Vrijeme je za proljeće

ponedjeljak, 08.03.2021.













Tu sam pred tobom

srijeda, 03.03.2021.





'Bestseler prodan u više od pet milijuna primjeraka po kojem je snimljen i filmski hit

Lou Clark zna mnogo toga. Zna koliko je koraka od autobusne postaje do njezine kuće. Zna da voli raditi u čajani Prhko pecivo i zna da možda ne voli svojeg dečka Patricka. Ali ono što Lou ne zna jest da će izgubiti posao, kao ni to da joj neznanje čuva zdrav razum.
Will Traynor zna da mu je prometna nesreća oduzela želju za životom. Zna da je trenutačno sve oko njega skučeno i neveselo, a zna i točno kako tome stati na kraj. Ono što Will ne zna jest da će u njegov život banuti Lou u vrtlogu boja. I nijedno od njih ne zna da će se međusobno zauvijek izmijeniti.
Roman Tu sam pred tobom preveden je na 40 jezika i prodan u više od 5 milijuna primjeraka. Prema njemu je snimljen film s Emilijom Clarke i Samom Claflinom u glavnim ulogama.'


Ovako glasi kratki opis ispod naslovnice romana spisateljice Jojo Moyes - Tu sam pred tobom

I film Me before you, snimljen po romanu.




Film sam pogledala jučer. Teška tema provučena kroz priču u čak pomalo vedrom tonu, obojanu čitavom jednom paletom boja. Bez pretjerane patetike. Bez previše naglašene patnje roditelja koji su suočeni s teškim invaliditetom svog djeteta, pa čak i bez previše naglašene patnje kroz koju svakodnevno prolazi jedan tetraplegičar, mladić koji je još donedavno bio zdrav i pun života.
Našle bi se tu ozbiljnije zamjerke površnosti, koju ovakve teme ne zaslužuju, ako bi je se netko dohvatio, ali ovako 'upakiran' film se puno lakše odgleda. Ne znam je li to i bila namjera...
Možda, jer da je priča opisana u težem, depresivnijem tonu, oni koji bi ga pogledali pustili bi možda pokoju suzu, i sutra bi nastavili normalno živjeti svoj život. Neko vrijeme možda i malo zahvalniji na njemu. .A ovako...
Da... na kraju krajeva, bez obzira na način na koji je neka priča ispričana, shvatit je mogu jedino ljudi koji takvu proživljavaju i u stvarnosti.

Ali ima još nešto - još jedna tema koja se provlači ispod (naizgled) glavne priče. Eutanazija.
Ovo je u nekoliko mjeseci već drugi film kojeg sam pogledala s tom temom. U prvom se radilo o starijoj osobi koja je suočena s teško dijagnozom odlučila svoj život okončati nekoliko mjeseci ranije, i tako si uskratiti nekoliko mjeseci mučenja i umrijeti dostojanstveno, onako kako misli da svatko zaslužuje.
U ovom drugom filmu, kao što sam već rekla, radi se o mladiću koji je nakon teške nesreće ostao potpuno nepokretan, ovisan doživotno o tuđoj skrbi, uz svakodnevno trpljene teških bolova i izloženost raznim infekcijama, koje ga dodatno iscrpljuju.
On odlučuje uzeti svoj život u svoje ruke, ili ono što je od tog života ostalo, i odlučuje se na eutanaziju.

Dosljedan sebi, i kraj filma gledatelja ostavlja bez teških scena, ovaj put bez scene umiranja, i slavi život u bojama, ali baš takav kraj tjera da se vratimo glavnom junaku priče (barem mene je) i ostanemo još malo u njegovom društvu, i zapitamo se što bi sami odlučili na njegovom mjestu, ili u nekoj sličnoj situaciji.
Dobro urađeno, osim ako nije bila čista slučajnost.

Doduše, meni ovo nije prvi puta da preispitujem neke svoje odluke, ali je dobra prilika da pitam vas kakve bi vi odluke donijeli da se o vama radi, tj. da se nađete u jednoj od sličnih opisanih situacija.
Kakav kraj bi za sebe odabrali?



Quo vadis...

utorak, 02.03.2021.




'Genocid u Srebrenici događao se između 13. i 19. srpnja 1995. godine, tijekom rata u Bosni i Hercegovini, u kojemu je ubijeno 8.372 bošnjačkih muškaraca i dječaka s područja enklave Srebrenice, a ubili su ih vojnici Vojske Republike Srpske i specijalne srpske vojne postrojbe Škorpioni...'
Wikipedia






Ništa... samo sam htjela reći kako sam ovih dana pogledala film.
A pitanje koje se nametnulo... - da li bi danas bilo drugačije?







Oznake: Pijanista





















<< Arhiva >>