odmak
četvrtak, 22.11.2012.
Adamovo rebro, Žena, čovjek i čovječica
Dva su izvješća Stvaranja svijeta.
Jedan pripada svećeničkoj predaji. Apstraktniji je.
Stvaranje traje šest dana i na kraju nastupa sedmi dan kao dan odmora.
Nakon cijelog stvaranja svijeta , šesti dan Bog stvori čovjeka.
U tom izvješću stvaranja stvaranje čovjeka izgleda ovako:
I reče Bog: „Načinimo čovjeka na svoju sliku sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji!“
Na svoju sliku stvori Bog čovjeka ,
Na sliku Božju on ga stvori,
Muško i žensko stvori ih.
Drugi izvještaj o stvaranju.
Ovo je izvješće povijesno starije.
Stvaranje se odvija u jednom danu.
U tom izvješću o stvaranju Bog je sazdao nebo i zemlju. Od vode koja je izvirala iz zemlje i praha zemaljskog Bog je najprije stvorio čovjeka kojem je u nosnice udahnuo dah života. -Tako postane čovjek živa duša.
Tek tada Jahve, Bog zasadi vrt na istoku u Edenu i u nj smjesti čovjeka.
Zatim Bog stvori sve ostalo (opet od zemlje): sve životinje u polju i ptice i ptice u zraku, ali nije bilo bića kao što je čovjek.
-Tada Jahve pusti tvrdi san na čovjeka te on zaspa, pa mu izvadi jedno rebro, a mjesto zatvori mesom. Od rebra što ga je uzeo čovjeku napravi Jahve , Bog , ženu pa je dovede čovjeku. Tada čovjek reče:
„Gle, evo kosti od mojih kostiju
Mesa od mesa mojega!
Ženom neka se zove.
I sad dolazi ono stablo , zapravo su dva stabla , ili je jedno te isto stablo. Spominju se, naime bitna.
Stablo života i Stablo spoznaje dobra i zla.
Ili je to možda jedno te isto stablo sa kojeg nisu smjeli jesti. Neki se sporovi oko toga još vode, ali u Bibliji izričito piše:
…reče Bog : „Evo, čovjek postade kao jedan od nas – znajući dobro i zlo! Da ne bi sada pružio ruku , ubrao sa stabla života pa pojeo i živio navijeke!
Istjeran je iz vrta. Iz raja. Iz Edena. Zajedno sa ženom, a i zmija je prokleta i osuđena da puzi kroz tisućljeća.
Kolika pitanja otvara biblijsko stvaranje svijeta.
Uvijek treba misliti da su pisali pisci onog vremena koji su pokušali na najrazumljiviji i najbolji način shvatiti jednog Boga i njegove način, a možda i razloge stvaranja svijeta. Iako, Biblija nije filozofska knjiga. Pisci Biblije govore o činjenicama. To se dogodilo, kažu, a zašto se dogodilo… to su već spekulacije.
U početku držali su svi teorije da je baš na taj način Bog stvorio svijet, ali s razvojem nauke danas Crkve priznaju postepeni i evolucijski hod čovječanstva kroz vrijeme.
Pitanja: Zašto su čovjek i čovječica stvoreni?
Kakav je taj istočni grijeh?
Zaboravimo seksualnost. Židovi nikad nisu bili opterećeni seksualnošću. Čitajte njihove pisce pa ćete vidjeti koliko su slobodne njihove žene.
Je li čudo da je žena popustila zmiji. Perfidnost i lukavost kojom je zmija uvjerila da neće biti kažnjena, a ista takva lukavost žene kad je kaznu ublažila ili preskočila reći kolika je opasnost kršenja zabrana kod uvjeravanja muža da prova plod sa stabla daje nam misliti.
Čovjek je odmah na početku biće slobodnog izbora iako je stablo stajalo po sredini vrta izazivajući mogućnošću znanja. Razlikovanja dobra i zla. Slatkim plodovima koji su mamili čovjeka i čovječicu: Kušajte nas kušajte znat ćete sve što i Bog zna.
Ostavimo biblijske pisce i biblijska objašnjenja, ali zašto čovjeku nije dana mogućnost da zna više.
Rođeni slobodni, ali bez naše volje mi smo ograničeni. Roba s greškom.
Još je tu puno pitanja. Zašto ona množina kod jednog od stvaranja. : Načinimo čovjeka…
I bibličari se pitaju. Nije da nisu. Raspravlja se o svakoj riječi.. O prevodu.. O utjecaju Grka.., okolnih naroda.., o razmišljanju onoga vremena. Simbolima, načinu života.
Uronjena u novu ( po vlastitom izboru) stvarnost ne mogu vam niti opisati koliko uživam. Bez obzira na sve nedaće i godine osjećam se odlično što želim i vama.
nedjelja, 18.11.2012.
Žučna rasprava sa mojim sinom u nedjeljno jutro
Volim ja razgovore sa mojom djecom, pa makar bili i telefonski.
Moj najmlađi sin imao je potrebu da mi kaže neka promišljanja današnjice jer zna koliko me muči prošlost i sjećanja koja mi često zamagle vidik.
Ali majko… nije li to lijepo čuti. Ali majko, kaže ja ne želim da za dvadeset godina moj sin ide u rat.
Ni ja ne želim. Ni na kraj mi je pameti takva grozota. Što nam je činiti da izbjegnemo rat?
Generali su oslobođeni. Hrvatska je slavila. I ja sam slavila. Jučer je vijorila zastava i danas je svijeća i zastava na balkonu. Za Vukovar.
Dragi moj sine, nije meni lako. U meni čuče transgeneracijske traume.
Ali uistinu treba gledati u budućnost. Nije moglo biti pametnije i bolje poruke koju nam je poslao general Gotovina nakon sedam godina zatočeništva.
Gledajmo u budućnost i poštujmo institucije države. Predsjednika i ostalih koji su reagirali upravo kako treba. Dobro došli generali. Hvala vam za vaše žrtve, ali ne treba zaboraviti ni žrtve druge strane.
Nisu izgubili živote i slobodu ne na sudu, kako bi bilo po pravdi i pravu trebalo biti, ako su krivi. Nije im suđeno. Ubijeni su mučki od frustriranih ljudi, ali i zločinaca– neću ulaziti u razloge ubijanja, ali žrtve su pale i za njih , u ime njih treba ubojice dovesti pred lice pravde. Dovesti ih pred lice pravde da se skine ljaga sa cijelog naroda i ljudi koji ih vode.
Kad bi čovjek iskreno i s puno dobre volje u nekoliko riječi utvrdio uzrok ovog strašnog rata mogao bi izvući zaključke i razloge koji bas nas iznenadili i zaprepastili. Kad bismo ostavili po strani razloge visoke politike pa i međunarodnih interesa, interesa novca i kojekakvih drugih istina ostala bi silna hrvatska želja za samostalnošću i srpski strah ponavljanja 1941. Kad bismo išli dalje u povijest našlo bi se još strahova sa hrvatske i srpske strane. Našlo bi se neriješenih i neodgovoreni pitanja još od Vuka, prve, stare Jugoslavije, a da ne govorimo o nepravdama iza 1945 godine.
U slobodnoj dalmaciji u petak izašao je intervju sa patologom dr. Antoniom Alujevićem. Vrijedno ga je pročitati.
Evo samo mali isječak:
Kao i uvijek, sve ovisi gdje si u jednom trenutku. Evo moj primjer: Alujevići su iz Velog varoša (Split) i da me 1941. uhvatila ondje, isti čas bi išao u partizane protiv fašističkog okupatora Splita. Da sam se zatekao u majčinim Čaporicama, bio bih pripadnik vojske NDH. Ko te uvati. Ipak ima jedna razlika, ustaše su zarobljenike vodili u logore i likvidirali ih, pa su partizanske žrtve poprilično dobro dokumentirane. Nijemce bi strijeljali civile i tijela vratili rodbini. U slučajevima komunističkih ratnih i poratnih zločina nalogodavci i počinitelji trudili su se sakriti krimen, pa su tijela posvuda i na vrlo nedostupnim mjestima.
Vrijedno je pročitati i dalje… o zatrovanosti mladih i borbi po forumima, a i na ovim stranicama.
Utoliko trezveni govor generala Ante Gotovine nakon svih patnji je i poziv na promišljanje kakva budućnost treba biti.
Budućnost za našu djecu i naše unuke u našim je rukama. Domovine nam bez obzira na mnoge interese i udruženja sa drugim zemljama pa i sa Europom nikad nam više neće biti oduzeta. Bar se nadam.
Oslobođenje generala od strašnih optužbi te grozne sintagme: Zločinačkog pothvata. Zločinački pothvat ponovo visi nad glavama svakog Hrvata/ice kojim su nas optuživali za sve vrijeme komunizma.
Ali.., Hrvatska smo svi mi građani Hrvatske. Mali, malecki ljudi, siromašni i bogati, političari i oni koji to nisu, žrtve i oni koji su uspjeli ostati živi, oni koji su pobjegli u druge zemlje. Razne narodnosti i pripadnosti. Teisti, ateisti, agnostičari. Pripadnici raznih nacija. Ponosni , prepadnuti i protivnici. Oni koji misle drugačije. To je moderna, sekularna Hrvatska kojoj želim svaku sreću.
U tom smislu zločinci sa svih strana trebali bi biti prepoznati i procesuirani. Žrtve i obitelji žrtava traže kakvu takvu satisfakciju.
Ako se to ne dogodi za dvadeset godina imat ćemo prenapuhane brojke mrtvih kao u Jasenovcu i Bleiburgu (ima i drugih stratišta, ali jasno je da su ova sva personifikacija svih)-
Iz godine u godinu rast će broj ubijenih . Svi nezadovoljni sa jedne i druge strane naći će se opet u ratu i nažalost u puno slučajeva i u zločinu.
Dočekali smo generale. Svi smo plakali. Euforije na sve strane. Nezadovoljni narod našao je ispušni ventil. Da su generali htjeli u tili čas došlo bi do revolucije.
Ali bili su spremni za mir i sreću. Markać malo emotivniji, Gotovina uistinu trezven.
Mladić koji je upitao Isusa (nije jedini) : Što mi je činiti? Dobio je odgovor: Ostavi sve i pođi sa mnom.
Pitanje se ponavlja tisućljećima . Što nam je činiti? Što je svakome od nas činiti?
U ovom trenu moj je odgovor: poštivati žrtve otkrivanjem njihovih ubojica. Sa svake strane. Pokazati da znamo počistiti ispred svojih vrata, ako oni drugi to i ne naprave. Nije lako, ali je potrebno.
Za dobro ove nacije.
I za našu djecu i unuke.
subota, 17.11.2012.
Pismo prijateljici
Draga S.
Od jučer razmišljam što i kako ti odgovoriti na tvoje pitanje o mojim dojmovima Izraela. Imaj na umu da sam pisac koji nema sustavnog akademskog znanja kako napisati naučno djelo pa će biti lutanja misli.
Možda da počnem sa samom zemljom. Zemlja Izrael. Erec Izrael.
Zemljopisno ima u sebi toliko kontrasta od pustinje, golih brda do rijeka, jezera i dolina i na kraju morske obale, a sve je to nekako po mjeri čovjeka kao što sve zemlje oko mediterana jesu.
Najtanja sam u opisima prirode pa ću je preskočiti, iako prostor, mjesto gdje se nalazi gdje se zemlja Izrael nalazi, okružena zemljama u kojima prevladava islam, sve to puno govori o narodu koji tamo sada živi. Kao što govori o previranjima, ratovima u dalekoj prošlosti, lutanjima Židova i potrebi za Domovinim iz koje su bili izgnani i odvedeni većim djelom u ropstvo.
Na fakultetu upravo radimo Stari Zavjet na nekoliko načina. Možda će ti biti zanimljivo koji su predmeti i o čemu tu govorimo.
Jedan od predmeta jest : " Uvod i egzegeze Starog Zavjeta"
Egzegeza: od grčke riječi egzegesthai- tumačiti, voditi, razlagati. Vrsta hermeneutike, a koristi se kao pojam osobito za tumačenje biblijskih tekstova.
Stari se Zavjet sastoji od pet knjiga, kažemo petoknjižje. Tora. To je vrhunsko djelo svjetske literature. Nadahnuće mnogim narodima, ali povjesničarima, pjesnicima, piscima, arheolozima, teolozima i još bezbrojnim drugim zanimanjima i ljudima.
Petoknjižje je na neki način za židove autoritet. Daje židovstvu pečat. Govori najprije o povijesti. O razasutim plemenima iz kojih je nastao narod.
Drugi predmet je i "Biblijska teologija"
Slušamo o središnjim temama Starog Zavjeta
Stari zavjet, Tora sadrži dio povijesti i dio Zakona koji je Židovima zakon još i danas. Izrael nije sekularna država. Njima je Tora, dakle biblijski zakon non plus ultra. To je važno znati. Židovi i Izraelu a i širom svijeta nisu svi teisti. Dapače ima ravnodušnih, a ima i ateista, manji je broj fundamentalista, onih strogih koje viđaš sa zulufima i tvrdim crnim šeširima. No bez obzira kojoj struji pripadali zemlja Izrael i običaji iz Biblijskih vremena, rekla bih, su zakon. Taj su zakon nosili u svojim srcima kroz sve vrijeme izgona iz Erec Izraela. Povratak u zemlju kojem su uvijek težili ( ne treba zaboraviti da za vrijeme Pashe citiraju i prisjećaju se povratak iz Egipta u kojem su dugo pokoreni živjeli i iz kojeg ih je Mojsije doveo u Izrael - tu je i onih 40 godina pustinje).
Hanah Arendt kaže da je Židovima strašnija asimilacija u druge narode nego holokaust.
Ateista, naročito židovskih filozofa ima i puno poslije holokausta jer im je bilo skoro nemoguće razumijete da Bog nije reagirao u to vrijeme. (Istina i meni je to posve nejasno, iako na nekom od predavanja sam čula da Bog koji nam je dao slobodu ne može znati kuda ćemo mi iz te slobode krenuti i da je ovozemaljska priča naše djelo)
Ne treba zaboraviti da baš Židovi dali itekakav pečat komunizmu i socijalizmu. Nije li Marxova rečenica:Religija je opijum za narod, a s druge strane bili su od Boga izabrani i to ih je, ta vjera u jednoga Boga pratila kroz cijelu povijest. Rekla bih i održala.
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------U nekom trenutku, s odlukom da se vrate u Izrael, sazrela je i odluka da se stvori- izgradi novi Židov. Počelo je i prije drugog svjetskog rata. raj 19-etog stoljeća .Tokom 19. vijeka među evropskim Židovima dolazi do oživljavanja nacionalnog identiteta, želje za emancipacijom i povratkom u Izrael. Tako je stvoren pokret nazvan cionizam (njegovim formalnim osnivačem smatra se Theodore Herzl, 1897. godine). Pokret je nastao u Baselu u Švicarskoj, gdje je održan Prvi cionistički kongres na kojem je objavljen cilj - u Palestini stvoriti dom židovskom narodu, zajamčen javnim pravom. Utemeljena je Svjetska cionistička organizacija (WZO). Pokret je dobio ime po brdu na kojem se nalazio Jerusalemski hram (Zion), međutim, kasnije je taj naziv simbolizirao sam Jerusalem. Cilj ovog pokreta bilo je ujedinjenje Židova u dijaspori i njihov povratak u Palestinu. (Iako su se prvobitno dvoumili treba li domovina biti Argentina ili Palestina, 1906. na cionističkom kongresu odlučeno je da to ipak bude Palestina). Sherif Hussain, emir od Meke, koji se u to doba prozvao vođom palestinskih Arapa, vodio je tajne dogovore sa sir Henryem McMahonom, britanskim visokim predstavnikom u Egiptu. Zahtijevao je potpunu nezavisnost arapskih zemalja pod Osmanlijskom vladavinom, a McMahon mu je potvrdio da Velika Britanija podržava želju za nezavisnošću svih arapskih naroda pod vlašću Sherifa Hussaina. Prvi Aliyah (povratak Židova) desio se 1881. godine. Većina useljenika je podigla nova židovska naselja. Broj Židova postepeno je rastao kao rezultat daljnjih useljeničkih valova, posebno tokom Prvog svjetskog rata. 1914. u Palestini je živjelo 60.000 Židova (oko 9% ukupnog stanovništva).
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
U prvi tren su ih Palestinci primili skoro objeručke.
Da ne zaboravim spomenuti počeli su, uglavnom, su s kolhozima. Vrlo brzo i sa visokim školstvom. Ne treba zaboraviti da je progon kroz prošlost donio dobro u vrlo pozitivnoj selekciji pametnih i sposobnih.
Danas su samosvjesni, ponosni ljudi kojima osobno zavidim.
Evo još nečeg što bi te moglo zanimati:
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------Izraelit, André Chouraqui, rođen u Alžiru (1917), pravnik sa Sorbone, hebraist, orijentalist,
ekumenist, beletrist, suosnivač »Abrahamovskoga bratstva«, prevođen na 20 europskih i 3
dalekoistočna jezika; za njegove prijevode kapitalnih sakralnih knjiga imenjak mu (André)
Malraux rekao da su »grandiozna avantura duha«… U svojoj respektivnoj knjizi Chouraqui
promatra jednu za drugom Deset zapovijedi u svima trima monoteističkim vjerama (judaizmu,
kršćanstvu ter islamu) sve do u naše dane. Iz poglavlja u poglavlje, vodeći računa
o evoluciji običaja, društva, znanosti i tehnike, autor nam nudi nov pogled na primjenu i
kršenje svake od Deset zapovijedi. Deset zapovijedi/besjeda bjehu i jesu prva prvcata, a i
jedina jedincata Deklaracija o dužnostima čovjeka. Autor zagovara uvjerenje da su velike
svjetske religije osnova za globalnu etiku, jedina podloga za uspostavu svijeta bez ratova,
svijeta miroljublja, snošljivosti i ravnoteže u majci prirodi sa svim njezinim živim i neživim
bićima. Chouraqui ne predlaže stapanje (sinkretizam) svjetskih religija, već zagovara ideal
da se na njihovoj zajedničkoj etici (imenovanoj u Deset zapovijedi) – sinergijom (ujedinjenim
duhovnim energijama) – zapodjene novo doba, jer da jedino tako čovječanstvo ima
šanse za opstanak. U povijesti čovječanstva A. Chouraqui jedan je jedincati prevoditelj
triju »Svetih knjiga« s njihovih izvornika: Staroga zavjeta s hebrejskoga, Novoga zavjeta s
grčkoga, Kur’ana s arapskoga. Njegova autorska knjiga Deset zapovijedi danas remek-djelo
je francuskoga kultivirana izraza, britke misaonosti i univerzalne aktualnosti; hrvatska
inačica nastojala je, punom pomnjom, prenijeti ta rijetka svojstva.
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
E sad... politička situacija:
Uvjerena sam da je to kraj židovskog lutanja po svijetu bez prave domovine. Oni se od tamo više sigurno neće dati. Kako narod može živjeti bez domovine?. Ne mislim sad na blut und boden priču, mislim na institucije koje usto idu. U prvom redu na upravljanje narodom na način na koji narodu paše: običajima, jezikom. prošlošću, zajedničkom prošlosti id, itd.
Vojskom napr. Kako bi mogli braniti vlastiti identitet, vlastitu zemlju bez vojske.
Osim svega zemlja i prošlost govori im iz svakog kamenčića, svake riječi, rijeka, okružja, slova, broja. Tamo im je mjesto opstanka poslije 2000 godina lutanja i progonstava. I te kakvih progonstava.
Koliko se tu nepravdi radi u ime opstanka? Sigurno puno. Tako misle Židovi, ali tako misle i Palestinci.
Gdje je istina?
Ali, evo ti paralele i na našim prostorima. Svaki od naroda koji tu žive misli da je istina i pravda na njegovoj strani. Možda je svatko na svoj način u pravu. Istina na majčici zemlji bez sumnje ima više.
Ovaj zadnji uokvireni isječak (pokupila iz nekog časopisa, a prvi sa wikipedije) govori o težnjama i željama pisca, ali i nas ostalih koji bi htjeli mirno i tolerantno živjeti u različitosti. Je li to moguće i kad će biti moguće? Ne znam, ne znam.
Jedanput (ali možda i više puta) se već gradila kula babilonska, pa je razrušena.
p.s. onaj esej (moj) koji sam ti spominjala izišao je 2003 u časopisu za intelektualna i duhovna pitanja:"Nova prisutnost". Ako ga negdje pronađem u elektroničkom obliku poslat ću ti.
Vole te B. i T., ali i ostali.
petak, 16.11.2012.
Voljena zemljo.
Molim se neka pobjedi pravda.
utorak, 13.11.2012.
James Bond Skyfall
Zove me prijateljica hoću li poći s njima gledati najnoviji film o Jamesu Bondu. Hoću, kažem. Nikad ne razmišljam hoću neću ako imam vremena. Draga prijateljica kojoj je suprug, također dobar prijatelj s dijagnozom zloćudnog tumora na plućima i metastazama na kostima. Do jučer zdrav i nesalomljiv. Jedan iz društva kartaša.
Nadamo se čudu.javascript:
Prijateljičina sestra i rodica pokušavaju je izvući vani. Ja sam se pridružila.
A sad o filmu, iako ovaj uvod ima i svoj epilog, ali pričekajmo ga.
To su kultni filmovi moje ali i bezbrojnih generacija. Koliko znam Ian Fleming ga je pisao oko 1953. U jeku napetosti i crvenih telefona između Moskve i Washingtona.
Jasno više nema željezne zavjese pa prave opasnosti i nema. Iako, gledala sam te filmove zbog nekih tehničkih novotarija, ali i nekih nelogičnosti, ako sam se dobro izrazila, a potom što je od onih izrazito umjetnih scena, više manje svi su se redatelji držali toga, pa ti je jasno da je to više mašta nego stvarnost.
Nije mi bio drag macho stil i što je ženska čeljad više ukras, iako lijepi ukras, dapače, nego ozbiljnoća. Nije mi se sviđala lakoća ubijanja, naročito neistomišljenika koji su uvijek prikazivani malo bedasti i niža vrsta.
Kako god James Bond filmovi su se gledali. Ja mislim da nisam ni jednog preskočila iako bih izlazila uvijek malo nezadovoljna sobom i filmom.
No dakle Skyfall je započeo obećavajući. Ajde opraštam tu jurnjavu automobilom i ostale jurnjave jer je Istambul u pitanju. Mmmm. Spremam se u Istambul. A jurnjava i dobar dio filma gledljiv, dobro snimljen,
Nema više sovjetske opasnosti sad je terorizam i razni ludi osvetnici u pitanju. Ima šablone, ali opraštam, a ono što ne mogu oprostiti je što je kraj napravljen nekoliko puta. Prvi kraj bi bio malo prerano, ali onda su zaredali i ostali. Nikad kraja, pravi onaj zadnji je bio u James Bondovu stilu. Sa M i Manipeni.
Od sredine filma možda i ranije prijateljica, koja je sjedila do mene, se počela nervozno vrtiti. Skidala se, oblačila, kasnije je rekla da je dva puta zaspala, stavljala i vadila čepiće za uši, jer to je ona nenormalna buka na koju su je upozorili. Uglavnom taj nemir prešao je i na mene.
Eto sad i epiloga. Na kraju svi smo nervozno otišli kući. Vikala je. Film je grozan, kaže. Ne vrijedi, buka je grozna. Neka je više nitko ne zove.
Njeni su otišli bez rijeći. Stanujemo u istoj ulici pa sam je malo pratila.
Znam razlog njenom nemiru. Ostavila je kući bolesnog muža kojeg njeguje kao malu bebu. Svako dva sata pije gljive. Svaki sat pije nešto drugo, Flasteri s morfijem, tbl morfija. Pa nešto za jačanje, neki nadomjestak hrani, pa kad god hoće jesti. Spava i budi se kako stigne. Uvijek je imao loš san. Kad god se probudi od 11 do kasno poslijepodne moja prijateljica ga čeka s ručkom. Jeli su ko tići, sad pokušava jesti više. Sa svim zračenjem i kemoterapijama nije izgubio ni deka, a ona je uspjela dobiti par kila, jer pojede ono što on neće.
Pokušavam je smiriti. Nadam se da je s njim sve uredu i da nije ništa pošlo ukrivo ovih par sati što je nema. Tumačim joj da i ona treba odmora. Svega je svjesna, ali nemir i briga su jači.
Šest godina mlađa od mene izgleda kao curica. Mršavica, zapravo po mjeri vrlo skladno građena plavih oka koje blistaju i znatiželjno gledaju.
Dogodi li se loš kraj bolesti ne gubi samo ona, iako ona i djeca neizmjerljivo više, nego mi prijatelji.
Odlazi cijeli jedan život odnosa. Prijateljstva u dobru i zlu, kako se kaže.
Zabrinuti smo i prestravljeni. Možda nije pravi izraz, ali tako nekako.
Danas na predavanju zabilježila sam slijedeće:
"Kad sam se rađao plakao sam, a drugi su se smijali. Kad sam umirao drugi su plakali, a ja sam se smijao." Ne znam kome pripada ta misao, ali zaključak je :rađanje može biti kraj, a smrt početak.
Ali dok živimo nadamo se. Svi se nadamo.
četvrtak, 08.11.2012.
Priprematelji brijanja nanošenjem sapunice
Vikend u Zagrebu. Druženje sa Tomom i Andreom, najmlađim i najstarijom unukom. Natrag u Split. Posla preko glave.
Uživam na KBF-u.
Sve mi je draža ta atmosfera pitanja, kakvog takvog znanja i odgovora s kojima se možemo ili ne možemo složiti.
Neobična je i sve manje shvatljiva ta Božja priča. Što više učim sve manje znam, a sigurnosti ni otkuda.
Ta nesigurnost postaje sve veća. Nigdje uporišta, ali i ne može ga biti. Što je uopće sigurno? Sve oko nas u trenu može nestati.
Države, zemlje, ljudi. Smrt lebdi nad svima. Smrt koju još nitko nije pobijedio.
A Bog?
Jednostavno rečeno jedva da sam u svojoj glavi posložila Boga stvoritelja koji je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku i dao mu punu slobodu da odlučuje. Čovjek je, tako su me učili, slobodan izabrati ovakav i onakav život. Može birati između dobra i zla. Može birati, ali Bog sve zna. Zna sve o čovjeku i zbivanjima u svijetu, ali se ne miješa. Dugo mi je to Božje znanje i Božje nemiješanje pravilo probleme. Kao što mi je pravilo i još pravi probleme stvaranje nesavršenog čovjeka.
Ajde, nekako sam posložila znanje i nemiješanje u naše živote, ali nemiješanje u prirodu i prirodne nepogode: oluje, poplave, potrese, erupcije vulkane itd, nemiješanje u patnje,naročito u patnje velikih razmjera, ratove, vrijeme Hitlera i holokaust. U Izraelu smo bili u muzeju žrtava holokausta. Imali smo vremena pogledati samo dio o djeci ubijenima u logorima. Slovom i brojem milion i pol djece. 1.500.000. djece. Gdje je bio Bog u tim trenucima.
„ Dobitnik Nobelove nagrade Elie Wiesel… kao dječak odveden je u Auschiwitz. Jednog dana je Gestapo objesio jedno dijete… Dijete je pola sata umiralo, a zatvorenici su ga morali gledati u lice… Jedan čovjek je upitao: Gdje je Bog?... Gdje je Bog sada… A Wiesel je čuo kako glas u njemu odgovara: „Evo ga. On visi na ovim vješalama.“
Zlo u svijetu i dobri Bog koji iz ljubavi, iz dinamike u samom sebi prelijeva višak,višak ljubavi kako neki uče i dijeli s čovjekom radost dobrog i ljubavi.
Slaže li se dobri Bože ovaj svijet s „vizijom“ koju si imao kad si ga stvarao i pustio ga živjeti slobodnog. Zašto si stvorio čovjeka? Zašto si mu dao slobodi?
Znaš li sve o nama? Znaš li kako ćemo sutra postupiti? Ako ne znaš nisi sveznajući. Puštaš čovjeka da odluči kako će završiti naše lutanje kroz vjekove. Puštaš ga da odabere rušenje, mržnju, ubijanje ili da živi na dobrobit drugih, cjelokupnog čovječanstva. Puštaš da odlučuje čovjek ovako slab i nesavršen, smrtan.
Nije li to neshvatljivo i zastrašujuće?
Pomislila sam: Dobro da svi nismo u ludnici, ali… već je druga misao bila: Čovjek je puno jači nego misli.
Evo nekoliko fotografija sa mog rođendana. Dokaz da može i lijepo. Što čovjeku više treba.
A naslov.
Kažu da je to bilo jedno od mogućih zanimanja u Šuvarovo vrijeme.
Tek toliko da se osjeti apsurd.
