Samo Durica

petak, 26.06.2020.

Ni sim ni tam

Karantena i izolacija omogucile su mi luksuz normalnog ljudskog zalovanja, sto si prije nikako nisam uspijevala priustiti, obzirom da nisam zeljela zapostavljati dijetetove potrebe, niti ga zamarati svojim problemima, vlastitu sam tugu trudila se potpuno potisnuti. Da ne bih puknula ko kokica zbog toga tu kolicinu energije pokusavala sam pretvarati u pozitivnu, te zmisljavala izlete i vesele aktivnosti, bilo to pecenje kolaca ili obicnu voznju biciklom. U blizini stana gdje smo nas dva preselili, jer nismo bili u stanju zivjeti u prostoru gdje nas je svaka sitnica podsjecala na tatu, izgradili su malenu teretanu na otvorenom, pa smo nas dva svakodnevno odlazili tamo na vjezbanje i time sam se praznila od nakupljenih osjecaja koji su me morili. Za ruznog vremena sjeli bi na bus i odvezli se u veliki kompleks u kojem je ogromna djecja igraonica s nabrijanim spravama na kojima je dijete uzivalo dok sam ja obavljala speceraj i osnovne potrpstine. A, onda se iznenada i prakticki preko noci sve zakljucalo, prestalo se i raditi, za nevjerovati je kako se taman poklopilo i s godisnjicom, tako da mi je virus bolestine koja je vise manje svima donijela same probleme i tlaku, meni omogucio odraditi taj proces samoj sa sobom u intimi svog doma, i najvaznije, bez bojazni i griznje savijesti kako moje ponasanje steti djetetu. Cuvali smo se koliko god smo mogli: u ducan sam odlazila sama, jer vec je dovoljno velik da neko krace vrijeme provede sam u kuci, bez bojazni od scenarija iz roditeljskih najgorih nocnih mora. Fala nebesima izrasel je u razumnog djecaka dovoljno pametnog da moze razumijeti sve ovo kaj nas je snaslo. Cak se usudim pomislit i vise nego zrelog za svojih nepunih sedam godina. Dokazuje mi to svakodnevno svojim pitanjima, ali i konstatacijama. No, ipak sam to kobno jutro zakazala. Spavali smo kad sam osjetila krevet kako se ljulja. Ucestalo se slicno ljulja svaki put kad prode vlak u neposrednoj blizini, tako da smo vec navikli na kratkotrajnu tresnju. No ovo je ljuljalo kao brod na valovima. Onako prenuta iz snova prvo sam pomislila da se radi o jos jednoj nocnoj mori koje nisu rijetkost i iz kojih sam se vec navikla buditi se, a kada sam pocela instinktivno i bez svijesne vlastite kontrole vikati neartikulirano: " AAAAAA!!!! POTRES!!!! jedino sto mi je u tom trenutku palo na pamet, obzirom da smo na cetvrtom katu je zgrabiti dijete iz kreveta i scucuriti se ispod stola. Citavim tijelom sam se nadvila nad njega i stiskala ga jednom rukom dok sam se drugom grcevito pridrzavala za rub stola. Cinilo mi se kako to traje i traje i kako ne prestaje. Samo znam kako sam mumljala nesto kao: " sve je o.k., dobro je. ". Kad je napokon prestalo tresti Fran me pogladil po licu i reko mi: " Dobro sam, mama, nije strasno. Zasto si se tako jako uplasila? ".
Jesam, jako sam se uplasila. Oduvijek me upravo ta prirodna nepogoda mucila, pogotovo me plasila pomisao da sam na poslu s malim bebama, no ni ovo nije puno razlicita situacija u kolicini iracuonalnih emocionalnih stanja.
Sve te situacije naucile su me kako nije moguce biti i mama i tata i potpuno je besmisleno truditi se odradivati ih na takav nacin. Puno je jedostavnije i pametnije, cini mi se, pomiriti se napokon s tim da ce s moje strane muska energija nedostajati, ali ce ju on sam nadoknadivati sve bolje i jace samim tim kako raste i sazrijeva. I nije greska pokazivati osjecaje i dijeliti ih, nema tu nista lose, jer smije se biti i tuzan i ljut. I bojati se. Sve je to dio zivota. A nama jedino sto nam je preostalo zivjeti zivot. Upravo takav kakav je sad.
Kad je imao tri godine zamolio me da mu ispricam pricu o covjeku i mraku, jer se bojao spavati bez upaljene lampice. Danas je on moja lampica. Moji strahovi nisu manji ni laksi, ali me uci dan po dan suocavati se s njima, ili bar nositi na prihvatljiv nacin.

- 20:17 - Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.06.2020.

Prvi dan ljeta

Jos jedna je godina protutnjala, ovaj put vise pokraj mene, jer, vrijeme mi je postalo i ostalo nedefinirana dimenzija. Mjerila sam ga centrimetrima urezanih crtica na dovratniku, posjetima zubicVile, nemogucim pitanjima o brzini dinosaura i konstantnom kolicinom straha: " hocu li moci sutra sama? ", iako se sutra po nicemu ne razlikuje ni od danas ni od jucer niti od sad trenutno. I nisam sama. Iako ga nema vise od godinu dana zivi u nasim malim vecernjim razgovorima prije spavanja koji su postali dnevni ritual i nocni sedativ. Zivi u njegovom hodu, pokretima, osmijehu, pogledu. Zivi u njegovoj nespretnosti, njegovom glasu, koji se mijenja kako raste. Zivi u njegovim zgoljavim nogama, vidim ga svaki dan kad skine majicu prije kupanja u njegovom torzu. Sve sto vidim svakodnevno i cujem u svom djetetu podsjeca me na njegovog tatu. I tako on zivi s nama i dalje. Kao da je tu. Prisutan. Ne mozemo ga dodirnuti. Ne mozemo mu cuti glas. Ali znamo da je s nama. Ja potajno, ponekad gledam stare snimke koncerata, jer, primjetila sam da Frana uznemiruju. Jednom, dok smo gledali jos zajedno samo je sutke ustao i otisao u svoju sobu. Sjedio je na krevetu i u tisini brisao suze. Bezglasno. Samo se to maleno krhko tijelo treslo u ramenima. Njegovim ramenima. I opet sam vidjela Njega. Vise ne placem. Kao da sam sve suze isplakala pa je ostala samo pustinja u tom dijelu duse gdje je bol, jad i zal. Nema rijeci za taj osjecaj. Nema utjehe. Ni nade. Nicega nema sutra cega nije bilo danas. Samo jos jedno ljeto. Zadnje djetetovo prije skole. I toliko toga sto bih voljela podijeliti s njim. Sto bih htjela da zna i vidi. Kako ga je psihologinja hvalila na razgovoru za upis u skolu. Kako ide na grupu za darovitu djecu. Kako zna sve i najmanje detalje o svim dinosaurima. Kako je glumio u predstavi. Kako je talentiran. I koliko sam cesto ponosna. Na obojicu. I tako mi je sve nekako postane smislenije. Iako se jako dugo nisam bila u stanju pomiriti s tim da mi je dijete ostalo bez oca, sama ta refleksija njega u njemu daje mi toj smrti neku kolku tolku podnosljivost, a njegovu odsutnost trudim si prikazati kao samo privremenu. Kao kad je bio na putu zbog posla. Jedino sto ovaj put traje jako, jako dugo. Kao citava vjecnost.

- 18:13 - Komentari (6) - Isprintaj - #