Samo Durica

petak, 29.06.2018.

" nije mog bracu donijela roda, već ga dovezla tatina škoda "

- maaamaaa! kad ću ja ići u vrtić? -
- najesen, onda kad je tvoj rođendan je prvi dan vrtića. -
- a zašto nesmijem sad? -
- sad smo na godišnjem. -
- goooodišnjem? kaj ti je to go ooodišnji? -
- praznici su, jer je ljeto. onda mama ima godišnji, slobodna sam i ne moram ić na posel. odmaramo se malo od vrtića i ti i ja. -
- ja se ne želim odmarati od vrtića. tamo su moji prijatelji s kojima se igram. -
- znam, ljubavi, ali ni oni sad ne idu u vrtić. grupe su spojene i nema ni tvojih teta. -
- i one su na godišnjem? -
- da, svi smo na godišnjem. -
- a tata radi. on nije na godišnjem. - i počne plakati
- ljubavi, tata će doć za par dana. -
- al onda će opet otić. zašto ja jedni nemam nikakvu sestru ni brata da se igramo skupa. - plače
- imat ćemo bebu. - dragam ga.
- kako, mama, kako ćemo imati bebu kad nam treba tata da ju imamo !?! -

- 06:23 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 19.06.2018.

igra kazivanja

još dok smo vježbali za predstavu doma primjetila sam kako nam dijete ima izražen smisao ne samo za uživljavanje u uloge, već i iznimno brzo i točno pamti tekstove. doduše, on je oduvijek bio verbalno jak, progovorio je rano, čisto i točno, te nije imao problema niti s jednim jedinim glasom. vrlo brzo usvojio je kratke animirane pjesmice s Youtuba, uglavnom na engleskom, jer ih na hrvatskom, velika šteta ima mnogo manji izbor i nisu tako atraktivno popraćene produkcijom kao one strane, bilo britanske ili made in USA. nakon toga počeo je gledati sve moguće crtane filmove, i one koje sam mu sama " gurala ", kvalitetnije, ali i one koji su mene manje dragi, a ono što ga je dosta okupiralo, na moju veliku žalost je dječak imenom Rayan koji zajedno sa svojom mamom, ponekad i tatom, a kasnije i mlađom sestrom ima vlastiti YT kanal na kojem promoviraju razne igračke kakvih nema kod nas, no, kako u svakom zlu ima i nečeg dobrog, tako je upravo pomoću tih klipova počeo samostalno sklapati i rečenice na engleskom što smo shvatili tek kada je sestru posjetila prijateljica iz Japana s kojom je razgovarao, šturo, ali točno i tečno, na što smo svi ostali " paf! ".
nisam sigurna da li je to posljedica toga što sam ja njemu od kad se rodio počela čitati priče i slikovnice, iako su mi mnogi govorili kako im nije jasno zašto to radim " jer, pa on je beba koja ionako još ništa ne razumije ", ali, mene takvi komentari nisu omeli da nastavim raditi sve ono u što čvrsto vjerujem kako je ispravo, korisno i dobro.
kasnije, priča je postala obavezan ritual prije spavanja, no ono što me posebno iznenadilo je to kojom brzinom je on usvajao te priče i to od riječi do riječi, tako da me počeo ispravljati, ako bih ja nešto promijenila prilikom čitanja ili pričanja.
naravno da je njemu od malena bilo dostupno sve, od tempera, kistova, vodenih boja, igre pijeskom, vodom, brašnom, tijestom, valjcima, modlicama, plastelinom, crtanje bojicama, pastelama, flomasterima, rezanje škaricama, lijepljenje kolaža, izrada čestitki, lutkica od raznovrsnih materijala, zvečkica, recikliranje svega i svačega, pa i vlastiti instrumenti koje smo mu osigurali još oko prve godine, njega je od svega toga uvijek i najviše zanimao pokret, dakle ples, pjesmice, priče i dramatizacije.
tako smo prvo počeli s oponašanjem različitih životinja, jer one su, također jedan od njegovih velikih interesa, pogotovo ptice i konji, tako da smo oponašali njihove kretnje i glasanje, imenovali ih, a kasnije sam mu morala pokazivati ih na internetu, čitati sve karakteristike, objašnjavati što jedu, gdje žive i slično, a vrlo brzo je poželio imati i vlastitu životinju.
kako zbog alergije ne smije imati ni pticu, ni bilo kakvog dlakavca, tako smo se odlučili na, za mene najbezbolniju brigu o jednom maloj kornjači imenom Damir. ( iako ga ja sama, nemaštovito zovem Korni )
sve to skupa nekako je bio logični slijed da mi pomaže naučiti tekst za moju glavnu ulogu " Sretnog Srca " koje u toj slikovnici koji smo adaptirali u predstavu ima ponajviše teksta.
sama priča ide tako da to Srce sreće redom rane životinje, prvo Krijesnicu, pa Ježa, ona Zeca, Orla i na kraju Konja, nudeći im da bude njihovo srce, ali svaka ga životinje odbije s objašnjenjem kako je krasno, ali, nažalost, preveliko za njih. sve je te uloge on sam glumio, no, da se razumijemo, svaki od tih likova ima po jednu do dvije rečenice, te, na kraju sretne djevojčicu koja se posvađala s mamom i plače, pa joj Srce prilazi, i nakon razgovora s njom djevojčica ga prihvati s obećanjem kako " nikada neće zaboraviti put do njega, svoga sretnog Srca. ".
njemu je jedino bilo jako važno da tu promijenimo njegovu ulogu u dječaka, nisam sigurna zašto ( jer nikada nisam sama poticala takav način razmišljanja, upravo suprotno, uvijek sam ga poticala na toleranciju prema svima kao osobe, pa se tješim kako je to sad neka ta dob koju će prerasti ) i nikako nije želio biti djevojčica, čak ni kada sam mu pokušala objasniti da je to samo gluma, igra i da je u predstavi bitno uživjeti se u različite uloge bez obzira da li se radi o muškoj ili ženskoj. ali, nije mi uspjelo. " ja sam dječak, mama, ne želim biti djevojčica ". kako sam imala prilično malo vremena za naučiti tekst, nisam željela inzistirati sada na tim nekim instambulskim začkuljicama, popustila sam mu, jer sam usput morala smisliti i tekstove za songove, naučiti ih pjevati uz točne upade uz gitaru, i sve skupa začiniti s karakterizacijom tog lika kojeg nikako nisam željela karikirati, već samo čisto i razgovijetno odglumiti uvjerljivo i točno, jer, osim kolegica i ravnateljice, gledali su nas i ostali zaposlenici, ali i autorica teksta, pa se nikako nisam željela osramotit pred svima njima.
ali, čemu, zapravo ovako opširan uvod:
dakle,
oduvijek sam željela sama napisati neki zgodan igrokaz koji bi onda muž i ja mogli izvoditi, jer, imam tu sreću da on ima izrazito izražen talent upravo za komponiranje takvih melodija koje se izvrsno uklapaju u dječje predstave s nepogrešivim osjećajem za stvaranje atmosfere koja glazbom opisuje i predivo nadopunjava same riječi, čak, usudila bi se reći, i više od toga.
već mi je jednom tako, sada već prije više od desetak godina, kad sam tek počela raditi, osmislio izvrsne pjesmice, a najbolja mu je bila za šišmiša od koje bi se mogla napraviti i neka hit pjesma. uz to napravio mi je i matrice, ali taj smo tekst izvodili samo taj jedan put, i ja sam ga modificirala za polaganje stručnog ispita, što se ispostavilo kao dobar izbor, jer sam taj ispit uspješno položila, a kasnije, i ovdje preko blog.hr-a stupila u kontakt s autorom igrokaza, kojeg, nažalost, više nisam imala prilike izvoditi u tom aranžmanu i upravo zbog toga sam potajno željela imati svoj tekst s kojim mogu raditi što, kako i kada želim.
a taj angažman oko predstave meni samoj jedan je od najljepših poslova kojima sam se bavila. i to baš sve me veseli, od izrade scenografije i kostima, do osmišljavanja gegova i na kraju sama improvizacija na licu mjesta koja, često puta ispadne baš onaj potreban začin koji je nedostajao u samom tekstu, što smo, kolegica i ja vrlo zgodno napravile na predstavi o bolesnom DedaMrazu koji traži svoju zamjenu. u toj sam predstavi bila bakica koja se javila na oglas, dok je kolegica bila raskalašeni pjevač, pa smo se u sekundi na sceni dosjetile napraviti malu šalu, potpuno neplanirano i spontano, a to je ono što me privlači u toj vrsti rada.
tako je bilo zgodno kada sam mužu rekla na probi: " sviraj nam nekaj za kraj! "
- neznam što da sviram - uspaničio se, jer to nismo tako vježbali doma
- sviraj, daj, bilo kaj! " - ustrajala sam, jer, taman je falila neka lijepa glazba da sve skupa zaokruži, a znam kako on ima u glavi melodije koje mu same izlaze kroz prste
- nije on teta, da može samo tako - smijala se tada kolegica
na kraju je svirao uvodnu melodiju i to je ispalo dobro, no, dokaz kako nisu svi u stanju improvizirati bilo kada i bilo gdje, jer, i njemu samom je bilo prilično stalo da napravi to sve kako treba.
zbog svega toga nabavila sam sada jednu zbirku kratkih, ali slatkih igrokaza, autorice koja ima vrlo sličnu biografiju meni samoj, no, puno, puno više iskustva, a privukli su me upravo zato, jer su likovi životinje, uz svaki je igrokaz priložena i fotografija lutaka koje su sve izrađene od reciklažnog, svima dostupnog materijala kojeg imamo i sami punu kuću, a ono što je najvažnije, Franu se toliko sviđaju, jer su smiješni, zabavni i zahvalni za interpretaciju, ali i poigravanje s glasom, tako da ih svaki puta izvodimo na drugačiji način. jedan od najdražih mu je o dvije svinjice kojem se toliko smije, da smo svo troje dobre volje čim ga izvedemo.
pa, evo, dok sama ne uspijem napisati svoj igrokaz, a neću odustati od tog nauma, samo mi treba neka dobra inspiracija, iako, svaki puta kada nešto napišem s čim sam sama zadovoljna imam osjećaj da mi je to netko drugi, kao trakturom izlio u glavu, pa mi je samo prošlo kroz prste, uživajte u par, nama, najdražih s kojima se ovih dana bavimo:

Lijeni Pujcek

Gujcek: Pujcek, idemo malo do onog plota!

Pujcek: Kojeg plota?

Gujcek: Do onog preko.

Pujcek: Ne idemo, Gujcek, to je daleko.

Gujcek: Idemo onda do ovog plota!

Pujcek: Do kojeg sad opet?

Gujcek: Do ovog ovdje.

Pujcek: Do ovog plota, do onog plota, od tih mi se plotova u glavi mota.

Gujcek: Hjdemo onda u naše blato.

Pujcek: Hjdemo, Gujcek, i ja sam za to.

( lutkice su izrađene od običnog kartona: izrezana dva veća i dva manja kruga s njuškicama, rukama i nogama )

Strašan pas

Pas: Ja sam jako strašan pas. Kad zalajem kad zarežim, čak i sam od sebe bježim.

Lovac: Kad si tako strašan ulovi mi onda vuka!

Pas: Zar baš vuka? Od vuka me hvata muka.

Lovac: Ulovi mi onda zeca!

Pas: Zar baš zeca? Od zeca mi noga kleca.

Lovac: Uhvati mi barem ježa.

Pas: Kud baš ježa! Još da se ubodem. Najbolje bi bilo da odavde odem.

( lutkica psa napravljena je od savijene četke za pranje čaša, uši su kvačice, a oči gumbići )

Lav i Žirafa

Lav: Hej vi gore, stali ste mi na rep. Ako ga nastavite stiskati, počet ću vriskati.

Žirafa: Da mi je znati tko to viče. Uostalom, što se to mene tiče.

Lav: Kao da ste sa kokosa pali, pa vi ste mi na rep stali.

Žirafa: Čudno, nekoga čujem, a nikoga ne vidim.

Lav: A da spustite vrat niže za koji kat?

Žirafa: ( spušta vrat ) Zar ste to vi, lavlji stvore, a kave vas brige more?

Lav: Još me pitate to. Stisnuli ste mi rep da mi je sve zlo.

Žirafa: Oprostite, jako me je stid, ali nisam vidjela, kao da mi je oslabio vid.

Lav: Drugi put pazite i po tuđim repovima ne gazite.

Žirafa: Što sad tu mogu. Evo, vi meni stanite na nogu.

Lav: A, ne, već me prošao bijes. Mogu vas jedino zamoliti za ples. ( plešu )

( lutkice su od tkanine. žirafa je sašivena kao rukavica, a lavlja griva je od vune. )

iz zbirke igrokaza: " IJU JU! ", Jadranka Čunčić - Bandov, Lutke i igrokazi, naklada DiVič, Zagreb, 2005.

toplo preporučam svima koji se žele baviti tom vrstom aktivnosti, vrlo zgodna zbirka šaljivih i dovitljivih anegdota prožeta slojevitim humorom koji jednako može zabaviti i djecu i odrasle. lutke su jednostavne, ali vrlo efektne, a njihova izrada također može biti poticaj za kreativno izražavanje i razvijanje mašte.

ovakva vrsta aktivnosti, osim što je zabavna, korisna je u mnogim aspektima razvoja djeteta. ne samo da utječe na razvoj govora od najranije dobi, pamćenje, koncentraciju, kreativnost, maštu, krupnu i sitnu motoriku čitavog tijela, finu motoriku prstića, ruke i šake, uvelike utječe na samopouzdanje, razvija pozitvnu sliku o samom sebi, ali i svijetu oko sebe, gradi osobnost i karakter, ali i emocionalnu inteligenciju, te zbližava sve sudionike u procesu.
i upravo je to bit: uživati u samom procesu, bez obzira na sam rezultat.
on će doć sam po sebi, samo ako to želite. samo je potrebno da ugasite televizor, kompjutor, mobitel, tablet i laptop i upalite sebe. tko zna što ćete sve pronaći u sebi.
- 22:51 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 15.06.2018.

pokloni

danas smo bili na jednom lijepom rođendanu.
već drugi put je ta curica Frana pozvala,
pa sam malo dumala kaj bi joj poklonili,
odustala sam od toga da pitam njega,
obzirom da mi je zadnji put predlagao sve ono
kaj bi on sam htio, tak me nagovaral da joj kupimo vlakuć,
onda bagrer, i na kraju avione iz crtića " Super Wings ",
čemu se, čini mi se, djevojčica baš i nebi veselila,
osim možda tim aviončićima, njih vole svi,
a ima ga i njegova sestrična, pa se natežu oko na moru
ko bu spaval s Donijem, a ko s Đetom,
na kraju sam odabrala set za uređenje kose
( hahaha, nismo tak jako različiti, jer, ko da sam sebi birala ),
a njegov je zadatak bio izabrati motiv ukrasa,
tak da je odluka pala na likove iz " Snježnog kraljevstva ",
to je uvijek aktualno, iako, mene već i oči i mozak boli kad vidim Elzu,
Anu još ajde, nekak mi može proć, nju ne vole tak jako, a meni je baš simpatičnija,
pa i ljepša, no, ta curica koja je slavila rođendan ima divnu dugu kosu,
tak da smo uzeli i traku i špangice i gumice i još jednu narukvicu,
onda, kak treba bit i pametan, a ne samo lijep
( iako, sve manje se pitam da li je to, zaista istina, jer, da me danas neko pita,
onak iskreno, rekla bi mu nek se potrudi zaljubit u nekog vrijednog i situiranog, ono, sigurnosti radi )
onda smo uzeli još i pernicu u koju smo stavili olovke, gumice, šiljilo i drvene bojice,
i jedne lijepe puzzle, tak da pokrimo više manje sve aspekte interesa, a opet da nije neka bedastoća čista,
a ja sam jednom sasvim drugom prigodom dobila na poklon tretman kod kozmetičarke,
tak da bum po prvi put u svom životu i to probala,
sam kaj na meni ima tolko posla da je sva sreća kaj idem na godišnji odmor ( jeah, jee, jeeee! )
jedva čekam.
meni je to poklon kojem se najviše veselim.
a ta sreća može se opisati ovom slikom s predstave
- 21:55 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 13.06.2018.

" Sretno Srce "

kako smo danas odradili zadnju predstavu ove pedagoške godine
našeg dramskog tima, koji mi je, u ovoj iznimno teškoj i napornoj godini
bio radosna aktivnost ispunjena pozitivnom vibrom i energijom
čiji mi je angažman davao motivaciju i gurao me naprijed onda kada mi je
to bilo najpotrebnije tada kada sam pomalo klonula duhom zbog nekih
tužnih čak ružnih i nepotrebnih situacija, koje su se, nažalost, nizale
jedna za drugom, kao hrđavi čavli na letvi koja me svako tolko ni malo
nije štedila klepit gdi god je stigla sa svih strana, no, i to je prošlo,
kao što sve prođe, rane sam zavidala, što ljutom travom, što hladnom glavom,
i sad sam opet ko nova, prava i spremna za dugi, topli godišnji
kojem se veselim više nego moje dijete igračkama iz hepimila, balonima i kuuulpiti.
danas sam bila neizmjerno ponosna na obojicu:
jedan je skladao divnu glazbu na tekstove pjesmica kojima sam pokušala popuniti
priču o " Sretnom Srcu " koje traži svog vlasnika, te ga, napokon, nakon duge potrage
pronađe u jednoj djevojčici, koja mu obeća kako:
" nikada neće zaboraviti put do njega,
a ono će je razveseliti kada bude tužna,
i omekšati ako bude tvrdoglava ", jer
" Srca su stvorena da budu sretna "
moj muž je ponovo uspio dočarati pravu atmosferu za svaki pojedini lik
i glazbom opisati njegov karakter, a natočniji pokazatelj za to dječje reakcije,
Fran je čitavo popodne pjevušio te naše pjesmice i prepričavao radnju,
i ne samo Fran, druga su djeca krasno reagirala, što me iznimno razveselilo,
obzirom da sve to i radimo zbog njih i za njih, bez te njihove energije koju nam vrate
ništa od svega nebi bilo toliko vrijedno spomena,
tako da mi je sada pala na pamet jedna ideja:
pokloniti našim tetama jednu pjesmu za kraj i njihove radne atmosfere
koja je nama bila više nego uspješna u svakom aspektu njihovog rada
i to sve vidi na našem Franu koji svaki dan u svakom pogledu napreduje,
ali ni to nije toliko bitno, koliko sretan hitro žuri svako jutro k njima u zagrljaj.
Stoga:

Našim Dragim Tetama

Divne Tete Dvije imam
zbog njih obje mirno snivam
jutrom u vrtić sretan hitam
sve što trebam njih ja pitam.
moje tete baš su drage
nasmijane, brižne, blage
čuvaju nas kad opasnost vreba
pružaju nam sve što treba
dan za danom na nas paze
kad smo tužni zagrljajom maze
zato svoje tete jako volim
i Anđelu Čuvaru za njih molim
da ih čuva od svih zala
a ovom pjesmom kažem im:
Tete Moje Drage za sve Vam veliko:
HVALA!

vaš Fran
- 21:14 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.06.2018.

svima se mili u svili

često puta me neke osobe jako iznenade svojim lošim zlim postupcima, i, iako se tada prilično razočaram mnoge prijateljice mi kažu kako se to od njih moglo i očekivati, ili:
- kaj se čudiš, pa to im je na čelu pisalo. -
pitam se tada kako sam ja jedina koja ne umije čitati takva čela, pa često ostanem posrana, ali i posramljena pred samom sobom, jer odavno odgovaram samo sebi i vlastitoj savjesti. tuđa me mišljenja sve manje sve manje dotikavaju, pogotovo od kada sam shvatila kako su u potpunoj suprotnosti od količine energije koju ulažem u određene aktivnosti kojima se s ljubavlju bavim i u koje ulažem čitavu sebe, dok se rezultati interpretiraju na razne različite načine, uglavnom onako kako nekome odgovara u određenom trenutku.
shvativši kako svak gleda samo vlastiti zadebljenu pozadinu čuvajući svoja leđa i noge, bez obzira na boje obraza i čvrstoću kičme, sve više gubim volju izlagati svoju vjetrometinama i nepogodama bilo koje vrste.
odlučih i ja čuvati svoje, paziti se, pa i pravit bedasta ako je to potrebno, jer nitko drugi to neće činiti za mene, osim možda pokojeg člana obitelji.
obitelj je još jedino što ima smisla u ovom svijetu.
zbog toga je treba njegovati, čuvati i brinuti o njoj, jer i njoj prijeti da postane samo jedna arhaična endemska pojava,
a, tada smo, zaista, svi nadrljali.
već i ovako postoje mnogi pokazatelji kako nam obitelj klizi kroz prste kao pješćani sat, zrnce po zrnce, i kada iscuri, to vrijeme je otišlo u nepovrat, nije ga moguće ponovo vratiti.
zato, čuvajte jedni druge baš kao što biste čuvali sami sebe. njegujte međuljudske odnose, jer oni su jedina vrijednost, sve ostalo je prolazno, nebitno i nema sreće ni u čemu ako to ne možete podijeliti s dragim ljudima koje volite i vas vole.
a, najvažnije od svega razgovarajte sa svojoj djecom, igrajte se s njima one igre koje ste igrali nekad davno i koje također pomalo izumiru, učite ih ono što su vas učile vaše bake: mijesite kolače zajedno, šivajte, pustite ih neka " metlaju " sami, kuhajte s njima, pričajte priče iz svog djetinjstva, crtajte im, pjevajte, plešite, smijte se skupa, pričajte viceve....
pozovite obitelj na ručak, susjedu na kavu, posjetite baku koja živi sama, odnesite potrepštine onima koji nemaju koliko i vi.
sve to povezuje nas međusobno.
dobro se dobrim vraća, ali isto tako i sve se vraća, sve se plaća.
i nikad neznate gdje i kada vas život može iznenaditi baš onda kada se najmanje nadate.
tako sam zaključila kako ja neznam čitati ljude.
samo zato jer nemam prema njima nikakve predrasude.
za mene su svi ljudi jednako vrijedni, sve do trenutka dok me ne uvjere u suprotno.

- 19:39 - Komentari (1) - Isprintaj - #