odmak
nedjelja, 13.09.2015.
Seobe naroda
Kad sam pisala "Grad" dugo sam proučavala Rimsko carstvo.
Znam, bilo je velikih civilizacija i prije Rimljana. Uz Grke se veže filozofija. Rimljani su bili ratnici,grubijani, iako su oni imali pametnog svijeta. Ali, Rimljani su nekako zadnji od Velikih. Jezik im se najduže zadržao. Mrtav je ali i nije mrtav. Još je itekako živ.
I druge rimske poslijedične vrijednosti žive još danas. Rimsko pravo napr da ne spominjem druge.
No da naslov je Seobe naroda.
Kroz cijelu ljudsku povijest protežu se seobe naroda. Uglavnom s Istoka na Zapad. Čak su se s Istoka preci današnjih 'zapadnjaka' selila na Divlji Zapad. U obje Amerike. Divlji su istjerali starosjedioce. Nametnuli svoju civilizaciju i još traju, za razliku od Indijanaca satjeranih u rezervate.
Rimljani su osvajali i Istok.I Grci također.Aleksandar Veliki dospio je do Indije.
Jedni i drugi bili su na kraju pobijeđeni od snaga Istoka.
Sve velike SEOBE NARODA uspijevale su s Istoka na Zapad. Mijenjale slike Zapada. Silom i Milom.
Najprije silom : Huni i Avari, Goti Vizigoti, Đingis Kana do Slavena i Osmanlija. Sa sjevera i istoka nestajale su zapadne civilizacije, ali ... Miješale se došljacima i ponovo oživljavale.
Danas stižu u velikim valovima izbjeglice koje svojim stanjem i sudbinama u nama izazivaju jad, sažaljenje, grižnje savjesti uvijek iznova smo s porivom da im ponudimo vlastiti dom. Nismo li do jučer to isto nudili izbjeglicama iz domovine i susjedne nam Bosne i Hercegovine.
Europa se u posljednjih dvjestotinjak godina pomalo stabilizirala, iako je u dvadesetom,okrutnom stoljeću bilo ozbiljnih pokušaja ubijanja čitavih naroda, zbog narodnosti, ali i preseljenja nepočudnih na istok- na razne načine ( proučite malo povijest Sovjetskog saveza u dvadesetom stoljeću)
Krvava je Europa. Ništa manje krvava od Istoka. A Istok nije zaostao kako se općenito misli. Bar ne u svom velikom djelu.
Postoje civilizacije i tamo i ovamo. Mrtve i žive.
Sad smo tu gdje smo.
Mi, Europljani mislimo da smo tolerantni, bez predrasuda itd. Mislimo da smo konačno postigli Slobodu, Bratstvo, Jednakost.
Sad se javljaju glasovi: Izgubit ćemo kršćanske vrijednosti i način života. Kršćanske vrijednosti!?
Smijem se slatko i gorko. Odbacili smo ih već u preambuli Eu ustava. Nisu tome krive izbjeglice.
To je ta nova europska, navodna, uljudba- samo na papiru jer su stranci vrlo rijetko uklopljeni u život bilo koje europske zemlje. Trebaju biti vrhunski u svojim zvanjima i dovoljno dugo na neki način servilni da bi se dokazali.
Jadne izbjeglice. Izbjegli su smrt, ali poniženja sigurno nisu. Bit će getoizirani. Ne događa se prvi put.
Jadna Europa. Teško će ekonomski podnijeti toliki broj izbjeglica. I nije samo ekonomski problem.
Svjetonazorski je još veći.
E,taj svjetonazorski: Razreda u školi gdje sad već brojčano u puno gradova prevladavanju mali stranci. S manjkom znanja jezika. Domicilna djeca koja hoćeš nećeš zaostaju, a budućnost traži sve više i više. Do malih stvari, običaja, oblačenja, jela.. ne biste vjerovali u jednoj većoj zgradi u Frankfurtu stanari su se bunili jer je jedna Turska obitelj (vrlo brojna) kuhala svoja nacionalna jela i miris je imbibirao veći dio hodnika i stanova. Kao da Nijemci ne kuhaju!?
Da ne spominjem Velike Religije!!
Ne govorim o vjeri. Govorim o institucijama. Mislim da se papa Franjo jako trudi.
Ali jedna lasta ne čini proljeće.
Na jednoj večeri sad već pok prijatelj pravim imenom Željko Mardešić, alias Jukić za vrijeme komunizma. pitao se sasvim ozbiljno: Postoje li u Europi snage koje promišljaju budućnost?
Spominjem ga jer je bio izuzetan čovjek, znanstvenik. S puno napisanih knjiga, ali prolazio je i još uvijek prolazi nezapaženo jer se nije sviđao ni lijevima ni desnima.
Promišljanje budućnosti???
Daleko je od nas tolerancija i žrtvovanje. A čini se da bi to bila jedina prava budućnost. Sve to zahtjeva hod po mukama. Na duge staze ako će ići bez diktatura i krvi.
Zahtjeva i zakone koji bi bili za svih isti.
Sramim što govorim ono što svi znaju, ali nerviraju me ove paušalnosti, zaklinjanja u široka srca i duše: Dođite, dođite, a kad konačno dođu spast će knjiga na dva slova, a svi ćemo ispaštati. I oni i mi.
Promišljanje budućnosti prepuštam i savjetujem toplo, toplo, vruče pročitajte knjigu Hansa Kunga "Svjetski Ethos za svjetsku politiku".
Napisana je vrlo čitko, razumljivo s naglaskom na promišljanu budućnosti.
subota, 05.09.2015.
Prijatelj Ludwig
Nakon vrućeg i zafrkanog ljeta sa slomljenom nogom i punim stanom pomoćnika (hvala), pala je prva prava kiša. Držim u ruci Plavu i Smeđu knjigu Ludwiga Wittgensteina. Po tko zna koji put.
Započinjala sam čitati i odustajala. Nisam dorasla razmišljanjima. Pitam se; kad bih živjela u njegovo doba i imala mogućnosti družiti se s tim društvom bih li pobjegla glavom bez obzira kao što sam napravila u ovom životu.
Birala sigurnost i ljubav. Je li ljubav opravdanje? (Bližnjega možemo voljeti samo ljubavlju iz sućuti, To je jedina prava ljubav, kaže Simone Weil. Misao koju mogu tek sad razumjeti. Je li to ono u razumijevanju jezika o čemu govori Wittgensein?" Ajde Bože smiluj mi se i otvori mi pirju na mozgu da pohvatam njegovo razmišljanju o jeziku i riječima.)
Iako, kad bih bila dovoljno iskrena bježala sam od željeznog majčinog zagrljaja, provincije, formi, malih sivih ljudi... Nažalost, na drugoj strani zbjega čekalo me isto.
Na sreću, bez obzira na razloge bjega moja djeca ne moraju bježati. Bar mislim. Bave se onim što su izabrali. S više ili manje nezadovoljstva.
No, ovaj život ne pruža samo sreću. Kao da ta sretna priča, sretne ljubavi i življenje nisu predviđene u ljudskom vijeku. Ili jesu, ali samo na kratko i vrlo rijetko.
Puno je više muke u ovoj dolini suza. -Dolina suza?, govorio je moj pok. prijatelj. -To su cijeli oceani.
Vratimo se Ludwigu ( Wittgensteinu). Zamišljam ga kao prijatelja. U seriji mojih prijatelja pisaca, filozofa i onih drugih 'malih' ljudi koje nikad nisam srela, ali su me njihove sudbine i misli negdje dotakle.
Ludwig mi izmiče.
Sjedim u drugoj klupi ( Namjerno ne u prvoj. Sramim se malo prve. Da ne bi ostali mislili...)
Pripremila sam teku i olovku. On se šeće gore dolje. Pleše. Preskače preko klupa. Uživljen u rečenice koje na trenutke izgledaju posve nerazumljive. Ne usuđujem se dignuti ruku, iako bih rado čula objašnjenje.
Primili su me na predavanja nakon molbe i malo utjecaja prijatelja.
Imam sreću da su moji pristali plaćati mi stan u kojem rado činim večere i pozivam društvo. Slušam, ih.
Istu večer Ludwig dovodi mladog prijatelja studenta. Njihova bliskost je jasna, prisutna kao treći entitet kojeg ne možemo previdjeti. Iako, reklo bi se da nas je tu puno više iz budućeg vremena.
Meni nedostaje znanja. Ludwig govori jezikom matematičara i dobrog poznavaoca glazbe. Nestrpljiv je. Znam da je davnih godina pokušavao učiti djecu, biti učitelj, ali završilo je neslavno.
Sada govori o jezičnoj igri. O riječima koje upotrebljavamo u različitom kontekstu.
O riječima koje ne možemo smjestiti u znanost. Jer nema čvrste definicije. Nema, jednostavno rečeno dva i dva su četiri.
Recimo: Gdje se nalazi osjećaj? Ponavlja: Gdje se nalazi osjećaj? Pet centimetara iza mog nosa?!
Kako ćemo doći do suštine? Do istinitosti života? Do razumijevanja, pitam se. Zato sam tu i slušam.
"Zgradu svoga ponosa valja isprazniti. A to je strašno težak posao", kaže Ludwig.
I još govori: O čemu se ne može govoriti, o tome valja šutjeti.
Bojim se da bih, u ovom trenu, vječno šutjela.
Da ne tražite evo vam:
Sretna ljubav - Wislawa Szymborska
Sretna ljubav. Zar je to normalno,
zar je to ozbiljno, zar je to korisno -
što svijet ima od dvoje ljudi
koji svijeta ne vide?
Izdignuti do sebe bez ikakve zasluge,
dvoje slučajnih na milijun, ali uvjereni
da je tako moralo biti - kao nagrada za što? Ni za što.
Svjetlost pada niotkud -
zašto baš na te, a ne na neke druge?
Ne vrijeđa li to pravednost? Vrijeđa.
Ne remeti li to brižno naredana načela,
ne ruši li s visine moral? Remeti i ruši.
Pogledajte samo te sretnike:
kad bi se bar malo prikrivali,
hinili utučenost i tako krijepili prijatelje!
Poslušajte samo kako se smiju – uvredljivo.
Kakvim jezikom govore – tobože razumljivim.
A te njihove ceremonije, ta cifranja,
pa s koliko se samo pažnje međusobno ophode –
točno kao da su se urotili protiv čovječanstva!
Teško je i zamisliti do čega bi došlo
kad bi njihov primjer drugi mogli slijediti.
Na što bi se mogle osloniti religije, poezije,
na što bi se mislilo, što bi se zapostavilo,
tko bi htio ostati u igri.
Sretna ljubav. Kome to treba?
Takt i razum nalažu da se o njoj šuti
kao o skandalu iz viših sfera Života.
Divna se djeca rađaju bez njezine pomoći.
Nikad joj ne bi uspjelo napučiti zemlju,
uostalom rijetko se i događa.
Neka ljudi što ne znaju za sretnu ljubav
mirno tvrde da nigdje nema sretne ljubavi.
S tim će uvjerenjem lakše i živjeti, i umirati.
Oznake: prijateljstva
