odmak
nedjelja, 29.11.2015.
Poslanica Blogonarodu
Ne znam što se događa Durici, ali rado čitam njene postove koji me neizmjerno vesele. Prenosim post naše Lajonice:
Poštovani blogonarode!
Prije nekog vremena jednoj od nas jer je u nekim svojim fazama dala u potragu za nekim imaginarnim likom, ovdje na ovim stranicama prijetilo da će biti prijavljena svom poslodavcu, nitko od vas izgleda nije shvatio tu prijetnju ozbiljno jer nitko nije osim mene reagirao na isto.
Da budem iskrena ni ja nisam to shvatila naročito ozbiljnim jer sam mišljenja da osoba od koje su dolazile prijetnje laprda bez veze.
Međutim sada se događa da jedna od nas ima probleme zbog pisanja na blogu, i to ne bezazlene probleme, zato vas sve skupa molim da bez obzira na naše podjele damo svi zajedno bezrezervnu podršku našoj dragoj Durici, ovo je nešto što se tiče svih nas i svakoga pojedinačno, jer svako od nas mora dignuti svoj glas protiv suspendiranja prava na slobodu govora.
Obzirom da mene čita ipak ograničen broj blogera budite slobodni na vašim blogovima prenijeti informaciju o ovome.
Pokažimo Durici i svima nama da ni ona niti bilo tko kome se nešto tako dogodi neće ostati sam.
(Prenesite dalje ovaj isti post i s istim naslovom. Neka svi postovi budu takvi u znak prosvjeda protiv diktature, koju pokušavaju provesti i nad slobodnim i neplaćenim vremenom ljudi! Neka se zna da su se na krive namjerili, namjerivši se na nas Blogere!!! Dopišite svoj komentar i prenesite dalje. Stvorimo lanac prosvjednika: ja sam prenijela od Frešcajga)
Oznake: svi smo mi Durica
Oznake: za Duricu
petak, 27.11.2015.
Dva blagovanja i jedan Hovatinčić (drugi dio)
Započet ću sa jednom mišlju koju u posljednje vrijeme s mukom pokušavam iznjedriti, a prof. Ante, Toni Vučković s lakoćom je formulirao na posljednjem predavanju.
Evo je:
Čovjek nije rođen sam za sebe. Čovjek je biće relacije. On dolazi iz odnosa, pa zapadni pogled na čovjeka kao individue vodi nas u slijepu ulicu.
Mislim da je ova slijepa ulica moja, ali ta prevelika individualnost u kojoj čovjeka želimo prikazati bez identiteta u kojem bi prsti imali obitelj, okoliš, mjesto rođenja, na kraju domovina ( a domovina je pak uistinu nešto u najgnusnije u tom kontekstu individue zapadnjačkog tipa)
Na kraju jedne svoje knjige napisala sam pod naslovom antibiografija:
Izdavač od mene traži životopis!?
Datum godinu i mjesto rođenja? Ili možda sve izgubljene bitke i ratove?
Moja pokojna teta Marta koja je preživjela Austro-Ugarsku, Prvi i Drugi svjetski rat običavala bi reći: Rat dobiva onaj koji preživi.
Ja jesam živa. Ali, tko sam i što sam?
Određuje li moje misli, moje djelovanje, moje mjesto u svijetu činjenica da sam rođena ...........
Ili možda završeni studij ....? Moji roditelji, rodbina, djeca, njihova djeca? Prijatelji? Poznanici? Moja domovina Hrvatska i sve njene Scile I Haribde.
Elias Canetti je zapisao: Za užas života- užas kojeg je većina ljudi, srećom, samo ponekad svjesna, dok su ga oni malobrojni,koje su unutrašnje moći predodredile za svjedoke, uvijek svjesni – postoji samo jedna utjeha: priključiti ih užasu ranijih svjedoka.
Petru Šegedinu u vrijeme hrvatskog proljeća izišla je knjiga s naslovom: 'Svi smo mi odgovorni'
Na grobu mog muža piše ime prezime, datum i godina rođenja, datum i godina smrti. Što se krije između tih godina?
Izgubljeni rat?
Ja živim i, koliko god to patetično zvučalo, pokušavam biti odgovorni svjedok užasa. Ovim romanom za one kojih više nema tražim odgovore.
No svakom je, nadam se, jasno da je fikcija povlastica pisca.
Ne znam koliko to veze ima ili nema sa:
Drugim blagovanjem, a prethodila mu je jedno predstavljanje knjige naše drage psihologinje Ljubice Uvodić Vranić.
Pozvani smo nas nekoliko zajedno s njom na ručak kod prijateljice, koja se šetala dugo po Italiji. Jedna kći joj živi tamo, pa smo imali zalogajčiće i zalogaje neobične i vrlo, vrlo ukusne. Fešta od boja i raznih delicija redala se za stolom. Spominjem Italiju kao uzor jelima, bar nama mediterancima.
Šest žena i razgovori. Možete misliti- ha-ha, ali trudili smo se poštovati razgovorni prostor svake od nas, ipak nas je Ljubica nečem naučila.
Atmosfera je dobra, osim Ljubicinog nezadovoljstva, blago rečeno, jer bilo je tu i tuge, preispitivanja i govora da nama i sebi rastumači kako je moglo doći do određenog nesporazuma i izostanka, ljutnje i uvrijeđenosti jedne od, do tada, važne sudionice, kod projekta Knjige i predavanja petkom u pet u Splitu. Zapravo u subotu u pet, jer, Ljubica svaki put naglasi: to može biti samo u Splitu da petak bude u subotu.
Pokušavamo je tješiti. Obećajemo joj da ćemo u međuvremenu razgovarati s J. I pokušati joj razložno objasniti kako je došlo do nesporazuma. Mišljenja smo da se J., po svoj prilici dogodilo još nešto od nepravdi i tako se našla u ovom trenutku, osjetljivija, jer je dobra osoba, i inteligentna, ali u ovom slučaju su kod nje prevladali osjećaji.
Kako god moje prijateljice jedna po jedna pokušavaju naći odgovor na svoje probleme, a Ljubica je prava osoba za takvo što.
Kad nas čovjek tako za stolom gleda reklo bi se pristojna srednja klasa s puno interesa i godina koja ima svoje hobije, svoje interese. Ali žene smo koje starimo. Samim tim ispadamo iz nekih mogućnosti. Nekima je tu potrebna jedna velika ljubav koja se nije dogodila u mladosti. Iluzije, mislim u sebi, ali nije da ne razumijem. Pokušavamo se održati na površini, olakšati sebi. Trudimo se. U tom kontekstu i Ljubica.
Osobno,ne vjerujem u nikakva sredstva samopomoći izvana. Varam se, to je jasno. Zašto još uvijek odlazim na Filozofsko Teološki Fakultet na predavanja. Očito tamo tražim odgovore da se održim. Što je to nego samopomoć.
Pokušavam razumjeti nerazumljivog Boga. Secirati stvarnost, Boga, ljude, ali kaže T. Vučković: secirati možemo samo leš. Tu je nekakva konačnost. Drugdje je nema. Dogma nam pomaže samo da idemo dalje od takvog mišljenja i stvorimo novo mišljenje koje će u budućnosti netko drugi pobiti i stvoriti svoje.
Sve u nadi da ćemo konačno znati.
Eto tako je to.
Nas smo šest tu večer lijepo blagovali i bili zadovoljni Ljubicinim svjetovanjima i objašnjenjima.
Kad bi netko neutralan zavirio u naše živote.., jer izvana smo uglađeni i više-manje zadovoljni, što bi rekao?
Ja za sebe znam da mi treba cjeloživotna ispovijed, da konačno moja duša "vidi" ono što i od nje skrivam.
Kako se tu uklapa Horvatinčić? Što vi mislite?
utorak, 24.11.2015.
Dva blagovanja i jedan Hovatinčić (prvi dio)
Dva blagovanja i jedan Hovatinčić (Prvi Dio)
Večera
Dva puta godišnje skupljeno društvance. Jedva. Svi nekako prezauzeti. Kuhar - glazbenik u jednom, skuhao je mmmm večericu, morski plodovi na razne načine ne da mi se nabrajati, iako bi zaslužila. Domaći kruh. Na kraju i torta, specijalitet mame jednog od prisutnih.
Dva profesora teološko- filozofskog. Lumeni. Slušam njihova predavanja i lebdim iznad stolice, a Bog i bogme lebdim i do kuće. Natjera me ta produžena misao, nakon predavanja, razmišljanje na daljnje čitanje. Ispunja mi dušu. Udalji me od mog profanog pisanja. I znam sigurna sam da sam izišla iz Pećine i gledam u ideale. Boga ionako ne mogu spoznati. On mi je neshvatljiv, nedostupan. Možda dobrota, onoliko koliko je u ovom svijetu ima. Ljepota svakako.
Uvijek mislim kad smo u takvom sastavu da će poteći tako neka misao, slutnja transcendentalnog, ali svaki put, baš svaki put završimo na politici. 'Moje' sociologe sumnjala, agnostike – ateiste, u svakom slučaju pametne glave koji žive od anketa, dva i dva su četiri, nitko ne može izbaciti iz znanstvenog područja. Dokazi ovamo i onamo. Sve je jasno.
I tako redom aktualizacije. Pariz, Isill. Što se događa? Kakvo je rješenje?
Moja pametna sestra govori o nesposobnosti Francuske da uopće shvati što im se događa. To su naši građani. Druga treća generacija, govore velike francuske glave... o toj mladosti koja ubija nedužne građane Francuske, svoje sugrađane. Zemlje koja je izmislila Liberté, égalité, fraternité
Mislim : druga, treća generacija imigranata iz islamskog svijeta, getoizirana, bez bez budućnosti u zemlji u kojoj su njihovi stari vidjeli spas...
Ne samo oni, nastavlja moja sestra. Tu su svi mladi.., pogledajte koliko ih odlazi u Siriju. Mladi Europljani kršćanske i sekularne prošlosti - svejedno, bez perspektive, a islam im nudi odgovore. Daje im ideju, okvir. Zapadna civilizacija ništa više ne nudi.
Tako ide red grešaka iz prošlosti- povijesti kolonijalizma, red sadašnjeg stanja.
Teolozi, jedan od njih se nadovezuje, drugi sluša, zanimljivo je iako to nije njegovo područje. Ispituju se. Crkva i građansko društvo, pa smo tako već na Tuđmanu. Suprotiva mišljenja.
Satima!!! Crkva ga brani, a post građansko društvo misli da je KRIV.
Zatvaram uši i moždane. Otplovila sam u plavetnilo.
Neću više upadati u trans generacijske traume. Samo je jedan život ovakvi kakvog znam.
Nemam nikakvog utjecaja, osim primjera mog života. Načina života koji nije besprijekoran, nikako ni najmanje besprijekoran, ali učim i trudim se. Uzalud!?
U plavetnilu, raširenim jedrima dvoje Talijana u najboljim godinama, gospođa i njen suprug uživaju u neopisivim bojama hrvatskog mora i neba. Znam te osjećaje. Ježim se od ljepote. To su konačno ona nevidljiva vrata prema Bogu, Svemiru, kako tko hoće, a onda jedan novopečeni, bogataš kojeg ne zanimaju transcedencija ni duhovna stanja, nego samo sljepilo potencije, svojim moćnim sredstvom prelazi preko njih. Ovaj svijet protiv onog Svijeta.
I onda zemlja Hrvatska donosi najsramotniju presudu u povijesti pomorstva. Nije kriv!!!
Nije kriv, a VRLO SE DOBRO ZNA DA JEDRILICA KOJA IDE NA JEDRA; SAMO JOJ IME TO KAŽE, U PLOVIDBI NA NAJLJEPŠEM MORU NA SVIJETU: IMA PREDNOST.
Nije kriv što je živ, a oni to više nisu!
subota, 14.11.2015.
Takav je to dan
Veliki svijet i događaji u meni prate se.
Morala sam samu sebe razveseliti.
Ovo je moj mali balkonić na kojem sam danas sebi i Lari servirala ručak.
Puni pjati, primo piato- manistra sa šalšom od pomidora (zadnjim) i parmezanom te neretvanska raštika sa suhim mesom i čaša vina. (Čaša je za bijelo vino, ali crno je u njoj- nije bilo bijelog )
Lara je također dobila jesti, iako nije zaslužila. Zgrabila je i pojela je, nakon što mi je sa stolića popila kavu, u međuvremenu još i komad suhog mesa. Nadam se da joj neće naškoditi.
Nakon toga je malo gledala fotografije.
ponedjeljak, 09.11.2015.
Dosta je!
Ponekad, češće zapravo, ujutro pročitam nešto iz Biblije ili neke druge knjige, recimo jako volim Canettija ili Simone Weil, ali i Kirkegarda da ne nabrajam dalje jer će mi, po običaju pobjeći osnovna misao.
No evo najprije citata iz Biblije:
iz Knjige Sirahove:
Sine moj, ne živi od prosjačenja;
bolje je umrijeti nego prosjačiti.
Čovjek koji neprekidno gleda na tuđi stol
ne živi životom dostojnim.
On kalja grlo jelima tuđinskim,
a obrazovan i odgojen čovjek toga se kloni,
Slatko je prosjačenje usnama bestidnika,
ali ga u utrobi pali kao vatra.
E, pa sad nisam baš bila sigurna kakva je to poruka meni, iako ću ubrzo, kad spadnem na mirovinu sigurno prositi, pa ajde de.., ali vrag mi nije dao mira pa sam pročitala i slijedeće:
O smrti, kako je gorka pomisao na te
čovjeku koji živi sretno i usred dobara svojih,
čovjeku koji živi spokojno i u svemu napreduje
i još ima snage uživati raskoš!
O smrti, odluka je tvoja dobrodošla
čovjeku ubogu i bez snage,
istrošenu starcu, izmorenu brigama,
nevjeričnu i na kraju strpljivosti.
Ne boj se zakona smrti,
sjeti se onih prije tebe i onih što će poslije doći.
To je presuda Gospodnja svemu živom-
i čemu se opirati volji Svevišnjega?
Živio ti deset, stotinu ili tisuću godina,
U Podzemlju ti neće predbacivati dužinu života.
Mislim: ova druga poruka koja govori o smrti ima mi već nešto reći. Svakako je primjerenija, ali i ova prva mi nešto govori. Ne znam što, ali ispraćat ću vam događanja i konačni razgovor- svađu subotnje večeri.
Žena mog najstarijeg sina, na proputovanju, do mjesta boravišta, nakon večere koju sam pripremila za jednog unuka, (njihovo)dijete, nju i mog sina ( iako sam ja već večerala i mrzim kuhati ,ne hvalim se baš tim- tom nevoljkošću kuhanja, ali tako je to... bilo je previše dobrih kuharica oko mene, a prečesto mi i zagara jelo.) izazvana mojim i sestrinim odlaskom u mjesto gdje postoji određena kuća, zemlja koja je ostavštinom ostala sestri, meni i mojoj djeci počela me optuživati.
Nije prvi put, ali zaklela sam se da je ovo posljednji. Prisutan razgovoru moj unuk, nakon što sam priču napustila ( a trajala je najmanje sat vremena) otišao je sa svojom majkom u drugi dio stana.
Popila sam dva apaurina od 5 mg, ali uznemirenost je bila tako velika da nisam uspjela zaspati. Budila sam se i kad je san bio tu. Jučer u nedjelju odbauljala sam do birališta, izvela Laru i nakon toga ležala tresući se od neke unutarnje groznice.
Moja pok. mama ostavila je oporučno mojoj sestri ono o čemu smo za života s njom razgovarali i tu ništa nije sporno, ali umjesto da ono što je bilo predviđeno da ostavi meni,ostavila je mojoj djeci. Zašto, za ovu priču nije važno, ali važno je za mene i moje osjećaje i tegobe mog malenoga tijela i duha ..- zbog tih osjećaja, muka koje me progone zbog svih tih obiteljskih odnosa, naročito zbog određenih mojih postupaka koji su nagnali moju majku da tako odluči. Posebna je to priča- taj odnos majke i mene, ogromno nepovjerenje prema mom načinu života, sumnja da bih bila kadra razbaštiniti svoju djecu, kako god ... sve se to nalazi razbacano po svim mojim pisanim djelima, ali i mom životu. Ja sam (i još uvijek) živjela životom mojih nesretnih roditelja koje su promjene
politike i događanja u ovoj nesretnoj zemlji mlile do granica izdržljivosti, a ja sam ih od djetinjstva prolazila s njima ostavile i na meni transgeneracijske traume.
Kako god nakon svih putešestvija i pomoći obitelji mom najstarijem sinu uspjela sam sedamdesetak kilo lijepih metara stana u Splitu složiti po svom.
Drugi dio od osamdesetak metara pripada najmlađem sinu (iako je njegovo i ovo gdje ja stanujem). Mojom voljom , jer nije još dobio ništa bar ništa od onog što su dobila dvojica starijih.
Okreni obrnu sve je to, i još puno toga u groznici (prošle) subotnje večeri izišlo na površinu.
Uglavnom sam ja kriva. U Splitu je šatrovački naziv za svekrvu: Svekriva. Bar bio.
Nema smisla pisati za što sam sve kriva i kakve su sve moje paklene namjere još zla napraviti itd itd.
Preduga je priča i nikoga više ne bi zanimala.
Uglavnom privodimo (sestra i ja ) kraju majčinu oporuku, koja će biti upravo onako provedena kako je moja majka to htjela, ali ne vjeruje mi se.
A, sve što dobro radim to se podrazumijeva. Nema tu ni malo ni veliko hvala
Je li to moja karma?
Ali, sad je dosta. Briga me i za karmu i sve ono što će paranoje i poremećena mišljenja očekivati od mene. Neću više nikad raditi ništa što bi me ponovo moglo dovesti u situaciju te noći.
