Samo Durica

Život ide dalje

Nakon svega kaj smo doživjeli, moje dijete i ja, a dijete je jedino što mi još daje snage za život, odlučila sam maksimalno se posvetiti samo njemu i uživati u njegovoj čistoj, nevinoj i nepatvorenoj energiji koja me iz sekundu u sekundu vraća na pravi kolosijek i ne dozvoljava mi potonuti.
živjeti se mora, raditi se također mora, sabrati se mora, glavu dignuti dovoljno visoko da je iznad površine, a opet dovoljno pognuti da ne zveknem čelom o neku novu bol.
Fran je moj život, moj početak i kraj.
Sada imamo jedan drugoga i crpimo snagu jedan od drugoga.
On je moj punjač. Moja vječna uspomena na čovjeka kojega sam imala sreće upoznati. Tu uspomenu mi ništa ne može izbristati iz sjećanja. Kroz Frana njegov tata živi i dalje i živjet će, a ja ću gledati kako raste, razvija se i postaje čovjek kakav je bio i njegov otac.

deda nas je odveo u Tuheljske tolplice na oporavak. To se stvarno isplatilo.

Oznake: Tuhelj, Zagorje, Fran i deda

epitaf

U Zagrebu, 19.4.2019. godine, u 47. godini života na svom kauču zaspao je i utonuo u vječni san jedan od najtalentiranijih i najproduktivnijih gitarista, kantautora i umjetnika svog vremena na ovim prostorima.
Svirao je, skladao i stvarao svaki dan i u svakom trenutku, kada god je imao priliku držati gitaru u rukama, a dok nije mogao svirati, glazbu je stvarao u glavi.
- opet me ne čuješ? - znala sam ga špotati, samo zato što nisam mogla to razumjeti.
- oprosti, znaš da mi je muzika u glavi, slušaj ovo. -
čovjek, muž, otac, prije svega otac, koji je svaki svoj slobodni trenutak provodio sa svojim petogodišnjim sinom i na njega bio neizmjerno ponosan.
otišao je mirno kao što je i živio. bez pompe, bez riječi, u tišini smrti koja je došla po njega prerano.
bio je jedna od najranjivijih, naosjetljivijih i najprijemčivijih duša koje sam ikada poznavala. duša protkana dobrotom, empatijom i tolerancijom. imao je vremena, strpljenja i razumjevanja za sve oko sebe.
izgubili smo čovjeka. izgubili smo muža. izgubili smo oca. izgubili smo prijatelja.
Počivao U Miru Božjem. Amen.
Sada Muziciraš s Anđelima.
Dalibor Matošević Pipo 27.1.1973. - 19.4.2019.

poslušajte njegov autorski jazz album koji je radio s glazbenicima:
Luka Veselinović
Marko Matošević
Saša Nestorović
Matija Dedić
Labyrinth

Slučajno upoznavanje

Krenem desno uličicom iza kuće kojom se stepenicama može spustiti pa opet popest na Horvatovac, tamo je i reciklaži dvorište, no, ima par krasnih mjestašca za sjesti na klupici i odmorit dušicu. No, bedasta, kakva jesam, a još k tomu i dekoncentrirana profulam si štenge i završim u ulici u kojoj su sve kuće iste, one interpolacije takozvane, oliti urbane vile, kajtijaznam, uglavnom, sve su iste ili vrlo slične, kao i pejzaž oko njih, krajobraz, sterilno dozlaboga dosadno, ko apoteka, kubizam na entu, trava pošišana ko libelom, jedino kaj me privuklo i zapamtila bum si, je park za klince, lepi, novouređeni, čisti i uredan, i slastičarnica: " torte i to ", u koju sam skoro ušla, al mi je pažnju odvukla malena uličica , tipa, odvojak na levo, Jagodnjak se zove, pa skrenem u tu cesticu, i drago mi je da jesam, jer me to brdašce oduševilo: samo par kućica ima i jedna stambena zgrada, al je sve tak nekak apetitlih, baš kak i samo joj ime govori.
Našla sam si u tom Jagodnjaku krasnom kućerak koji mi se jako sviđa, kak i samo to mesto, prelepo je sve, od lokacije do pogleda i same prirode, iako, zapikirala sam si već prije i zabecirala grunt na samom vrhu, voćnjak i sve, čak i kampica stoji, nugatino i mašta mogu svašta, kak veli jedna stara marketinška poruka.
No, opet skrenuh s teme, vrludam svugdi, pa i tu, takav mi je duh proljetni, svako fakin' proljeće isto me opizdi po tintari, ono, ko zletvom, Žbam!, A posle bude: Jauček!
O.K., dakle-m(mmmm), šetam tak sebe se, još sam nadobudno htela probat uć u dvorište od instituta " Ruđer Bošković " i fotkat se s prof. Baltazarom, kad me zaustavil oštri zaštitarev glas: " kaj nesmem nutra? ", Napravim se još bedastija nek kaj jesam, pa si vratim sluške u vleha, sva sreća da sam našla tu agaciju koji si želim zpeclat, ak se ti opće može pelcat, nemam pojma, raspitala bum se kod ovih svojih na šljaki kaj znaju zbiljkama, ja sam ubojica biljaka, zadnje kaj mi je krepalo je Božićna zvijezda, sam mi se zasipala jedan dan, mada sam si i šoricalicu kraj nje metla i sve, ne metla za letit, neg metnula, da, da, vještica na metli, stihovi su to one opićene braće iz susjedstva, onaj brat i sestra kaj su na euroviziji BiH predstavljali, smijala sam se ko malo dete tome, a taj lik, kak je izvan realnosti tražil je Čovječuljka da mu svira ko da nezna svirati, pa se ovaj nije mogel načuditi, jer, on to tak nemre, košto niš nemre, uostalom, meni nije to bilo čudno, al ja sam se davno prestala čuditi svemu ko picek glisti.
I tak s tim granama ljulibastim gledam di bum se spustila opet po nekim štengama natrak, kad me zaustavi ženskica zpesom, lepim, predivnim ovčarem Dojčland proizvodnje, onaj dzgustom dužom dlakom, tamni, ma, pes ko iz filma o Boško Buhi, i pita me dal' trebam pomoć, obzirom kak sam zujala nije čudno, i sad ja njoj objasnim od kud sam došla i kak bi se isto tak htela vratit, pa počnemo čatpri nas sve babice, normalno, kaj bu drugo žene nek lajale međusobno, a kad ih je više onda i oblajavale, i tak, riječ po riječ, ovo ono, ispadne kaj je ona isto sindikalna povjerenica ko i ja, žena mi je objasnila sve i svašta, jer, ja sam tek počela, puno još toga imam za naučiti, a sve mi je zanimljivo, doduše, radimo skroz različite poslove i zanimanja su nam specifična, no, fakat me uputila opako.
Kak to već i biva, razmijenile smo si kontakte i zaista se toplo nadam kak bumo popile tu kavicu skup, jer, em mi je taj njen pes fora, em mi se ona ko osoba sviđa, zanimljiva mi je, em još imam i taj bonus besplatne edukacije, ma, milina. Stvarno, čovek sam treba izaći iz kuće i krenut, nikad ne znaš kam bu te put odnesel.
Ko i život, uostalom.

Jedna obična nedjelja

Krenem na Kamenita vrata u nedjelju zapalit svećicu za Sve, upalim si muziku, natakarim sluške i počne mi padat kiša. Kak sam se napikirala prošetat se, i to prek brda na brdo, a nisam bila ni sigurna u pravi put, no, to i je bit tih mojih šetnjica, između ostalog, istraživanje novog i nepoznatog, tak ima lepih kućica gore zvrtovima i dvorištima, procvalo je drveće, magnolije se šepure ukrašene biserima kapljica kiše koje se cakle na škrtim zrakama sunčeka koje sramežljivo škilji kroz zagrebačko sivilo.
Zbog kiše na sebi imam čušpajz, primjeren travanjskoj hirovitosti:
Pamučni šos, pamučnu majicu, traper košulju, kožnu jaknu i kožne tenisice. Kišobran mi se ne otvara. Ne volim kišobrane. Sputavaju me i ograničavaju. Sudaram se s drugim, tuđim kišobranima, a to mi stvara probleme u glavi
Želim si, tako žarko i žestoko si želim isprazniti glavu, provjetriti mozak od svega kaj me gricka ko mišeki maleni, njih stotinu miljona, iznutra, a ja samo želim zagipsat si te pukotine duše kroz koje mi curi sve, pa i likvor moždani.
Hodanje mi paše. Smiruje me. Promatram prirodu i to me veseli. Razgledavam raznovrsnost ove naše gradske arhitekture. Zanimljivo mi je to sve skupa. Odvraća mi pažnju od vlastitog bitka trenutnog.
Spuštam se štengama po Glogovcu, pa prek Medveščaka opet se popnem di kapelice i spustim na Gliptoteku, no, tamo te štenge su u nekim radovima žešćim, zabranjene za pješake. Niš, ima druge malo niže dole.
Ispred Kaptol centra prelijepi američki ogromni auto sparkirani. Lepo je, limuzina neka.
Okrenem se i na podu kraj kanta za česme stoji papirnata vrećica puna plastičnih flaša. Odojativno nabrzinu ptetvorim flaše u kune i uzmem si tu vrećicu sa sobom. Fali mi za tubice. Sve mogu, bez svega mogu, al prestat pušiti još uvijek mi neda.
Spuštajući se na Kamenita upadne mi u oko bačen Ikein list zeleni, baldahin, odložen na kontejnerima. Provučem se između parkiranih vozila, pregledam ga, zdrav je i cijeli, ko novi. Odlučim uzeti si ga. Ima već gdi bum ga iskoristila. Samo ga treba dobro oprati.
Na Ksmenitima su svijećice zaključane. Nema mi to smisla. Smatram kako bi trebale biti uvijek dostupne. No, valda i tomu je uzrok neka ljudska zloća. Il' kaj već. Još uvijek ne kužim.
Obavim svoje zbog čega sam i došla, bez svijeće isto mi se vrijedi.
Grad je već pun turista. Drago mi je. Zaustavlja me neka mlada curka i pita za smijer. Odlazim u špar zamijenit flaše za nofčeke.
List ide na pranje i kupanje.
Bio je to jedan od ljepših dana.

Oznake: list

Nije plaža, a nije ni ljeto

Kako je vražje teško u ovom gradu kapitalnom i državi nam izborenom doći do nekog običnog papira sleš potvrde za neki jarac bilo kakve vrste koji ti je potreban baš baš i upravo te sekunde ili barem što je prije moguće, jer, naime, odvažio si se nekaj pomaknut s mjesta mrtve točke na kojoj bi sve i svi, valda, trebali biti i čekati, ni slučajno se ne usuditi poželjeti promijeniti na bolje, na ljepše, na pametnije i sretnije. Ne! Lakše je ne stiskati potrebne gumbe, tako je prosto jednostavnije ne dizati ni valove ni prašine, kamoli ih brisati, lomiti, plivati protiv struje u kanalu smrada u kojem sve teče svojim unaprijed određenim tijekom, slijepo slijediti tok događaja i na kraju, ono najvažnije biti siv, što sivlji, stopiti se sa sivilom bezličnosti tih trupla koja plutaju na trupcima i kada otvaraju usta riječi koje im izlaze iz njih ne nemaju značenje, samo su jeka nekih već prije nsučeno stečenih ponašanja, genetski predodređenih da budu i bivaju samo isključivo ono što im omogućuje njihov skučeni okvir uma.

Oznake: Potvrde izdajemo samo radnim danom od 8h do 15h