odmak
četvrtak, 28.04.2016.
Proći će, uvijek prođe
Jučer sam imala naporan dan.
Možda je i jugo doprinijelo. Na kraju dana, u 18 sati počela sam raditi prijateljici jedan vrlo naporan rad. Trajalo je do 21 sat. Nervozna, zahtjevna, ne vidi ona to, u naravi joj je živćanoća, kaže na papu, ali i u okolnostima. Želim joj prije nego posve napustim ordinaciju nešto lijepo napraviti.
Moja medicinska sestra, ujedno i velika prijateljica, sinoć mali milion radnji i riječi radi u krivo. Tehničarka, vrlo dobra odmah snimi situaciju što se tiče rada, ali napušta nas u krivom trenutku.
Slomljena i nezadovoljna dokoturam se do kuće i, naravno, navalim na hranu.
Jutros najranije zovem prijateljicu. Cijelu noć od bolova nije zaspala, ali malo joj je lakše. Manje nezadovoljna i očekuje da će sve biti u redu.
Lakše mi je, ali hvata me neka tuga. Da je ljeto zaronila bih u more i prodisala. Odjednom maloprije uhvati me panika. Koji je danas datum? Pogledam na mobitel. 28. 04.
Datum smrti mog pokojnog supruga. Točno je trideset i šest godina od kada je umro.
Spremam se na groblje.
U međuvremenu sjedim i pišem. Još mogu dočarati njegov lik. I mio glas. Dobrotu kojom je zračio. Naivnost u biranju prijatelja. Vjeru u svako ljudsko biće.
Bilo je neobično kako bi se razblažio kad bi ugledao trudnicu. I to poštovanje prema starima. Dobri moj A. Plačem. Još osjećam ožiljak na njegovoj usni i miris divljeg limuna iz njegove kože.
Jutros s Larom u šetnji padaju mi neki momenti našeg života na pamet.
Njegova vojska, koju je teško podnio. I ja. Plakala bih svaki put kad bih se vraćala iz posjeta.
Strašno je to što nam se dogodilo. Bili život krenuo u drugom pravcu?
Umorna sam.
utorak, 26.04.2016.
Jedna od predstava na Marulićevim danima.
"Kompleks Ristić", HNK Zajc Rijeka/SMG Ljubljana/Bitef teatar Beograd/MOT Skoplje, režija: Oliver Frljić
Odgledala.
Nekim redom u prvom redu. Svi na sceni: glumci i gledatelji na stolicama, arenskog tipa. Sve je bilo puno i oni mladi ljudi koji imaju neke veze s kazalištem-polaznici akademije i slično sjedili su na podu. Sa strane. Netko ih je upozoravao da ne smiju preći određenu liniju- jer.., pretpostavila sam da će se glumci kretati do te crte. Opa, rekla sam prijateljici, možda ćemo mi iz prvih redova biti mokri.
Svi više-manje imamo određeno mišljenje o Frljiću. Čovjek šokovitih predstava koje vrlo podjele gledalište, ali i druge strukture, vlast, politiku. U Beogradu su ga izviždali iz Poljske istjerali... itd, ali etabliran na europskoj sceni. Redatelj kojeg traže.
Što mislim o predstavi?
Stjecajem okolnosti do sada nisam gledala ni jedno njegovo djelo. Čula sam za sve moguće kontroverze oko njega. Što god mi mislili čak i samo svojom glavom ne možemo se oteti mišljenjima i bitkama tzv ( kažem tzv s razlogom) lijeve i desne podjele. I tu imam svoje mišljenje, ali ne da mi se govoriti o toj temi jer ispada na ovim stranicama vrlo površno. S ljudima koji se se već zakopali u svoje bunkere i gledaju se preko nišana.
Ne bez razloga spominjem sve ovo uz Frljićevo ime i predstavu koju sam gledala.
Odmah na početku bilo je jasno da glumci predstavljaju 5 republika i dvije pokrajine.Ima tu svakojakih asocijacija oslobodi u liku mlade glumice francuska Marijana, uniformi koji podsjećaju na JNA, ali na SSSR – na lijepo i ružno u vrijeme Jugoslavije. Na Ristića, na čuvene Ristićeve čizme- koje su gazile u već donekle europiziranoj Jugoslaviji, (kojeg sam sve predstave odgledala), iako kažu da ga Ristić ignorira i ne podnosi ( Frljića). Pojavljuje se i onaj čuveni konj karikiran u Frljićevoj predstavi.
Ostavimo po strani scene koje naše, usudila bih se reći, mediokritetske odgoje vrijeđa. Kad glumci izvade pišulince ( eufemizam, ali što mogu) i počnu pišiti po karti Jugoslavije na kojoj stoje, a onda i mlada glumica skine gačice i napravi to isto... Možete zamisliti konsternaciju u redovima gledatelja.
I još mnogo drugih scena od pljucanja jedni drugima u usta. (degutantno, to je jedino što mi je padalo napamet).Raznih prikaza sodomije napr itd. Ulaženja u lažna prijateljstva na kraju, kažem lažna jer je ljubljenje pretjerano, upravo nakaradno, jer prijateljstvo treba zaslužti određenom katarzom , a to se na ovim područjima bivše još nije dogodilo. Sve je nekako u svakoj sceni razbijena iluzija određene estetike površine koju čovjek, čovječanstvo pokušava prezentirati sebi i ostalima.
Do nedavno smo mislili da je čin pražnjenja na zahodu potrebno sakriti od javnosti, jer nije lijep.
U mom odgoju zahod se u javnosti nije spominjao. U društvu se sakrimice odlazilo na to mjesto do trpljenja dok se ne dođe kući i obavi to na vlastitom toaletu. Do bolesti. Fizičke bolesti.
A, da ne spominje seks koji je za nas katolike bio grijeh bez presedana. Usudila bih se reći to je strašan problem katoličke crkve, od kojeg bježe kao od samog vraga.
Na sreću ubrzo su generacije iza nas razbile svaki tabu. Gdje je granica o tome bi se dalo govoriti.
Gdje počinje pornografija duše i tijela? Kad prestaje biti normalno i postaje abnormalno..?
Čovječica Odmak odmakla se i pokušala s odmakom promatrati i pomišljati ŠTO JE AUTOR HTIO REĆI.
Izlazila sam iz teatra pod utjecajem osjećaja da je to ogroman žal samog autora- redatelja predstave za Jugoslavijom i njenom propasti.
Jedan od prijatelja koji je predstavu gledao, mladi čovjek vrlo inteligentan – u nekom smisli lijeva priča komentirao je: Ovo je Frljićev odnos prema Jugoslaviji koja se njemu (Frljiću) činila pravo mjesto za življenje. Tu nema čovjeka. On nije važan. Predstavu treba odgledati samo iz razloga odluke da se takva zemlja nikad više ne vrati. Sretan si da više ne živiš u njoj, zaključio je.
Dakle svi su manje-više shvatili da Frljić misli da je Jugoslavija bila idealna tvorevina.
Nešto me pri toj ocjeni ipak mučilo.
Nazvala sam najmlađeg sina i snahu. Oni su u toj struci. Slušala sam što mi oni imaju reći.
O tome što je teatar. Je li to mjesto ugode, belcanta, laganih ljubavnih i inih zgoda, uglavnom velikog dijela premijerne publike da se vidi i bude viđen, ili je mjesto provokacije i promišljanja?
Njima je Frljićevo djelovanje drago. I teatar koji izaziva nemir im je drag. Umjetnost između ostalog mora izazvati promišljanje. Frljić ima predstava koje nemaju tog predznaka. "Normalnih" predstava kako bi se reklo. Ali ima taj provokativni gen.
Malo sam proguglala po internetu. Treba pročitati i njegov životopis.
Na kraju u buduće ću pogledati svaku njegovu predstavu.
utorak, 19.04.2016.
Urota ključeva
Njemačka. Imala sam 24 godine. Muža i sina, završeni faks. Radila sam. Kuća u kojoj smo imali stan bila je na periferiji. Jedni od stanara bili su pacijenti u ordinaciji u kojoj sam radila. Mirna četvrt. Radila sam dvokratno. Često sam znala zaspati u autobusu. Iskrcati se na slijedećoj stanici vraćati se pješke tu jednu stanicu, na brzinu nešto ručati i odmah natrag.
Nekoliko puta sam otišla bez ključa ili bi ih ostavila u ordinaciji. Susjeda, draga gospođa s pudlicom čekala bi na prozoru i uz Guten tag upitala bi s humorom: Trebate li stepenice? Naime u podrumu zgrade ona je imala visoke pokretne stepenice i ja sam preko njih kroz balkon ulazila u stan svaki put kad tih ključa nije bilo u mojoj borši.
To su još bila vremena kad Njemačka nije bila preplavljena stranim radnicima i raznim emigrantima. Nevino vrijeme kojeg se rado sjećam. Njemici su bili prijateljski raspoloženi i ako ste se dokazali kao dobar radnik bilo kakvo posla imali ste i Njemce za prijatelje, koji nisu ništa drugačiji ljudi od nas, iako smo mi dvadesetak i nešto godina prije ( mog boravka u Njemačkoj ) bili niža rasa.
Cijeli ovaj kratki uvod ide zbog moje slabosti, ključeva.
Naime, godinama ti vražji ključevi kao po nekom dogovoru šeću od radnog mjesta do stana i obrnuto, ali tko zna gdje sve ne i onda ih više nema.
Jednog dana kad otkrijem njihovo tajno mjesto skrivanja napravit ću.., što ja znam duboko se pokloniti pametnijima od sebe ili zaploviti i baciti ih u debelo modro morsko more. Ne znam kako se međusobno sporazumijevaju kroz prostore i vrijeme, oblike i veličinu, gradove i razne zemlje u posljednje vrijeme priključili su im se i mobiteli, samo znam da njihovoj zlobi prema mojoj maloj osobi nema kraja.
( Mobitel sam ostavila jedan put u Turskoj, a najdalje drugi put u Kini – oba puta su mi uredno bila vraćena – zahvaljujući agenciji s kojom sam putovala)
Ali vratimo se ključevima.
Zbog njih sam imala bezbrojne susrete treće vrste s vatrogascima. Njihove ulaske s oba balkona i razne prozore. Iziđem na hodnik iz ne znam kojeg glupog razloga, paf lupnu ta nesretna vrata od propuha ili zbog zavjere sa ključevima i evo me manje od makova zrna, nekoliko brojeva dalje dobro osvijetljene ulice kod prijatelja - u piđami i kućnim papučama.
Bez riječi, svi me već poznaju, broj vatrogasaca je zbog mene davno u memoriji, zovu se vatrogasci.
Opet ona ista gospođa iz.., čuje se s druge strane. Što je otvoreno, pita? I već viče: Pripremite one najduže. Morat ćemo između dva bora, komada vrta i na duži balkon.
Pokunjena u prijateljičinom kaputu koji mi se vuče po cesti, spuštene glave, kao mali gnom što i jesam, vrlo pokajnički čekam vatrogasce i razvoj situacije.
Klapa po ne znam koji put.
A, što mislite odlazak na predavanje, a na šporetu deset jaja ostavljenih da kuhaju za francusku salatu. (tražili smo tu nesretnu francusku salatu u Francuskoj, ali nismo na nju naišli).
No dakle, vraćam se kući nakon predavanja. Moja ulica zakrčena policijskim i vatrogasnim klima, i ljudima koji promatraju što se događa.
Opa i joj!!
Ovo može biti samo kod mene, sine mi.
I doista probijam se kroz vatrogasce u zaštitnim odjelima i dva policajca. Jedan vatrogasac podignute ruke sa sekirćetom spreman je na razbijanje vrata.
Stojte, zaustavite se! Kopam po borši. Spasonosni ključi su ovaj put na mjestu.
Što je prethodilo ovom događaju?
Jaja su se kuhala, voda je isparila i jaja su ugrijana počela pucati, zagorjevala dalje. Iz stana se širio dim. Kat iznad u posjeti je bio zet, Englez, detektiv. Čuo je pucnjavu, vidio dim. Evakuirao je stanare na drugi kraj kuće, a oni su pozvali policiju i vatrogasce itd.
Cijela ta bulumenta upala je u moj stan. Probijala se kroz gusti dim i smrad (tjednima poslije nisam ga se uspijevala riješiti) i konačno je opasnost uklonjena.
Samo da u novinama ne iziđe: Domaćici zagorila jaja.
Mogla bih tako u nedogled, ali evo i epiloga:
Dragom prijatelju koji najduže čuva ključeve moga stana, ali vrlo često zbog gostujućih ostane bez njih dosadilo je neprekidno zivkanje u upomoć.
Čuj, kaže, podesit ću pomulu s vanjske strane vrata, ako se vrata zalupe da ti ih svejedno možeš otvoriti.
I tu smo. Nevolja je puno manje, osim što se ključevi i dalje gube.
Završit ću sa noćašnjom situacijom.
Vraćamo se iz Zagreba. Moja pasica Lara konačno dolazi kući. U Karlovcu me uhvati misao da već tri dana nisam nigdje susrela ključeva stana. Ali, odbacim je. Točno u ponoć kopam po boršama, autu, đepovima, ali ključa ni otkuda. Što sad?
Probudila sam pola Splita. Netko već ima rezervne. Naravno dragi prijatelj, koji se uvijek tuži na nesanicu, spava kao top. Ne čuje telefon, ne čuje mobitel. Zvonim na vrata stana. Ništa. Konačno probudim mu sina i stvar se rasplete. U dva poslije ponoći konačno sam u stanu.
Jutros, sklupčana u pokajnicu, ne zovem.
Zove on.
Sramimo se, kaže smijući se. Ne zoveš. Kad sam podesio bravu, obrisao sam znoj s lica. Mislio sam da sam te se riješio, ali brigama nikad kraja.
Tako je to kad se ključevi i ja gledamo preko nišana, a oni kao već pametniji, nestaju u svojim skrivenim mjestima.
petak, 15.04.2016.
Zvonili ste Milorde?
Većina nas "običnih" građana Hrvatske, vjerujem, pokušavamo pobjeći od stvarnosti, koja se kotrlja sa ekrana i novina tjednih i dnevnih. I raznih drugih tiskovina koji problematiziraju događaje iz kojih nikako da iziđemo, a to je svakome jasno da se radi o drugom svjetskom ratu.
Nemate vi pojma koliko želim pisati kroz humor kao što to rade Englezi u Alo Alo seriji.
Ali, gdje naći likove sa malim tenkićem i sve druge iz serije koji su tako dobro pokazali besmislenost rata, kad gledajući naše sabornike onako zapjenjene, pune mržnje na sve što se kosi s njihovom mišlju i uvjerenjem. Kao kobre ili osice, posloženi kao neprijateljske vojske u raznim formacijama.
Asterix i Obelix protiv Rimljana. Malo selo, hrabri Gali i glupava rimska vojska.
Nikako mi nije jasno što je tu sporno?
Radi li se stvarno O VRLO JASNOJ OSUDI FAŠIZMA???
ILI O NERAŠĆIĆENOM PITANJU KOMUNISTIČKOG TOTALITARIZMA???
Iako.., igraju se prljave igre. Sjaši Kurta da uzjaši Murta.
Gdje su ona naivna vremena s raznim iskrenim i hrabrim ljudima koji u govorili iz srca bez fige u đepu, a onda u okružju vukova jedini je izlaz bilo umirati. Jedan po jedan. U Splitu Velimir Terzić, veliki govornik Vlado Gotovac, Zvonimir Puljić ili marginalizirani dražen Budiša. Svi oni koji se ne bi snašli u podzemlju koji vlada ovom zemljom.
Još je puno takvih ljudi koji su se izgubili, da ne spominjem sve one hrabre borce domovinskoga rata,
Onu tihu većinu koji su nastavili živjeti svojim malim životima dijeleći ovaj život sa svim svojim sugrađanima.
Zaustavit ću se i pokušati sad ispričati jučerašnji susret i razgovor.
Odmak, to jest ja (posebno volim kad govore o sebi u trećem licu) je u ranim jutarnjim satima otišla posvetiti par sati uljepšavanju. Jutro je bilo ugodno svježe. Mirisalo je dobom voljom. Mlada gospođa došla je na posao biciklom, što nije čudo, jer je svojevremeno za voljenim mladićem, današnjim suprugom došla iz ravne Slavonije u uzbrdicama i nizbrdicama ispunjeni Split. Odrekla se puno toga, ali bicikla ne. Malo je uspuhana, ne osjeća se jutros baš najbolje. Naime, u međuvremenu su joj dijagnosticirali multiplu, istina tek u početku, ali na dane... Odlučila je raditi dok god može.
Već neko vrijeme odlazim kod nje, istina u vrlo velikim razmacima, hvata me ona staračka nebriga za izvanjskim, ali trgnem se i popravljam se koliko mogu.
Od samog početka naših susreta počelo smo ugodno razgovarati. Ja, nemirna katolkinja sa sumnjama i pokušajem da razumijem uvijek u potrazi za odgovorima i ona koja iz razloga opredjeljenja svojih roditelja u Jugoslaviji nije imala nikakvih dodira s vjerom, iako rekla je: Potajno sam s prijateljicama znala otići na misu, ali sve mi je to bilo strano.
U međuvremenu došlo je do promjena. Vjera nije bila zabranjena, na neki način, ali to je za neku dugu raspravu, pa je nju iz neke znatiželja vuklo na razne vjerske skupove. Bila je razočarana i prepadnuta propovijedima na katoličkim misama.
"Bilo je toliko mržnje da se nisam snalazila. Moji mi nikad nisu govorili niti sam znala tko kojem narodu pripada. Moji nisu govorili o razlici u prezimenima ili imenima, a s oltara odjednom..."
Družeći se tako s ljudima sličnim sebi, osjećajući potrebu za nekom višom, za nećim višim od našeg ... ne znam kako bi to nazvala, rekla je, čula je za neku od mnogobrojnih protestantskih religija.
Odlučila je s poznanicom otići na njihova okupljanja.
Čitala su se dijelovi iz Biblije. Starog i Novog zavjeta. Ne znam koliko znadete, ali protestantski vjernici žive i proučavaju samo po Bibliji. Sola Scriptura. Samo to priznaju. I od toga ne odstupaju.
Prenijeti ću s enciklopedije što to jest:
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
"Sola Scriptura bila je »borbeni uzvik« protestantske reformacije. Tijekom stoljećâ, Rimokatolička crkva je svojim predajama ustupila veći autoritet od Biblije. Zbog toga, mnoge stvari koje je činila bile su suprotne Bibliji. Neki primjeri toga su: molitve svecima i / ili Mariji, bezgrješno začeće, transupstancijacija, krštenje male djece, indulgencije i autoritet pape. Martin Luther, utemeljitelj luteranske crkve i otac protestantske reformacije, javno je ukorio Katoličku crkvu za svoja nebiblijska učenja. Katolička crkva zaprijetila je Martinu Lutheru izopćenjem (i smrću) ukoliko ne zaniječe. Martin Luther im je odgovorio: »Ukoliko me ne uvjerite svjedočanstvom Svetoga pisma, ili najjasnijim zaključivanjem, - ukoliko me ne uvjerite pomoću odlomaka koje sam citirao, tako da učine moju savjest sužnjem Božje riječi, ne mogu i neću zanijekati, jer kršćaninu nije dobro da ide protiv vlastite savjesti. Na tome stojim, ne mogu učiniti ništa drugo; neka mi Bog pomogne! Amen!«"
To je poslije raskola u kršćanskoj crkvi između Istočnih i Zapadnih kršćana, drugi veliki raskol u Zapadnoj Crkvi.
Skupovi kojima je prisustvovala su joj se svidjeli. Nije bilo nikakve politike. Govorilo se o Božjoj ljubavi. Isusovom životu i žrtvi Sina; Bogo-čovjeka da umre na križu za Čovjeka i čovječanstvo.
Ona od tada kaže: Od kada sam se OBRATILA, sve se za mene promijenilo. Njenim putom pošla je njena majka, pokušava sa sobom voditi i svoju tinejđericu, koja se tome opire- živi u miljeu kakvo ono jest i stršila bi. Sve to ona shvaća. Moli se Bogu i čeka da se njena kćer urazumi.
Slušam je i uživam u njenoj iskrenoj potrebi za za onim prvim kršćanskim zajednicama koji su otkrivali novog Boga ljubavi, jer im je Bog Starog zavjeta postao prezahtjevni Bog koji je kažnjavao jer nisu slijedili njegove zapovijedi. Sve je to jedan te isti Bog koji spašava čovječanstvo od neprekidnog zastranjivanja. Ali, sazrelo je vrijeme da Bog postane Bog milosrđa. Eto to se njoj svidjelo i ispunilo joj izmučeno srce.
A zašto kažem izmučeno?
Ona je došla iz Slavonije, hrvatska obitelj, jugoslavenskog opredijeljena. Upoznala je svog supruga. Veza je trajala i ona se još prije braka preselila u Split gdje je on živio. Ljubav je bila velika. Živjeli su u njegovom stanu ( Ovo mi je ispričala jučer, jer rekla je stekla je u mene veliko povjerenje, a sa nekim drugim ne bi mogla na ovaj način razgovarati).
U jednom čišćenju stana naišla je na dokumente i ono što je doznala iz tih dokumenata totalno ju je zaprepastilo.
Ljubav je bila velika. Nikad nije s njim razgovarala kakvog je on porijekla. Takvi su joj razgovori bili strani, iako je zemlja prošla Domovinski rat, dogodile su se vrlo ružne stvari. Iz dokumenata je doznala da je otac njenog muža Musliman, Bošnjak, a majka Srpkinja.
Dočekala ga je s dokumentima u ruci i pitala ga je zašto joj to zatajio, a znao je kakvog je ona porijekla.
Upravo zato rekao joj je. Bojao sam se da me nećeš htjeti.
I što više reći. Bilo je suza i zagrljaja. Pravi Julija i Romeo. ( Bolje zvući Romeo i Julija, ali ja sam feministkinja) I onda je slijedila njegova priča.
Kad je počeo domovinski rat majka i otac bili su tada već rastavljeni. Otac u drugom braku u Bosni. Imao je već troje djece iz novog braka. Nije nevažno da su on i stariji sin prošli srpske logore u Bosni i samo čudom ostali živi. Majka je pobjegla natrag u Srbiju. On se prijavio u Hrvatsku vojsku. U međuvremenu se pošao krstiti itd. Majka ga je zvala da dođe k njoj, ali on se rodio u Splitu. Tu je njegov dom, njegovi prijatelji, tada i posao (u međuvremenu pred jednu godinu je ostao bez posla i otišao u Njemačku) . Sve drugo mu je strano.
Eto ih. Ona u Splitu, a on u Njemačkoj, ona bio odmah dobila posao, ali ona krzma. Djeca (sin od devet godina) tu su krenuli u školu. Curica je u osjetljivim godinama. Ona ima tu grubu dijagnozu, iako je svjesna da bi 'gore' u tom zdravstvenom smislu bila bolje liječenja.
Moli se svom novo otkrivenom Bogu i nada se najboljem.
Usput slušam Sabor. I mislim se postoji li mirni kutak kugle zemaljske u kojima bi mi vjernici takve vrste ( bez obzira kojoj vjerskoj zajednici pripadali) kojoj pripadamo ona i ja gdje bi smo našli svoj mir od politike, ratova, gramzivosti, laži, kratko mržnje.
ponedjeljak, 11.04.2016.
Neke misli
Nedavno na nekom od brojnih kanala odgledam jedan znan-fan film. Volim takve filmove, naravno ako su dobri. Volim ideje i rasplete koje u je u stvarnom životu nemoguće postići. Uglavnom, u filmu čovječanstvo propada, svojom krivnjom dakako.
Djevojčica, njen brat s ocem i djedom, majka je nedavno preminula stanuje u kući na farmi. Djevojčica tvrdi da joj se u sobi pojavljuje duh. Nitko joj ne vjeruje, ali nekom prigodom kod pješčane oluje pojave se čudni znakovi i otac zaključi da se radi o koordinatama. Iz čita ih. Odluči naći, to mjesto. Curica ga na prevaru prati itd itd ... ta ljubav oca i djevojčice završi s djelovanjima kćeri i oca, koji odluči poći u svemir za potragom novog mjesta za čovječanstvo, curica ga moli da ostane ...Nesretna je. Osjeća se napuštena... i da ne duljim i ne otkrijem sve na kraju čovječanstvo bude je spašeno.
Zbog ljubavi između oca i djevojčice.
Ljubav je pokretač njihovih otkrića. Istina, iza svega stoje ONI- posve nedefinirani, ali pobjednik je ljubav koju samo čovjek može postići
Dalo mi je misliti. Ne otkrivam toplu vodu.
O ljubavi se govori na taj svemogući način.
Ljubav je za mene bit svega. Prava ljubav traži da zaboraviš na sebe i da ti drugi bude važniji. Jedan moj pok prijatelj je parafrazirao “Mislim, dakle jesam” René Descartesa, pa je rekao; Postoje drugi, dakle ja jesam.
Neobičan je bio taj moj prijatelj. Pokušavao je kao i Descartes zaboraviti sve što je znao pa je po slutnji pisao stvari o ljudskim odnosima, interesima ( ne na negativan način, jer interes nije samo ono što je ružno...neke riječi danas gledamo samo kroz jednu perspektivu, govorio bi. Zaboravili smo smo njihovo pravo značenje. Neke su riječi naprosto potrošene. Neke su poprimile negativnu konotaciju. Možda bi ih trebalo izbjegavati. Izmišljati nove, a možda bi im trebalo samo vratiti dignitet ), ljubomori, zaljubljivanju i ljubavi.
Morat ću ponovo pročitati njegove knjige. Da se sjetim njega i onoga perioda mog života kad me izvukao iz dubokog jada.
Tu mi je netko rekao da se prikazujem i osjećam žrtvom. Promašeno, posve promašeno. Riječ je o krivnji. O dubokom skoro nesavladivom osjećaju krivnje.
Ali, kakve veze imaju krivnja i ljubav?
Jako volim Židovske pisce. Oni misle i pišu kao ja sama.
Negdje sam napisala, jer sam rođena 1942., da je možda neka židovska duša iz koncentracionog logora zalutala i uselila se u moje tijelo.
Možda moderni Židovi više nemaju osjećaj krivnje kao ni moderni kršćani, ali to nam je do nedavno bilo prirodno stanje.
Je li čudo što mi je Sřren Kierkegaard tako drag. Izbor mog života, iako je još mnogo dragih i voljenih ljudi.
Od žrtve me razlikuje izbor. Ja biram i birala sam biti ovo što jesam. Odluka je moja i tu odnekuda i stiže osjećaj krivnje. To strašno preispitivanje je li moja odluka napravila štetu, nanijela boli.
Kierkegaard govori o izboru tri stadija :
estetski, etički i religiozni .
Pisala sam o tome i neću se ponavljati, ali prenijet ću kratko sa wikipedije:a
"Estetski stadij je stadij u kojem čovjek izabire ono izvanjsko i osj
etilno. Ovdje čovjek živi bez cilja, bez pogleda dalje od sadašnjeg trenutka, živi prema načelu "Život treba uživati". Primjer za ovaj stadij je Don Juan, zavodnik koji stalno traži druge žene, ne vezuje se uz ni jednu i ne voli nijednu. Ovo je život u igri, igra sa životom. To je uvijek jedno ekscentrično stanje, jer čovjek bira nešto periferno, a ne ono što je u središtu njegove nutrine.
Etički stadij je stadij razumskog izbora, izbora samoga sebe, a ne izvanjskosti. U njemu čovjek preuzima odgovornost za sebe. Ali i u ovom stadiju čovjek bira nešto konačno, a to ga guši. Zato on teži nadići ovo stanje, ali se suočava sa svojim granicama. Sve ga to upućuje na spoznaju da nije sam sebe dao na svijet, upućuje ga na Stvoritelja.
Religiozni stadij je stadij izlaženja iz sebe i okretanja Bogu, izbor beskonačnog i vječnog. Odnos prema Bogu treba biti osoban, individualan i izravan. Ovaj izbor Kierkegaard naziva i skok vjere, a on uključuje rizik, jer ga čovjek kao konačno biće ne može do kraja sagledati."
Evo nekoliko njegovih misli:
"Ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu dva su krila istih vrata koja se otvaraju i zatvaraju samo zajedno."
"Obilježje malih duhova je prezirati ono što ne razumiju.
""Savršena je ljubav ona koja nas čini nesretnima."
"U ljubav treba vjerovati i živjeti je!"
"Život se mora živjeti unaprijed, no može se razumjeti samo unatrag."
Mistik koji je govorio da ne treba posrednika u ljubavi prema Bogu. To je, govorio je kao da se udvarate djevojci preko nekog priručnika.
Zastranila sam debelo.
Iako, nesavršena stvarnost učinila je da prekine s djevojkom jer ne bi bio dovoljno dobar ili sposoban biti savršen muž. Dovoljno ljubiti!?
Jesam li zbrkana?
Danas, u ovim godinama, osjećam da je ljudska ljubav uistinu nesavršena. Ali, tješim se kvarljivošću tijela pa i duha. Netko tko je u velikim bolovima fizičkim ili psihičkim kako može biti čist u svojim razmišljanjima. Svejedno, činjenica ljudske manjkavosti, kvarljivosti, ograničenja, pa i svjesnost smrti ne tješi me posve.
Veliko je moje pitanje jesam li ikog ljubila dovoljno?
Pitanje je logično. Iz razloga mog osjećaja neovisnosti. Naime, nikad nisam želila ni htjela ovisiti o bilo kome. Osjećaj je bio i jest tako snažan, kao da sam u nekom prošlom životu bila robinja.
Drži me na životu upravo to oslanjanje na samu sebe.
A, onda opet počne kuckanje iznutra. Nije li to oholost.
Nadčovjek koji ipak nije nesalomljiv?
Gdje je tu ljubav za slabosti!?
Neka duga razmišljanja
Nedavno na nekom od brojnih kanala odgledam jedan znan-fan film. Volim takve filmove, naravno ako su dobri. Volim ideje i rasplete koje u je u stvarnom životu nemoguće postići. Uglavnom, u filmu čovječanstvo propada, svojom krivnjom dakako.
Djevojčica, njen brat s ocem i djedom, majka je nedavno preminula stanuje u kući na farmi. Djevojčica tvrdi da joj se u sobi pojavljuje duh. Nitko joj ne vjeruje, ali nekom prigodom kod pješčane oluje pojave se čudni znakovi i otac zaključi da se radi o koordinatama. Iz čita ih. Odluči naći, to mjesto. Curica ga na prevaru prati itd itd ... ta ljubav oca i djevojčice završi s djelovanjima kćeri i oca, koji odluči poći u svemir za potragom novog mjesta za čovječanstvo, curica ga moli da ostane ...Nesretna je. Osjeća se napuštena... i da ne duljim i ne otkrijem sve na kraju čovječanstvo bude je spašeno.
Zbog ljubavi između oca i djevojčice.
Ljubav je pokretač njihovih otkrića. Istina, iza svega stoje ONI- posve nedefinirani, ali pobjednik je ljubav koju samo čovjek može postići
Dalo mi je misliti. Ne otkrivam toplu vodu.
O ljubavi se govori na taj svemogući način.
Ljubav je za mene bit svega. Prava ljubav traži da zaboraviš na sebe i da ti drugi bude važniji. Jedan moj pok prijatelj je parafrazirao “Mislim, dakle jesam” René Descartesa, pa je rekao; Postoje drugi, dakle ja jesam.
Neobičan je bio taj moj prijatelj. Pokušavao je kao i Descartes zaboraviti sve što je znao pa je po slutnji pisao stvari o ljudskim odnosima, interesima ( ne na negativan način, jer interes nije samo ono što je ružno...neke riječi danas gledamo samo kroz jednu perspektivu, govorio bi. Zaboravili smo smo njihovo pravo značenje. Neke su riječi naprosto potrošene. Neke su poprimile negativnu konotaciju. Možda bi ih trebalo izbjegavati. Izmišljati nove, a možda bi im trebalo samo vratiti dignitet ), ljubomori, zaljubljivanju i ljubavi.
Morat ću ponovo pročitati njegove knjige. Da se sjetim njega i onoga perioda mog života kad me izvukao iz dubokog jada.
Tu mi je netko rekao da se prikazujem i osjećam žrtvom. Promašeno, posve promašeno. Riječ je o krivnji. O dubokom skoro nesavladivom osjećaju krivnje.
Ali, kakve veze imaju krivnja i ljubav?
Jako volim Židovske pisce. Oni misle i pišu kao ja sama.
Negdje sam napisala, jer sam rođena 1942., da je možda neka židovska duša iz koncentracionog logora zalutala i uselila se u moje tijelo.
Možda moderni Židovi više nemaju osjećaj krivnje kao ni moderni kršćani, ali to nam je do nedavno bilo prirodno stanje.
Je li čudo što mi je Sřren Kierkegaard tako drag. Izbor mog života, iako je još mnogo dragih i voljenih ljudi.
Od žrtve me razlikuje izbor. Ja biram i birala sam biti ovo što jesam. Odluka je moja i tu odnekuda i stiže osjećaj krivnje. To strašno preispitivanje je li moja odluka napravila štetu, nanijela boli.
Kierkegaard govori o izboru tri stadija :
estetski, etički i religiozni .
Pisala sam o tome i neću se ponavljati, ali prenijet ću kratko sa wikipedije:a
"Estetski stadij je stadij u kojem čovjek izabire ono izvanjsko i osj
etilno. Ovdje čovjek živi bez cilja, bez pogleda dalje od sadašnjeg trenutka, živi prema načelu "Život treba uživati". Primjer za ovaj stadij je Don Juan, zavodnik koji stalno traži druge žene, ne vezuje se uz ni jednu i ne voli nijednu. Ovo je život u igri, igra sa životom. To je uvijek jedno ekscentrično stanje, jer čovjek bira nešto periferno, a ne ono što je u središtu njegove nutrine.
Etički stadij je stadij razumskog izbora, izbora samoga sebe, a ne izvanjskosti. U njemu čovjek preuzima odgovornost za sebe. Ali i u ovom stadiju čovjek bira nešto konačno, a to ga guši. Zato on teži nadići ovo stanje, ali se suočava sa svojim granicama. Sve ga to upućuje na spoznaju da nije sam sebe dao na svijet, upućuje ga na Stvoritelja.
Religiozni stadij je stadij izlaženja iz sebe i okretanja Bogu, izbor beskonačnog i vječnog. Odnos prema Bogu treba biti osoban, individualan i izravan. Ovaj izbor Kierkegaard naziva i skok vjere, a on uključuje rizik, jer ga čovjek kao konačno biće ne može do kraja sagledati."
Evo nekoliko njegovih misli:
"Ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu dva su krila istih vrata koja se otvaraju i zatvaraju samo zajedno."
"Obilježje malih duhova je prezirati ono što ne razumiju.
""Savršena je ljubav ona koja nas čini nesretnima."
"U ljubav treba vjerovati i živjeti je!"
"Život se mora živjeti unaprijed, no može se razumjeti samo unatrag."
Mistik koji je govorio da ne treba posrednika u ljubavi prema Bogu. To je, govorio je kao da se udvarate djevojci preko nekog priručnika.
Zastranila sam debelo.
Iako, nesavršena stvarnost učinila je da prekine s djevojkom jer ne bi bio dovoljno dobar ili sposoban biti savršen muž. Dovoljno ljubiti!?
Jesam li zbrkana?
Danas, u ovim godinama, osjećam da je ljudska ljubav uistinu nesavršena. Ali, tješim se kvarljivošću tijela pa i duha. Netko tko je u velikim bolovima fizičkim ili psihičkim kako može biti čist u svojim razmišljanjima. Svejedno, činjenica ljudske manjkavosti, kvarljivosti, ograničenja, pa i svjesnost smrti ne tješi me.
Veliko je moje pitanje jesam li ikog ljubila dovoljno?
Pitanje je logično. Iz razloga mog osjećaja neovisnosti. Naime, nikad nisam želila ni htjela ovisiti o bilo kome. Osjećaj je bio i jest tako snažan, kao da sam u nekom prošlom životu bila robinja.
Drži me na životu upravo to oslanjanje na samu sebe.
A, onda opet počne kuckanje iznutra. Nije li to oholost.
Nadčovjek koji ipak nije nesalomljiv?
Gdje je tu ljubav za slabosti!?
