Samo Durica

skrivene projekcije

nedavno je u dvorištu lijepog, ali i prilično zapuštenog perivoja psihijatrijske bolnice " Vrapče " u Zagrebu održana takozvana skrivena projekcija filma " Let iznad kukavičjeg gnijezda " u sklopu poznatog " Motovun Film Festivala " koji se već dugi niz godina održava na pitoresknom brdašcu gdje se smjestila najbolje očuvana srednjovjekovna utvrda u Istri što, zasigurno i nije odmoglo popularnosti i posjećenosti samog festivala.
ljudi su došli, vjerojatno šetajući perivojem hladom zaklonjenim krošnjama drvoreda divljih kestenova, sjeli, možda s kokicama ili kikirikijem u krilu, odgledali kultni film, digli se, malo proćaskali i otišli.
dok neki drugi ljudi žive unutar tih zidova, zatvoreni, danima, mjesecima, godinama.
bez mogućnosti šetanja perivojem, ni unutar kruga bolnice gdje pokušavaju liječiti svoje skrhane duše.
psihički su bolesnici u našem društvu jedna od najviše stigmatizirane populacije, ljudi koji nisu ni na margini društva, već s one druge strane te granice, a njihove su boljke, kao i simptomi tabu teme koje se zaobilaze žmirećki gluhonijemo trčećim korakom sa spoznajom duboko skrivenom u pijesku tišine obiteljske tajne.
ti su ljudi uglavnom ostavljeni u toj ustanovi, često namjerno zaboravljeni ili skriveni od pogleda većine zajednice u kojoj su nekoć živjeli, radili i funkcionirali, za zajednicu normalno i prihvatljivo.
jednom kada čovjeka odvedu tamo vrlo su male šanse da će se vratiti u ono prvobitno stanje.
nažalost, podaci statistike govore kako sve više žena u ovoj zemlji oboljeva upravo od raznoraznih psihosomatskih problema i to već u onoj poodmakloj dobi kada problem nije samo akutne prirode. sve češće su to simptomi na koje moderna psihijatrija nema niti pouzdane dijagnostičke odgovore, a kamoli moć rješavanja tih njihovih duševnih boli.
uglavnom se rad doktora svodi na tipkanje medicinske dokumentacije, jer, papir je i u toj branši važniji od čovjeka, nakon čega slijedi novo pisanje, ovaj put recepata za lijekove koji su jedino što mogu i znaju ponuditi, pa potom opet pisanje uputnice koja je potrebna kako bi se zakazao rutinski kontrolni preged.
vrlo rijetko uopće i dignu pogled prema pacjentu koji sjedi nasuprot njih, iako taj pacjent nije samo broj, kao na onim listićima koji izlaze iz nekog birokratskog aparata.
i taj pacijent je čovjek.
istina, vrlo pogubljen, često slomljen, ponekad i opasan, kako za sebe, tako i za svoju okolinu, dezorijentiran, možda agresivan ili potpuno rezigniran, naizgled beživotan,
no,
čovjek je s dušom koja pati, sa srcem koje boli, s mozgom koji ga ne sluša više, s osjećajima nad kojima je izgubio kontrolu.
čovjek kojem je potrebna ne samo pomoć, već i njega, razumijevanje, empatija, prihvaćanje, ali prije svega potrebno mu je da ga se vidi i čuje, da ga se doživi i pruži ruka.
taj čovjek vapi za tim da ga se tretira kao čovjeka.
a ne kao neku festivalsku kul atrakciju kroz čije će utočišće netko doć i proć zabave radi srčući sok od aronije na slamku i snimati selfije za objave na društvenim mrežama, dok su njegove mreže zaključani bijeli hodnici iskrižani polupraznim bezciljnim pogledima prema budućnosti koja je za njih još samo utopija, a jedini selfi koji su u mogućnosti ostvariti je onaj sa čašicom šarenih tabletica koje dobe nakon vizite.
i to samo ako su te sreće da im ruke više nisu vezane za željezni krevet, te još uvijek imaju nekog bližnjeg koji im je došao u posjet s vrećicom wc papira, čistog donjeg rublja, ručnika i paste za zube,
jer, mnogi nemaju niti te, za život onog čovjeka koji posjećuje filmske i druge festivale, neophodne potrepštine. oni koji svoju nuždu, nakon odgledanog filma, mogu obaviti u intimi svog zahoda bez bojazni kako bi već ujutro mogli ostati i bez toga. u sigurnosti svog doma niti ne pomišljaju kako bi im netko imao potrebu baš to ukrasti.
jer oni nisu bili u bolnici. duševnih poremećaja. bili su u kinu.
pitam se samo da li im je palo na pamet kako je to kino nečiji život,
isto kao što se nadam da su barem na trenutak bili svjesni kako karakterizacija duša kojima su tih par sati bili okruženi nisu likovi nekog izmišljenog scenarija.
jer, taj film nikome ne bih poželjela niti preporučila gledati.
iako skrivenih života u zatvorenom krugu trajno prekinute veze tijela s impulsima neurona i moždanih aktivnosti njihove duše zaista postoje, još uvijek su tu s nama, bez obzira na koji način vlastitu stvarnost sami projeciraju.
koristiti nečiju bol duše kao kulisu za jeftini marketinški trik za mene je, ne samo nepromišljeno, etički upitno već i krajnje nehumano, da ne velim okrutno, bez obzira s koje strane te margine se čovjek našao.

cik cak

bez obzira na putanju crte na dlanu
ili taloga preokrenute šalice kave
život je kao ona igra
" Čarobna Vrećica ",
možeš se truditi
prepoznati po opipu,
teksturi, materijalu,
obliku,
no, nikada ne možeš znati
što ćeš točno iz nje izvaditi.
postoje te stvari na koje
nemaš nikakav utjecaj.
jedino što ti preostaje
uzeti ih u svoje ruke,
oboružati se svime
što smatraš da ti je potrebno
i potruditi se prilagoditi ih
prema vlastitim mjerama.
i, mada to neće biti ono
o čemu si oduvijek sanjao,
ako se stvarno jako potrudiš
možeš uživati i u tome
što ti je dano,
jer,
ako ništa drugo
ta vrećica života
toliko je čarobna
da te neprestano nastavlja
iznenađivati snalaženjem
novim i nepoznatim,
zauvijek puna,
beskonačno neupražnjiva.

tai chi

- nešto mi je sinoć palo na pamet, pa sam zapisao, hoćeš čut? - uzima akustičnu
- naravno - uvijek me vesele njegove nove ideje
- ovo je refren, slušaj -
- da, nije loše, neobično, malo je pop. -
- ne zvuči ti dobro? -
- zvuči mi persu, pogotovo ovaj dio mi se sviđa, malo je nedorečeno još. -
- misliš da je šund? -
- ne, samo me iznenadio smjer melodije, drugačije od svih do sad. -
- a, pale su mi na pamet i neke riječi, pa sam i njih zapisao. -
- daj da vidim. - nestrpljiva sam
- al, nećeš se smijat.... - gleda me kroz šiške ispod oka
-kaj bi ti se smijala, samo znaš da bum ti rekla istinu. -
- znam, evo, to sam zapisao, nije još završeno, pa sam mislo da mi malo pomogneš. -
- hm, da, malo šturo. ne razumijem sve ideje i osjećaje. i ove ti se riječi ponavljaju, to bi sigurno promijenila. ajde sviraj još malo da čujem. -
- kaj radite? - doletava
- tatinu pjesmu. -
- taaatinuuu? a, mogu i ja s vama? - uzima reket za badminton i oponaša ga - vidi, tata, i ja sviram gitaru ko i ti, gledaj me, tata! čuj ovo: " Donžurana Smookvicaaa, jee, jeee, jeeee! -
smijemo se - kak si reko: Donžurana? -
- da, Donžurana Smokvica, ajde nemoj biti curica, jee, jeee, jeeeee! - pjeva i pleše s reketom u ruci
- od kud mu to? -
- nemam pojma, valda sa CMC-a -
- Fran, jesi ti donžurana ili smokvica? - zafrkavamo ga
- nisam! ja sam Fran! -
- on je dežurna Smokvica -
- nisam, reko sam vam da sam ja dečko! Fran! -
- dobro, kaj se ljutiš odmah, pa šalimo se samo, hahahaha, Donžuran Fran. -
- šaaaalite see? aha, vi ste Šalice? -

Oznake: paralelne umotvorine

blogoigrica

kak provodim ovaj svoj prvi dio godišnjeg odmora u Zagrebu,
jer,
shavtila sam kak mi je nekak zgodnije
prvo se dobro odmoriti
odmah,
čim čim prije, tim tim slađe,
a i nekak mi se ove godine nije dalo
premorena i nervozna
ić svekrvi u Rovinj,
jer,
kolko god to zvučalo razmaženo,
jednostavno se ne odmorim više kak se spada
u malo stanu
punom ljudi, djece i pesa:
( šest odraslih, dvoje djece iste dobi, dva manja i jedan velki pes )
čekat svako jutro u redu za zahod,
objašnjavat zakaj ne doručkujem prije kave,
i, kaj je još važnije, zakaj sam mutava, nerazgovorljiva i asocijalna
dok je prava istina da bih, zapravo, naradije svima koji me nekaj pitaju
do pokušavam u miru popit tu svoju kavu bez koje ne funkcioniram,
ono,
najrađe bi svima pojela glave ko troglavi zmaj,
ne diraj aždaju dok pije kavu
je transparent koji mi treba,
pa, umjesto njega se dižem ranije, prije svih,
kaj znači da se nemrem ni naspavat,
mislim da mi ta kanta prelila onom kapljicom
kad nam se prošle godine čim smo stigli pokvaril auto,
pa smo bili osuđeni na rituale koje imaju šogorica i šogor,
vjerujte mi, točno tim redoslijedom,
pa sam morala kavu pit skup s njima u birtiji svaki dan,
kaj mi je, ne samo užasno glupo, neg i naporno,
s dva nestašna, tada još dvogodišnjaka, ajd, skoro trogodišnjaka,
kojima nikak nije mjesto u glupom kafiću nego u parku i na plaži,
a meni je puno, puno draže u ono doba dana kada se ne smije decu vodit na sunce
stavit im u dvorište lavor s vodom po suncobran,
pa čitat u miru il već radit kaj želiš, ležerno i najvažnije u miru,
neg ih lovit tam oko šanka, pazit da ne zlete na parkiralište
jednom su se, blesavci, zatvorili u zahod i gledali se u velkom špiglu,
kaj je, fakat, bila sreća, jer mogli su si tam svašta napravit,
onak, naravno da smo mi krivi, četri odrasle osobe nisu u stanju paziti na dvoje djece,
tu je pes, koji baš uvijek mora ić svudje, kaj je meni razumljivo,
sam, onda i na njega treba pazit,
sve to skup mene neizmjerno je umaralo,
i ta vožnja u tuđem autu, skidanje prašnjavih kroksa, pazit da se nekaj ne prolije, zafleka,
kakav odmor, ono, lakše mi je na poslu, tam me bar slušaju,
onda i to, sad stvarno ne pretjerujem,
al, ak neko ne puši, il puši duhan, onda mi i nije neka fora da svaki dan
puši moje cigarete, kao, samo jednu, i, nikad, al baš nikad se ne sjeti kupit mi kutiju,
jer, nikad nije samo jedna,
a, nećeš ništ reć, nisi doma, naravno, i zbog svekrve,
koja se tolko veseli da smo svi s njom na kupu,
sam, vidla sam da je i njoj to sve malo tuuumač, ni ona nije sve mlađa,
a žena još i radi, pa mora kuhat, opsjednuta je tim obrokom zajedničkim,
mada sam joj bezbroj puta rekla nek se samo druži s djecom,
al, nemre ona protiv sebe, kužim ja to,
sam mi onda imamo i tu obavezu pojavit se na večeri svaki dan,
nemreš ni na sardele otić posle plaže, jer znaš kak se mučila u toj vrućoj kuhinji,
nakon posla, naravno, želiš joj ugoditi,
pa ti se godišnji svede na ugađanje svima osim sebi,
i moraš šutit mada su sve banane nestale koje si kupil za svoje dijete,
i nikda, baš nikad se nemreju sjet kupit druge,
jer, njezino dijete ima avokado za doručak,
a ja svom moram napravit tu papu s bananom,
da ne pričam sad kak mi svekar i nije baš neka frendliPipl osoba puna razumijevanja i empatije,
već je bolestan i star čovjek, što mu nije za zamjerit, sva ta gungula remeti mu rutinu na koju je naviknut,
pa i pred njim moraš hodat po jajima,
i sve to skup meni je postal mućak i velka muka,
dijete sam poslala na more samog s tatom,
i, opće mi zbog tog nije bed,
vratili su se živi, zdravi sam ne baš debeli
tak i tak su njih dva ta kojima se svekrva najviše veseli,
a i došlo je to vrijeme kada je i prirodno da se malo otkači od maminog prstića
kojeg mora držat dok pije svoj kakao iz flašice, koju je moj Čovjek, naravno, zaboravil uzet,
iako sam mu je pripremila,
tak da je to i sve super ispalo, jer je Fran kod bake pil kakako iz šalice,
ko velki dečko, kaj i je, napokon,
jel je sve kaj jede i njegova sestrična, a ona bi i mene pojela,
al kak joj mama puno toga brani, jer je opsjednuta zdravom prehranom
do te mjere da onda mene mala žica kiki bombon, perec ili kinder čokoladicu,
kaj ja svom djetetu, ipak, priuštim, s vremena na vrijeme,
zato kaj ne želim da bude toga tolko željan da se onda na nekom rođendanu
preždere toga kaj mu stalno branim, pa mu pozli,
a, i, božemoj, niko još nije umro od jednog kikića ni sladoleda na štapiću,
pa, zakaj šutiš,
šutim
jer
mi se šuti,
na odmoru sam, čovječe,
kaj bi sad trebala laprdat stalno nekaj
ko na poslu,
takva sam, šuti mi se,
u stanju sam satima zurit u more u miru i tišini,
jer, tišina je nešto za čime žudim tijekom čitave školske godine,
pa, kaj nisam onda zaslužila da si je bar na godišnjem mogu i priuštiti,
a, jedino kad mi je stvarno bilo teško suzdržavat se, pa sam si morala
flaster na usta zaljepit, brojat do deset miljona u sebi i zatvarat se u sobu bez telke
di mogu jedino ležat u buljit u letvice od kreveta na kat,
bilo je kad sam morala slušat kak vlastitom djetetu govore:
" ne! ti to ne možeš, nemoj ti to raditi ", dok malena sa čežnjom gleda Frana kak se penje, trči i skače,
kaj su prirodni oblici kretaja djeteta te dobi koju i nije jako pametno sputavati
ak želiš poticati normalan razvoj svih psihofizičkih karakteristika,
ja to nemrem skužit svojim kapacitetom mozga,
al, dovoljno ga imam da znam kak se ni jednoj mami nije pametno miješat u posel,
baš mi je to sve tak naporno da sam jedva dočekala vratit se na posel.
e, tak,
i zbog svega toga i još puno drugoga
sad se odmaram u tišini doma svoga,
ne moram nikam ić,
s nikim pričat ak mi se neda,
radim kaj hoću,
vrijeme provodim onak kak mi paše
i persu mi je.
a na more idem krajem kolovoza
kad mi sve baterije budu feš i friške.
jedino ko mi stvara muke zadnjih par dana,
( jer, naravno, ništa, pa ni godišnji savrešeni nemreju bit )
dvije su muhe,
pa,
ak se neko hoće igrat smenom
i napravit BlogoHit
nek objavi nekaj na svom blogu
vezano za muhe,
ono,
sloboda izražavanja i stvaranja je neogranićena,
jednako kao i ova moja, kućna atmosfera.
samo da se još riješim
tih dosadnih muhetina.

evo, i moja pjesmica:

te muhe dve
jako dosadne,
iscrpile mi
ideje sve,
pa sad Fran
mjesto mene
muku muči
muhomlatom
plešući po kući.

epitaf slobodi

od svih ovih promijena imena koje uopće ne razumijem, pa čak i kada bih željela objasniti ih si, čim počnem o njima razmišljati zakuha mi glava, jedna koja me osobno neugodno iznenadila, a kasnije i sve ostalo kaj se s tim mjestom dogodilo je kino "Sloboda ".
naime, kad su mene moji starci prebacili iz kvartovske škole do koje sam imala pet minuta laganog hoda, ravno po trotoaru, u, tada, jednu u elitnih škola u centru grada, do koje sam svako jutro putovala prvo autobusom, pa tramvajem, onda još i presjedat na drugi tramvaj, ak sam naknap s vremenom, ili pješaćit još petnaestak minuta, a sve u svrhu što kvalitetnijeg, no prije svega opširnijeg sticanja znanja, obrazovanja, širenja obzora i horizonta, što je, naravno, rezultiralo i druženjem s novim prijateljima.
i to moje brendnju društvance okupljalo se već baš tamo na tom mjestu kod kina " Sloboda " smještenom na neobično idealnom križanju Dežmanovog prolaza, Streljačke ulice i Tuškanca koji se nastavlja prema šumi, u kojoj se nalazilo i staro ljetno kino, tada tek ruševina, prečicom prema klubu " Jabuka " s jedne strane, a Štefanovoj livadi na kojem su dva igrališta, te Dubravkinom putu kojim se dolazi do popularnog gradskog sanjkališta Cmroka, na čijem se početku sempertinama dolazi do Zvjezdarnice i ulazi na Gornji Grad, dok se nedje u podnožju nalazi jedno malo tenisko igralište.
dakle, svi sadržaji koji mogu zanimati bilo koje dijete na početku svog tinejđerskog puta objedinjeni u taj jedan čarobni krug, koji je, gle čuda, baš taman usput putem od škole, ako iz Frankopanske produžiš ravno, umjesto da skreneš na tramvajsku stanicu, i ne samo škole, već i vjeronauka, kojeg smo svi pohađali skupa u istoj crkvi Sv.Vinka, a baš se zgodno smjestila na pola puta između škole i " Slobode ".
na " Slobodi " imali smo sve to isto, ali sve na jednom mjestu. maleni park s klupama natkrivene gustim krošnjama, pa tek kad bi baš jako nešto padalo smo se morali skloniti pod nadstrešnice iza kina. tim svojim premještanjem osigurali smo si i besplatno gledanje filmova, koje smo s ljubaznim osobljem mijenjali za tišinu dok traje projekcija, naravno, onda kada je bilo dovoljno praznih mjesta u kinu. kak je to bilo doba kada su već sva kina, čini mi se, objedinjena u " Kinematografe Zagreb ", počela propadati, kao, uostalom i sve ostalo, kaj nije ostalo, jer je bilo u rukama države, koja se, također raspala, tako je to kino cijelu jednu sezonu prikazivalo jedan te isti film: " Univerzalni vojnik " s Van Damom u glavnoj ulozi, ali ga ja nikada u životu nisam uspjela pogledati do kraja, jer sam morala biti doma u deset. vikendom, ako bi išli u neki klub onda je tata dolazio po mene.
osim parka, šume i kina imali smo i " Bonitu ", pizzeriju s finom pizzom, a tada su u Zagrebu postojale možda tri do četiri pizzerije s pravom pizzom. jedna, legendarna nalazila se i na početku Dežmanovog, navodno prva u gradu, barem su mi tak rekli starci, jer oni su me prvi put tam vodili puno prije neg sam ja počela tu svoju slobodnu avanturu.
sjećam se, i " Ralje " smo strari i ja gledali baš u " Slobodi " s onim papirntim naočalama, tako da mnoge uspomene mogla bih sada vaditi iz naftalina.
" Bonitu " smo, ogranićeni skromnim džeparcima koristili više zbog velkog čistog zahoda, al znalo se zalomit da neko iz tog šarolikog društva počasti nas sve za ročkas, il tak nekaj. inače smo sjedili satima na kavi, pisali tamo zadaće, davali jedni drugima istrukcije i jako često igrali igru asocijacija, kojom smo, iz nekog razloga bili opsjednuti, tek kasnije sam shvatila i zašto.
bočno uz pizzeriju koja se praktički nalazila u zgradi kina bilo je mjesto s biljarima, fliperima i igricama, koje su dečki bili u stanju igrati satima, hipnotizirani, i bilo je jako riskantno pitati ih nešto da nebi zbog tebe izgubili život.
iza tog mjesta kojeg smo mi jednostavno zvali: " Igrice " protezalo se košarkaško igralište iza kojega je klub " Saloon " u kojeg nas nisu puštali sve dok nismo malo odrasli, mada, meni su uvijek puno draži bili " Jabuka ", " Kulušić " i " Lapidarij ", tak da i nisam preveć patila zbog toga, al priznam, škicala sam kak su se sredile starije sestre mojih prijateljica koje su hihočući se penjale gore kuckajući potpeticama, dok sam ja u starkama trčala dole na tramvaj da ne zakasnim na bus.
iako mi nismo ništa posebno radili tamo, osim kaj smo se družili, meni je " Sloboda " uvijek značila upravo to:
slobodno vrijeme koje mogu provoditi kako želim sa svojim prijateljima, skrivena u tom samo svom ekskluzivnom svijetu na mjestu koje je, tada, imalo sve što mi je bilo potrebno, a ono kaj je još važnije, kad god bi došla tamo uvijek se našao neko poznat, nikad se nisi moral unaprijed dogovarati, najavljivati ili zakazivati sastanak.
obzirom da je Sloboda jedan tako univerzalan pojam kojem smo svi nekada u nekom periodu života žudjeli, nikako mi nije bilo jasno zašto su ga morali preimenovati.
danas više nema " Slobode ", iako je kino ostalo, postalo je art kino " Tuškanac " i to je jedni dio tog mjesta koje još uvijek s vremena na vrijeme rado posjećujem, najviše tijekom studenskih dana, sada rijeđe, na košarkaškom sam igralištu zadnji put bila na klizanju i to mi je mjesto puno prirodnije za klizanje, onak okruženo šumom, nego onih petnaest minuta naguravanja u krug oko Tomislavca, a najviše od svega na tom mjestu sada posjećujem garažu, jer je puno jeftinija, pa meni i praktičnija od svih ostalih u centru grada, a i puno mi je ljepše gurat kolica u tom okruženju, zaletimo se onda i do Dubravkinog parka, tamo je uvijek hlad, neg se špancirat po špici Cvjetnog i manevrtitat po gužvi. Fran ionako već odavno ne želi u njih, pa mi služe još samo za vožnju špeceraja i potrepština.
u tunelu, u koji smo bježali za vrijeme uzbuna šetala sam razgledavajući siroporne svjatleće instalacije protekli Advent i sjetila se kak je moj prijatelj slomil ruku kad je upal u otvor za ugljen dok smo šetali Dežmanovim prema " Slobodi ", isto kak mu je ispred tunela na glavu pala ogromna kruška, pa sam si zamišljala kakve će sve uspomene moje dijete stvarati sa svojim prijateljima i gdje.
moje vizure nestaju pretvarajući se u nošto drugo uokvirene još samo u nekim rijetkim okupljanjima.
" Bonita " više nije pizzerija, sada je tamo nekakav fensi koncept, kao i čitav Dežmanov u kojem su sve, nama, kul birtije postale dnevni boravak paparaca koji se nadaju bez puno muke uloviti fotku neke selebriti face.
nema više ni tete s borosanama na umornim nogama u " Jelenovcu ", lancu slastičarnica, koji je također propao, al rado je se sjetim sada, jer uvijek nam je rado dala čašu vode, a nekad i FriFri for fri.
nema više ništa for fri, osim osmijeha i sjećanja na taj osjećaj kad sam stvarno bila uvjerena kako Sloboda zaista postoji.
ni mene više nema takve, niti će me ikad više biti.
promijene su dobre, neminovne i mogu biti jako korisne, samo ako i kada su potrebne.
voljela bih da se u ovom našem gradu u kojem sam se rodila, odrasla, školovala, zaljubila i kojim putujem svakodnevno s jednog kraja na drugi da uz sve promijene koje su se desile i još će se, sigurna sam, dešavati, više ili manje burno ili samo ovako potiho osobno intimno, zaista bih bila sretna da nikne jedno mjesto koje će objediniti sve, sve te osjećaje, potrebe i spomene.
baš tako na isti način kao što je nama naša " Sloboda " dala.
nama, različitima, djeci ovih i onih, a ja bih rekla, djeci žrtvama svih loših režima kojima je zajednički nazivnik: zdrpi, a osobno bih ga imenovala jednostavno: Žrvanj.
svejedno mi je da li bio to trg, park, spomenik, fontana, telefonska govornica il pumpa za vodu. kaj se mene tiče može biti i hram. iako bi mi najdraže bilo posaditi drvo. samo neka bude svima.

snalaženje u kriznim situacijama

ne mogu se nikako mislima odmaknuti od ovih požara, barem ne dok mi se muž ne vrati s puta u jednom komadu, ionak sam uvijek na iglama čim sjedne u taj kombi, i čak mi je malo i smešno, ono, ironično, kak on baš uvijek ide tam negdi di je neko njesra, onak, jednom su, zbog neke glupe tekme visokog rizika morali sakrit kombi, skidat mu tablice, i izrađivat si plan evakuacije s pozornice ak se nekaj zakuha nepredviđeno, a sve to ide u rok službe, ko i taj fićo vatrogasni, meni je skroz simpa, dobivam ideje za napravit neki crtić orginalni, kakav " Hrabri Sem ", nebi mu bil ni do koljena, našem Fići Dići, tak sam ga nazvala, jer treba se dićiti kako i su ljudi u stanju i sa, blago rećeno skromnim sredstvima biti efikasni preko svih granica mašte i kreativnosti, pa zašto čuvati taj potencijal sebično samo za sebe, treba ga podijeliti, možda i još kome pomogne.
razmišljam si tak kak bi ja uopće reagirala u nekoj takvoj situaciji. razmišljajući o tome gledala sam se na kaj ličim. ja sam za po doma uvijek u nekim dronjcima, flekava, zgužvana, šlampava i naherena. pa da sad taj tren moram izać iz kuće, prvo, dijete mi je u gaćama, znači, prvo bi njemu morala dohvatit nekaj, pa bi ja ostala kak jesam, eventualno bi uspjela uzet one tenisice koje mi stoje vani, one s kojima idem u vrt, ajd, bar su udobe kolko su razvaljene. onda, kaj bi se ja sjetila uzet, novčanik, valda bi, uglavnom je u ruksaku, al neke papire, to neznam ni di mi je, i koje papire, jer ti trebaju papiri uopće, lova, treba ti lova, znači, u dve i pol sekunde i manje, morala bi uzet ruksak provjerit jel nutra novčanik, biti dovoljno prisebna da se sjetim di smo stavili lovu ( kak je Č honorarac često taj honorar dobi na ruke u drugoj valuti, ak je ima puno, dio odvojimo odmah za račune, pa spremimo negdje na sigurno, a dio koji ostane, onaj manji, stavimo negdje di nam je pri ruci za dućan i to, pa bi se lako moglo desiti da se potpuno zgubim u tom traženju love, tak da sam na kraju zaključila da bi bilo najbolje da lovu opće nemamo u tom trenutku ), druge papire, valda možeš zvadit naknadno, možeš li, i ugovore od osiguranja, kredita i to sve, nemam pojma, falabogu, nemam baš neku tešku imovinu, a i na kraju krajeva kad spašavaš goli život jedino ti je bitno da ti dijete nije sasvim golo. jaknu, uzela bi, nadam se jaknu, neku deku, šal, jastuk na kojem Fran može spavat....
na kraju sam zaključila kak bi bilo pametno imat takav jedan ruksak spremljen onak za svaki slučaj negdi blizu vrata i to je to, jer, nema šanse da se snađeš u toj situaciji i sve obaviš kaj bi trebalo. tak sam si bar razmišljala.
ne mogu si, uopće to zamislit.
znam da živ čovjek sve prebrodi i nisam preveć opterećena imovinom, al, ono, kad ti baš sve izgori, sigurno nije fora počinjat ispočetka.
ima ta jedna igra koju se klinci jako vole igrat, a mene je naučila moja učiteljica koja je bila i voditeljica izviđača. zove se: " potres, poplava, požar ". i pravila su vrlo jednostavna, iako bi tebala biti puno složenija, to sam isto zaključila. dakle, klinci trče kak žele, al ja više volim da trče u krug, zbog sigurnosti, jer kad trče drugačije uvijek postoji mogučnost sudara u kojem mogu stradat glava i nos, pa kad veliš: Potres! trebali bi se sakrit pod stol, stolac il štok. jednom mi se desilo da sam stvarno pomislila kak je potres i to ujutro dok smo još pile kavu, opuštene, taman nekak u ovo ljetno vrijeme, kad je sve, više manje opuštenije od uobičajenog, i tada mi je, sjećam se, prošlo kroz glavu, čovječe, kaj bi ja napravila s tom decom da je, nedajbože, stvarno bil potres, gore, na katu, izlazila van s njima, pa da sve po njima popada, postoji protokol, naravno, za takve situacije, al jedno je crno slovo na papiru, a drugo stvarna situacija, ja bi pratila kaj rade iskusnije kolegice, to je jedino kaj bi mogla, oslonit se da ne neko spretniji i pribraniji od mene same, znam da bi spašavala djecu, u to ne sumnjam, al, dal bi to bilo ispravno, u to baš i nisam sigurna. trebale bi puno češće, zapravo, ikad, jer, u ovih desetak godina kolko radim svakak smo se stručno osposobljavale, al te vježbe evakuacije u slučaju požara, poplave il čega već ( za potres sam gotovo sigurna kak je najpametnije fakat ostat ispod nekog stola il štoka, sam kaj ne postoji takav ispod kojeg stanemo nas pedeset ). e, sad, ta igra, o kojoj sam govorila, kad veliš: Požar! djeca idu u vodu, mislim, to je igra koja se igra u dvorani il na dvorištu, i naravno da mi nemamo bazene u koje onda oni idu, nit je to moguće, neg im stavimo plave strunjače na koje se onda oni sklanjaju, pri čemu se ono baš jako zabavljaju i uživaju u tome, a najdraže im je kad veliš: Poplava! jer se onda smiju penjat di ih je volja, ne baš na prozore i lustere, al na švedske ljestve im je poseban gušt. naravno, ni to baš nije realno, iako, sviđa mi se ideja da se djecu kroz igru nauči kako se ponašati u tim kriznim situacijama. neznam tko je tu dotičnu igru smislio, al, velim, naučila sam je jako davno i sjećam su kroz moje školovanje puno više vremena trošili upravo na takve nekakve vježbe kroz koje smo često morali prolaziti, dok je danas bitnije da djeca u vriću znaju imena planeta sunčevog sustava i boje zastava egzotičnih zemalja, što, kao spoznaju ne želim omalovažavati, samo mi se čini da smo u toj silnoj spoznaju pogubili taj praktični element koji nas jedini može spasiti.
dakle, apeliram onima koju su zaduženi za taj novi obrazovni kurikulum da vode računa i o tome, jer, ništ nam nebu značilo da su nam klinci seksualno osvješteno obrazovani, ak se nismo ni potrudili naučiti ih kak da se snađu tijekom neke elementarne nepogode. a, bome i nas koji skrbimo o njima nebi škodilo.
sreća moja da djecu i bedake spašava i sam Dragi Bogek.

gorom gori, glupost se roji, ustima jeza ori

eto,
i kaj oni rade,
milu im svilu,kašmir i vile,
preparirane pingvine,
neprocijenjive umjetnine,
lakirane perike,
jahtaške vjetrovke,
premale sakoiće
i sve ostalo kaj su si
priskrbili nofcem svog omiljenog naroda
koji jedino zna funkcionirat
kad je neko ovakvo sranje u pitanju,
bilo prirodna il neka druga nepogoda,
i bolje bi bilo da si usta natrpaju onim pršutom
i kruhom koji uvoze natočanim u ekstra tuđe
maslinovo ulje s djevičaniskih otoka,
nek se napiju finog francuskog vina
i odu spat pod neku smokvu
onak s poluotvorenim ustima,
možda im upadne nekaj pametnije u njih
od ovih izjava od kojih mene hvata jeza,
s tranzistorom pored uha i slušaju narodni radio,
pa bu im Severina i Novković rekli:
" ko je kriv "
il, nek si unajme još više poltrona
koji će u nakom vijeću il, još bolje u agenciji
sastavljati planove i programe
dok nečija tuđa djeca ne spavaju pedeset sati,
ionako već naviknuti na nespavanje.
kaj se mene tiče mogu si svi skup
stavit jedan velki debeli sapun u usta,
primit se za ruke, pa klečečki posjetiti
rodno mjesto aktualnog tenisača,
jer, očito je to igra čija pravila dobro razumiju,
malo se poslikat s njim,
nakon kaj su svi dobro isplakali nad zajedničkim žuljevima,
posut se šakom pepela koju su usput pobrali
na nekom od zgarišta,
i otić u obližnju konobu klapski pjevat budnice,
ni svijeću im se nebi usudila dat zapalit,
kaj se mene tiče
sram ih može bit,
sve skupa, sram,
i bolje da šute, pokriju se s mokrom plahtom po glavi
neg da se takvim izjavama nabacuju, ko djeca pikulama,
al, kad bi poznavali taj osjećaj
nebi se mogli bavit politikom.
ovak, mogu si oni priuštiti trkeljat kaj god im padne na glavu,
taman da bila to i kruška,
jer, ne gori njima pod sve kraćim nogama,
pa, kad im ostanu još samo stopala,
lako buju zbrisali nošeni burom
i brzinom spajanja buktinje koja, ionako,
nikad nije u ingerenciji njihovih resora.
nisam sigurna dal mi je jezovitije gledati to sve
il slušat.

o riječima i igrama

ima jedna recitacija, meni, nažalost, nepoznatog autora, mada bih možda uspijela zguglat, možda i budem, no, za ovu su priču bitnije riječi, pa se nadam da će mi autor oprostiti propust,
dakle:

četiri najvažnije male riječi

četiri najvažnije male riječi
lako je od srca iskreno reči.
one su samo zato male
da bi u dječje srce stale.
dobro su srca najbolji gost:
Molim, Hvala, Izvoli, Oprosti.

mi ih još često u praksi nazivamo i " čarobne riječi ".

Čarobne riječi nije teško usvojiti ako ih i sami upotrebljavate, kao i sve ostale riječi koje želite da dijete usvoji, jer, dijete, naravno uči i ponavlja ono što čuje i vidi oko sebe, dok mu je oponašanje, ili učenje po modelu prirodni oblik ponašanja, kao i usvajanje određenih spoznaja putem igre i određenih, ajmo reć, zabavnih aktivnosti.
velim zabavnih, jer njima je sve puno lakše ako se i kada predstavi bez previše objašnjavanja i teoretiziranja, usudila bih se tu dodati i natezanja, već sasvim obrnuto, kroz neku njima zamljivu aktivnost u kojoj mogu i sami sudjelovati, pa samim time i baratati određenim stvarima, pojavama ili riječima.
igre riječima izuzetno su bitne za razvoj govora, izražavanja, ali i stvaranja vlastitog mišljenja, mašte, kreativnosti, pa i, kasnije, apstraktnih pojmova.
te se igre mogu igrati u raznim svakodnevnim situacijama kada je potrebno zaokupiti dječju pažnju nečim što nije neki od prirodnih oblika kretanja kao što su trčanja, skakanje, provlačenje i ostalno, dakle, onda kaka je potrebno zadržati ga u nekom mirnijem položaju, primjerice duotrajnijeg sjedenja, čekanja, stajanja u redu i slično.
te igrice su vrlo lako provodive, ne zahtjevaju praktički nikakve rekvizite, pa ni pametne telefone, tablete ( ni šumeće ), ajfone, nebiste vjerovali, al, da, postoje i takve igrice, koje niti su ograničene vremenom, a pravila je moguće prilagoditi djetetovoj dobi kao i njegovim jezičnim i intelektualnim mogućnostima.
zahtjevaju samo malo dobre volje suigrača, te su zgodne jer ih je moguće prilagođavati, modificirati i mijenjati i tijekom same igre.
dobrobiti koje donose su višestruke i vrlo vrijede kako za igrače tako i za voditelja.
jezične igre pomažu u pravilnom i točnom izgovaranju svih glasova, pa i onih problematičnih, šire vokabular, pomažu u stvaranju pravilne rečenične konstrukcije, pravilnu upotrebu gramatičkih zakonitosti kao što su komparacija, deklinacija, konjugacija, razvijaju pamćenje i misaone procese, kvalitetno utjeću na spoznaju okoline, osnovnih pojmova i svijeta oko nas, a mogu biti i zabavne, samo ako to želimo.
neke od poznatijih i raširenih takvih igara su:
Kaladont:
igra u kojoj suigrači nastavljaju riječ pomoću zadnja dva slova predhodno izrečene riječi, npr.:
gljiva - vaza ( glji - va / va - za ).
za igranje te igre potrebno znanje rastavljanja riječi na slogove, te prepoznavanje prvog slova u riječi, te je samim time zahtjevnija igra uglavnom za djecu starije predškolske i školske dobi, no, vrlo se lako može prilagoditi i mlađima na način da se igra smo rastavljanje na slogove dok se sasvim ne usvoji taj dio počevši s kratkim riječima od samo dva ili tri sloga.
prosto rastavljanje riječi na slogove pomaže djeci koja imaju teškoća u govoru, ali i onima koji nemaju, na puno više načina nego je to na prvi pogled uočljivo.
te radnje, ako se koriste opetovano zapravo su prave predčitalačke vježbe, a samim time i vježbe pisanja, čak i ako nije uključeno baratanje olovkom i papirom ( tada bi to bile i grafomotoričke vježbe ).
dovoljno je samo djetetu predložiti jednu riječ, rastaviti je na slogove, te ga zamoliti da to ponovi. drugi korak neka bude djetetov zadatak da samo smilsli neku riječ za vas koju ćete vi rastaviti na slogove, kako bi igra za njega imala smisao, jer, bit će mu jako dosadno ako mu samo zadajete zadatke bez da i vi sudjelujete u samom procesu igre, pa će i brzo izgubiti koncentraciju, pažnju i zanimanje ( naravno, ova konstatacija stoji samo ako uzmemo u obzir kako je svako dijete različito na sebi svojstven način, čak i u odnosu na dob u kojoj se neka od razvojih karakterista predpostavlja kao usvojena, ali to je već pitanje karaktera i osobnosti ).
ono što će svakako dijete zadržati u takvoj vrsti aktivnosti je njegov vlastiti interes i faktor smijeha, zabave, tako da je moja osobna preporuka birati one riječi koje su djetetu bliske, zanimljive i smiješne.
moguće je i poželjno smišljati i riječi koje ne postoje, samo njegove autorske, nema nikakvog razloga ogranićavati se, zapravo, ogranićavati dijete u procesu stvaranja i izražavanja. često se u tom procesu uoče i neki od uzroka eventualnih problema, ali, ponavljam, ovakve aktivnosti nisu i ne moraju biti namijenjene samo djeci s jezičnim teškoćama.
nakon usvajanja rastavljanja riječi na slogove, slijedeći korak bio bi poželjan stvaranja, zapravo, smišljanja rime. način igre je potpuno isti. smislite dvije ili više riječi koje se rimuju, kažete ih djetetu, pa zatražite od njega isto pomažući mu s prvom riječi, npr.: slon - balon. od takvih se rima kasnije mogu slagati i kratke pjesmice, čime kod djeteta razvijamo i sklonost prema literarnom izražavanju i stvaranju, ali i ne samo to, već i gradimo dobre temelje za razvoj promišljanja, pamćenja, logičkog zaključivanja, apstraktnog mišljenja, osjećaj za ritam i metar, a to sve će mu biti od koristi i u nekim drugim životnim područjima.
preporuka je igrice mijenjati taman na rubu djetetovog kapaciteta pažnje, kako bi što duže ostalo zainteresirano, ili već dok traje ta potreba zadržati ga na istom mjestu, kao što je čekanje u pedijatrijskoj čekaonici ili dugom redu za blagajnu ili sada, kada su aktualna putovanja, bilo autom, busom il avionom. na takvih se mjestima također možete poslužiti reklamama ili natpisima za proizvode ako vam je teško nakon napornog dana smišljavati nešto, a ako ste se unaprijed pripremili, pa imate pri ruci blokić i bojice, jer je vaše dijete više zainteresirano za crtanje i takva se aktivnost može iskoristiti u istu svrhu, velim, nema se smisla ograničavati.
upotrijebiti se može doslovno sve.
dok čekate tramvaj ili autobus zabavljajte se slovima i brojkama na displeju ili tabli, skupa čitajte jumbo plakate, neonske natpise ili letke.
na taj način djetetu ćete olakšati zadatak ostajanja na jednom mjestu u relativno mirnoj, ali i vrlo korisnoj aktivnosti, a sebi priuštiti ne samo kvalitetno provedeno vrijeme s njim, već i trošenje puno manje energije i živaca nego da ga neprestano opominjete, nadzirte i lovite naokolo.
i ne samo to!
na taj ćete način stvoriti i prave potrebne temelje za učenje čitanja i pisanja, jezičnog izražavanja i stvaranja, što je, nažalost, sve veći problem kod mnoge djece, kako mlađe, tako i starije dobi.
jedna od potreba koja me uopće ponukala pisati o ovoj temi je i ta što je čekanje na logopedsku pomoć u metropoli oko godinu dana, ako ne potežete neke veze i jedina vam je mogućnost ići regularnim putem,
stoga mi se čini kako je ovaj put mnogo lakši i jednostavniji, a nije prečica, dapače, vrlo je učinkovit, djelotvoran i višestruko se može isplatiti i djetetu i roditelju.
mišljenja sam, a i sve mi se više potvrđuje u praksi, kako su vještine koje su porebne za postizanje željenog životnog uspijeha upravo socio - emocionalna inteligencija, dakle, snalaženje u novim i nepoznatim društvenim situacijama, a predavanja o komunikacijskim vještinama vrlo su na cijeni i sastoje se od nekoliko modula teoorija, pa tek onda još toliko modula prakse.
stoga, nije loše početi što prije to bolje.
o blagodatima čitanja i pričanja priča, bajki i basna u nekom od drugih tekstova, obzirom da je ovaj već toliko dug da bih sada već mogla ubaciti neku bestaću tek tolko da vidim tko je pročitao, recimo, teta nije salveta, bio je jedan od transparenata koji mi se jako sviđa, al pašteta i vegeta je, s tim se pomiriš, pa kad i pogriješiš uvijek se možeš vadit na PePu Pig i nazvati sama sebe " šašava ", to uvijek pali, a i smiješno je.
neg, dobila sam i ja jedan jako teški zadatak, tak,
došlo mom ČovjeČuljku, koji se inače bavi samo stvaranjem instrumentalne glazbe, i o tome sam napisala jedan jako dug tekst koji sada moram pažljivo ispolirati i lektorirati, je, al su mu baš pale na pamet, uz melodiju i riječi, vrlo šture, doduše, no, baš ono, riječi koje si je i zapisal, a onda meni dal nek ih ja završim,
eto, pa tim se riječima ja sama igram ovih dana.
na kraju, jedino još što želim reć je:
igrajte se, bilo čega, s dragim ljudima, jer, igra je pokretačka, stvaralačka energija čiji rezutati mogu biti i čudesni, samo ako se ne doživljavamo preozbiljno. u tom slučaju počnite s:
" ČovjeČe, ne ljuti se! "
začin za kraj

nisam još smislila naslov

čitam članak Vedrane Rudan o kolumnistu s kojim se očito ne slaže u političkim, ali i drugim stavovima, kaj je meni skroz okej, ono, ljudi se ne moraju slagati u mišljenjima oko svega, zato i postoji to nešto kaj nazivamo demokracijom, iako, ako analiziramo značenje te riječi ona bi značila vladavinu naroda, kaj bi, prema mom skromnom laičkom mišljenju vrlo brzo dovelo do anarhije, pogotovo mi to potvrđuju ovakvi tekstovi, jer, nakon što sam ga pažljivo i s razumijevanjem pročitala, pa i sve ono što autorica želi poručiti između redova ne mogu se oteti dojmu opetovanog ponavljanja imena majke dotičnog gospodina, što me jako negodno bode u oči, jer, jedno je analizirati nečiju kolumnu, dati vlastito mišljenje o nečijem radu, pa i stručnosti, stupnju obrazovanja, argumentima kojima se služi vezano za neku temu,
a, ako ćemo iskreno, to je i jedino kaj mene zanima:
argumentirana, civilizirana i zanimljiva razmijena mišljenja,
dok, umjesto toga, nisam brojala, al jedno, barem pet puta u tekstu koji i nije tako jako dug, žena spominje ime druge žene, kao da je to ime definira, kao da to ime definiralo i sve ono ostalo što želi apostrofirati, nekak mi je to, ne samo plitak, već i prljav način spominjanja nečije majke, i potpuno nepotrebno naglašavati ga toliko puta i s očitom namjerom da ga čitatelj baš ono dobro upamti, pa, iako svaki put nakon spomena imena dodaje i njeno zanimanje, opet, ne mogu se oteti dojmu kako se to zanimanje spominje onak usput, kao, nije bitno da li se, toliko puta spomenuta gospođa, kojoj, nekako imam dojam i nije baš bilo ugodno čitati taj tekst, ako ga je čitala, bavi ovim ili onim, već je jako važno kako se zove, ( naravno, bitno je tko i što joj je omogućilo bavljenje tim zanimanjem, al, zaista, nakon treće puta već zvuči kao sprdnja i to otvorena, al i meni jako infantilna, ono, kao, Marica - Kravica ), pa mi na kraju cijelog teksta, obzirom da poznajem retoriku autirice i nije mi to prvi njen tekst koji sam pročitala, a i potpuno mi je jasno što je ovim dotičnim željela istaknuti, no, ono što je meni upitno jest način na koji se to ističe, pa sada, uopće nije bitno moje vlastito mišljenje niti o toj temi, niti o autorici teksta, niti o kolumnistu o kojem autorica iznosi mišljenje, s čijim radom sam, također upoznata, ništa od toga nije bitno,
već je meni, i to sad želim naglasiti i pojasniti, jedino nije jasno zašto i čemu spominjati nečiju majku i to samo imenom i zanimanjem, toliko puno puta, da li je ta majka, zapravo tema tog teksta, i zašto, zar je, zaista to jedini argument u svim našim debatama, pa bilo to onak direktno, ili ovako indirektno,
kaj je, fakat se nemre nekaj bolje smislit, ne kužim.
ma, dobro, puno toga ja ne kužim, nije to ništ novog, samo, žal mi je nekak te gospođe, ni krive ni dužne, bilo mi je nekak neugodno čitati to i zamišljati njeno lice, koja nije samo majka, nego i baka i uopće nije trebala biti spomenuta na taj način i u takvom kontekstu, nikako više od jednom, barem ne u ovakvoj raspravi, tužno mi je to, jako tužno, ružno i nepotrebno, jer, ta je majka Marica arhitektica radila samo ono što svaka majka radi, bez obzira na režim u kojem je imala sreću il nesreću roditi se i živjeti, a to je odgajati i vlastitim radom hraniti svoju djecu najbolje kaj može i zna, bez obzira bila arhitektica il čistaćica.
a, neka druga žena kojoj se više sviđa građa mišića kolege od njegovih stavova koje iznosi u kolumnama i očito joj se ne sviđa kaj je njegovo lice češće na telki od njenog, trebala bi i sama to znati jako dobro, pa se služiti vlastitom inteligencijom kojom će osmisliti nešto uvjerljivije argumente od spominjanja mu majke više od jednom, što bi bilo sasvim dovoljno, obzirom na temu kojom se željela baviti. ovako,
samo sam stekla dojam kako je željela psovat ga isto onako kako to rade svi oni koji nemaju nikakav argument, samo je to učinila aristokrastski s visoka na način kojim nemože zaraditi tužbu za govor mržnje.
bogatstvo psovanja u našem jeziku zaista je nepresušno vrelo inspiracije.
nisam ja ovdje na ničijoj strani, niti me uopće zanima ta tematika, popeli su mi se na vrh svih vrhova s tim i takvim temama koje, prema mom shvaćanju nit su korisne nit konstruktivne, nit kud vode, a kamoli kome koriste, samo se pitam, onak ko dijete, čovjek, žena, mama, teta, supruga, pacifist, biciklist, hobist, vrapčić, klaun, svraka i paun:
da li je Baka Marica, arhitektica ili ne, zaista to zaslužila i kome, čime, kako i zašto.

štamprlek razgovora

možda se netko sjeća nedavne anegdote u parku kada je prijatelj u igri pao s penjalice i počeo plakati dozivajući mamu:
- BuuuuuBaaaaa! Aaaaaa! BuuuBaaa! BuuBaaaA! -
a moje je dijete dotrčalo do njega mašući rukama i tješeći ga:
- ne boj se! neće ti BuBa ništa, sad bum je ja otjeral. -
jer, njemu riječ BuBa označava leteću životinju, kukca, a ne osjećaj boli, vjerojatno stoga što smo mi uvijek razgovarali s njim kao s osobom, što i je, ne odraslom osobom,nego kao s djetetom, ali osobom,
pa i onda kad su mi svi govorili kako je još mali i ništa ne razumije ja sam vjerovala vlastitim osjećajima intuicije i razovarala s njim baš tako, jer znala sam da sve razumije.
još dok je bio beba ljudi su komentirali kako ima bistar pogled.
danas uglavnom komentiraju kako se lijepo i čisto izražava, pa, obzirom na njegovu sitnu građu se i čude kad ga pitaju koliko ima godina.
a sada s velkim ponosom odgovara:
- Tri i Pol - iako bu imal četri za dva mjeseca.
jučer smo prvi put bili kod frizera. teška srca sam se odlučila na taj korak, jer ima točno onakvu kosu kakvu si ja sama sebi želim. i boju, svjetlu blond, lagano valovitu na krajevima, no, kada je kod ujaka kopal krumpire i tome se veselil ko da gradi spejsšatl u najmanju ruku s kojim bu se lansiral u neku drugi Sunčev sistem, i, da, to je isto bilo malo smešno, jer ujak je pekel roštilj, stol je bil pun svega i svačega, ono, nema kaj nema, od mesa, salate, pa i voćne, domaće mlade blitve, tikvica, patliđana, tri vrste kruha, krastavca s vrhnjem, smokva, kruška, sladoled i tiramisu za desert on je pred svima na sav glas bubnul:
- a kaj nema krumpira? -
onda mu je ujo dal malu štihaću s kojom sam i ja baki pomagala u vrtu, stavil si šiltericu, pa je onda i on moral stavit svoju:
- to mi je nova. - reko mu je, ko da uspijeh u kopanju krumpira ovisi baš o tim šiltericama, pa si je te krumpire sam stavljal u vrećicu i nosil doma za ručak.
- vidi me, mama! kopam krumpire. ja volim jesti krumpire! -
zbog soka od višnje koji je ujak napravil sad nam ni jedan kupovni više ne valja. veli da je stavil Sljemensku vodu zbog koje je tak dobar.
i onda se siroto dijete s tom bitlsicom na koju sam ga sama ošišala tolko znojil i svrbil ispod te kape sa šiltom da sam odlučila kak ga nema smisla više mučit zbog neke moje vlastite fiksacije na krasne duge plave vlasi zbog kojih me svaka druga baka hvali kak imam krasnu curicu.
i tak je jedna, kojoj smo pomogli oko kolica u dućanu uputila mu ona pitanja na način kako se većina baka razgovara s djecom:
- jesam ja curica ili dečko? -
a, on gleda u nju, raširi ruke sliježući ramenima kao, zakaj me pitaš nekaj kaj bi sama trebala znat, i veli joj:
- pa, ti si cura! -

meni je, naravno, bilo neugodno, ali i smešno, jer, ja sam ga odmah shvatila, pa sam i njoj pokušala pristojno objasniti kako je nije dobro razumio, ali, čini mi se kako mi to i nije baš uspijelo, jer je i dalje nastavila s njim razgovarati na isti način:
- a kolko imam godina? -
- neznam, ti si baka, jako si stara. - oooo, zemljo otvori se!
baka se nasmijala, jer, ima on taj neki svoj šarm, pa, iako zvuči nepristojno djeluje simpatično, al jako blesav razovor se nastavil:
- a kako se zovem? -
- nisi mi rekla. - pa se okrene prema meni:
- mama, ova baka je zaboravila kako se zove?-
- nije miško, baka tebe pita kako se ti zoveš. -
- Ali, mama, to se tako ne pita. trebala me pitat: " kako se ti zoveš? " -
- ajde, reci baki kak se zoveš, pa idemo na autobus. -
- ja se zovem Fran! ovo je moja mama, ona se zove Vanja. a kako se ti zoveš? -

kasnije u busu pital me potiho:
- mama, mogu te nešto pitat? -
- možeš, Miško, pitaj me, kaj te zanima. -
- zakaj ona baka nezna pričat? -