Ponekad, češće zapravo, ujutro pročitam nešto iz Biblije ili neke druge knjige, recimo jako volim Canettija ili Simone Weil, ali i Kirkegarda da ne nabrajam dalje jer će mi, po običaju pobjeći osnovna misao.
No evo najprije citata iz Biblije:
iz Knjige Sirahove:
Sine moj, ne živi od prosjačenja;
bolje je umrijeti nego prosjačiti.
Čovjek koji neprekidno gleda na tuđi stol
ne živi životom dostojnim.
On kalja grlo jelima tuđinskim,
a obrazovan i odgojen čovjek toga se kloni,
Slatko je prosjačenje usnama bestidnika,
ali ga u utrobi pali kao vatra.
E, pa sad nisam baš bila sigurna kakva je to poruka meni, iako ću ubrzo, kad spadnem na mirovinu sigurno prositi, pa ajde de.., ali vrag mi nije dao mira pa sam pročitala i slijedeće:
O smrti, kako je gorka pomisao na te
čovjeku koji živi sretno i usred dobara svojih,
čovjeku koji živi spokojno i u svemu napreduje
i još ima snage uživati raskoš!
O smrti, odluka je tvoja dobrodošla
čovjeku ubogu i bez snage,
istrošenu starcu, izmorenu brigama,
nevjeričnu i na kraju strpljivosti.
Ne boj se zakona smrti,
sjeti se onih prije tebe i onih što će poslije doći.
To je presuda Gospodnja svemu živom-
i čemu se opirati volji Svevišnjega?
Živio ti deset, stotinu ili tisuću godina,
U Podzemlju ti neće predbacivati dužinu života.
Mislim: ova druga poruka koja govori o smrti ima mi već nešto reći. Svakako je primjerenija, ali i ova prva mi nešto govori. Ne znam što, ali ispraćat ću vam događanja i konačni razgovor- svađu subotnje večeri.
Žena mog najstarijeg sina, na proputovanju, do mjesta boravišta, nakon večere koju sam pripremila za jednog unuka, (njihovo)dijete, nju i mog sina ( iako sam ja već večerala i mrzim kuhati ,ne hvalim se baš tim- tom nevoljkošću kuhanja, ali tako je to... bilo je previše dobrih kuharica oko mene, a prečesto mi i zagara jelo.) izazvana mojim i sestrinim odlaskom u mjesto gdje postoji određena kuća, zemlja koja je ostavštinom ostala sestri, meni i mojoj djeci počela me optuživati.
Nije prvi put, ali zaklela sam se da je ovo posljednji. Prisutan razgovoru moj unuk, nakon što sam priču napustila ( a trajala je najmanje sat vremena) otišao je sa svojom majkom u drugi dio stana.
Popila sam dva apaurina od 5 mg, ali uznemirenost je bila tako velika da nisam uspjela zaspati. Budila sam se i kad je san bio tu. Jučer u nedjelju odbauljala sam do birališta, izvela Laru i nakon toga ležala tresući se od neke unutarnje groznice.
Moja pok. mama ostavila je oporučno mojoj sestri ono o čemu smo za života s njom razgovarali i tu ništa nije sporno, ali umjesto da ono što je bilo predviđeno da ostavi meni,ostavila je mojoj djeci. Zašto, za ovu priču nije važno, ali važno je za mene i moje osjećaje i tegobe mog malenoga tijela i duha ..- zbog tih osjećaja, muka koje me progone zbog svih tih obiteljskih odnosa, naročito zbog određenih mojih postupaka koji su nagnali moju majku da tako odluči. Posebna je to priča- taj odnos majke i mene, ogromno nepovjerenje prema mom načinu života, sumnja da bih bila kadra razbaštiniti svoju djecu, kako god ... sve se to nalazi razbacano po svim mojim pisanim djelima, ali i mom životu. Ja sam (i još uvijek) živjela životom mojih nesretnih roditelja koje su promjene
politike i događanja u ovoj nesretnoj zemlji mlile do granica izdržljivosti, a ja sam ih od djetinjstva prolazila s njima ostavile i na meni transgeneracijske traume.
Kako god nakon svih putešestvija i pomoći obitelji mom najstarijem sinu uspjela sam sedamdesetak kilo lijepih metara stana u Splitu složiti po svom.
Drugi dio od osamdesetak metara pripada najmlađem sinu (iako je njegovo i ovo gdje ja stanujem). Mojom voljom , jer nije još dobio ništa bar ništa od onog što su dobila dvojica starijih.
Okreni obrnu sve je to, i još puno toga u groznici (prošle) subotnje večeri izišlo na površinu.
Uglavnom sam ja kriva. U Splitu je šatrovački naziv za svekrvu: Svekriva. Bar bio.
Nema smisla pisati za što sam sve kriva i kakve su sve moje paklene namjere još zla napraviti itd itd.
Preduga je priča i nikoga više ne bi zanimala.
Uglavnom privodimo (sestra i ja ) kraju majčinu oporuku, koja će biti upravo onako provedena kako je moja majka to htjela, ali ne vjeruje mi se.
A, sve što dobro radim to se podrazumijeva. Nema tu ni malo ni veliko hvala
Je li to moja karma?
Ali, sad je dosta. Briga me i za karmu i sve ono što će paranoje i poremećena mišljenja očekivati od mene. Neću više nikad raditi ništa što bi me ponovo moglo dovesti u situaciju te noći.
Post je objavljen 09.11.2015. u 13:32 sati.