odmak
srijeda, 30.12.2015.
Nježno prisijećanje
Slobodan dan. Puše bura. Vedro je . Nije hladno. Sutra je stara godina i nas jedanaest sastajemo se u mene na čašicu razgovora puno jela i pića. Ogavno puno. Sram nas bilo, ali što nam preostaje. 'Dobri' smo mi ljudi. Brinemo o svojoj djeci, rodbini, prijateljima, ali i o nepoznatima. Bližimo se kraju. Ali, još smo živi.
Mjesto da šetam po prelijepom Splitu, evo me u kući. Sam u kući puta... tko zna koliko puta, ali nisam posve sama. Tu je jedan unuk i njegova mala Anđela.
Pogledajte ih: Djeca jesu, ali misle ozbiljno. U ljubav se ne treba dirati. Ako je prava traje cijeli život.
A ja? Preispitivam se, po običaju. Evo jedan stari post u tom smislu.
09.01.2008., srijeda
VLČ. ZLATKO SUDAC
U dilemi sam kako započeti.
Možda krenuti faktografski. Nekim redom. Onako kako su se stvari odvijale ili posložile.
Pred tri godine moja prijateljica D. me nazvala pitati bili htjela s njom ići kod vlč. Zlatka Sudca.
Priznajem ne volim ništa u crkvi što miriše na fanatizam i pretjeranosti. Trudim se zanemariti određen ceremonijal, obleku, visoke kape sav onaj ritual koji ide uz određene događaje vezane za crkvu. To mi je problem kod svih uniformiranih priča iako sam svjesna da tako mora biti i da se oblačenjem, nošnjom i slično šalje poruka onom drugom o čemu se tu radi i tako, ako ništa drugo, najvažnije od svega štedi vrijeme.
Ali ja… ja sam slobodni strijelac kojeg ili bolje rečeno koju su cijeli život slamali, povijali i pokušavali ustrojiti, a ja se ne dam pa ne dam. Ali ide vrijeme stiže rok eto vraga skok na skok i u to ime me hvata prpa.
Bojim se ognja paklenskog u kojem će se moja duša i tijelo pržiti i peči. I ako je to tako, u što duboko vjerujem da jest, krajnji je tren da poradim u tom smislu na sebi.
Moja pok. prijateljica D. koja je prolazila kroz teške bolesti zamolila me, svojevremeno, da pođem s njom. Izabrala me jer smo bili sličnih sklonosti i pretpostavila je da ću ići. Rekla sam hoću iako nisam bila oduševljena. Obećala sam više radi nje iako me držala malo i znatiželja. Međutim, kod vlč. Sudca nije jednostavno doći. Uglavnom se, koliko ja znam, ide preko udruga boraca domovinskog rata. Za njih je držao neku vrst seminara – duhovne obnove, a uistinu im je bilo potrebno. I još uvijek je.
Uglavnom tu prvu godinu nismo uspjeli otići. Pozvali su nas ali ja sam bila na putovanju i ona nije htjela bez mene ići.
Onda se vlč. Sudac razbolio. Dugo ga nije bilo. A onda se moja prijateljica ubila. Pisala sam o tome. Nevažna je činjenica mog pisanja o njenoj smrti. Puno je važnije što nje više nema i što se mi, preostali iza njene smrti, mučimo grižnjama savjesti da nismo znali prepoznati njene vapaje. Oglušili smo se od njih i pustili je umrijeti.
U svakom slučaju pred neko vrijeme su me iz te organizacije pozvali u jedan četvrtak bi li htjela sutradan u petak poći u Betaniju ( tako se naime zove kuća u mjestu Ćunski na Lošinju u kojoj vlč. Sudac drži duhovnu obnovu). Zatekli su me. Bila sam zaboravila na njih. U petak sam imala neodgodive poslove. Čak me nitko nije mogao zamijeniti. Rekla sam da ne mogu, a onda sam dodala kako bih molila da me u buduće obavijeste na vrijeme.
Netko na telefonu, do jučer bih rekla sirovina, vrlo nestrpljivo i bezobrazno mi je odgovorio nešto u stilu: Neće više biti te prigode i što si ja umišljam.
Preko vikenda kad sam malo zaboravila na poslove počela me peći savjest. Razmišljala sam o svojoj prijateljici. Činilo mi se da sam je opet izdala. Ako me pozovu, pomislila sam, poći ću obavezno.
U ponedjeljak su me ponovo pozvali. Netko je odustao. Odmah sam prihvatila.
I sad nastupam ja sa mojom naravi. U autobus se ukrcao jež u mom liku uvučen u sebe sa svim bodljama izbačenim vani. Spremna na obračun. Nikome nisam rekla gdje idem jer bi mi se, uglavnom, smijali. Što da govorimo o profilu putnika. Recimo da je to prosjek jedne bolničke sobe u sirotinjskoj bolnici. Ili možda vod vojske iz bivše. Zatvorila sam oči i molim Boga da mi da snage izdržati i još ga, odjednom, molim da uvuče moje bodlje i otpore i otvori moje srce. Molim ti se Bože, govorim u sebi, daj mi puno dobre volje i razumijevanja.
I onda nastupa moja druga narav. Počinjem promatrati sa humorom. Pjesme koje smo u autobusu slušali, pa molitve… Sirovina mi je dodala mikrofon- trebala sam moliti ali ja ništa ne znam napamet- još tako javno. Spetljala sam se i odmah dodala dalje. Pretpostavljam da me već cijeli autobus prezire.
Smještaj u nekom privatnom pansionu. Prljavo, hladno ( kasnije sam doznala da su drugi prošli bolje).
Uglavnom evo nas na kraju u dvorani. Zamoljeni smo da ne kasnimo, ugasimo mobitele itd itd. Domar, pretpostavljam da nije svećenik jer ima nečeg lagano bonvivanskog, upoznaje nas sa protokolom. Uglavnom koliko što košta i gdje se što nalazi i kako će se dalje sve odvijati. Vidim da nisam samo ja u otporu.
Onda započinje pjesma, vrlo lijepa. Pjevaju jedan mladi čovjek (kasnije sam doznala da je đakon) i jedna poznata pjevačica lake glazbe, predivnog glasa. Istina u posljednje vrijeme je nema na estradi. Netko je rekao da je tu na duhovnoj obnovi.
Ulazi vlč. Sudac.
Dojam je predstave- njegova bijela haljina, izgled- tako zamišljamo Isusa. Ali.., u njegovom stavu, nekoj vrsti radosne poniznosti- ne znam je li to pravi izraz za njega, odjednom- ne bih htjela djelovati zatucano, ali sve moje ograde su se izgubile, otpilila sam bodlje iščupala ih i počela ga slušati. Prepustila sam se.
Tri dana vlč.Zlatka Sudca je premalo da čovjek postane ono čemu naša duša teži, bar moja. Biti dobar, jednostavna srca koje osluškuje druge, voli ih i služi sebi, drugom čovjeku, cijelom Božjem svijetu, pati sa patnjama drugih, nastoji pomoći. Nastoji živiti istinito.
Nikako lagati sebi ni drugome. Laž, prevare, … ne živimo li danas tako?
Vrlo teško zaplačem. Pred drugima skoro nikada. Uopće ne volim pokazivati emocije takve vrste. Tri dana pod vodstvom u osjećajima, razmišljanjima, propitivanjima, praštanjima sebi, drugima i Bogu… plakala sam, plakala i plakala. Nisam se čudila drugima. Ali sebi..?
Jesam li to uopće više ja, sad je pitanje?
Mali je broj ljudi kojima ne mogu oprostiti, mislila sam, ali kad sam napisala na papir (domaći rad zadan od Zlatka Sudca) ispala je podulja lista. Podvucite crtu ispod te liste i prestanite mrziti te ljude.
Na mojoj listi osim ljudi našli su se i komunizam, ali ispod njega i katolička crkva.
Pokušavam oprostiti i sebi, nadam se da ću uspjeti. Bogu sam davno oprostila.
Molim da oproste meni one koje sam ja povrijedila.
Pustimo prošle bitke i ratove! To je govorio. Govorio je meni! Takav je to dojam. Vjerojatno je svatko tako osjećao. Govori baš meni, tako su mislili. Čini se da nam je otvorio srce i dušu. Svoju i našu. Iskrenuo nas naopako i istresao sve loše.
Ništa novoga, bar meni, nije rekao, ali govorio je na takav način da je dotakao bit i naše duše.
Jer nije problem u grijehu, zlodjelu, nego je problem što se u nama gomilaju loši osjećaji koje da bi ih zaboravili ili da ne bi mislili na njih upadamo zbog lošeg osjećaja sve dublje u zlo stanje. Plodovi grijeha, a ne sam grijeh, su dakle veće zlo. Zatvaramo nakon grijeha srce i prestajemo razmišljati. Jedemo, pijemo, zabavljamo se na svake načine.
Ostajemo daleko od fundamenta srca.
Čini nam se da je s nama gotovo. Tko nas više iz tog stanja može iskopati. I sam nas je Bog odbacio. Tako teku naš misli.
Ali varamo se. Bog oprašta. Ostalo je u nama. Moramo imati povjerenja u samoga sebe.
Neobično iskustvo o kojem neprekidno razmišljam. Raspitivala sam se o mogućnosti ostajanja deset, petnaest, mjesec dana uz kontemplativno vodstvo. Život ide kraju. Dobro sam se uopće te činjenice sjetila. Ali ostati tako dugo je nemoguće. Vlč. Sudac je rasprodan, a nas je puno. I potrebnijih nego sam sama.
Ali, ako ikad bude moguće i pozovu me ponovo ću ići.
Na povratku s pređenim kilometrima padala je i naša svetost. Nakon svetih pjesama i molitve došli su na red filmovi- komedije sa Severinom u glavnoj ulozi i pomalo zeza i šale koje su prelazile granice svetosti, ali to je ljudski. Ali odkuda god dolazili i koliko različiti bili dijelili smo iskustvo koje nas je približilo i nadam se učinilo boljima. Bar u želji.
p.s. Vidim da je ovo moj stoti post. Malo simbolike nije na odmet.
Oznake: malo preispitivanja
ponedjeljak, 28.12.2015.
Hrvati bi trebali napasti Njemačku
Vratila sam se iz Zagreba. Badnjak i Božić. Dva dana u krugu djela obitelji. Lijepi dani.
Bili smo na Božić na misi. Propovijed bez politike i puna ljubavi za sve ljude svijeta. Ja se odmah nađem u kolopletu dobrote i čini mi se da je baš sve onako kako treba biti.
Kući uz obilno jelo išli su i razgovori. Trebali biste poznavati mog najmlađeg sina koji voli takve skupove. Voli obitelj, prijatelje i fešte. Njegova mala četveročlana obitelj...mmm. Rado sam s njima. Spremaju i mjesto u novom stanu za mene.
Stara raznježena bakuška. A moja snaha kaže: Ti nisi samo moja svekriva. Ti si meni prijateljica.
Ali ova baka ima i drugu djecu i njihovu djecu i isto ih tako voli, ali...ima ona i svoju svojeglavost. Na sreću još uvijek sam svjesna svoje naravi. U meni kuha i vrte se svakojake ideje koje svako malo kao vulkan izlete vani.
Za poklon, iako smo rekli da ove godine nećemo kupovati poklone odraslima dobila sam knjigu od Hannah Arendt: Izvori totalitarizma. Po želji. Tek je izišla i skoro je rasprodana. Potrudili su se da je nađu.
Ako niste ništa čitali od autorice nađite bar:Eichmann u Jeruzalemu ili Banalnost zla.
No da, razgovori tih dana. Moja prepametna sestra i ostali prepametni ljudi i nas par starijih ranjenih komunizmom tko više tko manje. Treba napomenuti da nas je kroz stan prošlo najmanje četrdesetak ljudi u raznim satima, ranim i kasnim.
Naravno, razgovori izazvani izborima. Prvi put je da ovi uvjetni lijevi, pametni i mlađi u svemu vide teoriju zavjere.
Evo kao ide ta priča: Most je od početka znao da će koalirati sa HDZeom i da će Orešković biti predložen za mandatara. Skratila sam jer je tu bilo raznih konotacija . Od nekakvih sastanaka u Italiji, spominjao se i Sanader, pa prodaja Plive i ulazak farmaceutske industrije preko Oreškovičća i najgore vrste kapitala u Hrvatski prostor.
Malo sam se isključila iz rasprave. Glasala sam za Most jer sam htjela treću opciju. Nekako mislim da su i ostali glasači Mosta isto mislili. Što se tiče komunizma jednako je raspoređen u obe dosad vladajuće stranke. Razlikuju se u retorici. Nažalost od socijalizma nema ni jedna ni druga niti S. Svi su oni prožeti kapitalizmom najgore vrste. Ako ovaj novi papa, ali i druge vjerske zajednice, pa i istočne priče – ne nevažne, dapače i svi oni koji jednako misle svojim svjetonazorom i molitvama nešto ne promijene ovaj svijet ide u prdec.
Što može mali čovjek ? Može, mislim. Djelovanjem možemo i trebali bi pridonijeti boljitku čovječanstva. Poslovnom, obiteljskom i svakom drugom etikom i moralom. Uvažavajući svakog pojedinačno. Možda se stvori kritična masa dobrog ozračja.
Naivna, pa što? Pred dvije tisuće godina pojavio se Bogo-čovjek u kojeg hoću vjerovati. Je li mogao biti naivniji on i njegov nauk. Njegova riječ bez vojske i oružja protiv vlastitog naroda i okupatora Rimljana. I ta riječ još traje. Zloubotrebljavan vrlo često, ali kad se vratimo na izvore daje nadu, tješi i uvjerava da je dobro jače od zla.
U jednom trenutku sam rekla. Aha, teorije zavjere! Kad bi to bila istina ne bi bilo povijesti.
A, otac moje snahe je dao odličan prijedlog. Mi bismo Hrvati trebali napasti Njemačku. Boriti se dva-tri dana pro forma, a onda se predati.
I to je mogućnost.
Oznake: rat s Njemačkom
subota, 19.12.2015.
Haug
Evo me. Napisala komentar na lajonsičin blog i taj je u nekoj mojoj glupoj pogrešci nestao. Odgovaram joj ovim postom. Da se razumijemo volim ja lajonsicu i ona to zna.
Ne moramo se slagati u razmišljanju, ali se cijenimo po drugim osnovama.
Svi govorimo o događaju u Osijeku. Vidim da se i kod nje usijalo. Stara gospođa je pogriješila, ali policajac je pretjerao.
I ja prijeđem preko crvenog. Nekad dobro pogledam, a nekad bogme jer sam zamišljena i bez gledanja. To mi je, trebala bih psihijatra, posebno slatko. Moja djeca i prijatelji neprekidno galame na mene. Ljute se i misle da ću ja tako jednog dana nestati sa lica zemlje. Ali, mora biti da je oko mene cijela četa anđela čuvara, jer sam još živa.
Inače sam građanin pokorni. I preko mjere, ali preći cestu tamo gdje nikako ne bih trebala, to mi je kao neki ispušni ventil za sve ono što sama manja od makova zrna.
Ali, sad ću se čuvati. Bar mislim. Da me netko onako baci na pod razlomila bih se.
A, što me tu ljuti je upravo taj nesrazmjer prekršaja i kazne.
S našim velikim lopovima svi postupaju u rukavicama, ali onu mlade ljude, jer je netko iz grupe upalio onog svijetlećeg vraga.., bengalke. Nije lijepo, ali onako ih baciti na zagrebački pod i držati ih satima...
Mi kao da smo kolektivno, kao narod, poludjeli. Divimo se lopovima i silnicima. Kažnjavamo samo malce. Svjetonazorima i politikom vučemo i dijelimo se kao rogovi u vreći, a sve nam propada i školovana mladost nas napušta i to nije nikakva demagogija - ovo što pišem.
Mislim da smo s kažnjavanjem krenuli od kraja. S vrha brijega, a dno sante leda je sve dublje i nevidljivije.
Sinoć prebacujući se sa one emisije koja ide u petak na nekom kanalu, Dean Duda i ostali, na Ništa Kontra ( kakva je to uopće spačka staviti ih u isti termin) slušam i gledam Čačića koji se neda ugasiti. Dominira, kao jedini ispravan. Nazvati onog mladog čovjeka anarhist, stvarno...
Mogu se ja s mladim filozofom slagati ili ne slagati, ali odupro mu se i svaka čast. Dosta je Čačića i ljudi od jučer. Hrvatska ne raste nego tone. Iz svake stranke. Baš me čudi da nije nitko dao stranci ime Hrvatska tone, kao što su duhoviti Česi jednu nazvali Stranka ljubitelja piva.
Bili Mostovci pravi ili ne (hoću vjerovati da su pravi, pa ako su i naivni), bar su pokazali pravo lice političara i ljudi koji vode ovu zemlju.
Od sada neću oprostiti mojim starima što su ginuli za Hrvatsku i ostavile me ovakvu staru i nikakvu da još moram raditi jer dugovi rastu. Svako malo se sjeti netko da sam nešto dužna. Od poreza do hrvatskih voda sad i Telecom koji me ljutio i kojeg sam ugasila krajem šestog a sad mi šalju opomenu pred pljenidbu da sam dužna sedmi, osmi i deveti.
Srce mi se uzlupalo, moram piti apaurine, jer povuci potegni uvijek su u pravu, a ja sam stara baka koju treba baciti na pod.
Fuj i Haug!!!
Oznake: preko mjere
utorak, 15.12.2015.
Teizam, a napominjem da mi ništa ne smeta ni ateizam niti bilo koje drugo uvjerenje, ako nikoga ne ugrožava.
.
ponavljam jedan vrlo stari post (2007. god.)
Sjećam se, a rado bih da ne, vremena kad je bilo jako nezgodno biti vjernik. Ali nekako i posebno. Kao tajna organizacija, proganjana pa na neki način ekskluzivna. Iako ima onih koji su imali druga, ljepša iskustva.
Mogla bih sad nabrajati sve radnje i načine razmišljanja i življenja koji idu uz teizam, ali odustat ću odmah na početku jer nas istinske vjernike bilo koje vjere ništa, ako odbacimo folklor tj. običaje područja, zemlje, raznih liturgija, imena Boga, boje kože, međusobno ne razlikuje
.
A što znači biti istinski vjernik?
Evo jedne Borgesove misli – molitve?:
RELIGIO MEDICI, 1643
Štiti me, Bože! (Peti padež tu je,
Al riječ isprazna Nikoga ne zove,
Tromost je samo povod vježbe ove,
Koju u suton plaho ispisujem.)
I ja ću reći: Zaštiti me od mene,
Ko što su rekli Montaigne, Browne i ini;
Nešto mi zlata osta, bar se čini,
Prikupljenog u očima od sjene.
Zaštiti me, Bože, od nestrpljenja
Po kom bih mramor, zaborav bit htio;
Zaštiti me od onog što sam bio,
Jer što je bilo to se već ne mijenja.
Ne od rujnog koplja ni od mača,
Već štiti me da nada ne nadjača.
I sad ova zadnja rečenica:
„Već štiti me da nada ne nadjača“ !?
Ta nada koja vjernike moje vjere čini anakronima, bljutavima, bljuvotinama, neiskrenima, onima koji ližu oltare, lažovima jer kradu lažu, ubijaju – ispovijedaju se u NADI , ostavljena im je NADA da će biti spašeni.
Je li na takvu Nadu mislio Borges?
Ili je u svoj sveobuhvatnoj moći poimanja vidio NIŠTAVILO i nije se želio nadati?
Ili se nije želio uzdati i živjeti u nadi oprosta?
Je li želio, htio, već na ovoj zemlji doseći savršenstvo. Dok je živ živjeti vjeru:
'Deset zapovijedi'
Ispisanih na one dvije kamene ploče, brzo, brzo Bog je pisao, uokolo se sve dimilo i prašilo jer je Mojsije nestrpljivo čekao daljnje upute. Slutio je Mojsije ( Ne Bog, On je znao) da dolje u pustinji, kojom je izabrani narod lutao, njegovi sunarodnjaci kuju zlatno tele i njemu se mole.
Ili RELIGIO MEDICI 1643 ima drugo značenje?
A kad sam već kod Borgesa evo još jedna njegova molitva:
Molitva
Moja usta izgovarahu i izgovarat će, tisuću puta, i na dva jezika koji su mi prisni, Očenaš, ali ga samo djelomično razumijem. Jutros, 1. srpnja 1969, želim pokušati izreći molitvu koja bi bila osobna, a ne baštinjena. Znam da je posrijedi pothvat koji iziskuje gotovo nadljudsku iskrenost. Očito je, već na početku, da mi je zabranjeno tražiti. Iskati da mi oči ne obavije mrak bila bi glupost; znam mnoštvo osoba koje vide a koje nisu osobito sretne, pravedne ili mudre. Tijek vremena već je potka posljedica i uzroka, tako da bi tražiti kakvu god milost, pa bila najmanja, značilo tražiti da se slomi neka spona te željezne potke, tražiti da je ona već slomljena. Nitko nije vrijedan takva čuda. Ne mogu preklinjati ni da mi grijesi budu oprošteni; oprost je čin nepojmljiv, i samo ja mogu sebe spasiti. Oprost čisti uvrijeđenog, a ne vrijeđaoca, kojeg se to gotovo i ne tiče. Sloboda mog izbora možda jest prividna, ali ja mogu davati ili sanjati da dajem. Mogu dati hrabrost koje nemam; mogu dati nade, koje nema u meni; mogu pokazati volju da shvatim ono što jedva poznajem ili nazirem. Želim da me manje pamte kao pjesnika a više kao prijatelja; da tkogod ponovi neku kadencu Dunbarovu ili Frostovu, ili onog čovjeka koji u ponoć vidje drvo gdje krvari, Križ, i da pomisli da je prvi put ču sa mojih usana. Drugo me se ne tiče; nadam se da zaborav ne kasni. Ne znamo nakana svemira, ali znamo da pronicavo razmišljati i raditi pravedno znači pomagati tim nakanama, koje nam neće biti otkrivene.
Želim umrijeti sav; želim umrijeti s ovim drugom, svojim tijelom.
Oznake: dani molitve i zaborava
srijeda, 09.12.2015.
Lijepi dani
Htjela bih napisati jedan vrlo vedri post kako se pristoji i red je u ovom mjesecu kad se očekuje dolazak malog Isusa, a i Sveti Nikola je prošao, a ne treba zaboraviti ni sv Luciju koja u Dalmaciji također nosi darove. Poklone, kaže moj Toma.
Evo ga. Pogledajte to lice. Fotografiju je napravila ova baka.
Izraz lica, oči, usne, duša. Pravi portret malog bića s velikim upitnikom sebi i svijetu, možda i nevidljivim silama Nije bio sretan. Nešto se dogodilo. Nije baš siguran kako reagirati. Zaustavljen unutar sebe.
Srce moje malo. Baka na njega cijelo vrijeme misli.
Dakle, kažu mama i tata do jučer su se pisala pisma malom Isuseku za poklone, pa su se zatim pisala nova pisma: Dragi mali Isuse, molim te zanemari prošlo pismo, jer ja danas imam drugu želju. I tako sve do jučer. Gotovo je rekla je mama. Nema više pisama. Nema mali Isus toliko vremena da pročita sva pisma sve djece svijeta i još nova pisma, ispravke prijašnih želja, iako bi baka kupila i darovala sve za što je mali Isus zamoljen, ali i bakine mogućnosti idu kraju, pa treba poslušati savjet njegove mame.
Na ovoj adresi imate jako lijepo opisano sve u vezi običaja Božića.
https://hr.wikipedia.org/wiki/Bo%C5%BEi%C4%87
Toma, a ime sve pojašnjava, nakon što je susreo sv. Nikolu upitao ga je : Jesi li ti pravi sv. Nikola ili si se samo obukao u njega. Nakon što je dobio odgovor da je on pravi,Toma je vrlo zadovoljan otišao svojoj kući. Sa svojom mamom i tatom i malom sestricom.
A mala sestrica za koju je mislio da je tu samo nekoliko dana kad se rodila, i da će nestati iz njihovog stana i njegovog života, ostala je, Bogu hvala. Rasla je sa svojim velikim plavim okama, pravo malo čuđenje u svijetu i pokazuje svoju volju, na što se Toma pomalo privikava.
Evo je:
Još u rodilištu
otvorila je oke s upitnikom još u rodilištu
i evo ih: mama, tata Toma (gleda u pod, nije posve siguran što će biti s novim bićem) i malena Frida zamotana u jastučić.
iscrpljeni velikim događajem spavaju:
spava i Frida
već smo malo veći
pogledajte točuđenje
kad je već tu, kaže Toma, da vidimo je li zdrava
Frida ide u život, velikim koracima
nešto joj se ne sviđa
juha,naravno
zna se i smijati
A sad dosta mama
Velika bakina srca u ovim lijepim danima.
Oznake: darovi
utorak, 08.12.2015.
Lijepi dani
Htjela bih napisati jedan vrlo vedri post kako se pristoji i red je u ovom mjesecu kad se očekuje dolazak malog Isusa, a i Sveti Nikola je prošao, a ne treba zaboraviti ni sv Luciju koja u Dalmaciji također nosi darove. Poklone, kaže moj Toma.
Evo ga. Pogledajte to lice. Fotografiju je napravila ova baka.
Izraz lica, oči, usne, duša. Pravi portret malog bića s velikim upitnikom sebi i svijetu, možda i nevidljivim silama Nije bio sretan. Nešto se dogodilo. Nije baš siguran kako reagirati. Zaustavljen unutar sebe.
Srce moje malo. Baka na njega cijelo vrijeme misli.
Dakle, kažu mama i tata do jučer su se pisala pisma malom Isuseku za poklone, pa su se zatim pisala nova pisma: Dragi mali Isuse, molim te zanemari prošlo pismo, jer ja danas imam drugu želju. I tako sve do jučer. Gotovo je rekla je mama. Nema više pisama. Nema mali Isus toliko vremena da pročita sva pisma sve djece svijeta i još nova pisma, ispravke prijašnih želja, iako bi baka kupila i darovala sve za što je mali Isus zamoljen, ali i bakine mogućnosti idu kraju, pa treba poslušati savjet njegove mame.
Na ovoj adresi imate jako lijepo opisano sve u vezi običaja Božića.
https://hr.wikipedia.org/wiki/Bo%C5%BEi%C4%87
Toma, a ime sve pojašnjava, nakon što je susreo sv. Nikolu upitao ga je : Jesi li ti pravi sv. Nikola ili si se samo obukao u njega. Nakon što je dobio odgovor da je on pravi,Toma je vrlo zadovoljan otišao svojoj kući. Sa svojom mamom i tatom i malom sestricom.
A mala sestrica za koju je mislio da je tu samo nekoliko dana kad se rodila, i da će nestati iz njihovog stana i njegovog života, ostala je, Bogu hvala. Rasla je sa svojim velikim plavim okama, pravo malo čuđenje u svijetu i pokazuje svoju volju, na što se Toma pomalo privikava.
Evo je:
Još u rodilištu
otvorila je oke s upitnikom još u rodilištu
i evo ih: mama, tata Toma (gleda u pod, nije posve siguran što će biti s novim bićem) i malena Frida zamotana u jastučić.
iscrpljeni velikim događajem spavaju:
spava i Frida
već smo malo veći
pogledajte točuđenje
kad je već tu, kaže Toma, da vidimo je li zdrava
Frida ide u život, velikim koracima
nešto joj se ne sviđa
juha,naravno
zna se i smijati
A sad dosta mama
Velika bakina srca u ovim lijepim danima.
Oznake: pokloni
