.
ponavljam jedan vrlo stari post (2007. god.)
Sjećam se, a rado bih da ne, vremena kad je bilo jako nezgodno biti vjernik. Ali nekako i posebno. Kao tajna organizacija, proganjana pa na neki način ekskluzivna. Iako ima onih koji su imali druga, ljepša iskustva.
Mogla bih sad nabrajati sve radnje i načine razmišljanja i življenja koji idu uz teizam, ali odustat ću odmah na početku jer nas istinske vjernike bilo koje vjere ništa, ako odbacimo folklor tj. običaje područja, zemlje, raznih liturgija, imena Boga, boje kože, međusobno ne razlikuje
.
A što znači biti istinski vjernik?
Evo jedne Borgesove misli – molitve?:
RELIGIO MEDICI, 1643
Štiti me, Bože! (Peti padež tu je,
Al riječ isprazna Nikoga ne zove,
Tromost je samo povod vježbe ove,
Koju u suton plaho ispisujem.)
I ja ću reći: Zaštiti me od mene,
Ko što su rekli Montaigne, Browne i ini;
Nešto mi zlata osta, bar se čini,
Prikupljenog u očima od sjene.
Zaštiti me, Bože, od nestrpljenja
Po kom bih mramor, zaborav bit htio;
Zaštiti me od onog što sam bio,
Jer što je bilo to se već ne mijenja.
Ne od rujnog koplja ni od mača,
Već štiti me da nada ne nadjača.
I sad ova zadnja rečenica:
„Već štiti me da nada ne nadjača“ !?
Ta nada koja vjernike moje vjere čini anakronima, bljutavima, bljuvotinama, neiskrenima, onima koji ližu oltare, lažovima jer kradu lažu, ubijaju – ispovijedaju se u NADI , ostavljena im je NADA da će biti spašeni.
Je li na takvu Nadu mislio Borges?
Ili je u svoj sveobuhvatnoj moći poimanja vidio NIŠTAVILO i nije se želio nadati?
Ili se nije želio uzdati i živjeti u nadi oprosta?
Je li želio, htio, već na ovoj zemlji doseći savršenstvo. Dok je živ živjeti vjeru:
'Deset zapovijedi'
Ispisanih na one dvije kamene ploče, brzo, brzo Bog je pisao, uokolo se sve dimilo i prašilo jer je Mojsije nestrpljivo čekao daljnje upute. Slutio je Mojsije ( Ne Bog, On je znao) da dolje u pustinji, kojom je izabrani narod lutao, njegovi sunarodnjaci kuju zlatno tele i njemu se mole.
Ili RELIGIO MEDICI 1643 ima drugo značenje?
A kad sam već kod Borgesa evo još jedna njegova molitva:
Molitva
Moja usta izgovarahu i izgovarat će, tisuću puta, i na dva jezika koji su mi prisni, Očenaš, ali ga samo djelomično razumijem. Jutros, 1. srpnja 1969, želim pokušati izreći molitvu koja bi bila osobna, a ne baštinjena. Znam da je posrijedi pothvat koji iziskuje gotovo nadljudsku iskrenost. Očito je, već na početku, da mi je zabranjeno tražiti. Iskati da mi oči ne obavije mrak bila bi glupost; znam mnoštvo osoba koje vide a koje nisu osobito sretne, pravedne ili mudre. Tijek vremena već je potka posljedica i uzroka, tako da bi tražiti kakvu god milost, pa bila najmanja, značilo tražiti da se slomi neka spona te željezne potke, tražiti da je ona već slomljena. Nitko nije vrijedan takva čuda. Ne mogu preklinjati ni da mi grijesi budu oprošteni; oprost je čin nepojmljiv, i samo ja mogu sebe spasiti. Oprost čisti uvrijeđenog, a ne vrijeđaoca, kojeg se to gotovo i ne tiče. Sloboda mog izbora možda jest prividna, ali ja mogu davati ili sanjati da dajem. Mogu dati hrabrost koje nemam; mogu dati nade, koje nema u meni; mogu pokazati volju da shvatim ono što jedva poznajem ili nazirem. Želim da me manje pamte kao pjesnika a više kao prijatelja; da tkogod ponovi neku kadencu Dunbarovu ili Frostovu, ili onog čovjeka koji u ponoć vidje drvo gdje krvari, Križ, i da pomisli da je prvi put ču sa mojih usana. Drugo me se ne tiče; nadam se da zaborav ne kasni. Ne znamo nakana svemira, ali znamo da pronicavo razmišljati i raditi pravedno znači pomagati tim nakanama, koje nam neće biti otkrivene.
Želim umrijeti sav; želim umrijeti s ovim drugom, svojim tijelom.
Post je objavljen 15.12.2015. u 10:46 sati.