odmak
četvrtak, 26.06.2014.
Jadna Hrvatska
Pred par dana na sjednici Gradskog vijeća Split uz vrlo neugodna i neukusna etiketiranja prozvan je Dinko Bogdanić, kojeg je kazališno vijeće pokušalo izabrati za v.d intendanta i članica kazališnog vijeća koja je taj prijedlog ljudi iz kazališta iznijela. Na seksualnoj osnovi i diplomi Bogdanića- na što ću se kasnije vratiti a dr. sc. prof itd iz kazališnog vijeća rečeno je (s gnušanjem i osudom) ultra lijevo liberalna, naravno kao nešto strašno.
Slučajno znam i više od onog što se događalo. I razmišljam. Danas mi je ,usput, bio neki gospodin koji je u nekom projektu gdje se traže sugovornici stariji od pedeset godina. Proveli smo u tom anketiranju skoro 3 sata. Nije mi baš pravo, ali promislila sam da svatko ima neku svoju ulogu i neku malu korist od posla kojeg obavlja. Pristala sam na anketu uz malu nelagodu jer nikad ne znaš jeli to posve u redu i tko je on. Sama sam u stanu, ali ako ću tako misliti pretvorit ću se u starog namčorastog stvora. Bilo bi bolje odmah umrijeti. Jedno od pitanja je bilo, zato toliki uvod, gdje ste na skali od jedan do deset, a jedan bi bilo lijevo, a deset bi bilo desno. Rekla bih negdje po sredini, kazala sam, iako mi je ta podjela posve bespredmetna.
Poznajem članicu kazališnog vijeća. Vrlo dobro. Znam više nego dobro i povijest njene stradalačke obitelji. Ona nikad ne govori o tome. Ima i vrlo dobro objašnjene za taj 'negovor' o sebi i svojima. Kaže: Vjeruj mi sve je to nevažno. Ne želim da me se veže baš uz ništa. Nema tu više ideala. Sve se događa u podzemlju. Nebitno je za to 'podzemlje' kome pripadaš ili ne pripadaš. Oni se lako dogovore. Ja ću tebi ovo ti ćeš meni ono. Kakvo lijevo i desno. To su trice i kučine. Za ovu državu nitko od političara ne radi ništa. Oni samo čuvaju svoje pozicije.
Ne govori mi ništa novo, ali zamislite situaciju u koju će kultura u Hrvatskoj dospjeti. Ubrzo neće se financirati brojni teatri. Već ove godine smanjena im je ukupna godišnja suma s kojom su do sada raspolagali. Bit će izloženi mecenama, a kad pobrojite sve naše privrednike nalazite li ikoga kojeg bi kazalište i kultura zanimale.
Sjećate se Keruma. Još je u igri. Preko sedamdeset službenika raznih njegovih poduzeća visi u zraku. Ne primaju plaću već godinama. Ne mogu se zaposliti. Obećana im je kakva takva isplata, ali još ništa od toga. Ne znam kakvim se trikovima služi, jer moja knjigovotkinja meni kaže ako ne isplatite plaću i doprinose 15 u mjesecu, po dogovoru, odmah slijede kazne i inspekcije.
Jedan tren sam, poslije te sjednice, bila užasno uzrujana, a sad sam već tužna. Znam da bogate i velike zemlje funkcioniraju drugačije. I meceni su drugačiji – iako sve je to počelo na isti način; mafijašenjem i krađama, tzv prvobitna akumulacija. Naši su samo slijedili priču. Dogovarali su se i u ovom prokleto krvavom ratu gdje su ginuli domoljubi i entuzijasti kao i stotinama godina ranije, a izabrana ljudska gamad se bogatila. Sa svih strana.
Split je gradio teatar kad je bilo 30.000 stanovnika. Možda i manje. Možda samo desetak intelektualaca s vizijom i narodom koji je samo imao potrebu za teatrom. Danas kad Split ima više od 200 000 stanovnika ne treba nam teatar. Čemu. Pod hitno obnoviti Brešanovog Hamleta iz Mrduše donje, da vidimo kako se 'predstave u Mrduši donjoj' rade. To nama treba.
Jer, pitam se znaju li ti revni članovi Gradskog vijeća što je teatar. Čak ako se vratimo na vremena kad su kazališne trupe nastupala na kraljevskim dvorima i rugale se i samom kralju i njegovoj sviti. To je umjetnost. Slobodna i upozoravajuća uvijek nova i provokativna. Ničija sluga. Pametna država financira kulturu, ali kod nas je najvažnije platiti brojnu administraciju, političare koji ni dana nisu radili u struci. Čuvaju svoje guzice jer bi inače kopali po kontejnerima. Kako oni mogu znati da je balerinama i baletanima jedina škola njihovo plesanje, vrlo kratko jer imaju skraćeni radni staž. Već im je sa 27 teško plesati, a do kraja staža još imaju dugo. I uspjesi. Međunarodne reference, što gosp. Bogdanić ima.
Bilo je tamo u gradskom vijeću 'intelektualaca' koji su sjedili pognute glave jer ne smiju iskočiti iz okvira svoje stranke. U pauzi se čula riječ sramota, ali kad je trebalo dizati ruke nije ih u zraku bilo dovoljno za.
Treba li išta više reći. S radio stanica trešte zvuci narodnjaka (znam pouzdano da je većina muzičkih urednika sklona mitu- pusti moju pjesmu i padaju eurići- tako je i sa brojnim žutilom- zvjezdicama i poduzetnicima), izdavačka se poduzeća gase ili kubure. Treba li dalje.
A, ipak sam izvjesila zastavu, iako sam se na tren krzmala. Ovo je moja domovina i kad-tad… kad-tad…
Oznake: nekultura
