sve što radim trudim se da u datom trenutku bude najbolje
što znam i umijem, pritom, siugurno, mnogo griješeći,
pomoću ljudi koji me zaista poznaju, a to su moji bižnji
te greške se trudim isprapraviti na vrijeme,
nikada si nisam utvarala kako je moje pisanje posebno kvaliteno,
spektakularno, ili hvalevrijedno,
niti sam njime željela postići ništa više od ove,
meni zanimljive i vrijedne interakcije s drugim blogerima,
koje sam monoge imala prilike, pa i čast upoznati i družiti se s njima,
neke su mi svojim posjetom uljepšale blagdane,
o mnogim sam konstruktivnim i dobronamjernim kritikama dugo promišljala,
mnogi tekstovi, pjesme, eseji i putopisi oplemenili su mi dušu i dirnuli me u srce,
neki su me do suza nasmijali,
dok se drugima divim zbog njihovih veještina i sposobnosti,
i zbog toga ne dozvoljavam nikome da dolazi ovdje i remeti ovaj moj mir
koji mi moj blog pruža svojim kukavičkim, neumjesnim i lažnim komentarima,
jer, kao što ja ne dolazim k vama blateći vas bez ikakvo povoda i razloga,
tako isto očekujem i od vas,
svima kojima se ne sviđa kako pišem neka čitaju nešto drugo,
s tim nemam nikakvih problema,
ali, tvrditi da me netko poznaje čista je i gruba laž,
jer, mene poznaje samo moj muž
i samo njemu dozvoljavam da se na taj način razgovara samnom,
no, kako mene moj muž voli i poštuje, nema takve porive,
za razliku od Vas Poznanica, on cijeni i radi to što radim,
a sve što objavljujem prvo njemu dam na čitanje,
stoga, sve Vas lijepo molim,
nađite si neka pametnija posla od pljuvanja
po meni, mom radu, hobijima,
pa i ovom servisu i svim ostalim blogerima,
jer, za razliku od Vas koji samo anonimno komentirate,
meni je ovaj blog servis drag i sastavni dio mog života,
on je moje dijelo u koje sam uložila mnoge godine
njegujuću pozitivne, kvalitetne i emocionalno inteligentne odonose
s ostalim ljudima koji slično doživljavaju ovaj hobi,
te, ako ja prema Vašem radu i hobijima nemam nikakve osjećaje,
niti imam potrebe iznositi mišljenja i stavove o tome čime se bavite
u svoje slobodno ili profesionalno vrijeme, tako isto očekujem i od Vas.
za sve ostale koji žele prokomentirati temu o kojoj sam pisala,
ili bilo što drugo reći na civiliziran, pristojan, argumentiran i konstruktivan način,
nešto što će nas zbližiti kao ljude i oplemeniti na bilo koji način
uvijek su dobrodošli ovdje, pa i anonimno, razumijem kako se ne žele svi izlagati javno,
no, moje je pravo da samu sebe prezentiram ovako: 
i ovako:
i ovako:
ovako:
i ovako:
ovako:
ovako:
pa i ovako:
i kako kod želim,
jer ovo je moja prezentacija, moj blog,
moja kućica i moja slobodica,
sviđalo se to Vama ili ne.
onda kada mi netko meni relevantan
kao što su moji bližnji budu dali neke
pametne, konstruktivne i iskrene kritike,
imat ću veliku potrebu promišljati o njima,
ovako, Vaši anonimni komentari puno više govore
o Vama sama, nego što govore o meni,
a, Vi, vaše osjećaje koje imate prema meni,
obzirom da me tako jako dobro poznajete
recite mi u lice, tako to rade odrasle osobe,
moji prijatelji koji me poznaju i zbog toga
mi i jesu prijatelji, a ne Poznanice.
umjesto da se zamarate mojim pisanjem, predlažem da si radije poslušate ovo
|
- 22:51 -
Komentari (48) -
Isprintaj -
#
subota, 04.03.2017.
velka, veća, najveća
napisala sam čitav jedan podugački post vezan za moje mišljenje o šlapicama koje ćemo, mi roditelji, dobiti za djecu koja nam pohađaju vrtić. naslov je bio: " udrobljeno ", jer, nadrobila sam tu još svega i svačega kaj sam tokom tjedna pročitala u novinama i čula na vijestima, pa me onak malo znerviralo, samo tolko da imam potrebu stresti se tu na svom blogu, gdi i inače liječim većinu frustracija, baš kao i sada, jer, onda mi je riknula internet veza, pa mi post nije htelo objavit, ostavila sam ga za kasnije, kad se veza ponovo uspostavi, al mi je, u međugasu dijete sve lepofino ugasilo, jer je išel gledat si crtiće i crtat u paintu, post mi je, naravno nestal, a ja više, nit imam volje, niti sam u stanju napisat ponovo sve to, jednom kad mi se tak nekaj zgubi otišlo mi je u nepovrat, i žao mi sad ko pesu, al, kaetuje,
zaključih kak mi je možda pametnije napisat nešto o ovom lijepom danu danas koji sam, napokon provela s djetetom, jer, prek tjedna nismo imali previše vremena jedan za drugoga, samo sam mu stigla očistit uši i odrezat nokte, pa mi je ujutro, još snen rekao:
" zašto si mi odrezala prste, sada se ne mogu posvrbiti ",
pa sam mu objašnjavala kako mu nisam odrezala prste nego nokte i bil mi je tak smešan, jer, pun je tih nekih novih izjava i izreka, recimo, jedan izraz koji sigurno nije čul od mene je:
" ma gle ti to! ", nemam pojma od kud mu to, al veli to s takvim žarom i ozbiljnošću, a ja se trudim ne smijat mu se, jer nakon toga slijedi neki drugi biser.
neki dan je, sjedeći za kompjutorom, jer, riknul nam je DVD player, pa nemre gledat crtiće na cd-ima više, a ja sam preveć okupirana da mu ih skidam na stick koji bih mogla utaknut u telku, il, još bolje, kupim kabel, pa da spojimo telku na komp, tak da si on sam upali komp i gleda crtiće na YT, a i više od crtića voli one kratke animirane dječje pjesmice, sad je našel neku stranicu sa starim pjesmicama, pa pjeva: " Pjevala je ptica koooos, hej, haj, hooooj! ", onak spontano i iskreno viknul:
" o, ne, tako mi drekeca, mama! opet je riknul internet, ne mogu vjerovat. "
a, kada sam mu rekla kako ta riječ nije lijepa i nebi to baš tak trebal govoriti veli mi:
" sad si me jako rastužila, meni je to baš fora. "
o, čovječe, ne želim da to govori u vrtiću, mada mi se frendica tak smijala kad sam joj to ispričala da je skoro pala sa stolca, al meni nije baš fora, nisam sigurna jel bi i drugim roditeljima bilo fora kad bi čuli da su to od njega naučili, ne znam, iako je simpatično i smiješno, opet, kajjaznam, pa smo se dogovorili da nebu u vrtiću to govoril.
danas smo se na radionici puno igrali, jer svatko je želio neku drugu igru, pa smo prošli sve po malo, prema željama, a kad sam ga poslije pitala koja mu se najviše sviđala, veli:
" U Zabregu je kućica ", nju smo malo drugačije igrali od uobičajenog, jer sam u sredinu, umjesto jedno djeteta stavila def na kojem je neki medo, pa je Medo biral djecu, a odabrano je dijete trebalo odsvirati ritam na defu, to im se prilično svidjelo, pa su onda htjeli da stavim i šuškalicu i činele, a to mi je jedini način da mi ne sviraju svi u isto vrijeme kada nastane neopisiva buka, te da pokušaju svirati koncentrirano neko određeno vrijeme jedan po jedan.
poslije smo, naravno, išli do parka, gdje mi je prišla jedna starija gospođa i pitala me jel to " moj mali ", već sam misla da je napravil neku spačku, a ona mi ispriča kako je došao do nje pitati je da li je to njena duda koju je našao na podu, i pohvalila ga kako lijepo priča, te kak je i pozdravil prvo, pa mi bilo tak drago, ono, odmah mi je toplo oko srca kad čujem neke takve pohvale na njegov račun, sva se napuhnem ko riba napuhnjača, odletila bi u nebo od sreće,
al, najzanimljivije mi je gledati ga u toj interakciji s drugom djecom i kako se snalazi u socijalizaciji.
uživala sam, baš onak jako danas, jer, i sunce je počelo zapraf grijat, čak nam je bilo i vruće na momente, tak da sam ja upijala te blagodati njegovih zraka promatrajući ga s klupe kako uživa u igri.
čista, prava, istinska sreća.
|
- 20:58 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
petak, 03.03.2017.
nasilje među djecom i mladima
nedavno sam, vezano za uvođenje uniforma u škole spomenula kako sam u tramvaju doživjela vrlo neugodnu situaciju u kojoj su nekoliko djevojčica, ili prilično mladih cura na izrazito okrutan i neprimjeren način vrijeđale u tramvaju drugu djevojčicu pogrdnim riječima na račun njene " ružne i jeftine odjeće ", izgleda, frizure, zastarjelog modela mobitela, tenisica i slično, prilikom čega sam se i sama osjećala prilično neugodno zdvajaći sama nad sobom i boreći se razmišljanjem da li je primjereno i dozvoljeno umiješati se u takvu situaciju ili ostati udobno sjediti, što je meni u tramvaju blagdat, jer, to mi je ponekad jedinih pola sata sjedenja tokom dana, no, na moju sreću, situacija se sama od sebe razriješila i bez moje intervencije, jer su na slijedećoj stanici curice izašle iz tramvaja.
tek kasnije saznala sam u prilogu jedne emisije na televiziji kako je sve to bio namješteni performans ili predstava osmišljen u sklopu nekog projekta borbe protiv nasilja među djecom u kojem su sudjelovale članice kazališta " Tirena ", te je isti prilog pokazao nekoliko odraslih koji su se, za razliku od mene, imali potrebu uplesti i reći im nešto.
ono što mene muči, osim inercije reagiranja, gdje je, zapravo ta granica do koje možemo i smijemo zadirati u odnos prema tuđem djetetu i koji bi način bio potpuno ispravan.
smijemo li se mi odrasli miješati među " dječje posle " ili ih trebamo pustiti da sami riješavaju svoje probleme i koliko smo, kao društvo, uopće spremni utrošiti vlastitog vremena i energije za neku " tuđu stvar ".
da li okretanjem glave i sami sudjelujemo u nekim grdim rabotama, te, da li tim stavom: " mene se to ne tiće " pružamo toj djeci primjer kako i sami trebaju reagirati na isti način.
gdje je ta granica do koje smiješ ići u uplitanju, i na koji način, to me interesira.
sada, kada gledam na tu situaciju s odmakom čini mi se kako sam trebala reagirati na bilo koji način, no, i dalje nisam sigurna koji bi to način bio ispravan.
reći im da prestanu, ili ih pitati kako bi se one osjećale u da ja njih počnem vrijeđati, jednostavno odglumiti njih same, da čuju kako to zvuči, svašta mi pada na pamet. lijepo im objasniti kako je to jako ružno ili ih posramiti.
nisam sigurna.
profesionalno nemam takvih dilema jer točno znam što mi je posao, a kreiranje vlastitog programa, pa i pravila grupe uvelike mi olakšava to postavljanje točno definiranih i određenih granica koje postavljam odmah i ponavljam po potrebi, opet i iznova.
no, na ulici, izvan ustanove, kada sam " u civilu " bez kute i kada su u pitanju djeca različite dobi tu sam već prilično nesigurna ne samo u vlastite postupke, već i u reakcije roditelja čijoj djeci bih se možda trebala obratiti.
mnogo puta sam stajala kraj tinejđera koji sjedi i prčka po mobitelu ignorirajući trudnicu ili invalida koji stoji kraj njega, te sam imala potrebu ukazati mu na njegovo neprimjereno ponašanje, ali nisam nikada to učinila, jer, ni sama ne volim to petljanje u tuđe živote, a taj tinejđer možda ima upalu bubrega ili neku drugu tegobu zbog koje ima potrebu sjediti, jednako kao i ostatak nas putnika u tom tramvaju. odakle meni pravo da bilo koga dižem sa sjedala u javnom prijevozu ili da nekome držim lekcije o pristojnom ponašanju i bontonu. ali to su banalne situacije s kojima se susrećem svakodnevno.
na fizičko nasilje reagirala bih odmah, jer prema njemu imam nultu toleranciju, ne podnosim ga i ne bih mogla okrenuti glavu i praivti se kako mene to ne interesira, no, što ja to, realno mogu napraviti kako bih ga spriječila, neznam baš. eventualno, pozvati policiju, jer, nisam dovoljno fizički jaka kako bih ga mogla zaustaviti, a, i na kraju krajeva, ne smiješ dirati tuđe dijete, protuzakonito je.
čini mi se kako nema tu puno prostora za neku sretnu reakciju. i ne govorim to sada zato da bih oprala svoju savijest, već zaista realno pokušavam promisliti što je u takvim situacijama najpametnije.
iskreno, da sam tada nešto rekla tim curkama u tramvaju, a svašta mi se motalo po glavi, no, jednastavno nisam dovoljno brzo smislila što i kako, te mi je bilo ugodno sjediti na miru na tom sjedalu, osjećala bih se relativno glupavo kada bih shvatila kako se radi o namještenoj i glumljenoj situaciji, iako vjerujem kako takve situacije i još ružnije postoje svakodnevno među djecom i mladima.
to nasilje među djecom jedan je od problema koje se ja sama jako plašim za svoje dijete, jer, on je jako društven i otvoren prema ljudima, ali i dobronamjeran i naivan, te bih ja voljela da ostane takvo neiskvareno dijete što je moguće duže. isto tako mi nismo osobe koje pratimo modne trendove niti polažemo puno pažnje na neke danas djeci jako bitne faktore kao što su mobiteli, tableti, ajfoni i slično stoga vjerujem kako ćemo ga i u školi nastaviti odgajati u sličnom duhu i ruhu. sad, da li će se on sam znati snalaziti u tom svijetu, da li će razgovarati s nama o svim događajima koji se u školi i oko nje dešavaju i da li će taj naš način odgoja biti dovoljan za njegovo sretno odrastanje pitanja su kojima se svakodnevno preispitujem, no, nekako vjerujem da je dovoljno emocionalno inteligentan i socijalno osviješten, te da će uz pomoć svog šarma koji ima nadoknaditi sve ono materijalno što, možda i neće imati, ali će zato imati nešto drugačije:
roditelje koji uvijek stoje iza njega, razgovaraju s njim o svemu, žele ga čuti i saslušati, promatrati i uvidjeti, poštivati ga osobu, prenijeti na njega sve one vrijednosti u koje i sami vjerujemo, kao što su tolerancije, poštivanje drugog i drugačije, i ono, meni vrlo bitno: " ne raditi drugome ništa što ne želiš da i tebi samom rade. " nadajući se kako će pomoću tih temelja uspijeti sam razlučiti dobro od lošega.
prestravio me događaj i to ne jedan, u kojem skupina djece fizički i psihički maltretira jedno dijete, dok drugi to gledaju i snimaju, pa onda još i objavljuju na internetu.
takve si događaje sama ne mogu ni objasnti, te, iako pokušavam imati razumijevanja za sve i svašta, ovakvo mi je ponašanje toliko strano da a ga ja sama ne nisam u stanju ni pojmiti. takvih se situacija jako plašim. ne znam što bi mi tada bilo gore, da li to da mi je dijete žrtva, zlostavljač ili samo promatrač jednako bi me žalostilo, te bih, sigurna sam, sama sebe krivila, jer, očito da bih negdje pogriješila u odgoju.
i ono što se u svim tim pričama provlaći kao obrazac ponašanja je da su ta djeca u tišini šutila i trpila, te nitko iz njihove okoline nije primjetio kako imaju problem, pa se nije na vrijeme reagiralo.
pa se opet vraćam na onaj početak: kada i kako pravilno reagirati na bilo koju vrstu zlostavljanja među djecom.
možda ipak imamo pravo, i ne samo pravo, već i obavezu reagirati bilo kako, jer, čini mi se kako je bolje reagirati i neprimjereno, nego ne reagirati uopće.
kako sam i sama imala prilike biti sudionik tog performansa, trudim se iz njega izvući maksimum, barem promišljanjem, kako bih drugi put i u nekoj drugačijoj situaciji i sama znala što je ispravno i kako ću postupiti.
što vi mislite o svemu tome?
|
- 09:26 -
Komentari (15) -
Isprintaj -
#
četvrtak, 02.03.2017.
Korizma
pogledaš se ujutro
u ogledalo
ravno u oči,
pa, tek kada se
dobro ošacate,
ne pitaš ga
kao Snjeguljičina
zla maćeha
" tko je najljepši "
već to isto pitaš svoju
najdublju dubinu duše,
onda se umiješ i opereš,
vratiš svoj Križ na leđa
i nastaviš dalje sa životom,
onako najbolje kako znaš,
sa smiješkom, naravno.
|
- 06:26 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
|
