Dr N. je došao na kraju. Kad je već droga bila iza nas, a pojavio se alkohol, kad više nisam imala snage voditi ga za svaku sitnicu u Zagreb.
Slaba volja mog sina. Nemogućnost psihe da se sudari sa stvarnošću. Do tada smo svaku krizu rješavali u Zagrebu. Tamo nas je čekao dobri i punog srca dr. Sakoman, kojeg su iz tko zna kakvih razloga maknuli iz posla u kojem je učinio toliko dobra.
Preskakali smo Split, jer su u bolnici bile 'moralne' veličine koje su slušale svoje sonorne vrlo 'pametne' glasove, i ljubile svako jutro svoju sliku u dnevnoj štampi.
Ovaj svijet živi od površnosti i na površnosti. Medijske osobe. Ljudi od papira koji žive kroz žutu štampu, a sve je žuta štampa. Ozbiljnih novina nema ili se postepeno gase.
„Što biste htjeli kolegice, pa vaš je sin prošao delirium tremens, on je alkoholičar.“
Prezir, prezir koji me poklopi, obavije: Kriva si, kriva si- ti si mu majka- tako si ga odgojila. Ono kolegice još je više istaklo moju nesposobnost i krivnju. Sjedili smo kolega i ja po raznim medicinskim tijelima. Poznavali smo se na taj način pa je imao nekog respekta prema mojim 'funkcijama', određenom trudu, ali ukopavalo me u moj jad još više.
Hoću li znati objasniti ozračje moje obitelji. Mojih gena koji žive, životare bačeni na rub vrijednosti: domoljublja- u tom smislu stradanja kroz generacije, potom odgoju kojemu se rugaju, napravi to pošteno- u obitelj su nam se pridružili poštenjaci, prezime koje izaziva čuđenje, a ponekad i ruganje.
Imaj sućuti. Budi samilostan. Radi po pravdi. Preispituj sebe, da ne govorim o Bogobojaznosti čak i kod onih članova obitelji koji kažu da su ateisti. Oni taj transcendentni moment nazivaju svemirskom pravdom.
Kad sam bila dijete (mislila sam kao dijete, od mene se očekivalo da odrastem, ali…) baka i mama stavile bi mi za Božić, Uskrs i razne druge prigode koficu napunjenu darovima i slale na vrata siromašnih obitelji. Čula sam ih govoriti: Bit će im lakše kad to donese dijete. Crvenkapica na koju su vrebali vukovi. Generacije moje obitelji odgajane su kao male crvenkapice.
Moji sinovi su bez sumnje crvenkapice. Koliko god me to plaši i koliko god upadaju u razne nedaće- od najstarijeg kojeg odgoj i narav odvela u bijeg od stvarnosti, srednjeg koji uz svu svoju naobrazbu i pamet životari u dalekoj Švedskoj (nikome ne ide u glavu- pa to je Švedska, blagostanje itd) do najmlađeg koji se ubija poslom, koliko god strepim ja sam u svojoj duši ponosna i volim ih zato jer su ostali crvenkapice.
Dragim čitateljima moga bloga, kojeg pišem jer sam ponekad slaba, a opet čini mi se da moja slabost i moje životne prilike mogu pomoći jednako slabima, kao što sam i sama moram reći:
Moj je najstariji sin je zahvaljujući prvenstveno sebi, svojoj volji, uz pomoć Boga, obitelji i mojim nastojanjima sad dobro. „Dobro“, iako bez pravog posla, a opet na zemlji uvijek ima što raditi.., ali uz ženu koja ga slijedi i pomaže mu i četvero djece sigurno sretniji čovjek nego mnogi drugi.
Najgore je iza njega i iza nas. Moje trenutna okupacija pisanjem sa sudrugom u tom pisanju, vratila me u one grozne godine patnje mog sina, obitelji i mene. Zato, kao da ne mogu misliti na ništa drugo, pa pišem o tome.
Nije dobro za mene, ali svaku sam svoju knjigu, svoje pisanje popratila s mukama i tu nema pomoći.
Post je objavljen 10.05.2015. u 10:55 sati.