odmak
ponedjeljak, 21.01.2013.
Đite
Iz onih davnih i sretnih vremena kad je vladalo jednoumlje pa čovjek baš o nićemu nije vodio brigu:
O putnicima i nešto malo o posadi.
Posada smo obično Vjekoslav, kapetan, i ja koja često zbog gluposti, neznanja, nesposobnosti, neposlušnosti i pokušaja razbijanja broda o prvu obalu, otplazim u potpalublje i tamo ostajem dok se bjesovi kapetana ne stišaju. Brod je jedrilica ‘Josefina K’, tipa Adriatik 950, popularno zvana nova tica, kojoj kapetan, zato jer je ljubi, dodaje metar više. To već ponešto govori o kapetanu koji ima čvrsta načela i od njih nikad ne odustaje.
A putnici?
Najvedriji dio putovanja je dogovor.
“Baš zgodno”, kažu manje više svi pozvani. Već se vide kako leže izloženi suncu, vjetar lagano pirka, a more je mirno kao ulje.
“Kad se kreće?” nestrpljivi su.
Naša iskustva s putnicima Josefine K su vrlo raznolika. Počevši od dogovora.
Evo na primjer jednog od naših dogovora:
Sinovčići, njih pet, mama Jasenka, tata Tomislav i djeca Matija, Ivan i djevojčica Ida.
Na odluku da se kreće svi su dobre volje.
“Idemo sutra”, kaže Jasenka.
“Kada? U koliko sati točno?” pitam oprezno.
“Ovako”, kaže Jasenka, “Tomislav bi trebao raditi i u subotu, jer je porinuće jednog broda, ali normalno ne dolazi u obzir da radi. Vječno je na poslu. Mora jedanput sa mnom i djecom negdje. Ovo je prava prilika.”
Tomislav je inače inženjer brodogradnje. Radi u brodogradilištu i u subotu ima porinuće velikog feribota.
“Misliš li da se može izvući?” ponovo pitam oprezno.
Moj oprez je sakupljen iz niza dugogodišnjeg druženja i prijateljstva sa Sinovčićima.
“Ne brini”, uvjerava me Jasenka. “Ovaj put smo točni. Možemo krenuti u petak u tri sata poslijepodne kad Tomislav stigne kući s posla. Što treba ponijeti?”
Djeca su oko nas. Svi smo još puni optimizma, osim vječno zabrinutog kapetana. No zna se kapetanova je dužnost da bude zabrinut. On zapovijeda sa svim i svačim na brodu, ako mu to naravno uspije. Kapetani su obično bradati, nervozni, puni odgovornosti i u principu loše volje i moram priznati gledajući posadu da mi nije jasno zašto je to tako.
Što treba ponijeti?
Jasenka uz pomoć svoje djece sastavlja spisak stvari. Dakle: deke, posteljinu, deset kilograma kruha, nekoliko kilograma šunke, sira, povrća, voća, tri bicikla, Ida svoje baletne papuče, Ivan nogometnu loptu, a Matija skejbord.
Iz meni još nerazumljivih razloga Vjekoslavu dlake brade brkova i kose idu u zrak.
Molim vas, kaže po prvi put strpljivo i mirno, neka Ida izostavi svoje baletne papuče.
Pristali su. Kakvo olakšanje.
“Dobro”, ja još uvijek pokušavam utvrditi točno vrijeme polaska. “Mi dakle krećemo u petak poslije podne u petnaest nula nula.”
“Nazovite prije nego krenete i mi dolazimo za vama”, odgovor je.
Nazvali smo ih po dogovoru.
“Za pet minuta smo na brodu.”
Vjekoslav, Bruno i ja pripremili smo brod. Nadopunili zalihe vode, odvezali konope i tako s upaljenim motorom stajali dva sata. Zatim smo ponovo privezali brod.
U 18 sati Vjekoslav kaže: “Nešto je trulo. Što ti misliš?”
Ja, kakav takav stručnjak za Sinovčiće, kažem: “Stići ćemo Josefinu K još izvaditi, očistiti dno i dati donji premaz.”
Bili smo gotovi do jutra. Porinuli smo Josefinu K - a natrag u more. Vjekoslav misli da smo dovoljno čekali i da bi sad trebali krenuti sami. Ja predlažem da ih se još jednom nazove.
Vjekoslav i Bruno odlaze telefonirati.
Naravno, Tomislav se nije mogao izvući s posla. Upravo doručkuju. Skoknut će još jednom do brodogradilišta tek toliko da vidi je li sve u redu i eto ga za pet minuta natrag.
Čekali smo do sedamnaest sati tog dana. Krenuli smo po mrklom mraku jer kad su konačno stigli njihove stvari nisu mogle stati na Josefinu K - a pa smo morali iznajmiti veći brod.
Ubuduće smo se pokušavali dogovarati da ćemo krenuti u srijedu, kako bi bili sigurni da će stići do petka. Međutim pročitali su nas pa ponovo kasne.
Putnici!?
Postoje putnici za kojima se žali. Kao Dubravko Barač koji je u svojoj kanadskoj košulji, s trakicom na glavi, rupcem oko vrata i torbom od sedam milja otišao u Kanadu.
Postoje i putnici o kojima zbog Urođene finoće moje duše neću reći ni riječi. Putnika koje se teško više mogu i sjetiti.
Bio je jedan mali dječak sa svojim tatom. Ostali su dva dana. Dječak je oba dana preležao bez pokreta i bez riječi. Niti je jeo niti je pio. Ja sam mu pokušala pričati razne morske zanimljivosti, ali on uopće nije reagirao. Je li bio prepadnut ili autist to nismo mogli doznati niti od njegovog tate koji je također šutke sjedio u svom kutu. Iskrcali su se nakon ta dva mučna i puna šutnje dana. Izišli su na kopno i naglo se promijenili. Skakutali su držeći se za ruke. Dječak je zapjevao visokim glasom, kao da pripada zboru bečkih dječaka. Otac mu se pridružio. Brali su cvijeće. Mahali nam. Odlazili su nasmiješeni.
Otac nam je dovikivao: “Bilo nam je krasno.”
Dječak se smiješio i dovikivao za njim: “I meni. I meni.”
U pravilu čim se stupi na prostor Josefine K - a nastupa promjena karaktera. Nešto je magično u ozračju broda. Ili možda mali kućni ili u ovom slučaju mali brodski duh čini svoje.
Moja prijateljica Tanja Burmaz na jednom putovanju izvrijeđala nas je na pasja kola. To što puše bura, što su valovi ogromni i što se brod naginje ovamo i onamo, sve je to, rekla je naša krivica.
“Naručili ste vjetar i ostalo da me impresionirate. Nikad vam to neću oprostiti”, rekla je bijesno.
Optužila je vino da je bilo kiselo i svih nas koji smo razgovarali i smijali se dok je njoj bilo zlo.
Upravo je navlačila boksačke rukavice, kad smo ugledali kopno. Uvukli smo se u uvalu.
Sutradan je bura prestala. Vračali smo se po laganom vjetru. Muškarci su se kupali, iako je bio kraj studenog. Branko, njen muž je nakon četrdeset i osam satnog pecanja ulovio dvije ribe, što je dodatno razgalilo posadu.
Svi smo bili u onom vedrom raspoloženju laganog blaženstva koje ponekad zahvaća putnike broda, dok su jedra napunjena i Josefina K - a lagano nagnuta klizi kroz plavetnilo mora i neba. Tanja je opet postala ona stara poznata Tanja koju volim.
Tu mi pada na pamet jedna slična zgoda koja se zbila na brodu naših prijatelja. Jedan od putnika također naglo mijenja raspoloženje i hoće na sred pučine napustiti brod i vožnju. Optužuje kapetana da namjerno naginje brod kako bi se upravo on osjećao nesigurnim.
“Ja te mrzim”, kaže. “Doveo si me ovdje da bi pokazao svoju nadmoć.”
I hop, iskoračio je i odšetao preko mora do prilično udaljenog kopna.
“Odšetao?” pitala sam. “Valjda otplivao?”
“Ne, ne!” uvjeravali su me. “Doslovno odšetao. Bio je posve iznad površine. Hodao je ljutito i brzo. Vratili smo se natrag. Našli smo ga kasnije u luci.”
Moram upozoriti da je onaj koji mi je to pričao uvjereni ateist., te da cijeli događaj nema veze s poznatim događajem od prije dvije tisuće godina niti je izazvao slične posljedice.
Na brodu je sve moguće. Tu vlada neka druga logika i zakonitosti, koji nemaju nikakve veze s čvrstom površinom.
Inače postoje dvije vrste morskih odnosno vodenih putnika. Oni kojima brod služi da s jednog mjesta brzo stignu na drugo mjesto i oni koji jedreći posve gube pojam o vremenu i nemaju nikakvih planova kad i gdje stići. Ako se na brodu nađu zajedno putovanje je propalo. Oni prvi uvijek iznova pitaju kad ćemo stići i gdje ćemo stići, što ove druge izbezumljuje jer ih dolazak negdje, bilo gdje u tom trenutku ne zanima. Oni su se, ovi drugi, naime već ugurali u svoju i brodsku logiku bez sata i vremena koje protječe kako ga je god volja i slijede samo taj ritam.
Vjekoslav one koji se žure pušta patiti.
“Tko im je kriv”, kaže, “kad ne znaju što rade.”
Nekad mi ih bude žao gledati s kojom čežnjom upiru pogled ka prvom kopnu, a zatim s upitnikom u oba oka, a neki i sa trećim okom, pogledaju Vjekoslava. Da ga poznaju onoliko koliko ga ja poznajem znali bi da im je sve uzalud i da ga baš ti zamolbeni i žalbeni pogledi tjeraju na još veći stupanj neumoljivosti.
Njegove su poznate izreke: “Ja ne želim patiti, jer netko drugi pati.” , ili “Sam si je kriv” , ili, “To je njegova stvar, zašto da se i ja još nerviram.”
Ako ga bilo što smeta on to odmah i kaže, jer on nema Urođenu Finoću Duše. Evo na primjer kako on to radi. Imali smo kod jednog putovanja putnika koji bi pri svakom uplovljavanju u uvalu, veću ili manju luku stao na pramac broda i počeo piškiti. Mi, preostali putnici počeli bi naglo gledati naokolo po obzorju. Zviždali bi nezainteresirano gledajući u nebo ili bilo gdje drugdje kao da ništa ne primjećujemo. Oni koji su bili prvi put s nama možda su mislili da se to tako mora raditi. Možda je Vjekoslav samo htio spriječiti epidemiju, jer je u jednom trenutku pri ulasku u treću luku doviknuo preko cijele dužine broda sa svog komandnog mjesta: “Čuj, ja to na tvom mjestu ne bih više radio.”
Slijedio je začuđeni pogled putnika. Činilo se da je pocrvenio i to se više nije ponovilo.
Da sam ja trebala odlučivati o tom događaju sve bi se odvijalo ovako. Ja bih se grizla, zviždukala i promatrala mjesecima obzorje. Od nerviranja prestala bih jesti i spavati. Nestalo bi me, a dotični putnik bi se još i sad pri svakom uplovljavanju važno prošetao prema pramcu s naravno, određenim namjerama.
No dakle kapetan voli jedra i jedrenje i naša Josefina K - a nagnuta na jednu ili drugu stranu plovi k nekom cilju, koji će kad tad biti dosegnut. Ako i nema vjetra stojimo satima na pučini i čekamo dok ne zapuše. Motor kao da i ne postoji.
“On je nužno zlo”, kaže ponosno kapetan jedrilice i nerado ga spominje. Jednako tako ne voli ni tendu.
“Tenda i motor”, kaže ponosno i tvrdokorno, ” to ne spada na Josefinu K - a”
“Pogledajte samo. Imamo rezervoar u kojeg može stati dvjesto litara nafte. Već pet godina mi nismo dodali ni litru. Pisano i nepisano pravilo s Josefine K - a je: Mi se koristimo samo jedrima.”
Kakvu daljnju zamolbu mogu u kapetanovu pravcu uputiti oni nesretni putnici kojima je vruće i koji se ovako na suncu prže čekajući da se vjetar umilostivi. Pravilo je pravilo. Nema tog putnika... no, no oprezno s pravilima.
Nije li netko rekao: Iznimke postoje radi pravila ili je bilo rečeno pravila postoje da se krše.
A postoje putnici i putnici.
Postoje male oh i ah sirenice kojima se strašno, strašno žuri da stignu na određeni cilj i kojima je oh uistinu vruće, a ne bi se baš okupale na otvorenom moru jer se, oh tako boje morskog psa i ostalih morskih čudovišta. U tom slučaju, samo u tom jednom jedinom slučaju kapetan spremno pali motor i podiže broj okretaja na najviši mogući, što je inače na Josefini K. strogo zabranjeno. Josefina K - a se propinje. Da nema visoki jarbol više bi sličila na gliser nego na jedrilicu. Nije li bio neki film o brodu koji umire od stida? No, nećemo kažem joj ja. Nećemo upasti u samosažaljenje. Otkazat ćemo mu poslušnost. Ja znam kako, a i ti ćeš znati kako šapćem Josefini K - a. Na povratku, nakon što je mala sirenica dobila što je htjela vraćamo se kući. Vjetra ni od korova. Ponovo palimo motor jer kapetan mora putovati za Zagreb, pa mu se sad silno žuri. Kapetan i ja ne razgovaramo. I čemu? Sve je jasno. Milju dvije pred matičnom lukom tr... tr... tr ... i posljednji izdisaj motora. Panika! Kapetan rastavlja motor i čini sve one radnje koje samo muškarci rade kad se s motorom nešto događa.
“Ostali smo bez nafte”, progovori odjednom.
“Kako je to moguće?” kažem ja.
Bijesan pogled, ali moje je lice mirno, a ni u glasu mi se nije moglo naslutiti zlobno zadovoljstvo. Duboko žalim što nema publike, onih istih jadnih i nevoljnih putnika koji su na pučini morali čekati da zapuše maestral ili tako što i nikako ga nisu mogli umilostiviti da se ide uz pomoć motora.
“Možemo na jedra”, kažem ja.
Gleda me podozrivo, ali u mom se glasu i dalje ne osjeća zloba. Gledam dobru i pouzdanu Josefinu K - a. Stoji kao ukopana. Ona u dogovoru s motorom, ja u dogovoru s vjetrom.
Možda je kapetan pogriješio kad je insistirao da brod dobije žensko ime. Nomen ist omen. Možda bi u ovom slučaju kapetan rado odšetao do kopna, ali hodanje po vodi je privilegija, a ne pravilo.
No, izostavimo li posebno i s pažnjom tretirane putnike, uigrane posade su rijetke. Svaki novi putnik u principu je iznenađenje. Po običaju putnici očekuju suviše. I vrlo su zahtjevni. Obično žele mirno more, malo povjetarca, sunčane dane, dobru ribu. Ja se iz petnih žila trudim da im to sve priredim, ali Vjekoslav pleše neki drugi indijanski ples koji priziva zle vjetrove i velike valove i obično pobjeđuje.
subota, 19.01.2013.
Grijeh struktura
Ovih dana burnih rasprava oko zdravstvenog odgoja kao da se otvorila Pandorina kutija. Izgleda da je iza nas, ali nije. Umiruća (ako uopće umire) zvijer sastavljena od izrazitih suprotnosti s jedne i druge strane zamahnula je repom (nije posljednji trzaj). Padaju glave. Pada razum. Sa svih strana barikade.
Nije li tako ovdje na blogu. Svrstali smo se u grupe. Ne idemo na blogove koje ne misle slično nama, i obratno, ali to nije predmet ovog posta, iako ima sličnosti.
Evo primjera iz stvarnog svijeta:
Osoba B. pripada jednoj 'stranci' recimo to tako.
Ne mogu i ne smijem spominjati imena. Naškodila bih još više.
Napisala je određenu knjigu pokušavajući u nered raznih mišljenja unijeti malo svijetla. Pročitala sam tu studiju. Istina osoba B. nije tu decidirano rekla što ona misli o tome, ali dalo se zaključiti na čijoj je strani.
Mumljalo se u njenim redovima za i protiv, ali kao da je nedostajao okidač, kako se veselo kaže i evo ga u jeku rasprava oko zdravstvenog odgoja.
Konzervativna struja nastupa agresivno i u ogromnim količinama. Što mogu razumni ljudi u tom slučaju. Pokušati braniti, udarati glavom od zid koji je visok i tisućama godina vrlo dobro branjen.
Osoba B. (sjećate se , naravno da se ne sjećate, ali pitajte roditelje, onog kviza Tko je osoba C ili B ili…), ovo joj i nije pravi početak imena, povukla se s dužnosti.
To nije u redu, rekao je promatrač.
I ja bih, rekla sam ja. Inače će je izbaciti iz svojih redova, kojima je posvetila život.
Poslala sam osobi C. gmail:
Molim te objasni mi u dvije riječi, koncizno, što znači rod. Nešto znam o tome, ali opet…
I evo odgovora osobe C.:
U hrvatskom jeziku razlikovanje pojmova roda i spola nedovoljno je
precizno, jer ne postoje, kao u engleskom jeziku, različiti pojmovi za
biološki ("sex") i kulturološki spol ("gender"). Dakle za označavanje
bioloških i anatomskih razlika između muškaraca i žena koristi se pojam
spol za engleski pojam seks a pojam u značenju
kulturološkog spola, odnosno društvene konstrukcije ženskosti/muškosti za
engleski pojam gender. Pojam gender počeo se značajnije koristiti u
društvenim znanostima šezdesetih godina kada niz istraživanja u
antropologiji, sociologiji i općenito društvenim i humanističkim
znanostima dokazuju da je potrebno razlikovati biološki od kulturološkog
spola jer smatraju da su uloge koje u nekom društvu imaju osobe različitog
spola različite, odnosno određene kulturom. Da bi se naglasile razlike
između bioloških karakteristika spola i društveno konstruiranih odnosa
među njima počinje se u raspravama umjesto biološkog pojma spol (sex),
koristiti pojam gender. Koliko je pogrešna rasprava koja se trenutno odvija
najbolje pokazuje činjenica da se termini homoseksualci, biseksualci i sl.
koriste u nazivu upravo pojam spola (seks) a ne gender jer se tu govori o
spolnoj preferenciji prema osobi istog spola, a ne o pojmu roda (engl.
gender).
Kraj poruke.
Maše zmaj repom, maše. Mahat će još. Upitaju li se oni koji ga pokreću da ide neko drugo vrijeme. Da postoje drugi i drugačiji koji se više neće dati tlačiti.
Pitaju li se ikada da je davno prošlo vrijeme autoriteta i da se danas pitaju i oni koji su do sada bili samo tiha uplašena većina.
A joj da ne bi mislili da dižem kakve bune. Niti slučajno. Mojoj je neposluh vrlo fluidne prirode. Ne seže niti do pravog verbalnog delikta, iako koliko znam i verbalni delikt potpada pod neki zakon, joh meni. Ali ja sam tu kukavički anonimna i zaštićena. Bar se nadam. Inače nastradat će osoba B., a možda i osoba C.
O strukture, strukture!!?
Ništa nije vječno, ali vječnost pamti.
petak, 18.01.2013.
Bez komentara
JEDNA OD NAJLJEPŠIH IZJAVA NIKOLE TESLE
"Radim za budućnost i suvremenici me neće razumjeti, ali jednoga dana prevladat će naučni zakoni prirode čije sam tajne otkrio i sve ce se izmijeniti, kao dlanom o dlan, sve će se promijeniti. Nastupit će nova era čovječanske mudrosti, čije će glavne odlike biti razumijevanje vremena, otkriće izvora beskrajne energije i oblikovanje materije po volji naučnika. Ljudska svijest pomjerit će granice života i bit će moguće razgovarati sa dušama umrlih odvojenim od tijela. Ova saznanja dodatno će promijeniti naše shvaćanje o razlici života i smrti".
"Uvjeren sam da je cijeli kozmos objedinjen, kako u materijalnom tako i u duhovnom pogledu. Postoji u svemiru neka jezgra otkuda mi dobivamo svu snagu, sva nadahnuća, ona nas vječno privlači, ja osjećam njenu moć i vrijednosti koje ona emitira cijelom svemiru i time ga održava u skladu. Ja nisam prodro u tajnu te jezgre, ali znam da postoji i kad hoću da joj pridam kakav materijalni atribut, onda mislim da je to SVJETLOST, a kad pokušam da ga shvatim duhovno, onda je to LJEPOTA i SAMILOST.
Onaj koji nosi u sebi tu vjeru osjeća se snažan, rad mu čini radost, jer se sam osjeća jednim tonom u sveopćoj harmoniji."
- Nikola Tesla
petak, 11.01.2013.
O glasniku i istini.
Jutros najranije vrlo sam u dilemi. Morala bih obaviti dvije stvari, vrlo hitno (odvjetnik, i ured za očuvanje ili već nekako tako stana- tu nešto plaćam suvišno. Možda već godinama). Otići na predavanje, sastati se sa dragim prijateljem na kavi bar na jedan sat i otići u ordinaciju.
Jedino što bih htjela je predavanje, susret s prijateljem i pisati ono što mi se već dugo mota po lavi.
Usput bila je u Splitu promocija mog zadnjeg romana. Dosta zgodna, ali nije prošla bez raznih ljubomora i zavisti koje su me zapekle do dna duše i tijela.
Ali, to je iza mene. Basta, gotovo.
Ono što mi sad pada na pamet jest kako se ova naša (Hrvatska) situacija sve više zaoštrava između najmanje dviju struja, toliko da je već degutantno.
Jeste li ikad slušali ili čitali neku kulturnu polemiku bez vrijeđanja, bar u posljednje vrijeme.
Što je razlog tolikoj mržnji između ljudi različitih svjetonazora.
Mislim se mislim, kao prof. Baltazar, i pada mi na skromnu pamet misao da je stvar u glasnicima tj interpretatorima poruka. Nešto je u njima što neda onim drugima da ih se pravilno shvati. Ne mogu reći istinito jer je istina vrlo daleko od svakog od nas.
I onda mi pada na pamet jedna zgodna, u tom smislu, pričica Sorena Kierkegaarda o klaunu, požaru i selu.
U Danskoj u na rubu sela cirkuski ljudi razapnu šatore- spremaju se za nastup. Izbije požar i direktor cirkusa pošalje klauna, koji je već bio spreman za predstavu, da otrći u selo i dovede pomoć. Zabrinut je i za selo jer su okolo osušena polja i trava. Klaun pohita u selo i počne vikati i moliti seljane da pomognu cirkusu gasiti vatru. Stanovnici sela shvatili su klaunovu viku kao reklamu za buduće predstave u cirkusu. Pljeskali su i smijali se razdragani. Što je klaun više zapomagao i što su mu iz očiju više frcale suze seljani su se sve više zabavljali i oni sami su se smijali do suza. Kad je vatra došla do sela bilo je kasno za svaku pomoć. Izgorjeli su i cirkus i selo.
Glupo je tu naglašavati zaključak, ali ipak postavljam pitanje:
Tko su naši glasnici? I je li stvar u njima?
Jer, ne dođu li pravi bit će kasno. Izgore u međuvremenu kuća.
I dalje ne mogu odoliti Ivanu Slamnigu. Da mogu sve bi mu dala.
Zemlja I.
Seattle
Prodat ne mogu to što mojim posjedom nije
prodat ne mogu tlo, kojemu pripadam sam.
Reče bijelcu Seattle, Suqamisha mudri poglavar.
Prodat ne mogu tlo, kojim luta bizón.
Zemlja je moja mati, to već predobro znadem.
Kako je mogao znat da mu je zemlja mat.
To mu je ona rekla, jer znade govoriti zemlja,
govori zemlja to znam, jer i sam je dobro čuh.
Zemlja II.
Kikiriki
Zemlja koju proglasih svojom, prihvati moju taštinu,
znala je savjet mi dat, gdje da posadim što,
breskvu ovdje posadi, a tamo ti manjka trešnja,
ovdje će rasti grah, a tamo ti manjka trs,
travicu posij ovuda, da živica društvo imade,
a onda, dijete, čuj, da budeš potpuno moj
utrobi majke se vrati, što čeka otkad se rodi.
Umri mi čedo milo, smrt dosta je poznata stvar.
Otvori tu se zemlja i stvori se jama duboka:
svaka je bila grob – kao za maleno ja,
ja se strovalih i padoh ko ono neživo tijelo,
nada mnom zacijeli tlo, ne ostade rane znak:
a onda tu izniknu zelen kikiriki ko čarobni grašak,
i procvjeta, propupa pup – i stapka se usmjeri tlu
za čas izraste i cvijetak i sve se vuče u zemlju,
tu se rodi i plod, – osmica, zipka i lijes,
tako se opet ponovih, komada osam do devet,
kolijevka ona i lijes bili su sjeme i plod,
lijepo su niknuli ondje gdje zemlju proglasih svojom.
nedjelja, 06.01.2013.
DAN UNAPRIJED
Imam prijatelje muslimane koji mi svake godine čestitaju Božić. Pri tom se osjećam neugodno jer ja im nikad ne čestitam njihove blagdane. Jednako se tako osjećam kad vjernici pravoslavne crkve slave Božić.
Iako.., do rata čestitala sam se i obrnuto sa poznanicima i susjedima Srbima. Još se sjećam okusa žita. Onda je to stalo. Gledali smo se preko nišana pa bi sva ta čestitanja izgledala umjetno, iako danas mislim drugačije.
Osim u užoj obitelji. Tu smo se silno trudili pokazati da ih još uvijek volimo.
To rade ratovi. Razdvajaju i uništavaju prijateljstva, poznanstva, a vrlo često i obitelji.
Ne govorim o pravici i krivici. Ne govorimo razlozima ratova. Mislim da ne postoji pravedni rat.
Što je sa obrambenim ratom?
Kršćanstvo, moje, kako ga ja shvaćam, uči me nećem drugome. To kršćanstvo govori mi da se do cilja ne smije doći lošim i zlim postupcima. Uči me da cilj ne opravdava sredstvo.
A tu je i ona krajnja, zaoštrena premisa: ubij da ne budeš ubijen ili ubij da bi spriječio veće zlo.
Što s tim?
Nekad ti razum ne daje odgovore.
Sve religije imaju moralnu teologiju. Svaka religija je put etike.
Čovjek je, bio teist ili ateist ili kako neki vole reći agnostik, biće etike.
Homo etikus.
Čovjek je na zemlji jedino biće koje može razlikovati dobro od zla.
Ima razum koji spoznaje
Ima volju- hotićnost , hoću- neću- odluku
Ima slobodu izbora. Gdje nema slobode ne može biti govora o odgovornosti i moralnosti.
Ali čovjek ima još nešto. Ima savjest.
Savjest je nama koji vjerujemo glas Božji. To je svetište čovjeka. Kao srčika u stablu. U tom svetištu (savjesti) kažemo mi vjernici sreću se Bog i čovjek.
Nitko ne smije raditi protiv savjesti i nitko je ne smije ometati.
Savjest se vječito razvija. Formira se cijeli život.
Sretan je čovjek koji živi dovoljno dugo da svoje postupke uskladi sa savješću.
A što je čovjekova dužnost u ovom životu?
Samo činiti dobro!
Definicija dobra po sv. Tomi jest: Dobro je ono što treba činiti.
Čovjek je biće koje spoznaje dobro.
Dobro činiti, zlo izbjegavati i to govori sv. Toma.
Od početka čovječanstva, onog razumnog perioda čovječanstva, ljudi se pitaju: Što mi je činiti?
Što mi je činiti moj Bože?
To isto pitam se i ja.
Moji prijatelji druge vjere i nazora ne čitaju moj blog, ali ja ću započeti sa čestitkama ovdje na blogu.
Ai čestitka je lijepa:
Mir Božji. Hristos se rodi.
Ali ne mogu odoliti ovim stihovima velikog Ivana Slamniga:
Gospodin Jacobson napušta
Gospodin Jacobson napušta
Hrvatsku. Odlazi mrk i ljut.
Kakva obala. Ljudi. Mrak.
Tek naučili sricati jezik/
ZNAK, majstori,rublje,ob-
laci, kiša i već napuštaju taj sretni funkcionalni, ah.
brak.
Pada drveće. Pada drvo po drvo. ZNAK po ZNAK.
Gospodin Jacobson napušta
Hrvatsku. Odlazi mrk i ljut.
Slam niger crni ovan puše
niz brdo u svinut Rog, s
broda gospodin maše pa nek'
vas spasi sam gospod Bog.
Ja: Ima objašnjenja da je Jakobson lingvist, ali ja sam ga shvatila kako sam htjela, a vi kako vam drago.
