odmak
subota, 17.11.2012.
Pismo prijateljici
Draga S.
Od jučer razmišljam što i kako ti odgovoriti na tvoje pitanje o mojim dojmovima Izraela. Imaj na umu da sam pisac koji nema sustavnog akademskog znanja kako napisati naučno djelo pa će biti lutanja misli.
Možda da počnem sa samom zemljom. Zemlja Izrael. Erec Izrael.
Zemljopisno ima u sebi toliko kontrasta od pustinje, golih brda do rijeka, jezera i dolina i na kraju morske obale, a sve je to nekako po mjeri čovjeka kao što sve zemlje oko mediterana jesu.
Najtanja sam u opisima prirode pa ću je preskočiti, iako prostor, mjesto gdje se nalazi gdje se zemlja Izrael nalazi, okružena zemljama u kojima prevladava islam, sve to puno govori o narodu koji tamo sada živi. Kao što govori o previranjima, ratovima u dalekoj prošlosti, lutanjima Židova i potrebi za Domovinim iz koje su bili izgnani i odvedeni većim djelom u ropstvo.
Na fakultetu upravo radimo Stari Zavjet na nekoliko načina. Možda će ti biti zanimljivo koji su predmeti i o čemu tu govorimo.
Jedan od predmeta jest : " Uvod i egzegeze Starog Zavjeta"
Egzegeza: od grčke riječi egzegesthai- tumačiti, voditi, razlagati. Vrsta hermeneutike, a koristi se kao pojam osobito za tumačenje biblijskih tekstova.
Stari se Zavjet sastoji od pet knjiga, kažemo petoknjižje. Tora. To je vrhunsko djelo svjetske literature. Nadahnuće mnogim narodima, ali povjesničarima, pjesnicima, piscima, arheolozima, teolozima i još bezbrojnim drugim zanimanjima i ljudima.
Petoknjižje je na neki način za židove autoritet. Daje židovstvu pečat. Govori najprije o povijesti. O razasutim plemenima iz kojih je nastao narod.
Drugi predmet je i "Biblijska teologija"
Slušamo o središnjim temama Starog Zavjeta
Stari zavjet, Tora sadrži dio povijesti i dio Zakona koji je Židovima zakon još i danas. Izrael nije sekularna država. Njima je Tora, dakle biblijski zakon non plus ultra. To je važno znati. Židovi i Izraelu a i širom svijeta nisu svi teisti. Dapače ima ravnodušnih, a ima i ateista, manji je broj fundamentalista, onih strogih koje viđaš sa zulufima i tvrdim crnim šeširima. No bez obzira kojoj struji pripadali zemlja Izrael i običaji iz Biblijskih vremena, rekla bih, su zakon. Taj su zakon nosili u svojim srcima kroz sve vrijeme izgona iz Erec Izraela. Povratak u zemlju kojem su uvijek težili ( ne treba zaboraviti da za vrijeme Pashe citiraju i prisjećaju se povratak iz Egipta u kojem su dugo pokoreni živjeli i iz kojeg ih je Mojsije doveo u Izrael - tu je i onih 40 godina pustinje).
Hanah Arendt kaže da je Židovima strašnija asimilacija u druge narode nego holokaust.
Ateista, naročito židovskih filozofa ima i puno poslije holokausta jer im je bilo skoro nemoguće razumijete da Bog nije reagirao u to vrijeme. (Istina i meni je to posve nejasno, iako na nekom od predavanja sam čula da Bog koji nam je dao slobodu ne može znati kuda ćemo mi iz te slobode krenuti i da je ovozemaljska priča naše djelo)
Ne treba zaboraviti da baš Židovi dali itekakav pečat komunizmu i socijalizmu. Nije li Marxova rečenica:Religija je opijum za narod, a s druge strane bili su od Boga izabrani i to ih je, ta vjera u jednoga Boga pratila kroz cijelu povijest. Rekla bih i održala.
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------U nekom trenutku, s odlukom da se vrate u Izrael, sazrela je i odluka da se stvori- izgradi novi Židov. Počelo je i prije drugog svjetskog rata. raj 19-etog stoljeća .Tokom 19. vijeka među evropskim Židovima dolazi do oživljavanja nacionalnog identiteta, želje za emancipacijom i povratkom u Izrael. Tako je stvoren pokret nazvan cionizam (njegovim formalnim osnivačem smatra se Theodore Herzl, 1897. godine). Pokret je nastao u Baselu u Švicarskoj, gdje je održan Prvi cionistički kongres na kojem je objavljen cilj - u Palestini stvoriti dom židovskom narodu, zajamčen javnim pravom. Utemeljena je Svjetska cionistička organizacija (WZO). Pokret je dobio ime po brdu na kojem se nalazio Jerusalemski hram (Zion), međutim, kasnije je taj naziv simbolizirao sam Jerusalem. Cilj ovog pokreta bilo je ujedinjenje Židova u dijaspori i njihov povratak u Palestinu. (Iako su se prvobitno dvoumili treba li domovina biti Argentina ili Palestina, 1906. na cionističkom kongresu odlučeno je da to ipak bude Palestina). Sherif Hussain, emir od Meke, koji se u to doba prozvao vođom palestinskih Arapa, vodio je tajne dogovore sa sir Henryem McMahonom, britanskim visokim predstavnikom u Egiptu. Zahtijevao je potpunu nezavisnost arapskih zemalja pod Osmanlijskom vladavinom, a McMahon mu je potvrdio da Velika Britanija podržava želju za nezavisnošću svih arapskih naroda pod vlašću Sherifa Hussaina. Prvi Aliyah (povratak Židova) desio se 1881. godine. Većina useljenika je podigla nova židovska naselja. Broj Židova postepeno je rastao kao rezultat daljnjih useljeničkih valova, posebno tokom Prvog svjetskog rata. 1914. u Palestini je živjelo 60.000 Židova (oko 9% ukupnog stanovništva).
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
U prvi tren su ih Palestinci primili skoro objeručke.
Da ne zaboravim spomenuti počeli su, uglavnom, su s kolhozima. Vrlo brzo i sa visokim školstvom. Ne treba zaboraviti da je progon kroz prošlost donio dobro u vrlo pozitivnoj selekciji pametnih i sposobnih.
Danas su samosvjesni, ponosni ljudi kojima osobno zavidim.
Evo još nečeg što bi te moglo zanimati:
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------Izraelit, André Chouraqui, rođen u Alžiru (1917), pravnik sa Sorbone, hebraist, orijentalist,
ekumenist, beletrist, suosnivač »Abrahamovskoga bratstva«, prevođen na 20 europskih i 3
dalekoistočna jezika; za njegove prijevode kapitalnih sakralnih knjiga imenjak mu (André)
Malraux rekao da su »grandiozna avantura duha«… U svojoj respektivnoj knjizi Chouraqui
promatra jednu za drugom Deset zapovijedi u svima trima monoteističkim vjerama (judaizmu,
kršćanstvu ter islamu) sve do u naše dane. Iz poglavlja u poglavlje, vodeći računa
o evoluciji običaja, društva, znanosti i tehnike, autor nam nudi nov pogled na primjenu i
kršenje svake od Deset zapovijedi. Deset zapovijedi/besjeda bjehu i jesu prva prvcata, a i
jedina jedincata Deklaracija o dužnostima čovjeka. Autor zagovara uvjerenje da su velike
svjetske religije osnova za globalnu etiku, jedina podloga za uspostavu svijeta bez ratova,
svijeta miroljublja, snošljivosti i ravnoteže u majci prirodi sa svim njezinim živim i neživim
bićima. Chouraqui ne predlaže stapanje (sinkretizam) svjetskih religija, već zagovara ideal
da se na njihovoj zajedničkoj etici (imenovanoj u Deset zapovijedi) – sinergijom (ujedinjenim
duhovnim energijama) – zapodjene novo doba, jer da jedino tako čovječanstvo ima
šanse za opstanak. U povijesti čovječanstva A. Chouraqui jedan je jedincati prevoditelj
triju »Svetih knjiga« s njihovih izvornika: Staroga zavjeta s hebrejskoga, Novoga zavjeta s
grčkoga, Kur’ana s arapskoga. Njegova autorska knjiga Deset zapovijedi danas remek-djelo
je francuskoga kultivirana izraza, britke misaonosti i univerzalne aktualnosti; hrvatska
inačica nastojala je, punom pomnjom, prenijeti ta rijetka svojstva.
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
E sad... politička situacija:
Uvjerena sam da je to kraj židovskog lutanja po svijetu bez prave domovine. Oni se od tamo više sigurno neće dati. Kako narod može živjeti bez domovine?. Ne mislim sad na blut und boden priču, mislim na institucije koje usto idu. U prvom redu na upravljanje narodom na način na koji narodu paše: običajima, jezikom. prošlošću, zajedničkom prošlosti id, itd.
Vojskom napr. Kako bi mogli braniti vlastiti identitet, vlastitu zemlju bez vojske.
Osim svega zemlja i prošlost govori im iz svakog kamenčića, svake riječi, rijeka, okružja, slova, broja. Tamo im je mjesto opstanka poslije 2000 godina lutanja i progonstava. I te kakvih progonstava.
Koliko se tu nepravdi radi u ime opstanka? Sigurno puno. Tako misle Židovi, ali tako misle i Palestinci.
Gdje je istina?
Ali, evo ti paralele i na našim prostorima. Svaki od naroda koji tu žive misli da je istina i pravda na njegovoj strani. Možda je svatko na svoj način u pravu. Istina na majčici zemlji bez sumnje ima više.
Ovaj zadnji uokvireni isječak (pokupila iz nekog časopisa, a prvi sa wikipedije) govori o težnjama i željama pisca, ali i nas ostalih koji bi htjeli mirno i tolerantno živjeti u različitosti. Je li to moguće i kad će biti moguće? Ne znam, ne znam.
Jedanput (ali možda i više puta) se već gradila kula babilonska, pa je razrušena.
p.s. onaj esej (moj) koji sam ti spominjala izišao je 2003 u časopisu za intelektualna i duhovna pitanja:"Nova prisutnost". Ako ga negdje pronađem u elektroničkom obliku poslat ću ti.
Vole te B. i T., ali i ostali.
