Pitali jednom Hemingwaya, zašto u njegovim pričama ima tako mnogo mrtvih. "Svaka priča, ako se nastavi dovoljno dugo, mora završiti smrću", bijaše njegov odgovor.
Tako i svaki razgovor o ljudima, ako se dovoljno produži, mora završiti na pitanju smisla ljudskog života. Nisam našao (čuo, pročitao) misao koja bi dala potpun odgovor koji bi bio svima uvjerljiv i vjerodostojan, a moj privremeni odgovor je: "Karakter čovjeka je njegov odgovor na pitanje o smislu života".
Sama riječ "invalid", in-valid, ne-vrijedan, ne-sposoban, bez-vrijedan, govori nam puno o tome kakav je stav prema ljudskim bićima koja nisu sasvim poput drugih ljudi. Naročito kada se ta "drukčijost" pokazuje na fizičkom planu.
Odgovor grupa takvih "drukčijih" ljudi je često "ja nisam ne-sposoban, ja sam drukčije-sposoban". Ljudi koji se sporazumijevanju znakovnim jezikom (obično gluhi / nijemi) pripadaju jednoj drukčijoj kulturi, misle na drukčiji način od nas koji se služimo zvukovnim govorom, kao što onaj koji je odrastao govoreći kineski misli na drukčiji način nego onaj tko je odrastao govoreći hrvatski.
Da se vratim na tvoj post, pitanje je da li ti "mali ljudi" imaju pravo na život i ljubav kao i svi ostali? Koja je granica na kojoj bi ih trebalo "škartirati", i tko je taj (čovek, grupa ljudi) koji će tu granicu postaviti? Dr Mengele je, koliko mi se čini, povukao crtu na 150 cm i svi koji su bili niži od crte išli su ravno u plinsku komoru, a ovi ostali su išli na prisilni rad prije nego ih je zatekla ista sudbina.
Ostaje, naravno, pitanje tko je in-valid, bez-vrijedan, dr Mengele, "vojvoda" Arkan, ili Helen Keller i onaj mladić bez ruku i nogu čije ste nastupe sigurno gledali na TV, i koji govori o vrijednosti svakog života.
Davno pročitah knjigu Lajoša Zilahyja, ne sjećam se naslova te sasvim osrednje knjige, no sjećam se da se u toj knjizi mlada djevojka u invalidskim kolicima zaljubljuje u zgodnog i šarmantnog mladića, koji joj ispočetka zbog nekog osjećaja krivnje uzvraća ljubav, ali nakon nekog vremena odlazi u nove ljubavne avanture. Djevojka se zbog toga ubije. Kao što rekoh, nije to neka osobita knjiga, no ostade mi od nje zauvijek poruka: Uvijek se nekako misli da je ljubav samo za lijepe, zdrave, mlade ljude, a ustvari ona je najviše potrebna baš onima koji to nisu.
Ovdje u Kanadi zbio se pred dosta godina slučaj gdje otac djevojčice koja je bolovala od cerebralne paralize i još cijelog niza drugih problema (nije mogla gutati, morali su je uz velike bolove prisilno hraniti, itd.) nije više mogao gledati dijete kako se pati, sjeo je s njom u auto u zatvorenoj garaži s upaljenim motorom, s namjerom da uguši sebe i dijete. Kad su ih našli, dijete je bilo mrtvo, a njega su uspjeli spasiti. Otac je osuđen, sva udruženja "invalida" su nastupila su u javnosti protiv njega, rekavši da je "ubojstvo iz samilosti" ubojstvo kao i svako drugo, i da invalidi imaju pravo na život kao i svatko drugi.
Sve je to zanimljiv materijal za teoretske diskusije, no stvari postaju prilično drukčije kad se radi o osobama iz najbližeg kruga.
Moj sin je autistično dijete, i uz to ekstremno niskog rasta, premda mu je tijelo potpuno proporcionalnog oblika. Hoće li narasti u vrijeme puberteta? Hoće li biti sposoban brinuti se sam za sebe kad nas roditelja više ne bude? Puno pitanja, malo (= ništa) odgovora. Ni "oficijelna" ni alternativna nisu u stanju dati nikakav odgovor, premda smo protresli i nebo i zemlju u potrazi za njim.
Naš odgovor je - ljubav. Mi ga volimo takvog kakav jest, i kao svaki roditelj tražimo koji bi mogao biti njegov "forte" u životu, nešto u čemu može biti dobar i u tome uživati. A možda će i bolje od nas razumjeti:
Jedan tajni jezik s mora, okolnih brda, dalekih otoka, bliskih zvijezda, iz grada, jezik prije govora, kao dječji strah
13.06.2013. (16:45)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Neobično koliko malo ljudi osjeća potrebu razmišljati o onim drugima pa tko god ti drugi bili. Možda misle da su te teme rezervirane za starije, ali koliko me sjećanje služi uvijek sam imala empatiju za te druge. Nisam voljela ići u cirkus jer su baš takvi bili korišteni za nasmijavanje, a mene su rastuživali i uvijek bi u cirkusu plakala.
I da, odgovor je ljubav. Ima mjesta za njih. Sve je više ljudi koji suosjećaju, a rekla bih nije potrebno suosjećanje u smislu žaljenja. To je još okrutnije. Potrebno je naći im mjesta gdje će znati koristi svoje sposobnosti. Promatrala sam slijepe u muzejima. Pitala sam se... Sad se više ne pitam. Postoji određena atmosfera, tihi žamor, poneki komentar, mirisi... neki prostori govore i kad zatvoriš oči. Budite pozdravljeni dragi prijatelji.
13.06.2013. (18:46)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ljudi s mobilnim vratom će se okretati i za tobom i za mnom i za njima i za svima. A oni koji neće, neće ni za kim. Tako da se nemoj ti brinuti za njih, ako se oni ne brinu. A na kraju krajeva, nek se i okreću, šta je u tome loše. Okreni se i ti za njima :)
16.06.2013. (13:34)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Pogled izvana
Pitali jednom Hemingwaya, zašto u njegovim pričama ima tako mnogo mrtvih. "Svaka priča, ako se nastavi dovoljno dugo, mora završiti smrću", bijaše njegov odgovor.
Tako i svaki razgovor o ljudima, ako se dovoljno produži, mora završiti na pitanju smisla ljudskog života. Nisam našao (čuo, pročitao) misao koja bi dala potpun odgovor koji bi bio svima uvjerljiv i vjerodostojan, a moj privremeni odgovor je: "Karakter čovjeka je njegov odgovor na pitanje o smislu života".
Sama riječ "invalid", in-valid, ne-vrijedan, ne-sposoban, bez-vrijedan, govori nam puno o tome kakav je stav prema ljudskim bićima koja nisu sasvim poput drugih ljudi. Naročito kada se ta "drukčijost" pokazuje na fizičkom planu.
Odgovor grupa takvih "drukčijih" ljudi je često "ja nisam ne-sposoban, ja sam drukčije-sposoban". Ljudi koji se sporazumijevanju znakovnim jezikom (obično gluhi / nijemi)
pripadaju jednoj drukčijoj kulturi, misle na drukčiji način od nas koji se služimo zvukovnim govorom, kao što onaj koji je odrastao govoreći kineski misli na drukčiji način nego onaj tko je odrastao govoreći hrvatski.
Da se vratim na tvoj post, pitanje je da li ti "mali ljudi" imaju pravo na život i ljubav kao i svi ostali? Koja je granica na kojoj bi ih trebalo "škartirati", i tko je taj (čovek, grupa ljudi) koji će tu granicu postaviti? Dr Mengele je, koliko mi se čini, povukao crtu na 150 cm i svi koji su bili niži od crte išli su ravno u plinsku komoru, a ovi ostali su išli na prisilni rad prije nego ih je zatekla ista sudbina.
Ostaje, naravno, pitanje tko je in-valid, bez-vrijedan, dr Mengele, "vojvoda" Arkan, ili Helen Keller i onaj mladić bez ruku i nogu čije ste nastupe sigurno gledali na TV, i koji govori o vrijednosti svakog života.
Davno pročitah knjigu Lajoša Zilahyja, ne sjećam se naslova te sasvim osrednje knjige, no sjećam se da se u toj knjizi mlada djevojka u invalidskim kolicima zaljubljuje u zgodnog i šarmantnog mladića, koji joj ispočetka zbog nekog osjećaja krivnje uzvraća ljubav, ali nakon nekog vremena odlazi u nove ljubavne avanture. Djevojka se zbog toga ubije. Kao što rekoh, nije to neka osobita knjiga, no ostade mi od nje zauvijek poruka: Uvijek se nekako misli da je ljubav samo za lijepe, zdrave, mlade ljude, a ustvari ona je najviše potrebna baš onima koji to nisu.
Ovdje u Kanadi zbio se pred dosta godina slučaj gdje otac djevojčice koja je bolovala od cerebralne paralize i još cijelog niza drugih problema (nije mogla gutati, morali su je uz velike bolove prisilno hraniti, itd.) nije više mogao gledati dijete kako se pati, sjeo je s njom u auto u zatvorenoj garaži s upaljenim motorom, s namjerom da uguši sebe i dijete. Kad su ih našli, dijete je bilo mrtvo, a njega su uspjeli spasiti. Otac je osuđen, sva udruženja "invalida" su nastupila su u javnosti protiv njega, rekavši da je "ubojstvo iz samilosti" ubojstvo kao i svako drugo, i da invalidi imaju pravo na život kao i svatko drugi.
Sve je to zanimljiv materijal za teoretske diskusije, no stvari postaju prilično drukčije kad se radi o osobama iz najbližeg kruga.
Moj sin je autistično dijete, i uz to ekstremno niskog rasta, premda mu je tijelo potpuno proporcionalnog oblika. Hoće li narasti u vrijeme puberteta? Hoće li biti sposoban brinuti se sam za sebe kad nas roditelja više ne bude? Puno pitanja, malo (= ništa) odgovora. Ni "oficijelna" ni alternativna nisu u stanju dati nikakav odgovor, premda smo protresli i nebo i zemlju u potrazi za njim.
Naš odgovor je - ljubav. Mi ga volimo takvog kakav jest, i kao svaki roditelj tražimo koji bi mogao biti njegov "forte" u životu, nešto u čemu može biti dobar i u tome uživati.
A možda će i bolje od nas razumjeti:
Jedan tajni jezik s mora, okolnih brda,
dalekih otoka, bliskih zvijezda, iz grada,
jezik prije govora, kao dječji strah
13.06.2013. (16:45) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
odmak
Neobično koliko malo ljudi osjeća potrebu razmišljati o onim drugima pa tko god ti drugi bili. Možda misle da su te teme rezervirane za starije, ali koliko me sjećanje služi uvijek sam imala empatiju za te druge.
Nisam voljela ići u cirkus jer su baš takvi bili korišteni za nasmijavanje, a mene su rastuživali i uvijek bi u cirkusu plakala.
I da, odgovor je ljubav. Ima mjesta za njih. Sve je više ljudi koji suosjećaju, a rekla bih nije potrebno suosjećanje u smislu žaljenja. To je još okrutnije. Potrebno je naći im mjesta gdje će znati koristi svoje sposobnosti. Promatrala sam slijepe u muzejima. Pitala sam se... Sad se više ne pitam. Postoji određena atmosfera, tihi žamor, poneki komentar, mirisi... neki prostori govore i kad zatvoriš oči.
Budite pozdravljeni dragi prijatelji.
13.06.2013. (18:46) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
semper_contra
Ljudi se okreću za njima i komentiraju. Uzrok? Ne vole Drugačije!
14.06.2013. (17:13) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
borut
I ja rado gledam i slusam tamu. Ucim njezin jezik, izbjegavajuci teske misli o tudjim problemima. Tako je lakse:-)
15.06.2013. (18:43) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
les yeux
Ljudi s mobilnim vratom će se okretati i za tobom i za mnom i za njima i za svima. A oni koji neće, neće ni za kim. Tako da se nemoj ti brinuti za njih, ako se oni ne brinu. A na kraju krajeva, nek se i okreću, šta je u tome loše. Okreni se i ti za njima :)
16.06.2013. (13:34) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...