Samo Durica

Junaci naseg doba

Dozivjeli smo i prezivjeli prvi dan skole u doba korone. Uz postivanje svih epidemioloskih mjera, kako ko i kako gdje ( jer, neki odrasli, a to su, valda isti oni koji su i na Trgu se naslikavali bez maska s transparentima u rukama : " korona je laz! ", a potom ulazili u razne kolektive kihat i kasljat ), kako to vec biva, uvijek ima onih kojima prode neodgovorno i bezobrazno ponasanje, da, za mene je to krajnje nepostivanje drugoga, ako hocete i bliznjeg svoga. Misli si ti kaj oces i vjeruj ili ne vjeruj u bilo kaj i koga, sam nemoj, prosim te, lepo, tim i takvim svojim ponasanjem i uvjerenjima ugrozavat druge oko sebe. Nemres otic laprdat po prosvijedu i tiskat se s masom nepoznatih ljudi, pa onda doc medu nas koji nosimo maske i drzimo razmak ( ruke smo prali i prije, kao sto smo i naucili kihat po bontonu ), ne zato kaj smo paranoicni hipohondri nego zato kaj je tak propisano i zato kaj su nas odgojili u sistemu kojeg nismo ni imali prilike propitivati. A ti i takvi neg odu gore na Srebrnjak, pa nek se grle i ljube s pacijentima na respiratoru, nek si organiziraju i korona party ili antikorona tulum u pidamama sve dok ne dodu u situaciju da bu doktor bil prisiljen birat kome je respirator potrebniji. Za to vrijeme ja bum i dalje postivala propisane mjere, slusala pazljivo savijete i preporuke, te se pokusala sto vise informirati, i ako sam zbog toga cekic koji plese, nek sam. Bolje biti sad razplesani cekic, nek posle plesat s crvicima ispod epitafa. Meni u ovakvim situacijama uvijek produ kroz glavu bebice " palcici " u inkubatorima i sva ona djecica koja su prisiljena lezati u bolnici iz bilo kojeg razloga spojeni na aparate, pa me vise nis ni ne zulja ni ne smeta. Nije mi potrebna prisilna samoizolacija i manja placa, ne lezi mi se u bolnici i na kraju krajeva ne igra mi se " ruski rulet " ni s tudim ni s vlastitim zdravljem. Tak su i za skolu bile jasne preporuke koje smo svi mi roditelji dobili mailom, i tu se sad tocno vidi kolko tko postuje ustanovu u koju dovodi svoje dijete i njegove djelatnike, ali i nasu djecu. Da, malo me to i ljuti, ono, a jako me zalosti, pogotovo nakon kaj cujem da se zale na telki kak su dobili prevelke maske, zamisli, a vecini je problem tu istu masku ne samo nosit kad je potrebno, nego i stavit pravilno. Em zbog ocala koje se magle, te zbog dihanja, pa znojenje i tak malo po malo i svak radi po svom zaboravljajuci da smo mi odrasli modeli po kojima djeca uce i usvajaju navike. A njima pak nis nije tesko. Prihvatili su i prilagodili se svemu bez puno razgovora i objasnjavanja, dok velki non-stop nekaj njurgaju. Zaboravljajuci da cuvanje zivota nema cijenu. Kao sto ni jedan zivot ne moze ni ne smije biti pitanje statistike. I ako moje nosenje maske ocuva i jedan zivot nikad mi nece biti tesko nositi je. Ovakva vremena trebala bi razvijati empatiju, ljudskost i postovanje, a ne bescutnost, bezobrazluk i ignoranciju.
Meni je slika mog prvaka izmamila suze, ono, stegnulo me u grlu i oko srca. Zar je moguce da je vec taj plavi strumpf iz rodilista dospio u skolske klupe. Gledam ga dok mi mase i salje pusu s porukom: " ne brini se, mama, sve bu dobro! " i uzdam se u njegovu generaciju, jer ova nasa je vidljivo pogubljena, ak ne i pogubna, kako sama za sebe, tak i za druge oko sebe.