Jos jedna je godina protutnjala, ovaj put vise pokraj mene, jer, vrijeme mi je postalo i ostalo nedefinirana dimenzija. Mjerila sam ga centrimetrima urezanih crtica na dovratniku, posjetima zubicVile, nemogucim pitanjima o brzini dinosaura i konstantnom kolicinom straha: " hocu li moci sutra sama? ", iako se sutra po nicemu ne razlikuje ni od danas ni od jucer niti od sad trenutno. I nisam sama. Iako ga nema vise od godinu dana zivi u nasim malim vecernjim razgovorima prije spavanja koji su postali dnevni ritual i nocni sedativ. Zivi u njegovom hodu, pokretima, osmijehu, pogledu. Zivi u njegovoj nespretnosti, njegovom glasu, koji se mijenja kako raste. Zivi u njegovim zgoljavim nogama, vidim ga svaki dan kad skine majicu prije kupanja u njegovom torzu. Sve sto vidim svakodnevno i cujem u svom djetetu podsjeca me na njegovog tatu. I tako on zivi s nama i dalje. Kao da je tu. Prisutan. Ne mozemo ga dodirnuti. Ne mozemo mu cuti glas. Ali znamo da je s nama. Ja potajno, ponekad gledam stare snimke koncerata, jer, primjetila sam da Frana uznemiruju. Jednom, dok smo gledali jos zajedno samo je sutke ustao i otisao u svoju sobu. Sjedio je na krevetu i u tisini brisao suze. Bezglasno. Samo se to maleno krhko tijelo treslo u ramenima. Njegovim ramenima. I opet sam vidjela Njega. Vise ne placem. Kao da sam sve suze isplakala pa je ostala samo pustinja u tom dijelu duse gdje je bol, jad i zal. Nema rijeci za taj osjecaj. Nema utjehe. Ni nade. Nicega nema sutra cega nije bilo danas. Samo jos jedno ljeto. Zadnje djetetovo prije skole. I toliko toga sto bih voljela podijeliti s njim. Sto bih htjela da zna i vidi. Kako ga je psihologinja hvalila na razgovoru za upis u skolu. Kako ide na grupu za darovitu djecu. Kako zna sve i najmanje detalje o svim dinosaurima. Kako je glumio u predstavi. Kako je talentiran. I koliko sam cesto ponosna. Na obojicu. I tako mi je sve nekako postane smislenije. Iako se jako dugo nisam bila u stanju pomiriti s tim da mi je dijete ostalo bez oca, sama ta refleksija njega u njemu daje mi toj smrti neku kolku tolku podnosljivost, a njegovu odsutnost trudim si prikazati kao samo privremenu. Kao kad je bio na putu zbog posla. Jedino sto ovaj put traje jako, jako dugo. Kao citava vjecnost.
