Kako je vražje teško u ovom gradu kapitalnom i državi nam izborenom doći do nekog običnog papira sleš potvrde za neki jarac bilo kakve vrste koji ti je potreban baš baš i upravo te sekunde ili barem što je prije moguće, jer, naime, odvažio si se nekaj pomaknut s mjesta mrtve točke na kojoj bi sve i svi, valda, trebali biti i čekati, ni slučajno se ne usuditi poželjeti promijeniti na bolje, na ljepše, na pametnije i sretnije. Ne! Lakše je ne stiskati potrebne gumbe, tako je prosto jednostavnije ne dizati ni valove ni prašine, kamoli ih brisati, lomiti, plivati protiv struje u kanalu smrada u kojem sve teče svojim unaprijed određenim tijekom, slijepo slijediti tok događaja i na kraju, ono najvažnije biti siv, što sivlji, stopiti se sa sivilom bezličnosti tih trupla koja plutaju na trupcima i kada otvaraju usta riječi koje im izlaze iz njih ne nemaju značenje, samo su jeka nekih već prije nsučeno stečenih ponašanja, genetski predodređenih da budu i bivaju samo isključivo ono što im omogućuje njihov skučeni okvir uma.
Post je objavljen 06.04.2019. u 11:43 sati.