Njemačka. Imala sam 24 godine. Muža i sina, završeni faks. Radila sam. Kuća u kojoj smo imali stan bila je na periferiji. Jedni od stanara bili su pacijenti u ordinaciji u kojoj sam radila. Mirna četvrt. Radila sam dvokratno. Često sam znala zaspati u autobusu. Iskrcati se na slijedećoj stanici vraćati se pješke tu jednu stanicu, na brzinu nešto ručati i odmah natrag.
Nekoliko puta sam otišla bez ključa ili bi ih ostavila u ordinaciji. Susjeda, draga gospođa s pudlicom čekala bi na prozoru i uz Guten tag upitala bi s humorom: Trebate li stepenice? Naime u podrumu zgrade ona je imala visoke pokretne stepenice i ja sam preko njih kroz balkon ulazila u stan svaki put kad tih ključa nije bilo u mojoj borši.
To su još bila vremena kad Njemačka nije bila preplavljena stranim radnicima i raznim emigrantima. Nevino vrijeme kojeg se rado sjećam. Njemici su bili prijateljski raspoloženi i ako ste se dokazali kao dobar radnik bilo kakvo posla imali ste i Njemce za prijatelje, koji nisu ništa drugačiji ljudi od nas, iako smo mi dvadesetak i nešto godina prije ( mog boravka u Njemačkoj ) bili niža rasa.
Cijeli ovaj kratki uvod ide zbog moje slabosti, ključeva.
Naime, godinama ti vražji ključevi kao po nekom dogovoru šeću od radnog mjesta do stana i obrnuto, ali tko zna gdje sve ne i onda ih više nema.
Jednog dana kad otkrijem njihovo tajno mjesto skrivanja napravit ću.., što ja znam duboko se pokloniti pametnijima od sebe ili zaploviti i baciti ih u debelo modro morsko more. Ne znam kako se međusobno sporazumijevaju kroz prostore i vrijeme, oblike i veličinu, gradove i razne zemlje u posljednje vrijeme priključili su im se i mobiteli, samo znam da njihovoj zlobi prema mojoj maloj osobi nema kraja.
( Mobitel sam ostavila jedan put u Turskoj, a najdalje drugi put u Kini – oba puta su mi uredno bila vraćena – zahvaljujući agenciji s kojom sam putovala)
Ali vratimo se ključevima.
Zbog njih sam imala bezbrojne susrete treće vrste s vatrogascima. Njihove ulaske s oba balkona i razne prozore. Iziđem na hodnik iz ne znam kojeg glupog razloga, paf lupnu ta nesretna vrata od propuha ili zbog zavjere sa ključevima i evo me manje od makova zrna, nekoliko brojeva dalje dobro osvijetljene ulice kod prijatelja - u piđami i kućnim papučama.
Bez riječi, svi me već poznaju, broj vatrogasaca je zbog mene davno u memoriji, zovu se vatrogasci.
Opet ona ista gospođa iz.., čuje se s druge strane. Što je otvoreno, pita? I već viče: Pripremite one najduže. Morat ćemo između dva bora, komada vrta i na duži balkon.
Pokunjena u prijateljičinom kaputu koji mi se vuče po cesti, spuštene glave, kao mali gnom što i jesam, vrlo pokajnički čekam vatrogasce i razvoj situacije.
Klapa po ne znam koji put.
A, što mislite odlazak na predavanje, a na šporetu deset jaja ostavljenih da kuhaju za francusku salatu. (tražili smo tu nesretnu francusku salatu u Francuskoj, ali nismo na nju naišli).
No dakle, vraćam se kući nakon predavanja. Moja ulica zakrčena policijskim i vatrogasnim klima, i ljudima koji promatraju što se događa.
Opa i joj!!
Ovo može biti samo kod mene, sine mi.
I doista probijam se kroz vatrogasce u zaštitnim odjelima i dva policajca. Jedan vatrogasac podignute ruke sa sekirćetom spreman je na razbijanje vrata.
Stojte, zaustavite se! Kopam po borši. Spasonosni ključi su ovaj put na mjestu.
Što je prethodilo ovom događaju?
Jaja su se kuhala, voda je isparila i jaja su ugrijana počela pucati, zagorjevala dalje. Iz stana se širio dim. Kat iznad u posjeti je bio zet, Englez, detektiv. Čuo je pucnjavu, vidio dim. Evakuirao je stanare na drugi kraj kuće, a oni su pozvali policiju i vatrogasce itd.
Cijela ta bulumenta upala je u moj stan. Probijala se kroz gusti dim i smrad (tjednima poslije nisam ga se uspijevala riješiti) i konačno je opasnost uklonjena.
Samo da u novinama ne iziđe: Domaćici zagorila jaja.
Mogla bih tako u nedogled, ali evo i epiloga:
Dragom prijatelju koji najduže čuva ključeve moga stana, ali vrlo često zbog gostujućih ostane bez njih dosadilo je neprekidno zivkanje u upomoć.
Čuj, kaže, podesit ću pomulu s vanjske strane vrata, ako se vrata zalupe da ti ih svejedno možeš otvoriti.
I tu smo. Nevolja je puno manje, osim što se ključevi i dalje gube.
Završit ću sa noćašnjom situacijom.
Vraćamo se iz Zagreba. Moja pasica Lara konačno dolazi kući. U Karlovcu me uhvati misao da već tri dana nisam nigdje susrela ključeva stana. Ali, odbacim je. Točno u ponoć kopam po boršama, autu, đepovima, ali ključa ni otkuda. Što sad?
Probudila sam pola Splita. Netko već ima rezervne. Naravno dragi prijatelj, koji se uvijek tuži na nesanicu, spava kao top. Ne čuje telefon, ne čuje mobitel. Zvonim na vrata stana. Ništa. Konačno probudim mu sina i stvar se rasplete. U dva poslije ponoći konačno sam u stanu.
Jutros, sklupčana u pokajnicu, ne zovem.
Zove on.
Sramimo se, kaže smijući se. Ne zoveš. Kad sam podesio bravu, obrisao sam znoj s lica. Mislio sam da sam te se riješio, ali brigama nikad kraja.
Tako je to kad se ključevi i ja gledamo preko nišana, a oni kao već pametniji, nestaju u svojim skrivenim mjestima.
Post je objavljen 19.04.2016. u 17:38 sati.