odmak
četvrtak, 26.06.2014.
Jadna Hrvatska
Pred par dana na sjednici Gradskog vijeća Split uz vrlo neugodna i neukusna etiketiranja prozvan je Dinko Bogdanić, kojeg je kazališno vijeće pokušalo izabrati za v.d intendanta i članica kazališnog vijeća koja je taj prijedlog ljudi iz kazališta iznijela. Na seksualnoj osnovi i diplomi Bogdanića- na što ću se kasnije vratiti a dr. sc. prof itd iz kazališnog vijeća rečeno je (s gnušanjem i osudom) ultra lijevo liberalna, naravno kao nešto strašno.
Slučajno znam i više od onog što se događalo. I razmišljam. Danas mi je ,usput, bio neki gospodin koji je u nekom projektu gdje se traže sugovornici stariji od pedeset godina. Proveli smo u tom anketiranju skoro 3 sata. Nije mi baš pravo, ali promislila sam da svatko ima neku svoju ulogu i neku malu korist od posla kojeg obavlja. Pristala sam na anketu uz malu nelagodu jer nikad ne znaš jeli to posve u redu i tko je on. Sama sam u stanu, ali ako ću tako misliti pretvorit ću se u starog namčorastog stvora. Bilo bi bolje odmah umrijeti. Jedno od pitanja je bilo, zato toliki uvod, gdje ste na skali od jedan do deset, a jedan bi bilo lijevo, a deset bi bilo desno. Rekla bih negdje po sredini, kazala sam, iako mi je ta podjela posve bespredmetna.
Poznajem članicu kazališnog vijeća. Vrlo dobro. Znam više nego dobro i povijest njene stradalačke obitelji. Ona nikad ne govori o tome. Ima i vrlo dobro objašnjene za taj 'negovor' o sebi i svojima. Kaže: Vjeruj mi sve je to nevažno. Ne želim da me se veže baš uz ništa. Nema tu više ideala. Sve se događa u podzemlju. Nebitno je za to 'podzemlje' kome pripadaš ili ne pripadaš. Oni se lako dogovore. Ja ću tebi ovo ti ćeš meni ono. Kakvo lijevo i desno. To su trice i kučine. Za ovu državu nitko od političara ne radi ništa. Oni samo čuvaju svoje pozicije.
Ne govori mi ništa novo, ali zamislite situaciju u koju će kultura u Hrvatskoj dospjeti. Ubrzo neće se financirati brojni teatri. Već ove godine smanjena im je ukupna godišnja suma s kojom su do sada raspolagali. Bit će izloženi mecenama, a kad pobrojite sve naše privrednike nalazite li ikoga kojeg bi kazalište i kultura zanimale.
Sjećate se Keruma. Još je u igri. Preko sedamdeset službenika raznih njegovih poduzeća visi u zraku. Ne primaju plaću već godinama. Ne mogu se zaposliti. Obećana im je kakva takva isplata, ali još ništa od toga. Ne znam kakvim se trikovima služi, jer moja knjigovotkinja meni kaže ako ne isplatite plaću i doprinose 15 u mjesecu, po dogovoru, odmah slijede kazne i inspekcije.
Jedan tren sam, poslije te sjednice, bila užasno uzrujana, a sad sam već tužna. Znam da bogate i velike zemlje funkcioniraju drugačije. I meceni su drugačiji – iako sve je to počelo na isti način; mafijašenjem i krađama, tzv prvobitna akumulacija. Naši su samo slijedili priču. Dogovarali su se i u ovom prokleto krvavom ratu gdje su ginuli domoljubi i entuzijasti kao i stotinama godina ranije, a izabrana ljudska gamad se bogatila. Sa svih strana.
Split je gradio teatar kad je bilo 30.000 stanovnika. Možda i manje. Možda samo desetak intelektualaca s vizijom i narodom koji je samo imao potrebu za teatrom. Danas kad Split ima više od 200 000 stanovnika ne treba nam teatar. Čemu. Pod hitno obnoviti Brešanovog Hamleta iz Mrduše donje, da vidimo kako se 'predstave u Mrduši donjoj' rade. To nama treba.
Jer, pitam se znaju li ti revni članovi Gradskog vijeća što je teatar. Čak ako se vratimo na vremena kad su kazališne trupe nastupala na kraljevskim dvorima i rugale se i samom kralju i njegovoj sviti. To je umjetnost. Slobodna i upozoravajuća uvijek nova i provokativna. Ničija sluga. Pametna država financira kulturu, ali kod nas je najvažnije platiti brojnu administraciju, političare koji ni dana nisu radili u struci. Čuvaju svoje guzice jer bi inače kopali po kontejnerima. Kako oni mogu znati da je balerinama i baletanima jedina škola njihovo plesanje, vrlo kratko jer imaju skraćeni radni staž. Već im je sa 27 teško plesati, a do kraja staža još imaju dugo. I uspjesi. Međunarodne reference, što gosp. Bogdanić ima.
Bilo je tamo u gradskom vijeću 'intelektualaca' koji su sjedili pognute glave jer ne smiju iskočiti iz okvira svoje stranke. U pauzi se čula riječ sramota, ali kad je trebalo dizati ruke nije ih u zraku bilo dovoljno za.
Treba li išta više reći. S radio stanica trešte zvuci narodnjaka (znam pouzdano da je većina muzičkih urednika sklona mitu- pusti moju pjesmu i padaju eurići- tako je i sa brojnim žutilom- zvjezdicama i poduzetnicima), izdavačka se poduzeća gase ili kubure. Treba li dalje.
A, ipak sam izvjesila zastavu, iako sam se na tren krzmala. Ovo je moja domovina i kad-tad… kad-tad…
Oznake: nekultura
petak, 20.06.2014.
Stid
Ponedjeljak poslijepodne vraćala sam se autobusom iz Zagreba. Umorna, priznajem. Vrlo sam se kratko dužila sa svojim najmlađim unucima. Doslovno sam luda za njima. Otišli smo u Maksimir, Toma kaže Mačukat, i prisustvovali otvaranju novog … dijela za novog lava. Puno roditelja i male dječice. I 'potentnog' Bandića. Bila je takva njegova izjava o novom lavu i dvije mlade lavice i nekakva usporedba s njim osobno. Što se može.
Jutros sam prelistala moj roman Klub izašao 1997. Pisala sam ga najmanje dvije godine, a trebalo mu je još godinu da iziđe na svijetlo dana. Nisam zadovoljna. Danas bih ga pisala drugačije, ali bila sam vidovita što se ljudi koji će vladati i nadolazećeg vremena tiče, pa sam utoliko ponosna na sebe.
U svakom slučaju jedan dio obitelji na okupu na slavljeničkom ručku. Jedan rođendan i jedan imendan.
Kako god u ponedjeljak poslijepodne u autobus za Split ukrcala se i jedna mlada romska obitelj. Tata je bez nekoliko zuba, mama premlada i vrlo zgodna, nekako tiha i dječačić rudlave crne kose izrazito lijep i nemiran.
Neposredno pred put skuhala sam ručak. Nisam neka kuharica, ali potrudila sam se. Činilo se da smo svi uživali. Čak i ovo dvoje malih slatkiša, moje unučadi. Moj sin i ja volimo dobra vina pa sam popila čašu… nisam zapamtila kojeg, ali bilo je dobro.
Veselila sam se spavanju u autobusu. Sjeli smo kako je koga bila volja, autobus je bio poluprazan. Jednog od vozača autobusa je iz nekog razloga neprekidno prigovarao mladoj romskoj obitelji. –Smirite ga. Rastrgat će nam zavjese itd. Nisam vidjela što se događa . Sjedila sam negdje po sredini, a oni negdje otraga. Njegovo mi je prigovaranje smetalo. Svi su šutjeli. U autobusu su hladili, a pala je kiša, pa je dodatno bilo hladno. Obukla sam male čarapice, a vidjela sam da su ljudi obukli i đempere. Već dvije stvari koje su mi smetale uz onu na početku kad je na moj upit može li se u Splitu zaustaviti u toj i toj ulici ( svi to rade )rekao bezobrazno održavši mi lekciju: Ne, ne mogu, a što bi radili taksisti i gradski autobusi. Tu je u pravu, ali nisam se osjećala dobro. Mogao je to nekako i pristojnije reći.
U pauzi, na onoj nesretnoj stanici Macoli (gdje me dodatno rastuže preparirane životinje) zatvorio nam je vrata od autobusa pa smo se smrzavali trčkarajući oko autobusa i čekali da se konačno pojavi i smiluje nam se. Vraćao se s gableca. Dodatno, usput i bezobrazno rekao mladoj romkinji da ne hoda po zemlji jer će mu unijeti blato u autobus, iako svi smo hodali po zemlji, a prigovorio je samo njoj, pa je onda ušao u autobus i unutra pušio, a vrata su još bila zatvorena.
Onako polupospanoj , umornoj i slično digao mi je tlak. Vidjela sam da su se i ostali ( uglavnom mladi ljudi) nervirali. Odlučila sam otići do njega naprijed i reći mu što ga ide, ali nisam. Nisam tip od svađanja. Uvijek me sram od takvih javnih ispada, ali nastavilo je u meni kuhati. Bilo mi je žao te mlade ljude Rome. I tog mališana, koji je kao i sva djeca jednako nemiran. Pitala sam se bili bio jednako bezobrazan i prema nekom drugom djetetu.
Grozno putovanje. A, onda pred Splitom, spustio se pljusak, evo tog šofera-konduktera do mene i kaže mi: Gdje ste ono vi htjeli da vam stanem. Znam pomislit će te da sam mu odgovorila na autobusnoj stanici i poslala ga kvragu gdje mu je i mjesto. Ali nisam. Padala je kiša. Bez kišobrana sam, i bez novca, uvijek potrošim do kraja. Takva sam. Bila sam sretna što će me iskrcati pred kućnim vratima.
Progutala sam knedlu nezadovoljstva. Još je gutam. Mi smo ljudi mali konformistički gadovi. Bar ja.
Ostali možda nisu.
p.s Htjela sam staviti sliku ona svoja dva mališana, ali ne zaslužujem se hvaliti lijepim. Još mislim na onog malog crnog dječačića.
Oznake: putovanje, nereagiranje, konformizam
subota, 07.06.2014.
Dragoj virtulanoj prijatelji Lavici.
Jedno posve virtualno pismo.
Uživam već četvrtu godinu na splitskom filozofsko-teološkom faksu. Najprije u stvarima o kojima učim, razmišljam i proširujem krhko znanje. Iako, vjera je vjera i što više 'znam' sve više shvaćam da um koji toliko teži shvatiti, dokazati, uroniti u tajne svemira ne znaći ništa u usporedbi sa slutnjama i suptilnim osjećajima da nešto, neka beskrajna dobra priča ljuljuška naša postojanja kao blagi vjetrić krkhe barčice. (Ovaj moj humor možda me dođe glave).
Ponekad, vrlo često, iziđem s predavanja kao da lebdim na oblačićima. Nekad i ne. Često se ljutim, ali to dokazuje da sam živa i da se od svoje misli tražim i nađem zakutke neslaganja ( a i vrlo često, možda i neprimjereno, reagiram) ...neslaganja... naročto na okamenjenost, na određenu samodostatnost i vrlo često nemogućnost promijene koja bi bila nužna.
Ti i ja se često sukobljavamo po pitanju Crkve. Pokušat ću nešto pojasniti.
Profesori na faksu su toliko razlićiti da mi se ponekad čini kako ih je nemoguće svih strpati u istu organizaciju. (odmak okani se humora i grubih izraza kao strpati- to se kaže skupiti, složiti, staviti)
Od onih koji vlastitu misao često vrlo teško drže unutar zadanosti Crkvenih učenja ( nikako ne učenja onog koji se zove Bogo-čovjekom i kojeg smo pred dvijetisuće godina ubili mi i Crkva). Ali, to je filozofija i teologija također. Filozofi i teolozi misle, razvijaju misao prema mogućnostima svoga intelekta (a na ovom f. mogućnosti preko svake mjere). To im je i zadaća. Ako to ne rade. ako ne razvijaju misli ostaju na novou interpreta, a to može biti svatko od nas, onda se baš ništa ne događa. Onda se kuhamo u vlastitom gulašu do potpuno zagorenog jela, ako netko tisućljećima ne dodaje malo vodice, što na kraju sve razvodni.
Lete mi misli. Trebalo bi se zadržati na onoj osnovnoj misli radi koje sam i zapoćela pisati pismo baš tebi.
Razlika,della differenza, mene i tebe upravo je onolika kao između pojedinih profesora. Jedan od njih koji kopa po vrlo staroj literaturi napaisanoj na grčkom (aramejski spisi su se davno izgubili - slute se u prevodima jer je misao na jednom jeziku prevedena na drugi jezik ostavila traga u prevodu, ako sam jasna. Ista stvar napisana od grčkog pisca posve drugačije zvući. Ima konotacije grčke misli) Taj profesor, dakle, kojeg bi na kraju predavanja najrađe izljubila, unese se u svaku riječ obaju zavjeta (saveza). Popne se na prstiće, gotovo lebdi, i iz nekih starih bilježnica, jednako tako starih raskupusanih knjiga izvlaći riječ po riječ i pokušava prodrijeti u smisao porijekla riječi do hrvatske da bi nam pokazao što ta riječ zapravo znaći i kako bi je trebalo razumijeti. Prožet tako dubokom vjerom, bez imalo primisli na sumnju da nebom, svemirom i svim ostalim vidljivima i nevidljivim bićima vlada Bog Otac, njegov Sin i Duh sveti.
Divna narav, zavidim mu. Ti mu pomalo slićiš.
A oni drugi, sličniji meni, nije ih puno, dapače, razvijaju misao do apsurda. Idu toliko daleko da vjera naših starih izgleda prapotopni ostatak autoriteta bez pitanja i sumnji koje su vladale prije nego je svoju misao počelo razvijati prosvjetiteljstvo. Iz vremena kad je zemlja bila centar, a sunce i sva ostala nebeska tijela su se vrtila oko tog centra - zemlje.
Koliko daleko mogu, pravilnije bi bilo kazati smiju ići ti mislioci. Neka mi oproste ako ovo pročitaju, ali bojim se ne daleko.(A već su debelo zakoraćili u neposluh) Divni Pierre Teilhard de Chardin (imaš prevedeno- između ostalog i "Hvalospjev svemira" s podnaslovom "Misa nad svijetom") zbog svojih razmišljanja bio je stavljen na led. Nije smio pisati i izdavati posljednjih godina života. Pisao je svejedno. U tajnosti. Poslije je izlazilo. Crkva je stavila šape na svog člana, kojeg to nije odvratilo od Boga i misli. Kasnije je te šape i digla. Razvija se i ona. Ta Crkva. Ne može se to zanjekati, ali stara je i prastara to organizacija. Kombinacija ljudskog djelovanja i djelovanja Božje zamisli. Samog Duha svetoga. Često prevlada čovjek. I sami to priznaju.
Htjela bih da je sve bolja, ali prate se Svijet i Crkva. Kad bi se držali samo Božjeg nauka, možda bi ih Svijet u slasnom zalogaju progutao. Bježi taj svijet i Bogu iako je Bog svemoćan i neizmjerno se trudi.
U nas pogotovo. Ti braniš Crkvu, a ja ... Obje smo vjernice. Ti si možda sličnija onom mom profesoru koji ne sumnja, a ja... Mea culpa... Možda je bolje zaustaviti se.
Papa Franjo pokušava svojim načinom reformita Crkvu i Svijet. Mnogima u obje organizacije nije drag.
Kao će to sve završiti. Bumo videli, rekao bi Bandić, a možda nije lijepo završiti ova razmišljanja s Bandićem.
Ali to je to. To je naš svijet, ali i Svijet općenito.
Stoj mi dobro!
Oznake: razlike
