odmak
utorak, 18.06.2013.
Gledajući ovako svašta se može iščitati
Ivan Slamnig (1930 –2001)
Jelenovac
Sjećam se Mavra Piligrina,
farbao je kosu.
Ti si ga vodila, Katarina,
u Jelenovac, u maglu i rosu.
Umrijet ću misleći da sam važan,
to će misliti svi.
Umro je stari pofarbani pjanec,
važna si bila ti.
Brodeto i kravata
Neki dan dok sam smireno
griskao Albert kekse,
ustanovih da mi to što sam Hrvat
nabija komplekse.
Što su Hrvati dali svijetu
da mi je samo znati?
Topi se, Hrvo, u brodetu,
visi o kravati.
Danijel Dragojević (1934)
Stanica
Tridesetak godina svaki dan gledam kako se ispred mog prozora
vlakovi zaustavljaju i odlaze. Prolaze tereti, ulaze i izlaze ljudi, voze se,
sjede, stoje na prozorima, u hodnicima, izgledaju ovako i onako, putuju
tko zna kamo – i ja sve te godine taj prizor ne prestajem gledati, ne umara
me i ne dodijava mi. Uvijek sam, štogod radio, malo s vlakovima i ljudima,
malo ulazim i izlazim, malo putujem, malo izbacujem kofere i odlazim u
neku ulicu na neki kućni broj. Kada sam pribraniji učini mi se da je to
najrealniji trenutak moga života. Dolazak i odlazak me uspokoje i stave na
pravo mjesto, postajem nomad koji putuje i ne pomaknuvši se. I uistinu
sam sretan što su me prilike postavile na stanicu pored pruge. Ljudi dolaze
k meni, odlaze od mene, prolaze ne zaustavljajući se, a ni ne znaju da sam
s njima. Čovjek u vožnji i na stanici – kako je to pravo stanje svakog stanja,
naravna slika i slika naravi: protok, naime, najmanje je loš. Možda ipak
nisam najbolje iskoristio taj položaj? A zašto bih ga iskoristio i pomoću
njega postao bolji? Gledao sam prizor i sudjelovao u njemu kako sam
mogao i znao. Zahtjevnost je prenesena iz knjiga: da se sve upotrijebi za
neko napredovanje, za neku svrhu. Kad već ima toliko vlakova i prizora,
zašto tražiti koristan i nadmoćan zbroj, zašto sve zajedno pamtiti, kada će
sutra ionako biti novih vlakova, drugih ljudi koji će ulaziti, izlaziti, vikati,
vući prtljagu, nekamo žuriti bez ikakva zaključka?
Tatjana Gromača (1971)
Kuda idu željezničari
Ovakvo što moguće je vidjeti uvijek u isto vrijeme,
u istom vlaku:
nedjeljom uvečer, na relaciji Sisak – Zagreb
željeznički radnici vraćaju se sa slobodnog vikenda
na posao i kartaju belu.
Po njihovoj vanjštini, moglo bi se reći da vrlo
nalikuju
jedan drugome
lica podbuhla, tamno crvena do ultra ljubičasta
uzvikuju
Bundeva!
Žir!
Ali ono o čemu sam zapravo htjela govoriti
je njihovo salo
užasno, tusto, nepokretno, masno salo.
Opkoljeni njime, izgubiše već dobar dio ljudske
fizionomije
kojom pristigoše na svijet,
i polako, ali sasvim sigurno
počeše nalikovati onima kojima su napunili želuce
a koji su, sasvim slučajno,
također ljubitelji bundeve i žira.
Ivana Bodrožić (1982)
Protežnost je Božji atribut,
ili, Bog je protežna stvar.
Inače, sada sam na posebnom šalteru Zet-a,
na kojem nikada nema gužve.
Onom za djecu poginulih / zatočenih /
nasilno odvedenih / nestalih /
odvedenih u nepoznatom smjeru /
hrvatskih branitelja.
To sve piše na formularu,
i ja imam jeftiniji pokaz svake godine.
Dvije tisuće treća je,
polako to izgovorite u sebi,
još ima onih koji misle da sam bez razloga
preko reda,
to mi najviše smeta.
Osim toga
drugih trauma nemam.
Ukoliko duh shvaća stvari kao nužne,
utoliko ima veću moć nad afektima
i manje trpi od njih.
* * *
Po redu rođenja.
Poezija
Ivan Slamnig (1930 –2001)
Jelenovac
Sjećam se Mavra Piligrina,
farbao je kosu.
Ti si ga vodila, Katarina,
u Jelenovac, u maglu i rosu.
Umrijet ću misleći da sam važan,
to će misliti svi.
Umro je stari pofarbani pjanec,
važna si bila ti.
Brodeto i kravata
Neki dan dok sam smireno
griskao Albert kekse,
ustanovih da mi to što sam Hrvat
nabija komplekse.
Što su Hrvati dali svijetu
da mi je samo znati?
Topi se, Hrvo, u brodetu,
visi o kravati.
Danijel Dragojević (1934)
Stanica
Tridesetak godina svaki dan gledam kako se ispred mog prozora
vlakovi zaustavljaju i odlaze. Prolaze tereti, ulaze i izlaze ljudi, voze se,
sjede, stoje na prozorima, u hodnicima, izgledaju ovako i onako, putuju
tko zna kamo – i ja sve te godine taj prizor ne prestajem gledati, ne umara
me i ne dodijava mi. Uvijek sam, štogod radio, malo s vlakovima i ljudima,
malo ulazim i izlazim, malo putujem, malo izbacujem kofere i odlazim u
neku ulicu na neki kućni broj. Kada sam pribraniji učini mi se da je to
najrealniji trenutak moga života. Dolazak i odlazak me uspokoje i stave na
pravo mjesto, postajem nomad koji putuje i ne pomaknuvši se. I uistinu
sam sretan što su me prilike postavile na stanicu pored pruge. Ljudi dolaze
k meni, odlaze od mene, prolaze ne zaustavljajući se, a ni ne znaju da sam
s njima. Čovjek u vožnji i na stanici – kako je to pravo stanje svakog stanja,
naravna slika i slika naravi: protok, naime, najmanje je loš. Možda ipak
nisam najbolje iskoristio taj položaj? A zašto bih ga iskoristio i pomoću
njega postao bolji? Gledao sam prizor i sudjelovao u njemu kako sam
mogao i znao. Zahtjevnost je prenesena iz knjiga: da se sve upotrijebi za
neko napredovanje, za neku svrhu. Kad već ima toliko vlakova i prizora,
zašto tražiti koristan i nadmoćan zbroj, zašto sve zajedno pamtiti, kada će
sutra ionako biti novih vlakova, drugih ljudi koji će ulaziti, izlaziti, vikati,
vući prtljagu, nekamo žuriti bez ikakva zaključka?
Tatjana Gromača (1971)
Kuda idu željezničari
Ovakvo što moguće je vidjeti uvijek u isto vrijeme,
u istom vlaku:
nedjeljom uvečer, na relaciji Sisak – Zagreb
željeznički radnici vraćaju se sa slobodnog vikenda
na posao i kartaju belu.
Po njihovoj vanjštini, moglo bi se reći da vrlo
nalikuju
jedan drugome
lica podbuhla, tamno crvena do ultra ljubičasta
uzvikuju
Bundeva!
Žir!
Ali ono o čemu sam zapravo htjela govoriti
je njihovo salo
užasno, tusto, nepokretno, masno salo.
Opkoljeni njime, izgubiše već dobar dio ljudske
fizionomije
kojom pristigoše na svijet,
i polako, ali sasvim sigurno
počeše nalikovati onima kojima su napunili želuce
a koji su, sasvim slučajno,
također ljubitelji bundeve i žira.
Ivana Bodrožić (1982)
Protežnost je Božji atribut,
ili, Bog je protežna stvar.
Inače, sada sam na posebnom šalteru Zet-a,
na kojem nikada nema gužve.
Onom za djecu poginulih / zatočenih /
nasilno odvedenih / nestalih /
odvedenih u nepoznatom smjeru /
hrvatskih branitelja.
To sve piše na formularu,
i ja imam jeftiniji pokaz svake godine.
Dvije tisuće treća je,
polako to izgovorite u sebi,
još ima onih koji misle da sam bez razloga
preko reda,
to mi najviše smeta.
Osim toga
drugih trauma nemam.
Ukoliko duh shvaća stvari kao nužne,
utoliko ima veću moć nad afektima
i manje trpi od njih.
* * *
Složila sam po nekom redu dana rođenja. Rado bih napravila zbirku poezije koja mi je draga. Možda to i napravim.
srijeda, 12.06.2013.
Ljudi, ili
Ne znam što bih rekla. Nedavno sam u nekoj seriji gledala kako dvoje ljudi patuljastog rasta žele genetskim odabirom dobiti isto tako patuljasto dijete.
Bila je tu neka borba mišljenja liječnika i njih, mislim da su ih odgovorili. U obitelji imam sličan slučaj.
Vrlo draga osoba patuljastog rasta, roditelji izrazito viski, radi se o nekom poremećaju, udala se i rodila dvoje patuljaste djece. Znala je da postoji takva mogućnost, a ipak se odlučila na rađanje.
Svi pate, iako su relativno uspješni. Ne relativno, glupo govorim nego posebno uspješni. Curica završava fakultet. Radi već pomalo negdje vani. Dečko je upisao fakultet... Vjerujte mi na riječ postat će poznat u biznisu rezerviranom za izrazito visoke. Ali ne prolazi sve to bezbolno.., iako rekla bih da imaju vedre i sretne naravi.
Ljudi se okreću za njima i komentiraju.
Vjerojatno ih to boli, ali kao da se ne osvrću, pa se mislim što sa mnom nije u redu i zašto mene boli njihovo stanje, jer zaslužuju nešto puno bolje i više… nešto tako dobro, neko ozračje plavog i zelenog i zvukova, valjanja žala kad je more samo malo uzbibano, svjetlucava mala bića puna dobre volje koja spašavaju ovaj vrlo često okrutni svijet, a ja iako sam skoro patuljčica živim u drugom filmu ne spadam među te rijetke Bogom dane ljude koji bi trebali biti žalosni, a nisu.
Ako smo samo prolaz u ovom životu i ako nas poslije smrti čeka nešto drugo, po zasluzi, onda bi i to njihovo stanje imalo nekog smisla. Ovako..?
Ali evo pjesma Danijela Dragojevića koja nema veze s patuljcima, a ni sa zadnjom njegovom knjigom koja se zove Negdje i o kojoj svi govore, mislim o knjizi koja je kao što je Dragojević Danijel, bez obzira na pohvale mnogih, najbolji od svih (Iako tih dobrih i najboljih ima još ili su bili, pa ih nema. ).
Tama
Nakon nekog Hamleta na Lovrjencu
pitala me Melita Roko jeste li primijetili
kako neki za vrijeme predstave ne gledaju
drugo nego mrak oko sebe.
Nisam rekao ništa, pomislio sam sreća
što je sjedila daleko od mene,
inače bi doznala da sam jedan od tih.
Ah, gospođo začuđena, možda uvrijeđena,
kada se svjetla ugase i tišina pokaže
dotle nevidljivu tamu oko nas, među nama,
kako da je čovjek ne sluša i ne gleda?
Jedan tajni jezik s mora, okolnih brda,
dalekih otoka, bliskih zvijezda, iz grada,
jezik prije govora, kao dječji strah
dolazi, moglo bi se reći plavi,
i mi ne znamo što hoće,
stajati na ramenu, ustima, razumu,
biti donji i gornji glas, slika,
priča prije i nakon priče,
ili samo tama, tama, gušiteljica mjere,
svekoliki profil slijepog oka,
tišina nakon nekoliko milijardi pucnjeva.
O, tama, tama. Približio bih je
da mi bude ogrtač za večernju hladnoću,
udaljio bih je da me ne zaguši,
udvarao bih joj, vikao: čija si, támo?
Luda i mudra hvata me s visinskog tornja.
Gdje smo? Kada budem mogao i budem znao
svrnut ću je na sitan kvadrat ispred,
to nesretno mjesto gdje se bez
prestanka obnavljaju porazi.
Tu budimo, ti moćna, ti svevideća,
tu časak budi svjetlo,
reci ja sam svjetlo.
O Danijele D., zašto sam ja samo skoro patuljčica kad i ja gledam okolo u tamu.
četvrtak, 06.06.2013.
Po Luki
»Nego, velim vama koji slušate:
Ljubite svoje neprijatelje,
dobro činite svojim mrziteljima,
28blagoslivljajte one koji vas proklinju,
molite za one koji vas zlostavljaju.«
29»Onomu tko te udari po jednom obrazu pruži i drugi, i onomu tko ti otima gornju haljinu ne krati ni donje. 30Svakomu tko od tebe ište daji, a od onoga tko tvoje otima ne potražuj.«
31»I kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima.«
32»Ako ljubite one koji vas ljube, kakvo li vam uzdarje? Ta i grešnici ljube ljubitelje svoje. 33Jednako tako, ako dobro činite svojim dobročiniteljima, kakvo li vam uzdarje? I grešnici to isto čine. 34Ako pozajmljujete samo onima od kojih se nadate dobiti, kakvo li vam uzdarje? I grešnici grešnicima pozajmljuju da im se jednako vrati.«
35»Nego, ljubite neprijatelje svoje. Činite dobro i pozajmljujte ne nadajuć se odatle ničemu. I bit će vam plaća velika, i bit ćete sinovi Svevišnjega jer je on dobrostiv i prema nezahvalnicima i prema opakima.«
36»Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan.«
37
Milosrđe i dobrohotnost
(Mt 7, 1–5; 15, 14; 10, 24–25)
»Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se. 38Dajite i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti.«
39A kaza im i prispodobu: »Može li slijepac slijepca voditi? Neće li obojica u jamu upasti? 40Nije učenik nad učiteljem. Pa i tko je posve doučen, bit će samo kao njegov učitelj.«
41»Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? 42Kako možeš kazati bratu svomu: ‘Brate, de da izvadim trun koji ti je u oku’, a sam u svom oku brvna ne vidiš? Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu.«
……….
