nedavno je u dvorištu lijepog, ali i prilično zapuštenog perivoja psihijatrijske bolnice " Vrapče " u Zagrebu održana takozvana skrivena projekcija filma " Let iznad kukavičjeg gnijezda " u sklopu poznatog " Motovun Film Festivala " koji se već dugi niz godina održava na pitoresknom brdašcu gdje se smjestila najbolje očuvana srednjovjekovna utvrda u Istri što, zasigurno i nije odmoglo popularnosti i posjećenosti samog festivala.
ljudi su došli, vjerojatno šetajući perivojem hladom zaklonjenim krošnjama drvoreda divljih kestenova, sjeli, možda s kokicama ili kikirikijem u krilu, odgledali kultni film, digli se, malo proćaskali i otišli.
dok neki drugi ljudi žive unutar tih zidova, zatvoreni, danima, mjesecima, godinama.
bez mogućnosti šetanja perivojem, ni unutar kruga bolnice gdje pokušavaju liječiti svoje skrhane duše.
psihički su bolesnici u našem društvu jedna od najviše stigmatizirane populacije, ljudi koji nisu ni na margini društva, već s one druge strane te granice, a njihove su boljke, kao i simptomi tabu teme koje se zaobilaze žmirećki gluhonijemo trčećim korakom sa spoznajom duboko skrivenom u pijesku tišine obiteljske tajne.
ti su ljudi uglavnom ostavljeni u toj ustanovi, često namjerno zaboravljeni ili skriveni od pogleda većine zajednice u kojoj su nekoć živjeli, radili i funkcionirali, za zajednicu normalno i prihvatljivo.
jednom kada čovjeka odvedu tamo vrlo su male šanse da će se vratiti u ono prvobitno stanje.
nažalost, podaci statistike govore kako sve više žena u ovoj zemlji oboljeva upravo od raznoraznih psihosomatskih problema i to već u onoj poodmakloj dobi kada problem nije samo akutne prirode. sve češće su to simptomi na koje moderna psihijatrija nema niti pouzdane dijagnostičke odgovore, a kamoli moć rješavanja tih njihovih duševnih boli.
uglavnom se rad doktora svodi na tipkanje medicinske dokumentacije, jer, papir je i u toj branši važniji od čovjeka, nakon čega slijedi novo pisanje, ovaj put recepata za lijekove koji su jedino što mogu i znaju ponuditi, pa potom opet pisanje uputnice koja je potrebna kako bi se zakazao rutinski kontrolni preged.
vrlo rijetko uopće i dignu pogled prema pacjentu koji sjedi nasuprot njih, iako taj pacjent nije samo broj, kao na onim listićima koji izlaze iz nekog birokratskog aparata.
i taj pacijent je čovjek.
istina, vrlo pogubljen, često slomljen, ponekad i opasan, kako za sebe, tako i za svoju okolinu, dezorijentiran, možda agresivan ili potpuno rezigniran, naizgled beživotan,
no,
čovjek je s dušom koja pati, sa srcem koje boli, s mozgom koji ga ne sluša više, s osjećajima nad kojima je izgubio kontrolu.
čovjek kojem je potrebna ne samo pomoć, već i njega, razumijevanje, empatija, prihvaćanje, ali prije svega potrebno mu je da ga se vidi i čuje, da ga se doživi i pruži ruka.
taj čovjek vapi za tim da ga se tretira kao čovjeka.
a ne kao neku festivalsku kul atrakciju kroz čije će utočišće netko doć i proć zabave radi srčući sok od aronije na slamku i snimati selfije za objave na društvenim mrežama, dok su njegove mreže zaključani bijeli hodnici iskrižani polupraznim bezciljnim pogledima prema budućnosti koja je za njih još samo utopija, a jedini selfi koji su u mogućnosti ostvariti je onaj sa čašicom šarenih tabletica koje dobe nakon vizite.
i to samo ako su te sreće da im ruke više nisu vezane za željezni krevet, te još uvijek imaju nekog bližnjeg koji im je došao u posjet s vrećicom wc papira, čistog donjeg rublja, ručnika i paste za zube,
jer, mnogi nemaju niti te, za život onog čovjeka koji posjećuje filmske i druge festivale, neophodne potrepštine. oni koji svoju nuždu, nakon odgledanog filma, mogu obaviti u intimi svog zahoda bez bojazni kako bi već ujutro mogli ostati i bez toga. u sigurnosti svog doma niti ne pomišljaju kako bi im netko imao potrebu baš to ukrasti.
jer oni nisu bili u bolnici. duševnih poremećaja. bili su u kinu.
pitam se samo da li im je palo na pamet kako je to kino nečiji život,
isto kao što se nadam da su barem na trenutak bili svjesni kako karakterizacija duša kojima su tih par sati bili okruženi nisu likovi nekog izmišljenog scenarija.
jer, taj film nikome ne bih poželjela niti preporučila gledati.
iako skrivenih života u zatvorenom krugu trajno prekinute veze tijela s impulsima neurona i moždanih aktivnosti njihove duše zaista postoje, još uvijek su tu s nama, bez obzira na koji način vlastitu stvarnost sami projeciraju.
koristiti nečiju bol duše kao kulisu za jeftini marketinški trik za mene je, ne samo nepromišljeno, etički upitno već i krajnje nehumano, da ne velim okrutno, bez obzira s koje strane te margine se čovjek našao.
Post je objavljen 30.07.2017. u 21:19 sati.