odmak
petak, 28.02.2014.
Jedno od mišljenja s kojim se slažem
piše: Dr Fra Ivan Šarčević
Baš onako kako je i strukturiran, Haški sud je odraz međunarodnih odnosa moći i politikâ. Zato se događa da mu presude nemaju iste pravne standarde i da izazivaju kod žrtava, ali i unutar sebe, različite stavove i suprotna mišljenja. Štoviše, nekim se presudama dovodi posve u pitanje, kao što je primjerice i nedavna oslobađajuća presuda mozgovima svih Miloševićevih tajnih službi, J. Stanišiću i F. Simatoviću.
No, ono u čemu je Haški sud ipak velika pomoć, jesu u najvećoj mjeri točni podaci o stradanjima, žrtvama i zločinima. Pa ako se čak dokraja relativizira i obeskrijepi Haški sud, veliki posao oko istine o prošlosti te pravde za žrtve i dalje predstoji pred državama i društvima, pogotovo institucijama i strankama koje se smatraju zaštitnicama svojih nacija.
Dakle, ni ispravnom konstatacijom da Haag ima ‘dvostruke aršine’, nipošto se ne bi smjela štititi lažna nevinost, produžavati sljepilo za tuđe žrtve, skrivati vlastite zločine, prešućivati zlo vlastitih vođa i ‘grešnih’ institucija. U tom smislu važno je osvrnuti se na prvostupanjsku presudu hercegbosanskoj šestorici. Haška presuda političkom i vojnom vrhu Herceg-Bosne, iako nepravomoćna, ipak je razotkrila plan, razmjere i obim zločina koji su počinjeni u ime Herceg-Bosne. Suočila nas je iznova s ideologijom tuđmanizma koja je stvorila Herceg-Bosnu i lažno je (i do danas) predstavlja kao zaštitnika hrvatskoga naroda, svih Hrvata u Bosni i Hercegovini. U pročitanoj presudi, koja se većinom drži prvih godina rata, obuhvaćeno je doduše samo 6 općina, dok se drugi krajevi BiH gdje su živjeli Hrvati, pogotovo dijelovi današnjega srpskoga entiteta, i ne spominju. No, i ti su Hrvati također direktne žrtve najprije velikosrpske agresije, ali i projekta Herceg-Bosne koji je, na nekim područjima, posljedično povukao i Muslimane u rat za teritorij i čišćenje od Hrvata i Srba.
Zato Herceg-Bosna nije izraz povijesnih težnji hrvatskoga naroda u BiH, nego politička uzurpacija i projekt nacionalističkih zabluda. Iako u presudi nije pojašnjen termin “udruženi zločinački pothvat”, kojega Haški sud računa od siječnja 1993., čini se važnim istaknuti da je na vidjelo izišla i sudski je pokazana činjenica da je Zajednica HB, a pogotovo Republika Herceg-Bosna za svoje ostvarenje koristila etničko čišćenje od nehrvata, posebno Muslimana, a tako i preseljavanje vlastitih sunarodnjaka iz Bosne.
Herceg-Bosna se opravdavala i opravdava velikosrpskom agresijom i ondje gdje se ni politički ni moralno ne može opravdati: u ponavljanju sličnih političkih ciljeva, u istoj metodologiji i korištenju istih sredstava da se do tog cilja dođe. Herceg-Bosna je, dakle, derivacija i umanjena kopija velikosrpskoga projekta podjele BiH da se, kako je Tuđman izjavio još na Staru godinu 1991., “nacionalni ciljevi Srbije ostvare i da ona nema više razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj priključilo njezine krajeve, jer je sadašnji perec neprirodan.” Tuđman je, za razliku od Miloševića, “historijski” objašnjavao sve svoje političke stavove i zapovijedi, pa je po njegovom mišljenju od Bosne i Hercegovine trebao ostati samo Porfirogenetov “dio ‘zemljice Bosne’ gdje bi Muslimani imali većinu i ta bi država Bosna [nema Hercegovine, op. I.Š.] mogla biti tampon-zona između Hrvatske i Srbije.
Time bi ujedno nestala i kolonijalna tvorevina BiH.” Ovo je bila misao vodilja i strategija F. Tuđmana i njegovih odanih pomoćnika, ponajprije G. Šuška i M. Bobana. Stvarna i ratna realizacija ovoga cilja – svim sredstvima učiniti prirodnim “neprirodni perec” Hrvatske – mijenjala se do svojih krajnjih suprotnosti, naročito mijenjanjem ratnih saveznika i ratnih neprijatelja. U konačnici je doživjela vlastiti poraz Tuđmanovom odlukom o dokidanju Herceg-Bosne. Nisu, naravno, Tuđman i Milošević, politički Zagreb i Beograd jednaki, niti se zločini Herceg-Bosne po vremenskom slijedu, sistemu i obimu mogu mjeriti s velikosrpskim i republičkosrpskim zločinima i genocidom. No, bez obzira na sve licemjerne apologije da Tuđman i njegovi pobočnici, Šušak i Boban, nisu dijelili Bosnu, bez obzira na sva cinična skrivanja iza tobožnje Tuđmanove nemoći uslijed diktata međunarodnih sila, ipak, uz tolike svjedoke, te Tuđmanove izjave, a povrh svega uz katastrofalne posljedice hercegbosanskog ideološkoga projekta, sudskom presudom je nepobitno potvrđeno da je Herceg-Bosna, iako daleko manje od Republike Srpske, bila zastrašujuće zlo. To znači da je Herceg-Bosna apsolutno antibosanski i antihrvatski projekt te je krivo govoriti kako je njime obranjena Bosna i Hrvati u njoj.
Taj je projekt, kasnije je pogotovo postalo bjelodano, bio protiv Bosne i Hercegovine i protiv Hrvata u njoj. U nimalo jednostavnom kontekstu velikosrpske agresije, nesnalaženju i neodgovornom laviranju Predsjedništva BiH s Alijom Izetbegovićem na čelu, hrvatska politika je od početka bila bez jasne političke vizije što s Bosnom i polovicom Hrvata u BiH ili je pod maskom svehrvatske brige oponašala makijavelističku miloševićevsku politiku podjele. Međutim, ničim se, ni teškim kontekstom, ni srpsko-crnogorskom agresijom, niti naoružavanjem, humanitarnim i drugim pomaganjem Muslimana, ni priznavanjem BiH, ne mogu opravdati ubijanja, logori i etničko čišćenje. Odnosno, drukčije kazano, Tuđman, kao krajnje loš povjesničar, ali vrhovnik i sveodreditelj hrvatske politike i u Herceg-Bosni, nije priznavao Bosnu (i Hercegovinu) kao povijesni i politički subjekt. Na to je bio prisiljen dijelom od međunarodnih faktora (posebno Njemačke i SAD-a), a najviše razvojem odnosa u BiH, dakle odlukom bh. političara, B. Bogićevića, A. Izetbegovića i drugih, za neostanak u krnjoj Jugoslaviji, za nedjeljivu i neovisnu BiH; bio je također prisiljen političkim i vojnim jačanjem Bošnjaka i Armije BiH, ponajviše pragmatičnim interesom neovisnosti hrvatske države, a ne nikakvom ljubavlju ili brigom za bosanske Hrvate. Svojom hercegbosanskom politikom Tuđman je Hrvatima, prije svih bh. Hrvatima, u nasljedstvo ostavio teška sporenja i sukobe.
Ostavio je baš ono protiv čega se onako žučljivo borio: političko (a i moralno) “bespuće i lutanja”. Bespuće se najviše očitovalo u tome što je Hrvatsku kao žrtvu velikosrpske agresije djelomično uvukao u međunarodni sukob u BiH. Lutanja su se očitovala: od neuvjerljivog pa i lažnog savezništva s Muslimanima, od referenduma u kojega nije bio uvjeren, ali je na njega pristao pod pritiskom i nagovorom crkvenih poglavara (V. Puljić, P. Anđelović, F. Kuharić), pa preko neprijateljstva i jednog u povijesti vjerojatno najbesmislenijega rata, rata s Bošnjacima, do kasnijeg nevoljkog odreknuća od Herceg-Bosne Washingtonskim sporazumom, pa onda splitskim i drugim vojnim sporazumima kao nužno potrebnim za oslobađanja Knina i Krajine s bosanske strane.
Unatoč savezima, sjeme zla je naširoko posijano i trebat će mnogo napora i vremena da se prihvate povijesne činjenice i povrati međuetničko povjerenje i poštivanje. Gotovo je nemoguće naglasiti koliko je projekt Herceg-Bosne samoubilački. Jer nikada nije bilo ničega jasnoga u toj politici, ni saveznici, ni granice, ni teritorij koji je trebalo obraniti ili osvojiti. Bila je jedino jasna poslušnost Tuđmanu i Šušku, hercegbosanska sebičnost (pripajanje Hrvatskoj, preseljavanje i napuštanje svojih sunarodnjaka u Bosni) te averzija prema Muslimanima. Koliko je samo običnih ljudi, kao nekada za Pavelića, hranjeno suludim idejama o konačnom ujedinjenju “hrvatskih povijesnih zemalja”! Koliko je Hrvata mislilo da je Herceg-Bosna, iako u manjim okvirima, napokon ostvarenje onoga što nije uspjelo ni NDH-u! Ideja o pripojenju dijelova BiH Hrvatskoj, konkretno, proširene zapadne Hercegovine do Stoca, s malo širim teritorijem (nekada do Jajca i Kiseljaka, a nekada do Kupreških vrata i Makljena), ideja o reviziji povijesti i srpsko-hrvatskih razgraničenja i vraćanje na Banovinu iz 1939., zatim ideja o stvaranju zasebne hrvatske državice u sastavu BiH, sve su samo samoubilačke iluzije s kojima se ništa nije postiglo, nego neizmjerno mnogo izgubilo, ali su to zablude koje teško umiru. Zato nema stvarnog suočavanja s prošlošću, nego se vlastita zla politika opravdava većim ili manjim zlom drugih. Te se ideje i projekti ne mogu, međutim, pravdati politikom jačega, miloševićevskom velikosrpskom politikom i Karadžić – Mladićevim entitetom rođenim na krvi, etničkom čišćenju i genocidu, niti na muslimanskoj prevrtljivosti, muslimanskim zločinima ili nakanama stvaranja bošnjačke državice.
Da, Bošnjaci su neusporedivo najveće stvarne žrtve, po stradanju i logorima, ubijanju i poniženju. Iznimno veliki broj i Srba je ubijen. Mnogi su Srbi (“humano”) preseljavani i prognani, iz Hrvatske, iz BiH i unutar BiH. Velikim dijelom je to učinio režim iz Beograda i s Pala.
Hrvati su, međutim, zahvaljujući i vlastitoj krivoj politici, ne samo najveći demografski gubitnici u BiH nego su i danas, opet zahvaljujući lošoj politici i odsutnosti političke mudrosti, pred nestankom iz mnogih dijelova Bosne.
I dugo će, ako se uopće i dogodi, trajati povratak bosanskohercegovačkih Hrvata vlastitoj državi, ne samo onaj fizički nego politički, kulturni i uopće duhovni. Kod mnogih će ideja, pogrešni i gubitnički projekt Herceg-Bosne ostati vječno u glavama, kao što još neke do nerazboritosti opija ideja Hrvatske do Drine, a čežnja za Hrvatskom, tobožnjom “matičnom zemljom”, odvraćat će ih od odgovorna i jedina smislena života i rada u svojoj stvarnoj državi.
Fantazma Herceg-Bosne u smrt je odvela mnoge nehrvate, ali i Hrvate, koji su uzaludno, tragično i besmisleno položili svoje živote; stotine tisuća sunarodnjaka je razbaštinila i otuđila od zavičaja i stvarne matične države, a one koje su ostali, ostavila rastrgane, na milost i nemilost većine i nacionalističkog zova političko-hercegovačke sebičnosti i hrvatskih “čistih” teritorija. Haška presuda hercegbosanskoj šestorici pokazuje strahotu zločina osobito prema Muslimanima. Ali i Hrvatima iz Bosne. Primjer je zločin u Stupnom Dolu u izvedbi hercegbosanskih konstruktora.
Taj zločin ubijanja nedužnih Muslimana, poslužio je istodobno kao sredstvo da se Muslimane potakne na osvetu, a Hrvate zastraši i primora na seljenje prema Hercegovini i dalje u Hrvatsku, da se napravi teško popravljiva nepravda i nemogućnost zajedničkoga života. Čitav taj kraj stare, Divkovićeve i Laštrićeve Bosne, od Kraljeve Sutjeske, Kaknja, Vukanovića, preko Bobovca, Borovice do Vareša, njih preko 20.000, zločinom u Stupnom Dolu, konačno su prisilno napustili svoj kraj i naseljavali su Drvar i Knin, Istru i otoke, Šuškovo(!) i Bobanovo(!), daleki svijet. Ovo je samo jedan primjer suicidne hercegbosanske strategije.
Ovom presudom su žrtve, mislim na bošnjačke, dobile određenu satisfakciju. No, važno bi bilo iz ove presude izvući još neke zaključke. Važno bi bilo da se presuda ne tumači kao presuda “hrvatskom narodu”, da se ne ostane samo na priznanju da su strašni zločini počinjeni, nego da svi pojedinci koji imaju društvenu moć, da sve hrvatske institucije, od obrazovnih, medijskih, religijskih i političkih, izvrše “čišćenje pamćenja”, preispitaju svoju zlu prošlost, da ne odustanu od istine, golih činjenica, od stvarnog pokajanja, što uključuje nadoknadu za učinjene nepravde, te da se, konačno, raskrsti s Herceg-Bosnom. Koliko god to u ovom trenutku djelovalo nemoguće, bolje je da što prije dođe do te katarze. Bošnjaci, pak, i radi svojih sugrađana Hrvata i Srba, a ponajviše radi sebe samih, ne bi trebali trijumfirati, zatvoriti se u viktimološke jadikovke i time opravdavati svoju zlu prošlost i zločine, niti svoju aktualnu lošu politiku.
Presuda naglašava da je za ljudsko djelovanje, i ono političko, presudno uvažavati autoritet stradalnika i žrtava, te da bi konačno trebalo, i u javnom i u svakodnevnom životu, oduzeti autoritet svim zločincima, deheroizirati ih i desakralizirati. Nadati je se da će presude Karadžiću i Mladiću obznaniti već poznate činjenice da je epicentar zla bio u Beogradu, da je srpski entitet najveća kočnica za državu BiH. Do tada, a i poslije toga, s Haagom i bez njega, nužno je osloboditi se svih ratnih ideologija i krenuti k denacifikaciji našeg podijeljenog društva. Ova je presuda možda jedna od onih neponovljivih prilika da se pregledamo u ogledalu tuđe patnje, da se zasnuje transetnička memorija naše zajedničke tragedije kako bi se ušlo u žuđenu društvenu katarzu.
Oslobođenje / Tačno / Protest
Izvor: http://protest.ba/v2/tudman-je-apsolutno-protiv-bosane-i-hrvatske/
Oznake: tamni vilajet
nedjelja, 23.02.2014.
Dobar i glup
Nemam volju za apsolutno ništa.
Koliko ponavljana i negativnosti već u prvoj rečenici, ali tako je to. U Splitu je vrijeme … dobro vrijeme. Sunca na sve strane, a ja ležim s bolovima u leđima. Činim se strpljiva, ali ne mogu više ništa. Ne mogu gledati vijesti, filmove. Ne mogu čitati. Ne mogu…ne mogu…
Malo pri internetu. Naletim na intervju s P. L. Osobno ga poznajem. I drag mi je. Ali, mislim se što je tu pogrešno?
I ja sam protiv rata i protiv nacionalizma. Ne volim takvo što iz dna svog malog organizma. Uvijek se pitam kako naći pravu mjeru između domoljublja suživota i uvažavanja tuđih mišljenja. Tuđih načina života. Balansiram kao prava vaga u nekom međumišljenju, međuzemlju . Uvijek u strahu da me kao čitača jedne knjige ta knjiga toliko ne oduševi da zaboravim da postoje i druge.
P.L. bistar, s puno znanja, aktivist.., kaže li se to tako. Iz vremena prije oktobarske revolucije, a i kasnije kad su europski i drugih zemalja intelektualci hrlili u Rusiju gdje su se događale prave stvari: , Ili još i ranije. Iz vremena Francuske revolucije. Sloboda, jednakost, bratstvo. Liberté, égalité, fraternité. Ima i vrlo zgodnu pjesmicu o lijepoj o dragoj slobodi. I druga je poezija također tu. Sve je tu. Je li to utopija? Je li to zanos intelektualaca koji se ne slažu s današnjicom ni jučerašnjicom, a možda ni sutrašnjicom.
Slažem li se ja s vremenom u kojem živim?
Nakon svega, nakon svih ludosti i nešto dobrih stvari koje sam prolazila u životu još uvijek se preispitujem. Ne mislim da sam važna, a opet bilo bi glupo misliti o sebi kao o pukom prolazu za hranu.
A veliki Tin kaže: Ima i drugih nego ti.., možda u nekom drugom kontekstu… Ne znam. Pobratimstvo ljudi u svemiru. Želim to.
Sjećate li se Babilonske kule. Govorili su svi jednim jezikom, ali srušena je. Više se nisu razumjeli. Bezbroj se jezika tu našlo.
Bezbroj jezika, bezbroj mišljenja, bezbroj vjera. I mržnje. Jezika mržnje.
Gdje su mirotvorci?
Kojim jezikom oni govore?
Je li P. L. mirotvorac?
Ima li kod njega blagosti, opraštanja, razumijevanja ili bi i on upotrijebio giljotinu.
Ima li dijaloga?
Je li moguće spojiti nespojivo? Pomiriti fundamentalizme!? Ili je ona uzrečica dobar i glup istinita?
Oznake: krajnosti
utorak, 11.02.2014.
Teorija, praksa, LJUBAV
Neki čudni periodi u mom životu. Radim još svoju s. Posao koji volim, ali s mjerom. Posao s ljudima nikad nje lak.
Jeli vrijeme da se zaustavim?
Neću zamarati. Nije važno. Posve drugi interesi vode me u konačno oblikovanje sebe kao čovječice, jedinke u masi. Zamislimo da smo uistinu životinjske prirode. Životinje koje žive kratko, ali drži ne daj netko se sjetio da nam da i razum.
Nije lako s razumom. Neda disati. Pjesnici bi našli prave izraze. Poetske, nekad izmišljene koje poslije uđu u rječnik i pravopis i obogate čovječanstvo. Riječi kao iluzija.
Što bi bila iluzija? Klaić: iludere – igrati se, titrati se, varati, ali i psihološki: obmana osjećaja izazvana iznakaženim primanjem utisaka iz stvarnosti. U prenesenom smislu: neosnovana nada, neostvariva mašta, tlapnja, samoobmana, privid, prividnost, varka, zavaravanje, prevara, uobraženje, umišljanje, utvara, opsjena.
Svi mi živimo iluziju.
Ne znam kako drugi, ali ja sam svjesna iluzija u mom životu.
Dva moja prijatelja bila su petnaestak dana u Parizu. Vratili su i jedan od njih priča doživljaje. Oprosti, kaže drugi, jesmo li mi bili u istom gradu.
Nisu se razdvajali, ali svaki od njih je imao drugi događaj viđenoga.
Rašomon, jedan od meni skoro najdražih filmova, upravo govori o tome. Zašto je to tako?
Ustroj svijeta i života da nitko nije posve u pravu.
To naročito osjećam u struci. Svojevremeno dok sam bila u nekakvoj funkciji u mojoj/našoj komori pokušavala sam 'savjetovati' određene stvari koje su mi se činile dobrim za struku. Radili su to i drugi, ali kao rogovi u vreći toliki skup svojom glavom mislećih ljudi rijetko bi se kad s bilo čim složio. A demokracija i svi njeni postupci: glasanje, susreti, dogovori , bila je tako spora u onim vremenima koja su jurila i žurila. Gazila nas koji smo misli da postupamo ispravno , a nekako se pokazalo da smo uistinu bila grupa entuzijasta, da smo izdržali mandat neki i pola mandata, na kraju smo svi odustali.
Odustali smo. Susrećemo se po večerama. Tu i tamo. Ja sam najmanje prisutna. Gubim bitku sa svojim entuzijazmom. Bar u tom pogledu prakse. Ostalo… pokušavam raditi na sebi, a to ni najmanje nije lako. Tu su iluzije još opasnije. Nadam se da ću ih bar donekle izbjeći.
Evo veselijeg života i ljubavi:
Oznake: ilizije
| < | veljača, 2014 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | ||
Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (6)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Rujan 2014 (2)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (6)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (5)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (3)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
VEDRINA
Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.
Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.
Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?
O tom malo kasnije.
Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.
Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.
No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?
Rasprava se razbuktala.
A joj!!!
Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.
U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.
Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.
Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.
Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.
Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?
Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.
Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.
Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.
A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.
Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .
Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.
Linkovi
razgovaram, čitam i svađam se, ali to mi ne ide baš od ruke.
skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra