Gledala sam nije da nisam. Žao mi je što gospodin Oreškovića ne govori bolje hrvatski. Postali smo osjetljivi i vrlo skeptični na sve što dolazi sa Zapada, pa i taj američko-hrvatski. Sve manje vjerujemo Americi. Iako, Kanada je nešto drugo. Sporiji su. Život im nije toliko hektičan kao Amerikancima, a Bog i bogme nemaju ni toliku odgovornosti.
Dobro, još je ostalo malo ponosa na nacionalnoj osnovi u Americi. Ali, to je nešto za mase i filmove. Priču vode korporacije. Njih ne zanima nacija. Kao i u ostalom cijelom svijetu.
Samo smo mi prisiljeni gledati sate i sate razgovora o prošlosti. Optužbi mržnje, namjerno izazvanih sukoba i navoda natežući priču do usijanja. Poštovani zastupnik taj i taj. Što je kazalište prema našem saboru? Na sreću, a to me posebno veseli nisu letile šake i računala.
Stvarno kakva je to kasta ti političari. Gosp. Orešković izglada u svemu kao Rodney iz Mučki.
Stječe se dojam da ga nitko tamo neće slušati.
Ja polažem nade u ispravnost i istinitost nekolicine članova Mosta. Ušli su naivno u Arenu, ali nadam se da nisu lažnjaci i da će imati snage jezičac vage okrenuti na Silu. Na dobru stvar, da ih neće progutati vukodlaci u ljudskom obliku.
Pitamo li se zašto je to tako?
Ne volim ovaj liberalni kapitalizam, jer se u takvim firmama ne razgovaramo s ljudima nego automatima. Nema šanse da se automat smiluje. Ako trebate ... pritisnite 1, ako trebate...pritisnite 2..., pa onda čekajte, pa puste umirujuću glazbu i nakon mjeseci svađanja, opet su u pravu. Sve u ritmu valcera. Nagovaranja kako ćemo lako ćemo. Pa to vam je svega.., pa gospođa T...vi ste naš vjerni kupac..,već godinama- laska ovamo, laska onamo bla, bla i evo me, ko' glupa riba zagucam i uhvatim se na udicu. a sve je tako povoljno, a svi smo konformisti i lako nas se može potkupiti. Skupljam kao hrčak, kao moja teta J. Dupla kuhinja u garaži, jer kad ode u mirovinu više je neće moći kupiti, tako perilice, a onda mali miši glodavci pojedu svu elektroniku, grickaju i drvo i zdravo i doviđenja.
Tako i ja. Ni ne znam što imam. Tako se pojave švicarski franci i svi se ti njihovi snježni vrhovi kao lavina stušte na glavu glupom narodu i narodnostima i eto nas u dužničkom ropstvu.
To je najvažnije. Mislim ta ekonomija. Jer gdje je glad nema filozofije.
A, s druge strane... o čemu je bilo govora?
Sate i sate o antifašizmu.
Idemo jedan put za svagda. Antifašizam je jedno. To je borba protiv fašizma kojeg su nosioci za vrijeme drugog rata bili Njemačka, Italija, ali i Japan i svi njihovi sateliti. Bila je tu i borba antifašista protiv kvinslinške države NDH-a. U to nema sumnje. NDH je slijedila rasne zakone Njemačke i nema opravdanja.
Detalji kao što je vjekovna težnja Hrvatskog naroda za slobodom nije nikakvog opravdanje.
Možda se u tom smislu mogu neki ljudi koji su nasjeli na takvu ideju, a nisu počinili zločine, mogu i razumjeti, iako poslije rata, drugog svjetskog, nije bilo previše razumjevanja pa se s razlogom i bez razloga gubila glava i imanja, koja se mnogima nisu više vratila. Sticale su se priviligije klase koje i danas traju, dok je za mnoge vlak mogućnosti od školovanja do 'normalnog' života prolazio pokraj. Žalosno je da privilegirani te privilegije imaju i danas i toga uopće nisu svjesni. Puno je razloga zašto su mnogi iz slobodarske Europe pristali sudjelovati u najvećoj ludnici i ludosti Hitlerovih ideja. Od straha, od želje za svojom mirnim kutkom svijeta. Kao na primjer Višijska Francuska s maršalom Pétainom.
Ali, ostavimo pravdanja i analize stručnjacima. Sigurno je je jedno. U antifašizmu su srećom sudjelovali i Hrvati.
Ali antifašizam ne treba nikako mješati sa komunizmom, staljinizmom, kao ni sa titoizmom- što god nostalgičari mislili o tome. Sve iza '45 što je ostalo od mnogih naroda Europe, Azije, Kine, Kube itd živjelo je unutar diktature proletarijata- u neslobodi mišljenja, javne riječi (mišljenja, svakako, jer su neke organizacije znale i što mislimo), vjere, narodnosti i još puno puno toga- da ne govorim o pravu na jezik. U sve su se miješali nekad i sami antifašisti, ali nisu naučili lekciju da sve dođe kraju.
Ostavit ću se tih tema. Previše me rastužuju.
Razmišljam o sadašnjosti. Razmišljam o strašnoj količini mržnje koja je jučer kao krvava rijeka tekla saborom.
Ne plašim se samo bivših. Plašim se i budućih. Ja jesam Hrvatica i vjernica, upravo po mjeri, ali plašim se diktature Hrvatstva i vjere.
Ne treba nam to. Treba nam mirna zemlja u kojoj će svaki stanovnik, svaka građanka i građanin, bez isticanja bilo kakve ideologije raditi na dobro ove zemlje.
I prestanimo gospođe i gospodu sabornike, ministrice i ministre zvati Vladom. ONI NE VLADAJU NAMA, NARODOM.
Oni su samo administrativni službenici kojima smo dali mandat da u tom mandatu naprave nešto za ovu zemlju.
Živim u nadi da će tako biti. Ako će im oporba zapinjati noge, onda fuj.
Odlučila sam svojoj djeci ostaviti priču o obitelji.
U slikovnom i pisanom obliku. Volim se s tim igrati.
Evo na primjer Majka i more.
Ovo su Bruno i ja, njegova mama. Lagani je vjetar jer ja ne bih ovako frajerski s rukama u đepu ( mlada i nadobudna) sjedila na ogradi.
Ali to je to. Brod me čini neopterećenom. Daleko su brige, a ni mobitela u tim vremenima još nije bilo. Samo radiostanica, koju je u nekom trenu onesposobio grom koji je udario u "Josefinu K".
Jutros, a dan je veoma lijep, u godini milosrđa, odlučim obaviti tri stvari. Posjetiti vodovod i kanalizaciju i Eelektrodalmaciju, provjeriti račune otići na banku platiti što moram, a moram. Vedra sam, dobre volje, iako me bole leđa jer već danima pretačem iz šupljog u prazno iz jedne sobe u drugu sobu, iz stana u drugi stan itd. Ovako.., rekli bismo kakva raskoš, ali stvari su potpuno drugačije.
Na samom početku putošestvije nazovem dragog prijatelja. Hoću se dogovoriti da mi bude pri ruci i sa mnom i gospodinom drvodjelcem (koji uopće nije drvodjelac. On je u mirovini. Ne pitam ga što je po struci. Ugodan je i pristojan. Nije skup. Čini se da to radi ne samo radi novca nego i zbog usamljenosti. Znam da je stan dao sinu, njegovoj ženi i djetetu. Sad je u domu – ima još toga, ali sad je nevažno za ovu priču, iako sve ima svoje zašto)
Moj prijatelj kaže: Nazvat ću te za par minuta. Zauzet sam.
A, sva ta gužva s premještanjem stvari i uspomena na razne ljude i događaje je zato što dolazi veliki dio obitelji iz Zagreba, zbog posla. Veselim se. Malo je reći da se veselim. Mališi su mi više nego radost. Volim ja i svoje odrasle unuke. Puno je tu veselja između mene i njih. Nadam se da to znaju.
Ali malim zagrepčancima treba napraviti mjesto u njihovom stanu u kojem se nalaze drugi unuci, zato je i gosp. Drvodjelac u igri.
No, kako bilo. Idem ja tako. Na putu mi se ispriječi trgovina za koju uvijek zapnem. Naprosto iskoči iza ugla. Šareni se kao šareni dućan s knjigama. Smiješi mi se. Kupim šal i kapu. U nizu su kapa i šalova koje rastu u mom šemizeu u nedogled.
Ostavila sam u dućanu nešto. Nesvjesno. Kasnije ću napisati zašto i što.
O ta priča sa vodovodom i kanalizacijom, ali i sa svim mojim računima. Kao da imam onog strašnog Nijemca, zove Alzhaimer, koji mi po kući skriva račune.
Brzo, ne posve obavljenog posla, ne znam čemu sve to, slanje od nemila do netraga ili nedraga,kako vam drago. odlazim sa vodovoda i kanalizacije do Eleketrodalmacije.
U svakom slučaju poslije jednosatnog čekanja (četiri radna šaltera- nikoga). Gospodinu koji korača gore dolje pored jednog od tih praznih šaltera rješavaju se problemi. Mi čekamo. Sve nas je više i sve smo nervozniji.
Jedna se gospođa negdje šesta po redu (ja sam četvrta) uputi demonstrativno na jedan od šaltera. Viče: Ima li koga. Poslije nekog vremena pojavi se netko i ona rješava svoj problem. Reda iza mene se osipa. Već ih nekoliko odlazi obavljena posla. U nama preostalima raste bijes. Svi se već svađaju. Spominju se bezobraštine, neodgojeni i divlji koji uvijek prolaz bolje.
Mislim se. Kriva je Elektrodalmacija koja naprosto ne zna kako napraviti red. Mi smo samo sitne sive uši koje sve te nadmene institucije gaze kako im se svidi. Moja dobra volja se topi. A i račun je poveliki. Slijećem u trgovinu u kojoj pokušavam kupiti nekoliko pristojnih dubokih tanjura, jer je onaj svakodnevni servis ponovo polupan i ukućani vade tanjure iz onih za blagdane, stare, naslijeđene, ali Bog i bogme ione koje sam sama kupila. Gule mi kraste.
U dućanu kojeg ponekad posjetim i bez kupnje, gospođa me poznaje, rado popričamo. Divim se ljepoti izloženoga. Šapće mi. Imamo prekrasan Češki komplet za 6 osoba. Sad je uz popust. Već slijedeća garnitura će ići pod puno većim cijenama. Zagucam naravno. Nećete valjda kineske..? Nikako, ajde mi stariji.., ali djeca nikako... Uhvaćena sam, nije teško. Ja sam ona žaba što lako skače u vodu. Ona konspirativno izvlači paket s robom. Provjerit ću svaki, kaže.
U tom trenu mi sine da me prijatelj nije zvao. Kopam po borši. Već sam pola stvari izvadila na pult. Nema mobitela.
Zaboravila sam negdje mobitel, kažem. Ne uzrujavam se previše, ali ipak sad ću se morati vratiti natrag svugdje gdje sam bila, a možda ga ni ne nađem. Nije prvi put da gubim stvari. Ključeve, mobitele,i nešto što ni danas ne mogu prežaliti. Jedan PCi s futrolom (od prave kože- točno snob sam i nema mi pomoći. Kupujem skupo i lijepo- kad mogu, naravno.)
Platit ću. Vi prokontrolirajte, ako treba. Sad mi se već žuri po mobitel. Doći su sutra po to.
U tom trenu u prodavaonicu ulazi moj prijatelj s kojim se htjela dogovoriti za pomoć oko organizacije i radova u stanu. Odakle ti tu? Objesila mi se vilica.
Kako si znao da sam tu, pitam iznebušena?
Došao sam te isprokidat ( istuć ili nešto u tom smislu, za one koji ne razumiju), kaže.
Ne vidim koliko je i on iznenađen.
Slijedi priča: nazvao me. Na telefon se javila ona mlada ženica iz šarenog dućana. Čujte kaže, sva sretna, bila je tu neka gospođa i ostao joj je mobitel. Molim vas ako je poznajete dođite po njega. Je li ta gospođa iz svoje taške izvadila sve stvari na pult, pita je. Jest. Onda evo me. Poznajem je. To je moja prijateljica.
Ali kako si me našao. Što si ti CIA, FBI. Slijedio si me. I gospođa prodavačica je jednako konsternirana kao i ja. Dućani su najmanje kilometar udaljeni.
Slijedi priča o nalaženju mob.
U ovaj dućan je ušao sasvim slučajno. Ovdje sam bio pred točno dvije godine, kaže.
Kasnije sam na Zabi čekala cijeli sat ( u međuvremenu smo popili kavu i ogovarali ostale prijatelje. Smijali smo se događaju)
Ponovo sam smirena i dobre volje. Najstariji sin me je čekao s ručkom. Koka na lovački u s ružmarinom i pire krumpirom.
Razmišljam o Anđelima. Uistinu ih je cijela četa oko mene. Kaže se da se oni (anđeli) jako vesele kad ih se hvali, spominje ili moli za pomoć. Negdje oko dva sata sjedam u fotelju. U pola četiri imam prvog pacijenta. Na prvom programu priča o anđelima.
Sat vremena sam slušala pokušaje da se razumom objasni neobjašnjivo.
Zagreb Badnja večer i Božić
Dalmoši u Zagrebu. Vrijedne ruke. Bakalar na razne načine.
Oznake: druženja
< | siječanj, 2016 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.
Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.
Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?
O tom malo kasnije.
Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.
Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.
No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?
Rasprava se razbuktala.
A joj!!!
Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.
U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.
Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.
Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.
Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.
Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?
Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.
Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.
Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.
A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.
Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .
Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.
skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra