Samo Durica

Ni sim ni tam

Karantena i izolacija omogucile su mi luksuz normalnog ljudskog zalovanja, sto si prije nikako nisam uspijevala priustiti, obzirom da nisam zeljela zapostavljati dijetetove potrebe, niti ga zamarati svojim problemima, vlastitu sam tugu trudila se potpuno potisnuti. Da ne bih puknula ko kokica zbog toga tu kolicinu energije pokusavala sam pretvarati u pozitivnu, te zmisljavala izlete i vesele aktivnosti, bilo to pecenje kolaca ili obicnu voznju biciklom. U blizini stana gdje smo nas dva preselili, jer nismo bili u stanju zivjeti u prostoru gdje nas je svaka sitnica podsjecala na tatu, izgradili su malenu teretanu na otvorenom, pa smo nas dva svakodnevno odlazili tamo na vjezbanje i time sam se praznila od nakupljenih osjecaja koji su me morili. Za ruznog vremena sjeli bi na bus i odvezli se u veliki kompleks u kojem je ogromna djecja igraonica s nabrijanim spravama na kojima je dijete uzivalo dok sam ja obavljala speceraj i osnovne potrpstine. A, onda se iznenada i prakticki preko noci sve zakljucalo, prestalo se i raditi, za nevjerovati je kako se taman poklopilo i s godisnjicom, tako da mi je virus bolestine koja je vise manje svima donijela same probleme i tlaku, meni omogucio odraditi taj proces samoj sa sobom u intimi svog doma, i najvaznije, bez bojazni i griznje savijesti kako moje ponasanje steti djetetu. Cuvali smo se koliko god smo mogli: u ducan sam odlazila sama, jer vec je dovoljno velik da neko krace vrijeme provede sam u kuci, bez bojazni od scenarija iz roditeljskih najgorih nocnih mora. Fala nebesima izrasel je u razumnog djecaka dovoljno pametnog da moze razumijeti sve ovo kaj nas je snaslo. Cak se usudim pomislit i vise nego zrelog za svojih nepunih sedam godina. Dokazuje mi to svakodnevno svojim pitanjima, ali i konstatacijama. No, ipak sam to kobno jutro zakazala. Spavali smo kad sam osjetila krevet kako se ljulja. Ucestalo se slicno ljulja svaki put kad prode vlak u neposrednoj blizini, tako da smo vec navikli na kratkotrajnu tresnju. No ovo je ljuljalo kao brod na valovima. Onako prenuta iz snova prvo sam pomislila da se radi o jos jednoj nocnoj mori koje nisu rijetkost i iz kojih sam se vec navikla buditi se, a kada sam pocela instinktivno i bez svijesne vlastite kontrole vikati neartikulirano: " AAAAAA!!!! POTRES!!!! jedino sto mi je u tom trenutku palo na pamet, obzirom da smo na cetvrtom katu je zgrabiti dijete iz kreveta i scucuriti se ispod stola. Citavim tijelom sam se nadvila nad njega i stiskala ga jednom rukom dok sam se drugom grcevito pridrzavala za rub stola. Cinilo mi se kako to traje i traje i kako ne prestaje. Samo znam kako sam mumljala nesto kao: " sve je o.k., dobro je. ". Kad je napokon prestalo tresti Fran me pogladil po licu i reko mi: " Dobro sam, mama, nije strasno. Zasto si se tako jako uplasila? ".
Jesam, jako sam se uplasila. Oduvijek me upravo ta prirodna nepogoda mucila, pogotovo me plasila pomisao da sam na poslu s malim bebama, no ni ovo nije puno razlicita situacija u kolicini iracuonalnih emocionalnih stanja.
Sve te situacije naucile su me kako nije moguce biti i mama i tata i potpuno je besmisleno truditi se odradivati ih na takav nacin. Puno je jedostavnije i pametnije, cini mi se, pomiriti se napokon s tim da ce s moje strane muska energija nedostajati, ali ce ju on sam nadoknadivati sve bolje i jace samim tim kako raste i sazrijeva. I nije greska pokazivati osjecaje i dijeliti ih, nema tu nista lose, jer smije se biti i tuzan i ljut. I bojati se. Sve je to dio zivota. A nama jedino sto nam je preostalo zivjeti zivot. Upravo takav kakav je sad.
Kad je imao tri godine zamolio me da mu ispricam pricu o covjeku i mraku, jer se bojao spavati bez upaljene lampice. Danas je on moja lampica. Moji strahovi nisu manji ni laksi, ali me uci dan po dan suocavati se s njima, ili bar nositi na prihvatljiv nacin.

Prvi dan ljeta