odmak
utorak, 19.05.2015.
Nikad više ozbiljno
Dvije stvari:
1.
U dičnom glavnom Gradu nedavno je čovjek, koji je u samoobrani ubio drugog čovjek, a rečeno je na teveju sa Prisavlja (garancija istinitosti) i još ponekoj tiskovini (Apsolutna ISTINA) da je ubijeni bio ubačeni agent naših Vlasti i da ga je ubojica, taj čovjek, koji je to nedjeljno jutro odlazeći sa nedjeljne mise smirene i čiste savjesti odlazio kući i sam ubijen od nepoznatih lica.
Potpuno nesređena i kobasičasta rečenica nema zaključka pa ću morati napisati još jednu prosto raširenu kobasičastu rečenicu, a koja glasi:
Ubijeni čovjek s nedjeljne mise ubio je u samoobrani, u nekom blisko-prošlom vremenu,ubačenog agenta naših Vlasti tako što mu je zapovjedio, čini mi se pred svjedocima, da klekne i onda mu mirne savjesti ispalio nekoliko metaka u glavu.
Ostavio je pritom nekakav pištoljčić kraj njegova mrtva tijela, kojem je ubijeni navodno ugrožavao život čovjeka, i mirne i čiste savjesti otišao svom domeku, ili već negdje, možda na misu. Oprosti mi Bože što Tvoje predstavnike i opunomoćenike ovdje na zemlji, stavljam u ovaj kontekst jedne i druge Vlasti.
(Tu moram spomenuti krilaticu koja ovom domovinom leti sa cvijeta na cvijet i na sve njihove oprašivače, a glasi: Svaka zemlja ima svoju mafiju, a Mafija ima svoju zemlju Hrvatsku.(ne sviram klavir, ali svirat ću kad-tad)
- Jasno je da su naše Vlasti, neka već institucija koja misli isto kao i ostale SAMOSTALNE I NEOVISNE institucije od svake vlasti i politike, zaključile se da se radilo o ubojstvu u samoobrani – tzv olakotne okolnost koje su ga ostavile, samo njima tim vlastima, na oslobodi, ali mu je ta sloboda ipak došla glave
.
2. (druga stvar)
Pišem nešto o radu,ali i duhovnosti- upozoravam ateiste ali i teiste da taj naziv nema veze s vjerom nego s nastojanjem svakog radnog čovjeka (ali i neradnog) da svoj život, svoj identitet, zadovoljstvo, ljubav i sreću nađe u svakom vidu svog života pa radilo se i o radu i iskorištavanju čovjeka po čovjeku.
I tako zaronim u svašta. Kvraguc . Prijateljica i ja za svaki smo se ispit spremali tako da bi nam soba bila puna debelih knjižurina i enciklopedija.
Prijatelji bi navratili i odmah otišli. „One dvije opet oru“, bio bi komentar.
I tako za jedan mali seminarčić kopam po raznim člancima i nešto knjiga, ajd' da vidimo, mislim se- Što to Rad jest.
Nije bezrazložno crvenim slovima, koje malo bacaju na rđu. Pročitala i Marksov 'Otuđeni rad'.
Svi znamo onu: Tko ne radi ne treba ni jesti?
Na kakvu se to vrst rada odnosi? Možda na ono pravo oranje na njivi ili za nekom robotiziranom makinjom u tvornici. Kao u Chaplinovom filmu 'Moderna vremena'.
Neću vas zamarati ali kroz povijest rad je uvijek bio tlaka i nekako se uvijek vezao uz muku i nezadovoljstvo. Tako su ga uglavnom svi doživljavali. Čak kad gledate etimološki izraz za rad:
Travail – francuski potječe od lat. Tripalium, a ta riječ označava spravu za mučenje koju čine tri štapa.
Grčka ponos, riječ za rad, znači tuga.
Njemačka Arbeit- označava tegobu i nevolju.
Hebrejska avodah ima etimološko porijeklo kao i eved- a to je riječ koja znači rob.
Mogli bi tako u nedogled, ali više-manje je jasno o čemu se tu radi.
Ali, danas nakon godina iskorištavanja čovjeka po čovjeku pokušavamo osmisliti,a i onih krasnih godina kad su radnici samoupravljali, ako možemo, taj negativni pojam i prizvuk, a i sami čin da nam rad, u manjem djelu čovječanstva- bar na Zapadu, ili bar onih koji mogu birati, bude ujedno i zadovoljstvo.
Jedan od mojih mlađahnih prijatelja kaže: o čemu govoriš ja sam duhom i tijelom 24 sata u svom poslu. Istina je. No on radi umno što se do nedavno nije ni smatralo radom.
Kao oni prvi veseli filozofi Grci koji su šetali vrtovima i sa svijećom u ruci tražili čovjek, a koji su govorili da rad i filozofiranje ne idu zajedno. Da se filozofiranje odvija u dokolici i da je to jedino mogući način života za filozofa.
Filozofiranje je rad na samom sebi- Wittgenstein
Malo su, generacije koje su došle poslije njih, pretjerivale u toj tvrdnji, jer pažljivo ih iščitavajući vidjelo se da nije posve tako.
Neću više gnjaviti, ali čini mi se da je Domovina Hrvatska na pravom putu. Na prvom smo mjestu u ujedinjenoj Europi po ljudima koji ne rade. Malo kruljenja želučeka- pa što to nikome ne smeta i tko im je kriv što se ne bave politikom.
Sve sam filozof do filozofa, jer je dokolica slađa, a i RAD NA SEBI je jako, jako važan. A u tu grupu se ubrajaju i djeca tih 'filozofa'- ne zaboravimo žene.
Najme u jednom sličnom seminarskom radu o radu spominjanom u Bibliji vrli pisac kaže da je i Bog radio jer je stvorio sve što postoji i samo se jedan dan odmarao.
„Prema Bibliji čovjek nije samo muškarac nego i žena“, piše vrli pisac. Nego i žena-Asti ga Mande, čudili bi se stari Splićani- ili „Ljudi jeli to moguće!“- ajde sjetite se tko je to govorio.
Imam još puno toga za reći, ali neću. Neka bude moja zadnja, ali možete štogod i vi nadopisati. Svaku cijenim.
Oznake: samoobrana, rad
nedjelja, 10.05.2015.
Malo objašnjenje
Dr N. je došao na kraju. Kad je već droga bila iza nas, a pojavio se alkohol, kad više nisam imala snage voditi ga za svaku sitnicu u Zagreb.
Slaba volja mog sina. Nemogućnost psihe da se sudari sa stvarnošću. Do tada smo svaku krizu rješavali u Zagrebu. Tamo nas je čekao dobri i punog srca dr. Sakoman, kojeg su iz tko zna kakvih razloga maknuli iz posla u kojem je učinio toliko dobra.
Preskakali smo Split, jer su u bolnici bile 'moralne' veličine koje su slušale svoje sonorne vrlo 'pametne' glasove, i ljubile svako jutro svoju sliku u dnevnoj štampi.
Ovaj svijet živi od površnosti i na površnosti. Medijske osobe. Ljudi od papira koji žive kroz žutu štampu, a sve je žuta štampa. Ozbiljnih novina nema ili se postepeno gase.
„Što biste htjeli kolegice, pa vaš je sin prošao delirium tremens, on je alkoholičar.“
Prezir, prezir koji me poklopi, obavije: Kriva si, kriva si- ti si mu majka- tako si ga odgojila. Ono kolegice još je više istaklo moju nesposobnost i krivnju. Sjedili smo kolega i ja po raznim medicinskim tijelima. Poznavali smo se na taj način pa je imao nekog respekta prema mojim 'funkcijama', određenom trudu, ali ukopavalo me u moj jad još više.
Hoću li znati objasniti ozračje moje obitelji. Mojih gena koji žive, životare bačeni na rub vrijednosti: domoljublja- u tom smislu stradanja kroz generacije, potom odgoju kojemu se rugaju, napravi to pošteno- u obitelj su nam se pridružili poštenjaci, prezime koje izaziva čuđenje, a ponekad i ruganje.
Imaj sućuti. Budi samilostan. Radi po pravdi. Preispituj sebe, da ne govorim o Bogobojaznosti čak i kod onih članova obitelji koji kažu da su ateisti. Oni taj transcendentni moment nazivaju svemirskom pravdom.
Kad sam bila dijete (mislila sam kao dijete, od mene se očekivalo da odrastem, ali…) baka i mama stavile bi mi za Božić, Uskrs i razne druge prigode koficu napunjenu darovima i slale na vrata siromašnih obitelji. Čula sam ih govoriti: Bit će im lakše kad to donese dijete. Crvenkapica na koju su vrebali vukovi. Generacije moje obitelji odgajane su kao male crvenkapice.
Moji sinovi su bez sumnje crvenkapice. Koliko god me to plaši i koliko god upadaju u razne nedaće- od najstarijeg kojeg odgoj i narav odvela u bijeg od stvarnosti, srednjeg koji uz svu svoju naobrazbu i pamet životari u dalekoj Švedskoj (nikome ne ide u glavu- pa to je Švedska, blagostanje itd) do najmlađeg koji se ubija poslom, koliko god strepim ja sam u svojoj duši ponosna i volim ih zato jer su ostali crvenkapice.
Dragim čitateljima moga bloga, kojeg pišem jer sam ponekad slaba, a opet čini mi se da moja slabost i moje životne prilike mogu pomoći jednako slabima, kao što sam i sama moram reći:
Moj je najstariji sin je zahvaljujući prvenstveno sebi, svojoj volji, uz pomoć Boga, obitelji i mojim nastojanjima sad dobro. „Dobro“, iako bez pravog posla, a opet na zemlji uvijek ima što raditi.., ali uz ženu koja ga slijedi i pomaže mu i četvero djece sigurno sretniji čovjek nego mnogi drugi.
Najgore je iza njega i iza nas. Moje trenutna okupacija pisanjem sa sudrugom u tom pisanju, vratila me u one grozne godine patnje mog sina, obitelji i mene. Zato, kao da ne mogu misliti na ništa drugo, pa pišem o tome.
Nije dobro za mene, ali svaku sam svoju knjigu, svoje pisanje popratila s mukama i tu nema pomoći.
Oznake: crvenkapice
petak, 01.05.2015.
01. 05. 2015
Gledaj N., cijela ova priča, tvoja borba protiv, kako smo ga oboje nazvali istinskog Zla je neobjašnjiva, ako ne spomeneš događaj koji je utjecao na tvoj novi pogled na svijet i na tvoj vlastiti život.
Čini mi se da je ključni trenutak bio saobraćajna nesreća koja se dogodila davne 19 neke god. Naime, do sada si, kao u nekoj potrebi za katarzom, nekoliko puta ispričao, meni u ovoj mojoj kuhinji, misli koje su ti jedne noći u bolnici, nakon što si bio u nepodnošljivim bolovima, prolazile kroz glavu.
Ako ne opišeš tu noć kad je fizička bol koja je trajala danima postala neizdrživa i kad si se počeo moliti nekom biću- nazovimo ga Bog o kojem do tada nisi mislio, i ništa nisi znao, nikome tko te poznaje neće ovo tvoje pisanje biti jasno.
Sjećaš se, odmah na početku i ja sam te pitala: „ Što želiš postići s pisanjem? Pišeš li neku vrst autobiografije za svoju djecu, za svoju obitelj? Ili je tvoja potreba za pisanjem ogorčenost nakon .........., a pravna država nije tada kao ni danas reagirala.“
Ti si rekao: „Ne, ni govora. Moja je čvrsta odluka razotkriti zlo djelovanje Narko-Demona i njegovih vojnika.“
Zaboravio si, možda, da sam ti tada rekla: „Ali,ako ti nisi počinio nikakvo zlo, ipak si se nalazio u krugu u kojem se to zlo nalazilo. Zaboravio si da sam rekla kad sam spomenula tvoje ime, da je moje društvo u glas uskliknulo:
- Pa, to je čovjek iz kriminalnog miljea.“
Sjećam se da si me začuđeno pogledao i da ti to mišljenje o tebi, mojih prijatelja, ni najmanje nije bilo drago.
Poslije nekoliko mjeseci našeg intenzivnog druženja, razmjenjivana misli sjedeći preko puta jedan drugome, i vrlo čestih telefonskih razgovora, ja sam te, čini mi se, upoznala. Ušla sam u tvoj životni put i mogu reći razumjela razloge tog puta.
Više ne krzmam u namjeri da ti se u toj borbi priključim. Prošla sam tu svoju borbu s Narko-demonom na svoj način. Uz pomoć Božju, jer kad vrtim film unazad sva bi muka mog sina i moja bila uzalud da nisam imala čvrstu vjeru.
Znam da će to zvučati mnogima primitivno,čista ljiga, kako smo svojevremeno govorili, ali moje molitve majci Božjoj dale su mi snagu da izdržim u borbi za izlječenje mog sina.
Govorila sam joj: „Ti, koja si prošla tolike boli zbog svog sina, razumjet ćeš me. Molim te, ako treba umrijeti pomozi da umremo i on i ja, ili mu pomozi da se otrgne iz tog pakla Droge.
Nisam, do susreta s tobom, razmišljala da se uključim u bilo kakvu borbu protiv Narko- demona i njegovih vojnika, pošto sam znala, mislila, da se protiv ogromnih zarada u tom zlom poslu ne mogu svojim slabim snagama ni na koji način suprotstaviti.
Ali, evo pridružila sam ti se mojom malom pomoći u tvom pisanju.
Eto zato, ovaj tren, mislim da je potrebno pisati o toj noći tvog preokreta, svojevrsnog tajanstvenog pogleda u samo srce Dobra, koje je od tebe napravilo osviještenog čovjeka.
Čovjeka, koji će u miljeu u kojem si do sada živio, znati izabrati između zla i Dobra. Stati na stranu Dobra pod svaku cijenu. Izgrađujući sebe. Pokušavajući stvoriti bolji okoliš za sebe, svoju obitelj ali i za nas ostale.
Djelujući u nadi da će i vojnici Zla početi razmišljati o tome kakav život
vode i što rade čovjeku i čovječanstvu.
Uvjeravaju te da je to unaprijed izgubljena bitka. I ja sam tako mislila, ali javlja se u meni i drugo razmišljanje.
Potrebno je pokušati. Potrebno je biti glasnogovornik Dobra. PR ( public relations, piar – prava „hrvatska“ riječ) Dobra i nadati se, čvrsto vjerovati da će tvoja i moja katarza pokazati da se to može.
Oznake: borba
