Na kavi s V

subota, 31.07.2021.










S odrastanjem shvaćamo kako se puno toga u životu ne odvija po poznatim nam uhodanim obrascima, kako smo naivno i nevino mislili u jednako tako naivnim i nevinim svojim godinama. Puno je toga nevidljivog, puno sakrivenog... i puno je toga što zapravo i ne želimo vidjeti.
Sve neočekivano što nam na tim stazama ide u prilog prihvaćamo širokim zagrljajem, a za sve ono što nas ometa krivimo zlu kob, maćehu sudbinu i oca kurvu... i po tom obrascu (?) nepovratno gubimo i naivnost i nevinost.
Stoga V ovoga puta pije dislociranu kavu, sama sa sobom i nikoga ne zove u društvo.
S nevidljivom sobom, s nevidljivom kavom.

A kave ima, nije da lažem.
Za potrebe fotografije trebala sam crni kruh, a kako pri ruci nisam imala ni crnog pa čak ni polubijelog brašna, onda sam umjesto sa čistom vodom kruh zamijesila s kavom, i tako dobila i ovce i novce, odnosno - i kavu i tamni kruh.
Eto, da se sad netko sa mnom kladio kako na ovoj fotografiji nema kave, izgubio bi sam' tako. I onda kad ja nekoga pitam vjeruje li meni ili svojim očima, nitko da bi meni povjerovao :)


Plodna slavonska zemlja svojim stanovnicima nikada nije dopustila da gladuju, a pod utjecajem brojnih geografskih susjeda slavonska kuhinja je kroz svoju dugu i bogatu povijest rasla i izrasla u pravu gastronomsku ljepoticu. Raskošnu kao mlada snaša kad zablista u zlatovezu...
I toj snaši su se dugo i dugo svi divili i zavidjeli joj... no, i snašama prođe vijek, pa čak i onima zlatom vezenima.
Ova naša je ratom načeta, silovana pa izvrijeđana, a i sada joj se nerijetko smiju oni koji joj i takvoj ni do gležnja nisu.
Gledam ju i mislim se - draga, dala si što si mogla, i dala si puno. I možda si sada slaba i na koljenima, ali si još uvijek u zlatu, i njega ti nitko nikada neće oteti. Ti ćeš ga sama, onda kad sama budeš htjela, predati nekoj novoj ljepotici koja će ga zaslužiti i nositi jednako ponosno kao što si i ti do samoga svoga kraja.

No, iako bogata i raskošna, naša snaša nikada nije bila ohola, i nikada škrta - dijelila je drugima šakom i kapom, a sam znala biti skromna.
Moje naivne i nevine godine još uvijek se sjećaju prvih rajčica u vrtu koje za sebe nisu tražile bogatu trpezu, nego tek komad svježeg kruha namazanog bijelom svinjskom mašću i posute mljevenom crvenom paprikom. I vesela ozarena lica koja nisu trebala ništa drugo doli upravo taj trenutak - u dvorištu za stolom u hladu neke povijuše.
A moje sadašnje godine su kruh namazale maslacem, snimile fotografiju i onda taj maslac skinule s kruha. Ove sadašnje godine još uvijek traže svoje veselo i ozareno lice, a dok ga ne pronađu stavljaju kažiprst na čelo i pitaju se - što je pametnije u ovim ljetnim danima... praviti se Englez, ili je ljetu možda ipak draže talijansko podneblje?






Oznake: triptih

Babilonska kula 2

četvrtak, 29.07.2021.




Vrijeme je repriza, svi posežu za njima, pa tako i ja, s vremena na vrijeme.
No... pa dobre su reprize kome ih je B(l)og dao :O

Prije skoro godinu i pol radila sam Croquembouche, malu kulicu od skoro savršeno jednakih mini profiterola (nešto kao malene princes krafne), kako u postu i piše.
Razgradila ju poslije i pojela.



______________________________________________________________________________________________



Originalni post - 27.2.2020.g.



Babilonska kula







Croquembouche, zapravo (s tom kulom babilonskom se ja samo malo zezam...)... dakle, još jedan francuski klasik, poznat još od davnog 16-og stoljeća, koji se i danas rado sprema, ponajčešće na svadbama, krštenjima... i sličnim proslavama.


Croquembouche je visoki stožac sastavljen od mnoštva profiterola punjenih kremom, koje su međusobno ljepljene nitima od karamele. Obično na podlozi od krokanta s bademom.


(Kod izrade ovog deserta se vrlo lako može završiti i na 'hitnoj'... ja nisam, ali sam se ipak malo opekla, i tako na dlanu zaradila maleni srcoliki mjehurić :)))


Navodno, najveći croquembouche do sada izrađen, bio je visok 4.5 m. Možda ih je negdje bilo i većih... no, ovaj je zabilježen kao takav - najveći ikada.


'Kulica' koju sam ja gradila, umjesto krafni za poklade, nije bila ni približno toliko visoka - više je bila kao mala jestiva 'igračka'. Izrađena od jako malenih profiterola punjenih kremom od čokolade i naranče.






Gradila, gradila... pa na kraju i razgradila, kako je već i red s ovakvim građevinama :)














______________________________________________________________________________________________



I to je bio prvi pokušaj gradnje kule... a pokušaj drugi nije kula nego uzgoj savršenih 'Sunstream' rajčica u mome mini vrtu...
E, i što dobijete?
Dobijete ovakvo čudo gdje svatko svoju politiku vodi... ili ne vodi.. :O
Vidi ovo - jedne bi ugrađivale i implantate, dok druge ne bi čak ni rasti htjele... a sve su imale iste uvjete za rast, nemaju čak ni opravdanje da su neke ranije došle na svijet pa tako sve sebi prigrabile.
Mislim... strašno :I

Al' samo je jedna ovakva grupica bila, pa sam ih išla odmaknuti od onih drugih savršenih (manje-više)... da ih ne kvare, je li :O







Pa i njih razgradila (a što dijete zna što je 200 kila... uzme i nosi)... idem ih sad iznijeti na sunce da dođu malo k sebi.
No... a kakve vi rajčice više volite... i kupujete, na kraju krajeva - ovakve nejednake/nesavršene, ili ipak one savršeno jednake 'pod konac'? :)







Pitam se pitam...

srijeda, 28.07.2021.




Jeste li vi primijetili kako je naš Blogy, koji je sada već novi stari Blogy, postao popustljiv i mekan prema drskim i manipulativnim blogerima koji se, u posljednjim mu danima na čelu naše male blogozajednice, izruguju čvrstoći njegove i ljevice i desnice...
A još nedavno je taj naši novi budući stari Blogy tvrdio kako je dovoljno mlad, pa samim time i drzak, tako da s lakoćom i bez grižnje savjesti može skinuti... otepsti s ramena svakoga tko se usudi tamo mu se uspeti...

Što vi mislite što je razlog ove nagle Blogyjeve mekoće... je l' to možda prije odlaska 'sređuje svoje račune', je l' ga možda napao sindrom Ebenezera Scroogea, odnosno - jesu li ga možda posjetili admini prošlosti koji su mu ukazali na neke njegove strašne propuste. ili je Blogy jednostavno - ostario... pa izgubio i drskost i drčnost, hrabrost da se sam samcat suprostavlja razularenoj masi od dvadesetak blogera (ha, ima više? A de... nećemo sad sitničariti... uostalom, ima i onih koji imaju po deset blogova :O).
Je li to naš Blogy izgubio svoj 'mođo' i osjećaj za filing - žezlo i kuglu koje svaki admin mora posjedovati, jer je bez njih tek poluadmin...
Strašno... evo, što više razmišljam o ovom problemu, to me više jeza prolazi, i crne slutnje se nadvijaju nada mnom...

Dragi moji blogeri... znam da nije dobar vladar, znam da je nemilosrdan prema starima i nemoćnima, znam da konstantno obezvrjeđuje vaše savršene uratke i uskraćuje im svjetla naslovnice... ali, dragi moji, ja sam shvatila, i došla sam vam reći o čemu se radi - Blogyju je netko nemilosrdan ukrao njegov 'mođo' i ne želi mu ga vratiti, i zato sada njegova i ljevica i desnica drhte (nemoj da bi netko zloban pomislio da je od alkohola :I) i zato se sve čini tako strašno naopako!

Klocky me molila da organiziram nešto za nju, ali ja mislim kako je ovo s Blogyjevim 'mođom' ipak puno hitnije.
Budite dobra srca... ipak je Blogy premlad da bi već sada postao mek i popustljiv... pošaljite mu malo svojih dobrih vibracija, svog 'mođa'... dio svoje mladenačke drskosti i čvrstoće, e kako bi on vama sutra mogao uzvratiti jednakom mjerom, kako je i red od svakog pravog admina.
Jer... samo dobro se dobrim vraća.





<< Arhiva >>