od svih ovih promijena imena koje uopće ne razumijem, pa čak i kada bih željela objasniti ih si, čim počnem o njima razmišljati zakuha mi glava, jedna koja me osobno neugodno iznenadila, a kasnije i sve ostalo kaj se s tim mjestom dogodilo je kino "Sloboda ".
naime, kad su mene moji starci prebacili iz kvartovske škole do koje sam imala pet minuta laganog hoda, ravno po trotoaru, u, tada, jednu u elitnih škola u centru grada, do koje sam svako jutro putovala prvo autobusom, pa tramvajem, onda još i presjedat na drugi tramvaj, ak sam naknap s vremenom, ili pješaćit još petnaestak minuta, a sve u svrhu što kvalitetnijeg, no prije svega opširnijeg sticanja znanja, obrazovanja, širenja obzora i horizonta, što je, naravno, rezultiralo i druženjem s novim prijateljima.
i to moje brendnju društvance okupljalo se već baš tamo na tom mjestu kod kina " Sloboda " smještenom na neobično idealnom križanju Dežmanovog prolaza, Streljačke ulice i Tuškanca koji se nastavlja prema šumi, u kojoj se nalazilo i staro ljetno kino, tada tek ruševina, prečicom prema klubu " Jabuka " s jedne strane, a Štefanovoj livadi na kojem su dva igrališta, te Dubravkinom putu kojim se dolazi do popularnog gradskog sanjkališta Cmroka, na čijem se početku sempertinama dolazi do Zvjezdarnice i ulazi na Gornji Grad, dok se nedje u podnožju nalazi jedno malo tenisko igralište.
dakle, svi sadržaji koji mogu zanimati bilo koje dijete na početku svog tinejđerskog puta objedinjeni u taj jedan čarobni krug, koji je, gle čuda, baš taman usput putem od škole, ako iz Frankopanske produžiš ravno, umjesto da skreneš na tramvajsku stanicu, i ne samo škole, već i vjeronauka, kojeg smo svi pohađali skupa u istoj crkvi Sv.Vinka, a baš se zgodno smjestila na pola puta između škole i " Slobode ".
na " Slobodi " imali smo sve to isto, ali sve na jednom mjestu. maleni park s klupama natkrivene gustim krošnjama, pa tek kad bi baš jako nešto padalo smo se morali skloniti pod nadstrešnice iza kina. tim svojim premještanjem osigurali smo si i besplatno gledanje filmova, koje smo s ljubaznim osobljem mijenjali za tišinu dok traje projekcija, naravno, onda kada je bilo dovoljno praznih mjesta u kinu. kak je to bilo doba kada su već sva kina, čini mi se, objedinjena u " Kinematografe Zagreb ", počela propadati, kao, uostalom i sve ostalo, kaj nije ostalo, jer je bilo u rukama države, koja se, također raspala, tako je to kino cijelu jednu sezonu prikazivalo jedan te isti film: " Univerzalni vojnik " s Van Damom u glavnoj ulozi, ali ga ja nikada u životu nisam uspjela pogledati do kraja, jer sam morala biti doma u deset. vikendom, ako bi išli u neki klub onda je tata dolazio po mene.
osim parka, šume i kina imali smo i " Bonitu ", pizzeriju s finom pizzom, a tada su u Zagrebu postojale možda tri do četiri pizzerije s pravom pizzom. jedna, legendarna nalazila se i na početku Dežmanovog, navodno prva u gradu, barem su mi tak rekli starci, jer oni su me prvi put tam vodili puno prije neg sam ja počela tu svoju slobodnu avanturu.
sjećam se, i " Ralje " smo strari i ja gledali baš u " Slobodi " s onim papirntim naočalama, tako da mnoge uspomene mogla bih sada vaditi iz naftalina.
" Bonitu " smo, ogranićeni skromnim džeparcima koristili više zbog velkog čistog zahoda, al znalo se zalomit da neko iz tog šarolikog društva počasti nas sve za ročkas, il tak nekaj. inače smo sjedili satima na kavi, pisali tamo zadaće, davali jedni drugima istrukcije i jako često igrali igru asocijacija, kojom smo, iz nekog razloga bili opsjednuti, tek kasnije sam shvatila i zašto.
bočno uz pizzeriju koja se praktički nalazila u zgradi kina bilo je mjesto s biljarima, fliperima i igricama, koje su dečki bili u stanju igrati satima, hipnotizirani, i bilo je jako riskantno pitati ih nešto da nebi zbog tebe izgubili život.
iza tog mjesta kojeg smo mi jednostavno zvali: " Igrice " protezalo se košarkaško igralište iza kojega je klub " Saloon " u kojeg nas nisu puštali sve dok nismo malo odrasli, mada, meni su uvijek puno draži bili " Jabuka ", " Kulušić " i " Lapidarij ", tak da i nisam preveć patila zbog toga, al priznam, škicala sam kak su se sredile starije sestre mojih prijateljica koje su hihočući se penjale gore kuckajući potpeticama, dok sam ja u starkama trčala dole na tramvaj da ne zakasnim na bus.
iako mi nismo ništa posebno radili tamo, osim kaj smo se družili, meni je " Sloboda " uvijek značila upravo to:
slobodno vrijeme koje mogu provoditi kako želim sa svojim prijateljima, skrivena u tom samo svom ekskluzivnom svijetu na mjestu koje je, tada, imalo sve što mi je bilo potrebno, a ono kaj je još važnije, kad god bi došla tamo uvijek se našao neko poznat, nikad se nisi moral unaprijed dogovarati, najavljivati ili zakazivati sastanak.
obzirom da je Sloboda jedan tako univerzalan pojam kojem smo svi nekada u nekom periodu života žudjeli, nikako mi nije bilo jasno zašto su ga morali preimenovati.
danas više nema " Slobode ", iako je kino ostalo, postalo je art kino " Tuškanac " i to je jedni dio tog mjesta koje još uvijek s vremena na vrijeme rado posjećujem, najviše tijekom studenskih dana, sada rijeđe, na košarkaškom sam igralištu zadnji put bila na klizanju i to mi je mjesto puno prirodnije za klizanje, onak okruženo šumom, nego onih petnaest minuta naguravanja u krug oko Tomislavca, a najviše od svega na tom mjestu sada posjećujem garažu, jer je puno jeftinija, pa meni i praktičnija od svih ostalih u centru grada, a i puno mi je ljepše gurat kolica u tom okruženju, zaletimo se onda i do Dubravkinog parka, tamo je uvijek hlad, neg se špancirat po špici Cvjetnog i manevrtitat po gužvi. Fran ionako već odavno ne želi u njih, pa mi služe još samo za vožnju špeceraja i potrepština.
u tunelu, u koji smo bježali za vrijeme uzbuna šetala sam razgledavajući siroporne svjatleće instalacije protekli Advent i sjetila se kak je moj prijatelj slomil ruku kad je upal u otvor za ugljen dok smo šetali Dežmanovim prema " Slobodi ", isto kak mu je ispred tunela na glavu pala ogromna kruška, pa sam si zamišljala kakve će sve uspomene moje dijete stvarati sa svojim prijateljima i gdje.
moje vizure nestaju pretvarajući se u nošto drugo uokvirene još samo u nekim rijetkim okupljanjima.
" Bonita " više nije pizzerija, sada je tamo nekakav fensi koncept, kao i čitav Dežmanov u kojem su sve, nama, kul birtije postale dnevni boravak paparaca koji se nadaju bez puno muke uloviti fotku neke selebriti face.
nema više ni tete s borosanama na umornim nogama u " Jelenovcu ", lancu slastičarnica, koji je također propao, al rado je se sjetim sada, jer uvijek nam je rado dala čašu vode, a nekad i FriFri for fri.
nema više ništa for fri, osim osmijeha i sjećanja na taj osjećaj kad sam stvarno bila uvjerena kako Sloboda zaista postoji.
ni mene više nema takve, niti će me ikad više biti.
promijene su dobre, neminovne i mogu biti jako korisne, samo ako i kada su potrebne.
voljela bih da se u ovom našem gradu u kojem sam se rodila, odrasla, školovala, zaljubila i kojim putujem svakodnevno s jednog kraja na drugi da uz sve promijene koje su se desile i još će se, sigurna sam, dešavati, više ili manje burno ili samo ovako potiho osobno intimno, zaista bih bila sretna da nikne jedno mjesto koje će objediniti sve, sve te osjećaje, potrebe i spomene.
baš tako na isti način kao što je nama naša " Sloboda " dala.
nama, različitima, djeci ovih i onih, a ja bih rekla, djeci žrtvama svih loših režima kojima je zajednički nazivnik: zdrpi, a osobno bih ga imenovala jednostavno: Žrvanj.
svejedno mi je da li bio to trg, park, spomenik, fontana, telefonska govornica il pumpa za vodu. kaj se mene tiče može biti i hram. iako bi mi najdraže bilo posaditi drvo. samo neka bude svima.
Post je objavljen 21.07.2017. u 18:27 sati.