Samo Durica

utorak, 15.09.2020.

novo poglavlje

Sve u svemu i bez obzira na sve peripetije ova skolska godina za nas pocela je i vise nego uspijesno. Trudila sam se ne pokazati djetetu kakva je u meni " drama ", kak je on sam karakteriziral svoj prvi dan skole i potrudila se osigurati mu sto je moguce ugodnije i pozitivnije okruzenje. Zbog karantene imali smo priliku temeljito se pripremati i navikavati na radne zadatke, cak smo zajedno pratili i " skolicu na trecem ", jer kolko god je on s jedne strane napredan i nadaren, kako su ga procijenili psiholoski testovi u vrticu, tolko je i ( bil ) i zaigran, nefokusiran i rasprsen ( vrlo slican mom bazicnom karakteru ). Ono kaj me poprilicno zabrinulo tam negdi pred kraj te zadnje vrticke godine bile su neke njegove reakcije kad su pred njega stavljeni odredeni ( samo njemu ) teski zadaci zbog kojih je poceo plakati i prije nego ih je uopce pokusao savladati. Uopce, to njegovo plakanje znalo me doslovno bacati u ocaj, jer: em samo kaj nisam tocno znala zbog cega place nisam niti bila sigurna na koji nacin mu trebam pomoci. U nekom trenutku sam bolno postala svijesna koliko puno toga radim umjesto njega zeleci mu olaksati dok mu time jos vise i kaj je najgore, dugorocno sasvim odmazem, prvenstveno zato jer mu niti ne dozvoljavam da sam to napravi, pomuci se pritom i nauci za svagda. I nisu to neke velke stvari, na takvim sam cak i inzistirala, ono, bitno je samostalno se znati kretati u prometu, pa smo drvili po semaforima, zebrama, raskrsima i ostalom. No, one neke kakti nebitne svakodnevne sitnice na koje nisam ni obracala paznju jer su rutine koje ti udu pod ruku pa ih odradujes automatski, a dijete ih spontano prihvati niti ne pokusavajuci ih sam ikad napravit. Mucili smo se tamo s otkljucavanjem i zakljucavanjem vrata, zatvaranjem prozora, spustanjem rolete, slaganjem odjece i takvim nekim bedastocama. Primjetila sam kako uopce ne koristi obje ruke dok nesto radi, kako nepravilno i na krivi nacin drzi odredene predmete dok pokusava nesto napraviti i kaj je najgore, opcenito ima prilcno losu motoriku ruke i sake kaj rezultira sveopcoj katastrofalnoj koordinaciji ruke i oka. Pa onda nije ni cudo da ga frustrira kad mu teta veli da nacrta svoj portret. Sve to ja sam davnih dana morala i trebala uociti i na vrijeme sprijeciti. Ispraviti. I nije mozda ni to tolko bas jako lose kak se meni vidi, jer, funkcioniral je odradivajuci kaj je moral, al kak su zadaci postajali sve zahtjevniji tak je i njemu sve to postajalo sve teze. A, da si sad ne lazem, lijen je ko ona zadnja trutina od svih zumickih trutova skup. I ta njegova ljenost me mucila, blago receno, ono, znal me izludivat kolko je lijen. Vuce se po kuci ko magla i to bas u onim kriticnim trenucima kad se treba izac iz kuce, pojest rucak il popest po stepenicama. O pomaganju po kuci necu se ni doticat. Nikad ga nisam ni pokusala tlacit s nebulozama, al svoju sobu, igracke i odjecu zelim da drzi u redu. Isto kak mi je misija, doduse, nedovrsena jos, naviknut ga da kupaonicu, zahod i lavabo iza sebe ostavi cito, a ne da me posle neka zenskica proklinje. No, da, radne navike i plakanje zbog teskih zadataka koje nisi ni probal savladati i nisu neke osobite vrline koje se cijene u skoli. Je, lepi je, pametan, simpatican je, ima taj neki svoj sarm djecji, pristojan je i strpljiv, zna osnovni red i lijepo se ponasa u drustvu i djece i odraslih, cak je i duhovit na neki svoj osebujan nacin, al zbog ovih drugih mana mogel bi u skoli imat ogromnih problema i to me jako plasilo. Tolko da sam ga peglala tih nekoliko mjeseci kolko mi je jos preostalo, a onda je otisel baki na more gdi je provel skoro dva mjeseca. Poznavajuci njegovu baku koja je po tom pitanju osamostaljivanja muskog roda u globalu potpuno drugacija od mene, u svoj svojoj najboljoj namijeri, tek sam tad bila na sto tisuca muka. Cijelo sam si ljeto razmisljala kakav bu mi se vratil doma, ono, bez pol mozga il bez glave. A kad ono, vratil mi se mali covjek. Mrvicu melankolican i odmah sam tako nekako sa sjetom osvijestla taj trenutak kada je zavrsilo to razdoblje malog djeteta i pocelo sasvim novo razdoblje velikog djecaka. Kao da je u jednom trenutku prestao biti " moja bebica " ispred mene je stajao pravi decko, ozbiljniji i odrasliji u svakom pogledu, pa i u njegovom. U ocima mu se zrcalilo sve kaj smo citavu predhodnu godinu razgovarali, radili, citali i ucili. Na kraju prvog tjedna uciteljica je rekla da je zadovoljna s njim, te obrazlozila to na takav nacin da su se moje oci po ko zna koji put napunile suzama, a srce ponosom. Tek tada mi je laknulo. Ko da mi neki tonu teski teret pal s leda. Imam ja uvijek neke brige i dileme, no, barem je pocetak zadovoljavajuc. I mislim si, nekak, onak kak pocnes tak bi trebal i nastavljat.
- 22:58 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 09.09.2020.

Junaci naseg doba

Dozivjeli smo i prezivjeli prvi dan skole u doba korone. Uz postivanje svih epidemioloskih mjera, kako ko i kako gdje ( jer, neki odrasli, a to su, valda isti oni koji su i na Trgu se naslikavali bez maska s transparentima u rukama : " korona je laz! ", a potom ulazili u razne kolektive kihat i kasljat ), kako to vec biva, uvijek ima onih kojima prode neodgovorno i bezobrazno ponasanje, da, za mene je to krajnje nepostivanje drugoga, ako hocete i bliznjeg svoga. Misli si ti kaj oces i vjeruj ili ne vjeruj u bilo kaj i koga, sam nemoj, prosim te, lepo, tim i takvim svojim ponasanjem i uvjerenjima ugrozavat druge oko sebe. Nemres otic laprdat po prosvijedu i tiskat se s masom nepoznatih ljudi, pa onda doc medu nas koji nosimo maske i drzimo razmak ( ruke smo prali i prije, kao sto smo i naucili kihat po bontonu ), ne zato kaj smo paranoicni hipohondri nego zato kaj je tak propisano i zato kaj su nas odgojili u sistemu kojeg nismo ni imali prilike propitivati. A ti i takvi neg odu gore na Srebrnjak, pa nek se grle i ljube s pacijentima na respiratoru, nek si organiziraju i korona party ili antikorona tulum u pidamama sve dok ne dodu u situaciju da bu doktor bil prisiljen birat kome je respirator potrebniji. Za to vrijeme ja bum i dalje postivala propisane mjere, slusala pazljivo savijete i preporuke, te se pokusala sto vise informirati, i ako sam zbog toga cekic koji plese, nek sam. Bolje biti sad razplesani cekic, nek posle plesat s crvicima ispod epitafa. Meni u ovakvim situacijama uvijek produ kroz glavu bebice " palcici " u inkubatorima i sva ona djecica koja su prisiljena lezati u bolnici iz bilo kojeg razloga spojeni na aparate, pa me vise nis ni ne zulja ni ne smeta. Nije mi potrebna prisilna samoizolacija i manja placa, ne lezi mi se u bolnici i na kraju krajeva ne igra mi se " ruski rulet " ni s tudim ni s vlastitim zdravljem. Tak su i za skolu bile jasne preporuke koje smo svi mi roditelji dobili mailom, i tu se sad tocno vidi kolko tko postuje ustanovu u koju dovodi svoje dijete i njegove djelatnike, ali i nasu djecu. Da, malo me to i ljuti, ono, a jako me zalosti, pogotovo nakon kaj cujem da se zale na telki kak su dobili prevelke maske, zamisli, a vecini je problem tu istu masku ne samo nosit kad je potrebno, nego i stavit pravilno. Em zbog ocala koje se magle, te zbog dihanja, pa znojenje i tak malo po malo i svak radi po svom zaboravljajuci da smo mi odrasli modeli po kojima djeca uce i usvajaju navike. A njima pak nis nije tesko. Prihvatili su i prilagodili se svemu bez puno razgovora i objasnjavanja, dok velki non-stop nekaj njurgaju. Zaboravljajuci da cuvanje zivota nema cijenu. Kao sto ni jedan zivot ne moze ni ne smije biti pitanje statistike. I ako moje nosenje maske ocuva i jedan zivot nikad mi nece biti tesko nositi je. Ovakva vremena trebala bi razvijati empatiju, ljudskost i postovanje, a ne bescutnost, bezobrazluk i ignoranciju.
Meni je slika mog prvaka izmamila suze, ono, stegnulo me u grlu i oko srca. Zar je moguce da je vec taj plavi strumpf iz rodilista dospio u skolske klupe. Gledam ga dok mi mase i salje pusu s porukom: " ne brini se, mama, sve bu dobro! " i uzdam se u njegovu generaciju, jer ova nasa je vidljivo pogubljena, ak ne i pogubna, kako sama za sebe, tak i za druge oko sebe.
- 08:36 - Komentari (7) - Isprintaj - #