Ne znam što bih rekla. Nedavno sam u nekoj seriji gledala kako dvoje ljudi patuljastog rasta žele genetskim odabirom dobiti isto tako patuljasto dijete.
Bila je tu neka borba mišljenja liječnika i njih, mislim da su ih odgovorili. U obitelji imam sličan slučaj.
Vrlo draga osoba patuljastog rasta, roditelji izrazito viski, radi se o nekom poremećaju, udala se i rodila dvoje patuljaste djece. Znala je da postoji takva mogućnost, a ipak se odlučila na rađanje.
Svi pate, iako su relativno uspješni. Ne relativno, glupo govorim nego posebno uspješni. Curica završava fakultet. Radi već pomalo negdje vani. Dečko je upisao fakultet... Vjerujte mi na riječ postat će poznat u biznisu rezerviranom za izrazito visoke. Ali ne prolazi sve to bezbolno.., iako rekla bih da imaju vedre i sretne naravi.
Ljudi se okreću za njima i komentiraju.
Vjerojatno ih to boli, ali kao da se ne osvrću, pa se mislim što sa mnom nije u redu i zašto mene boli njihovo stanje, jer zaslužuju nešto puno bolje i više… nešto tako dobro, neko ozračje plavog i zelenog i zvukova, valjanja žala kad je more samo malo uzbibano, svjetlucava mala bića puna dobre volje koja spašavaju ovaj vrlo često okrutni svijet, a ja iako sam skoro patuljčica živim u drugom filmu ne spadam među te rijetke Bogom dane ljude koji bi trebali biti žalosni, a nisu.
Ako smo samo prolaz u ovom životu i ako nas poslije smrti čeka nešto drugo, po zasluzi, onda bi i to njihovo stanje imalo nekog smisla. Ovako..?
Ali evo pjesma Danijela Dragojevića koja nema veze s patuljcima, a ni sa zadnjom njegovom knjigom koja se zove Negdje i o kojoj svi govore, mislim o knjizi koja je kao što je Dragojević Danijel, bez obzira na pohvale mnogih, najbolji od svih (Iako tih dobrih i najboljih ima još ili su bili, pa ih nema. ).
Tama
Nakon nekog Hamleta na Lovrjencu
pitala me Melita Roko jeste li primijetili
kako neki za vrijeme predstave ne gledaju
drugo nego mrak oko sebe.
Nisam rekao ništa, pomislio sam sreća
što je sjedila daleko od mene,
inače bi doznala da sam jedan od tih.
Ah, gospođo začuđena, možda uvrijeđena,
kada se svjetla ugase i tišina pokaže
dotle nevidljivu tamu oko nas, među nama,
kako da je čovjek ne sluša i ne gleda?
Jedan tajni jezik s mora, okolnih brda,
dalekih otoka, bliskih zvijezda, iz grada,
jezik prije govora, kao dječji strah
dolazi, moglo bi se reći plavi,
i mi ne znamo što hoće,
stajati na ramenu, ustima, razumu,
biti donji i gornji glas, slika,
priča prije i nakon priče,
ili samo tama, tama, gušiteljica mjere,
svekoliki profil slijepog oka,
tišina nakon nekoliko milijardi pucnjeva.
O, tama, tama. Približio bih je
da mi bude ogrtač za večernju hladnoću,
udaljio bih je da me ne zaguši,
udvarao bih joj, vikao: čija si, támo?
Luda i mudra hvata me s visinskog tornja.
Gdje smo? Kada budem mogao i budem znao
svrnut ću je na sitan kvadrat ispred,
to nesretno mjesto gdje se bez
prestanka obnavljaju porazi.
Tu budimo, ti moćna, ti svevideća,
tu časak budi svjetlo,
reci ja sam svjetlo.
O Danijele D., zašto sam ja samo skoro patuljčica kad i ja gledam okolo u tamu.
Post je objavljen 12.06.2013. u 08:29 sati.