Vec smo drugi put u samoizolaciji, tocnije Franov razred i uciteljice. I to bas sad kad pocinje ferije. Prvi put se jos izolacija spojila s bronhitisom, tak da smo bili u kuci tri tjedna. Nakon toga je Fran reko da se osjeca kao u zatvoru. Obzirom na svoju dob on to stvarno stoicki podnosi. Ovaj put je samo progutal knedlu i tiho prokomentiral sebi u bradu nesto kao: " ne opet ! ". S druuge strane ja se trudim svim silama ostati pozitivna i gledati stvari iz ljepse perspektive, kolko je to moguce, pa sam sretna da su se te situacije dogodile pred kraj polugodista, tak da smo nastavu odradili bez vecih propusta. Isto tak sam zahvalna na iskusnim i izvrsnim uciteljicama ciji rad i trud se vidi i u biljeznicama i na njemu, a bome i na ocijenama u e-dnevniku, tak da i nemam puno razloga za zabrinutost. Treninzi plivanja se pak odraduju online od kad su zatvorili bazene i to bu se, neminovmo osjetilo kad se jednog dana vrate u vodu, jer kolko god se trenerica trudi napraviti suhi trenig raznovrsnim i zanimljivim, rade ga u sobi preko tableta, no, i na tome sam zahvalna na neki nacin. Barem je ostala kakva takva rutina koja razbija monotoniju. Blagdani me, nazalost, ne vesele kao inace. Ne osjecam se ni svecano, ni praznicno. Vise prazno. Vise niti ne planiram nista unapred, vec zivim svaki novi dan ispocetka, jer ne znam koju cemo vijest ili informaciju dobiti pred kraj dana, tako da se ne mogu ponovo razocarati ako mi se planovi poremete. Praznik mi je svaki novi dan u kojem se probudimo zdravi i ne primimo neku losu vijest.
Post je objavljen 20.12.2020. u 01:48 sati.