nedavno sam, vezano za uvođenje uniforma u škole spomenula kako sam u tramvaju doživjela vrlo neugodnu situaciju u kojoj su nekoliko djevojčica, ili prilično mladih cura na izrazito okrutan i neprimjeren način vrijeđale u tramvaju drugu djevojčicu pogrdnim riječima na račun njene " ružne i jeftine odjeće ", izgleda, frizure, zastarjelog modela mobitela, tenisica i slično, prilikom čega sam se i sama osjećala prilično neugodno zdvajaći sama nad sobom i boreći se razmišljanjem da li je primjereno i dozvoljeno umiješati se u takvu situaciju ili ostati udobno sjediti, što je meni u tramvaju blagdat, jer, to mi je ponekad jedinih pola sata sjedenja tokom dana, no, na moju sreću, situacija se sama od sebe razriješila i bez moje intervencije, jer su na slijedećoj stanici curice izašle iz tramvaja.
tek kasnije saznala sam u prilogu jedne emisije na televiziji kako je sve to bio namješteni performans ili predstava osmišljen u sklopu nekog projekta borbe protiv nasilja među djecom u kojem su sudjelovale članice kazališta " Tirena ", te je isti prilog pokazao nekoliko odraslih koji su se, za razliku od mene, imali potrebu uplesti i reći im nešto.
ono što mene muči, osim inercije reagiranja, gdje je, zapravo ta granica do koje možemo i smijemo zadirati u odnos prema tuđem djetetu i koji bi način bio potpuno ispravan.
smijemo li se mi odrasli miješati među " dječje posle " ili ih trebamo pustiti da sami riješavaju svoje probleme i koliko smo, kao društvo, uopće spremni utrošiti vlastitog vremena i energije za neku " tuđu stvar ".
da li okretanjem glave i sami sudjelujemo u nekim grdim rabotama, te, da li tim stavom: " mene se to ne tiće " pružamo toj djeci primjer kako i sami trebaju reagirati na isti način.
gdje je ta granica do koje smiješ ići u uplitanju, i na koji način, to me interesira.
sada, kada gledam na tu situaciju s odmakom čini mi se kako sam trebala reagirati na bilo koji način, no, i dalje nisam sigurna koji bi to način bio ispravan.
reći im da prestanu, ili ih pitati kako bi se one osjećale u da ja njih počnem vrijeđati, jednostavno odglumiti njih same, da čuju kako to zvuči, svašta mi pada na pamet. lijepo im objasniti kako je to jako ružno ili ih posramiti.
nisam sigurna.
profesionalno nemam takvih dilema jer točno znam što mi je posao, a kreiranje vlastitog programa, pa i pravila grupe uvelike mi olakšava to postavljanje točno definiranih i određenih granica koje postavljam odmah i ponavljam po potrebi, opet i iznova.
no, na ulici, izvan ustanove, kada sam " u civilu " bez kute i kada su u pitanju djeca različite dobi tu sam već prilično nesigurna ne samo u vlastite postupke, već i u reakcije roditelja čijoj djeci bih se možda trebala obratiti.
mnogo puta sam stajala kraj tinejđera koji sjedi i prčka po mobitelu ignorirajući trudnicu ili invalida koji stoji kraj njega, te sam imala potrebu ukazati mu na njegovo neprimjereno ponašanje, ali nisam nikada to učinila, jer, ni sama ne volim to petljanje u tuđe živote, a taj tinejđer možda ima upalu bubrega ili neku drugu tegobu zbog koje ima potrebu sjediti, jednako kao i ostatak nas putnika u tom tramvaju. odakle meni pravo da bilo koga dižem sa sjedala u javnom prijevozu ili da nekome držim lekcije o pristojnom ponašanju i bontonu. ali to su banalne situacije s kojima se susrećem svakodnevno.
na fizičko nasilje reagirala bih odmah, jer prema njemu imam nultu toleranciju, ne podnosim ga i ne bih mogla okrenuti glavu i praivti se kako mene to ne interesira, no, što ja to, realno mogu napraviti kako bih ga spriječila, neznam baš. eventualno, pozvati policiju, jer, nisam dovoljno fizički jaka kako bih ga mogla zaustaviti, a, i na kraju krajeva, ne smiješ dirati tuđe dijete, protuzakonito je.
čini mi se kako nema tu puno prostora za neku sretnu reakciju. i ne govorim to sada zato da bih oprala svoju savijest, već zaista realno pokušavam promisliti što je u takvim situacijama najpametnije.
iskreno, da sam tada nešto rekla tim curkama u tramvaju, a svašta mi se motalo po glavi, no, jednastavno nisam dovoljno brzo smislila što i kako, te mi je bilo ugodno sjediti na miru na tom sjedalu, osjećala bih se relativno glupavo kada bih shvatila kako se radi o namještenoj i glumljenoj situaciji, iako vjerujem kako takve situacije i još ružnije postoje svakodnevno među djecom i mladima.
to nasilje među djecom jedan je od problema koje se ja sama jako plašim za svoje dijete, jer, on je jako društven i otvoren prema ljudima, ali i dobronamjeran i naivan, te bih ja voljela da ostane takvo neiskvareno dijete što je moguće duže. isto tako mi nismo osobe koje pratimo modne trendove niti polažemo puno pažnje na neke danas djeci jako bitne faktore kao što su mobiteli, tableti, ajfoni i slično stoga vjerujem kako ćemo ga i u školi nastaviti odgajati u sličnom duhu i ruhu. sad, da li će se on sam znati snalaziti u tom svijetu, da li će razgovarati s nama o svim događajima koji se u školi i oko nje dešavaju i da li će taj naš način odgoja biti dovoljan za njegovo sretno odrastanje pitanja su kojima se svakodnevno preispitujem, no, nekako vjerujem da je dovoljno emocionalno inteligentan i socijalno osviješten, te da će uz pomoć svog šarma koji ima nadoknaditi sve ono materijalno što, možda i neće imati, ali će zato imati nešto drugačije:
roditelje koji uvijek stoje iza njega, razgovaraju s njim o svemu, žele ga čuti i saslušati, promatrati i uvidjeti, poštivati ga osobu, prenijeti na njega sve one vrijednosti u koje i sami vjerujemo, kao što su tolerancije, poštivanje drugog i drugačije, i ono, meni vrlo bitno: " ne raditi drugome ništa što ne želiš da i tebi samom rade. " nadajući se kako će pomoću tih temelja uspijeti sam razlučiti dobro od lošega.
prestravio me događaj i to ne jedan, u kojem skupina djece fizički i psihički maltretira jedno dijete, dok drugi to gledaju i snimaju, pa onda još i objavljuju na internetu.
takve si događaje sama ne mogu ni objasnti, te, iako pokušavam imati razumijevanja za sve i svašta, ovakvo mi je ponašanje toliko strano da a ga ja sama ne nisam u stanju ni pojmiti. takvih se situacija jako plašim. ne znam što bi mi tada bilo gore, da li to da mi je dijete žrtva, zlostavljač ili samo promatrač jednako bi me žalostilo, te bih, sigurna sam, sama sebe krivila, jer, očito da bih negdje pogriješila u odgoju.
i ono što se u svim tim pričama provlaći kao obrazac ponašanja je da su ta djeca u tišini šutila i trpila, te nitko iz njihove okoline nije primjetio kako imaju problem, pa se nije na vrijeme reagiralo.
pa se opet vraćam na onaj početak: kada i kako pravilno reagirati na bilo koju vrstu zlostavljanja među djecom.
možda ipak imamo pravo, i ne samo pravo, već i obavezu reagirati bilo kako, jer, čini mi se kako je bolje reagirati i neprimjereno, nego ne reagirati uopće.
kako sam i sama imala prilike biti sudionik tog performansa, trudim se iz njega izvući maksimum, barem promišljanjem, kako bih drugi put i u nekoj drugačijoj situaciji i sama znala što je ispravno i kako ću postupiti.
što vi mislite o svemu tome?
Post je objavljen 03.03.2017. u 09:26 sati.