Svi oni problemi koji me muce nestali su barem na kratko, a zamijenio ih je osjecaj ponosa, zadovoljstva, srece i one tako slatke potvrde kako se trud i rad isplati, pogotovo ako je ulozen u ispravnom smjeru.
Naime, u skoli su prosli tjedan obiljezili stoti dan nastave i to na izrazito simpatican i koristan nacin: izradivali su kape od kartona kakve nose diplomci, a u tuljcu su nosili popis rijeci koje sadrzavaju rijec " STO ", i to: na pocetku, u sredini i na kraju. Izradili su i naocale s brojem 100, fotkali se i malo pocastili.
I inace sam prezadovoljna s radom uciteljica koji se vidi u svim skolskim aktivnostima, a ovakav dodatni trud svojstven je ljudima koji su zadovoljni i vole svoj posao.
Nekako sam intuitivno znala da ce moj Fran biti uspijesan u skoli, barem kaj se znanja i ocijena tice, no bila sam zabrinuta za socijalni aspekt obzirom na njegovu emocionalnu hipersenzibilnost, povodljivost i manjak samopouzdanja, a upravo taj problem se malo po malo smanjuje sudjelovanjem u ovakvim i slicnim projektima.
Puno je napredovao i u svakodnevnim situacijama od kojih je prebrzo odustajao cim ih nije uspio odmah savladati. Jos uvijek mu je fina motorika ruke i sake traljava, ali slova su mu uredna i zadatke rijesava relativno brzo.
Ne mogu se pohvaliti kako sam izbila svu lijenost iz njega, ali veseli me njegova motiviranost i spremnost za ucenjem novih vjestina koje ce ga jednog dana bitno razlikovati od gotovana kakvih se uzasavam.
U zadnje vrijeme malo toga me moze oduseviti i dirnuti u srce. Popustanje epidemioloskih mjera eventualno bi mi moglo promijeniti profesionalnu svakodnevicu. Otvaranje teretana i kafica ne znaci mi puno, osim kaj mi je drago zbog ljudi kojima o tome ovisi egzistencija, ali da ovise o mojim dolascima ne bi bas profitirali. Teretanu posjecujemo onu na otvorenom, a turkiše kofi nosim si u termosici, korisna navika koju sam jos na akademiji usvojila pokazala se pametnom pogotovo na putovanjima. Eh, da, putovanja mi jako nedostaju, fale nenadoknadivo, zaista, i prvom prilikom koja se ukaze planiram nas odvesti na neku zanimljivu destinaciju, ako i ne uspijemo prek granice, pa bar tu negdje kod nas, recimo putem bajka Ivane Brlic Mazuranic, ili u " Dino park " u Istru, slikat se s krapinskim pracovjekom, iako bi ja najsretnija bila u nekim toplicama, a i za to trebaju malo te mjere olabavit.
Cini mi se kak su svi vec poprilicno rezignirani u nedostatku rijeci s adekvatnim znacenjem: " raspizdeni " su svi i osjetim to nakon kaj zamolim i obrazlozim neko pravilo kojeg se potrebno pridrzavati, sto zbog covida, sto zbog potresa, sto zbog same prirode ustanove, no toliko je ljudima vec dost da i sama pomisao na provodenje tj. zahtijevanje od njih postivanja bilo kakvih pravila, pa i onih najlogicnijih kojih bi se i sami trebali pridrzavati cisto postivajuci osnove bon - tona.
Iz tog razloga bavim se iskljucivo svojim djetetom, osim, naravno u profesionalnom zivotu, pa kad mi je uciteljica poslala kratki sazetak njegovih sto dana u skoli srce mi je imalo rock'n'roll koncert. Na stotu. Ma kaj na stotu, na petstotu.
Post je objavljen 26.02.2021. u 07:44 sati.