Sve u svemu i bez obzira na sve peripetije ova skolska godina za nas pocela je i vise nego uspijesno. Trudila sam se ne pokazati djetetu kakva je u meni " drama ", kak je on sam karakteriziral svoj prvi dan skole i potrudila se osigurati mu sto je moguce ugodnije i pozitivnije okruzenje. Zbog karantene imali smo priliku temeljito se pripremati i navikavati na radne zadatke, cak smo zajedno pratili i " skolicu na trecem ", jer kolko god je on s jedne strane napredan i nadaren, kako su ga procijenili psiholoski testovi u vrticu, tolko je i ( bil ) i zaigran, nefokusiran i rasprsen ( vrlo slican mom bazicnom karakteru ). Ono kaj me poprilicno zabrinulo tam negdi pred kraj te zadnje vrticke godine bile su neke njegove reakcije kad su pred njega stavljeni odredeni ( samo njemu ) teski zadaci zbog kojih je poceo plakati i prije nego ih je uopce pokusao savladati. Uopce, to njegovo plakanje znalo me doslovno bacati u ocaj, jer: em samo kaj nisam tocno znala zbog cega place nisam niti bila sigurna na koji nacin mu trebam pomoci. U nekom trenutku sam bolno postala svijesna koliko puno toga radim umjesto njega zeleci mu olaksati dok mu time jos vise i kaj je najgore, dugorocno sasvim odmazem, prvenstveno zato jer mu niti ne dozvoljavam da sam to napravi, pomuci se pritom i nauci za svagda. I nisu to neke velke stvari, na takvim sam cak i inzistirala, ono, bitno je samostalno se znati kretati u prometu, pa smo drvili po semaforima, zebrama, raskrsima i ostalom. No, one neke kakti nebitne svakodnevne sitnice na koje nisam ni obracala paznju jer su rutine koje ti udu pod ruku pa ih odradujes automatski, a dijete ih spontano prihvati niti ne pokusavajuci ih sam ikad napravit. Mucili smo se tamo s otkljucavanjem i zakljucavanjem vrata, zatvaranjem prozora, spustanjem rolete, slaganjem odjece i takvim nekim bedastocama. Primjetila sam kako uopce ne koristi obje ruke dok nesto radi, kako nepravilno i na krivi nacin drzi odredene predmete dok pokusava nesto napraviti i kaj je najgore, opcenito ima prilcno losu motoriku ruke i sake kaj rezultira sveopcoj katastrofalnoj koordinaciji ruke i oka. Pa onda nije ni cudo da ga frustrira kad mu teta veli da nacrta svoj portret. Sve to ja sam davnih dana morala i trebala uociti i na vrijeme sprijeciti. Ispraviti. I nije mozda ni to tolko bas jako lose kak se meni vidi, jer, funkcioniral je odradivajuci kaj je moral, al kak su zadaci postajali sve zahtjevniji tak je i njemu sve to postajalo sve teze. A, da si sad ne lazem, lijen je ko ona zadnja trutina od svih zumickih trutova skup. I ta njegova ljenost me mucila, blago receno, ono, znal me izludivat kolko je lijen. Vuce se po kuci ko magla i to bas u onim kriticnim trenucima kad se treba izac iz kuce, pojest rucak il popest po stepenicama. O pomaganju po kuci necu se ni doticat. Nikad ga nisam ni pokusala tlacit s nebulozama, al svoju sobu, igracke i odjecu zelim da drzi u redu. Isto kak mi je misija, doduse, nedovrsena jos, naviknut ga da kupaonicu, zahod i lavabo iza sebe ostavi cito, a ne da me posle neka zenskica proklinje. No, da, radne navike i plakanje zbog teskih zadataka koje nisi ni probal savladati i nisu neke osobite vrline koje se cijene u skoli. Je, lepi je, pametan, simpatican je, ima taj neki svoj sarm djecji, pristojan je i strpljiv, zna osnovni red i lijepo se ponasa u drustvu i djece i odraslih, cak je i duhovit na neki svoj osebujan nacin, al zbog ovih drugih mana mogel bi u skoli imat ogromnih problema i to me jako plasilo. Tolko da sam ga peglala tih nekoliko mjeseci kolko mi je jos preostalo, a onda je otisel baki na more gdi je provel skoro dva mjeseca. Poznavajuci njegovu baku koja je po tom pitanju osamostaljivanja muskog roda u globalu potpuno drugacija od mene, u svoj svojoj najboljoj namijeri, tek sam tad bila na sto tisuca muka. Cijelo sam si ljeto razmisljala kakav bu mi se vratil doma, ono, bez pol mozga il bez glave. A kad ono, vratil mi se mali covjek. Mrvicu melankolican i odmah sam tako nekako sa sjetom osvijestla taj trenutak kada je zavrsilo to razdoblje malog djeteta i pocelo sasvim novo razdoblje velikog djecaka. Kao da je u jednom trenutku prestao biti " moja bebica " ispred mene je stajao pravi decko, ozbiljniji i odrasliji u svakom pogledu, pa i u njegovom. U ocima mu se zrcalilo sve kaj smo citavu predhodnu godinu razgovarali, radili, citali i ucili. Na kraju prvog tjedna uciteljica je rekla da je zadovoljna s njim, te obrazlozila to na takav nacin da su se moje oci po ko zna koji put napunile suzama, a srce ponosom. Tek tada mi je laknulo. Ko da mi neki tonu teski teret pal s leda. Imam ja uvijek neke brige i dileme, no, barem je pocetak zadovoljavajuc. I mislim si, nekak, onak kak pocnes tak bi trebal i nastavljat.
Post je objavljen 15.09.2020. u 22:58 sati.